Izborna ljubav sviju protiv svih

HDZ pokušava uoči izbora otvoriti novu ideološku frontu s premijerom i navući ga na DISKUSIJE O SRPSKIM PRAVIMA, ne bi li ga po mogućnosti još jednom prozvali kao skrivenog Jugoslavena. Ideološke subverzije – to je jedini teren na kojem se osjećaju jakima. Vladi ne pada na pamet da zagrize u tu tempiranu blesavu udicu

HDZ-ovi lordovi Vukovara iskoristili su svoju historijsku priliku i ukinuli ćirilicu na javnim natpisima, što je loša vijest za domoljube pod parom koji su izgubili povod da svaki tjedan gradom vuku lojtre, veru se po zgradama, čekićem razbijaju ploče, dođu preko toga na televiziju i u pozi narodnih junaka prijeđu iz krčme izravno u legendu. I Vijeće Europe primilo je vijest s nelagodom. Izrazili su žaljenje zbog izmjena vukovarskog statuta i upozorili javnost da ćirilićno pismo predstavlja dio kulturnog nasljeđa Hrvatske, što je jasno svakom prosvjećenijem građaninu. Iz Europe se, međutim, ne upućuju velike kritike aktualnoj Vladi zbog događaja oko ćirilice. Svima je jasno da iza toga stoji Karamarkov, a ne Milanovićev kabinet.

HDZ pokušava uoči izbora otvoriti novu ideološku frontu s premijerom i navući ga na diskusije o srpskim pravima, ne bi li ga po mogućnosti još jednom prozvali kao skrivenog Jugoslavena. Ideološke subverzije – to je jedini teren na kojem se osjećaju jakima. Vladi ne pada na pamet da zagrize u tu tempiranu blesavu udicu. Europa vrlo dobro zna tko se u Hrvatskoj zalaže za isključivost, a tko za univerzalna građanska prava, i potpuno je nepotrebno – u trenutku kad se narod priprema na još jednu veliku odluku o svojoj budućnosti – ponovno svijetu dokazivati kako na tom planu stoje stvari. Izbori će ionako pokazati prolazi li dvojezičnost u Hrvatskoj, tamo gdje je zakonski predviđena, ili ne prolazi. Dođu li na vlast oni kod kojih evidentno ne prolazi, Europa će reagirati adekvatno, nema sumnje. Za sada se čeka plebiscitarni rasplet te hrvatske unutarnje drame.

S PRIBLIŽAVANJEM SPOMENUTIH IZBORA razvija se u Hrvatskoj atmosfera ljubavi sviju protiv svih – Amor omnium contra omnes – koja se u manje nježnoj varijanti može doživjeti i kao masovni cagefight u kojem se ne zna precizno tko će koga i gdje zgrabiti u koaliciju. Počeli su se ubrzano sklapati savezi i kolopleti stimulirani uzburkanim adrenalinom moći. Na kocki je odluka kako će izgledati naredne četiri godine u opstojnosti nacije, što je zanemarivo za Sunčev sustav, ali presudno za stranke kao generatore života na zemlji. Što će se raditi, ako nismo na vlasti ili blizu nje? Otimati se za saborske mikrofone u bilo kakvom statusu? I to je rijetka privilegija, ali treba je osvojiti. Da bi se pronašao stabilan smisao u politici, ili čvrsto mjesto u jednom od državnih platnih razreda, partner danas nesmiljeno traži partnera, demokratska suputnica demokratskoga suradnika, kolega kolegu, kolegica političku družicu, dojavnik dojavnika, duša dušu. Zbog stvaranja općeprihvatljivoga dojma omnilateralni vrebaju unilateralne, svestrani programatske, tvrdi meke, stvaraju se grupe za brzu akciju, jedni preko drugih žele postati treći, prvi s posljednjima formiraju snage iznenađenja, četvrti s petima nastoje postati veći od života.

Ovo figurativno dramsko nabrajanje mogućih koalicija pokušava scenu učiniti simpatičnom, iako ona to nije. Za vlast se izrijekom spremaju mnogi profili koji bi je mogli osvojiti samo u narodnome ludilu, ali to je možda i najsigurnija karta na koju mogu zaigrati. Popularnom Glogoškom ukidaju šator, no on se već sprema za nešto čvršće. Čini se da jedino Mirela Holy ne traži nikoga. Zanimljiva je osoba. Čim joj se pružila prilika, cinkala je SDP da je pokušava potkupiti mjestima na listi. Tko s njom krene u nekakve razgovore, može računati na najgore stvari u svome političkome životu. Sve njegove tajne krenut će odmah prema površini. Svoju ljubav prema samoći, u stilu šlagera Josipe Lisac (“Danas sam luda, ne znam što hoću, danas sam luda, želim samoću”), pokazala je gospođa Holy i zahtjevom za službenom zabranom predizbornih koalicija. Svatko mora ići sam za sebe, pa kako kome ispadne. Vjerojatno ima nekakvoga smisla u tome, ali potraga za njim suviše je zamorna i s radošću je prepuštamo osobama koje su prošle tretmane “holističke” energije.

Njezin drugi aktualni politički angažman artikulirao se u obliku oštrog pitanja Vladi što namjerava poduzeti oko izbjeglica s Bliskog istoka, koje nisu još ni krenule prema ovamo. Obratila se Milanoviću gotovo kao da je on kriv što milijuni žele pobjeći s divljeg Istoka, pa bi neki od njih mogli zapeti i u Hrvatskoj. I što bi sad Vlada trebala učiniti? Cijela jedna ogromna zona “trećega svijeta” postala je de facto nenastanjiva. U rasponu od Afganistana, preko Iraka i Sirije do Libije, ljudi se žele spasiti bijegom u razvijeni “prvi svijet” koji postaje sve tješnji, i rješenje za taj egzodus može se pronaći samo u razgovoru s europskim velesilama. Imaju li ga one u vidu, to je specijalno pitanje. Svi susjedi s istoka digli su ruke od izbjeglica i usmjeravaju ih prema zapadu. Uz drastično pojačanje vojnoga angažmana protiv Daesha, Europa bi od njih morala zatražiti humanitarnu akciju na planu rasterećenja Mediterana od “ljudi s čamaca”. Pritisci na Milanovića oko tog kritičnog problema modernoga svijeta, bespredmetni su. On može pridonijeti sanaciji krize poput drugih na Balkanu, i ništa bitno više od toga. Dođe li do prelijevanja izbjeglica u Hrvatsku, premijer Milanović poručio je na svoj tipično neformalan način kako se u tom slučaju “ne smijemo ponašati kao sitni žicari”, i bio je potpuno u pravu. Izbjeglice su test humanosti za državu.

MIRELA HOLY POTENCIJALNA JE SAVEZNICA SDP-a, ali njezina samostalna politička budućnost potpuno je neizvjesna, i po tome je slična Ivi Josipoviću. Gospodinu Josipoviću puna su usta regionalizma, nastupa gotovo kao da bi središnju vlast trebalo ukinuti i umjesto nje nametnuti teritorijalne feude s lokalnim velmožama na čelu. Josipović izvodi taj regionalistički spektakl isključivo zato jer preko njega nastoji namamiti IDS u savez. Pristane li IDS na tu pustolovinu, prelazak izbornog praga za gospodina Josipovića gotovo da je izvjestan. No, hoće li pristati? Vrata su još uvijek širom otvorena, proces ljubavi sviju protiv svih ni izdaleka nije završen.

  • GOSPODINU Josipoviću puna su usta regionalizma, nastupa gotovo kao da bi središnju vlast trebalo ukinuti i umjesto nje nametnuti teritorijalne feude s lokalnim velmožama na čelu

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.