Ogranak izbjegličke rute koji vodi preko Bugarske, u cijelosti ilegalan i slabo poznat javnosti, donio je izbjeglicama velika stradanja i poniženja, na što su nedavno upozorile organizacije za ljudska prava.

Kamo izbjeglička staza sve prolazi kroz Bugarsku ostalo nam je nepoznato, možda zbog potrebe izbjeglica da zaštite one koji će se njome još zaputiti i zbog toga što ni sami najčešće ne znaju kamo se kreću. Tek, oni koji uspiju proći sve njezine zamke, izbijaju preko granice u Srbiju kod Zaječara, Pirota i Dimitrovgrada poderane odjeće, gladni, mokri, dezorijentirani i potpuno iscrpljeni.

Tajnik Crvenog križa Zaječara Vladan Marković kaže da prosječno dnevno u Zaječar dođe do desetak izbjeglica iz Bugarske, i ako ih nema nekoliko dana, pojavi se skupina od pedesetak do stotinu njih. Dodaje da su tijekom ljeta dolazile znatno brojnije grupe, što je još uvijek desecima puta manje nego preko Grčke.

Marković je upoznat s lošim iskustvima izbjeglica kroz Bugarsku, osobito ako su loši vremenski uvjeti. No prvu informaciju o tome dobili smo na Info punktu u parku kod beogradskog Autobusnog kolodvora: “Čuli smo od njih da prolaze pakao u Bugarskoj, policija ih hapsi, nailaze na pljačkaše, ostanu praktično bez ičega i dođu goloruki”, kaže voditeljica punkta Jasmina.

  • Punkt su osnovale Fondacija B92 i Trag-fondacija, i bio je prvi punkt u tom parku, te i danas jedini nevladin, kažu. “Dajemo im informacije i upućujemo ih gdje treba, odvraćamo ih od švercera, damo da pune mobitele, vidimo po parku kome treba obuća i odjeća“, kaže volonterka Tijana Sijarić.

Izbjeglice iz Afganistana zatekli smo jedne nedjelje ujutro na glavnom trgu pored punkta Crvenog križa u Zaječaru. Ispod skulpture srpskog političara Nikole Pašića, koji je nakon raspada Jugoslavije dobio središnja mjesta u brojnim ovdašnjim gradovima, okupilo se dvadesetak afganistanskih mladića koji su časkom privukli desetak taksista.

Iako je dan bio odmakao, zbog kišne noći sunčeva svjetlost je bila kristalno čista a zrak svjež, pa su se promrzli mladići micali iz hlada da se malo zagriju.

Jedan od njih nam kaže da je njihov put kroz Bugarsku trajao sedam dana. Putovali su šumom, noću, a tri-četiri dana nisu ništa jeli ni pili.

Bugarska policija ih je proganjala, uzimala im novac, pucala na njih i puštala na njih pse, kaže 19-godišnji student iz južnog dijela Afganistana. “Bugarski policajac je pogodio čovjeka u ruku. Bio je mrak kod Karnobata. Tri čovjeka su zatvorili. Mi smo otišli, ja sam pobjegao”, govori nam tiho i skromno na trgu u Zaječaru, dok je polovica ostalih potvrđivala i propitivala jesu li stigli negdje gdje se prepoznaje ljudska patnja i cijeni vrijednost života. Druga polovica njihove skupine već se bila prijavljivala na policiji. Neki od njih su “studenti, neki nemaju posla”.

Iz Afganistana za 150 dana

Dio granice između Srbije i Bugarske čini zapadni rub Stare planine, strogi rezervat prirode, s bogatim šumama, livadama, životinjskim svijetom i sedrenim vodopadima. Stara planina, koju Turci zovu Balkan, dala je ime geografski problematičnom poluotoku, ali ni upola problematično od onoga koje je stekao u svjetskoj javnosti kao simbol političke zaostalosti i nasilja. Planina se proteže od istoka do zapada Bugarske u dužini od 520 km i visine 2376 m, ima osobito nepristupačne južne padine. Možda je Stara planina dijelom puta zaklanjala izbjeglice, ali nije ih mogla impresionirati ljepotom niti su oni znali gdje je granica dvije države.

„Kad dođu ovdje, pitaju u kojoj su državi i kako mogu dalje“, kazala je službenica Crvenog križa.

I mene su to pitali. Slabo su poznavali geografiju ovdašnjih zemalja. Bili su zahvalni kad sam prenio dio informacija i nacrtao kartu rute do Austrije.

“Bolesni smo, jer smo imali velikih problema, padala je kiša nekoliko dana. Tri-četiri dana nismo jeli ništa. Ništa jeli ništa pili, ništa, samo malo keksa. Nismo znali kamo ići, pitali smo se kako iz šume, ali nekako smo našli izlaz”, kazuje mladi Afganistanac stišćući ruke ispred sebe.

S njima je jedina ženska osoba, 23-godišnja supruga jednog od njih. Uzeli su se nekoliko mjeseci prije polaska na put. Sjedila je na klupi, podvila noge i tiho ječala. Noge su joj ozlijeđene zbog dugog hodanja i slabe obuće. Jedva čujno, gotovo preklinjujući, zamolila je da je ne fotografiramo.

Zašto putuju kroz Bugarsku a ne kroz Grčku, pitam ih nekoliko puta dok nisam uspio dobiti odgovore da im je kroz Grčku još opasnije jer se brodovi često potapaju, a oni nemaju novaca da ih plate.

„Pa čime putujete? Vlakovima, busevima, pješice..?“

„Pješice. Da, da. Gotovo cijelim putem. Najviše ih je odustalo“, kažu.

  • Iz zapadnog dijela Afganistana preko Irana, Turske i Bugarske do Zaječara, put je dug oko 4500 km, pa ako bi svakodnevno prelazili po zahtjevnih 30 km, trajao bi najmanje 150 dana.

Zargy (22 godine) iz Mehter Lama u Afganistanu, s kojim sam razgovarao u Beogradu, kaže da je proveo na putu dva mjeseca, a neki njegovi prijatelji tri, čak četiri i više mjeseci. Radio je u američkom kampu i dobro govori engleski. Kad su Amerikanci otišli iz Afganistana nije imao više novaca da studira, a talibani su ga optužili i počeli proganjati. Jedinac je, oca su mu, kaže, ubili Rusi. Bio je 15 dana u zatvoru u Bugarskoj.

Muhammad Bilal (18/19 godina) iz Peshawera u Pakistanu kaže da se od Istanbula do granice Bugarske vozio u jednom kombiju s još 60 osoba 25 sati.

„Šesnaest?“, priupitao sam.

„Ne, 60! Stajali smo ovako“, stavio je sljubljene prste pred moje lice.

„Zatim smo hodali noćima kroz Bugarsku bez hrane i vode, po zimi, ne znajući gdje smo“. Policajci su im, kaže, uzimali novac i mobitele. Putovao je ukupno možda dva mjeseca, potrošio sedam tisuća dolara koje je pozajmljivao, i odlazi na zapad kako bi izvukao svoju obitelj iz rata.

Beogradska volonterka Tijana Sijarić, kaže da dužina puta ovisi o tome koliko imaju novca te dodaje da je upoznala ljude čiji je put trajao šest mjeseci.

“Ako ima da plati nekome može da traje sedam dana i to je jako dobro. Većina ih putuje mesec dana ili dva. Neki su ostajali bez novca ili nailazili na blokirane granice. Svi se sreću s različitim pljačkašima usput. Nećete sresti skoro nikoga ko nije bio makar jednom opljačkan, a većina mnogo više puta”, objašnjava.

“Glasnogovornik” grupe izbjeglica u Zaječaru kaže da svi oni imaju malo novca. On želi otići u Njemačku, obrazovati se, završiti studij medicine i liječiti ljude. “Želim pomagati ljudima. To je moja želja”, oprezno nam kazuje i dodaje da će svaki razvoj događaja u izbjeglištvu biti bolji od Afganistana, gdje “nema života”.

Taksi usluge

Jedan od njih me molio da ubrzam ako mogu postupak s policijom, što nisam mogao. Potom je molio za malo zavoja za posjekotinu na potkoljenici, jer punkt Crvenog križa u Zaječaru ga nije imao. No, nije dopustio da zavoj uzmem u apoteci i platim ga.

Dva lokalna taksista, jedan rođen 1973. a drugi 1985., primakli su se i kazali da im i oni pomažu oko nabavke osnovnih stvari, razmjene novca i slično.

“Kad idu sami u menjačnicu, mlogo ih ubiju na cenu”, kaže mlađi. “Kurs je 119 a on mu zameni na 90! Koji ima pare dođu kod Kineza da se presvuču. Mokri su, kad dođe mraz, tu bolest ne gine”.

“A da vidiš kad dođu sa decu; beba mu umotana u ćebe a gole noge. Jedan naš otišo doma po cipele od svog malog. Pustimo ih u kola i upalimo da se greju”, dodaje stariji.

“Oni imaju čoveka u Bugarsku koji im kaže da prate svetla od Zaječera i tako dođu. Zato su prljavi, jer idu noću.”

Na moje razmišljanje da bih mogao povesti nekoga od njih do Beograda, ionako sam sam u autu, stariji odgovara:

“To je već pogođeno. Mi ih čekamo i odmah krećemo. I mi taksisti treba da živimo. Evo vidiš, svi čekaju. Ima nas više od izbeglica”, zaključuje uz smijeh.

Udruge optužile Bugarsku

Putem do Beograda kopkalo me jesam li krivo učinio. No, tek što sam stigao na Autobusni kolodvor, naiđoh baš na izbjeglice koje sam ostavio u Zaječaru. Bili su veseli što smo se sreli. Na kraju kolone je išao muž koji je za sobom „vukao“ suprugu. Pokazao sam im gdje se trebaju javiti, no prvo su otišli u krajičak parka gdje su već bili njihovi sunarodnjaci. Tijana ih je odmah zapazila i uputila u „Miksalište“, obližnji centar za pomoć izbjeglicama, gdje mogu dobiti hranu, odjeću i obuću.

Uputili smo upit bugarskom MUP-u, ali nismo dobili odgovora. Pitali smo nevladine udruge imaju li kontakte sa sličnima u Bugarskoj. Kažu, imali su s nekima koje sve niječu. Naš razgovor s kolegama proširio se novinarskim krugovima, pa nas je jedna regionalna televizija htjela zvati u dnevnik. Čuli su da su nas zatvorili u Bugarskoj, ali nisu sami otišli onamo.

Proteklog tjedna britanska humanitarna organizacija Oxfam optužila je bugarske vlasti za brutalnost prema izbjeglicama. U izvješću koje je sastavio beogradski Centar za ljudska prava na temelju razgovora s izbjeglicama koji su došli do srbijanskog grada Dimitrovgrada, navode se brojni slučajevi policijskih premlaćivanja izbjeglica i iznuda.

U Bugarskoj je u drugoj polovici listopada policija ubila jednog Afganistanca, navodno nakon što je pratitelj izbjeglica uzvratio vatru. Prema podacima UN-a to je jedino ubojstvo izbjeglica u aktualnoj krizi.

Ilegalne migracije prate brojna stradanja i patnje, koje izbjeglice nemaju kome reći i ne smiju ih reći. Izbjeglice kažu da kroz Bugarsku, zemlju Europske Unije, nemaju nikakvih prava te da se Bugarska prema njima odnosi slično kao talibani. Ako se zemlje Europske Unije zatvore za izbjeglice, “bugarski model” će se proširiti na sve strane. Problemi izbjeglica će se povećati i još više gurnuti pod tepih, upozoravaju iz udruga za zaštitu ljudskih prava.

Komentiraj

FOTO:HINA / Ivo LUČIĆ
PIŠE:Ivo Lučić
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.