Vladimir Đuro Degan i Ivica Maštruko slažu se da Hrvatska nije trebala izlaziti iz arbitražnog postupka unatoč njegovoj kompromitaciji. Degan zato što strahuje da bi Hrvatska mogla završiti u međunarodnoj izolaciji već jednom viđenoj zbog Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini, a Maštruko zato što ne vidi drugi način da se utvrdi granica između dviju država. Akademik Petar Strčić smatra da je arbitražna odluka dobra za Hrvatsku, a Miha Pogačnik, slovenski ekspert za međunarodno pravo uvjeren je da je Slovenija izgubila više od Hrvatske ovom arbitražom, da bi joj najpametnije bilo prikloniti se hrvatskom stavu

Nakon nedavne odluke Arbitražnog suda o hrvatsko-slovenskoj granici čeka se na, kako se vjeruje, sudbonosni sutrašnji posjet premijera Andreja Plenkovića Ljubljani i otvaranje novog poglavlja u pregovorima o toj temi visoke političke napetosti, ali i visokog političkog rizika za obje vlade. Hoće li razgovori Ljubljane i Zagreba raspetljati taj dugodišnji spor dviju država, nije izvjesno. Obje su strane trenutačno duboko ukopane u svojim rovovima. U Hrvatskoj je i ovaj put demonstriran apsolutni politički konsenzus kakvog dugo nije bilo. Hrvatska nema namjeru prihvatiti i provesti odluku međunarodne arbitraže. To jednodušje ponajbolje oslikavaju izjave ljudi iz hrvatskih suprotstavljenih političkih tabora: Davora Ive Stiera iz vladajućeg HDZ-a i Davora Bernardića iz oporbenog SDP-a.

Bivši ministar vanjskih poslova i aktualni politički tajnik HDZ-a Stier izjavio je da je „za Hrvatsku relevantna odluka Hrvatskog sabora“ kojom smo, dakle, jednoglasno napustili „kontaminirani arbitražni postupak“, ali je Hrvatska ostala „otvorena za dijalog sa Slovenijom“. Stav predsjednika SDP-a Bernardića bio je žešći i nepormirljiviji. Po Bernardiću, „odluka Arbitražnog suda za Hrvatsku je potpuno neobvezujuća“, a „svaki oblik političkog pritiska, bez obzira od koga dolazio, oblik je pasivne agresije na Hrvatsku i njen teritorij“. Ovakav izjavni obrazac s različitim varijacijama ponavljaju, zapravo, svi politički akteri u Hrvatskoj.

Ništa manje nepopustljiva i ukopana djeluje i slovenska strana, koja je usput sebi dozvolila, doduše, suzdržano proslaviti „pobjedu“ u ovoj arbitraži. Tako slovenski premijer Miro Cerar uporno ponavlja i uvjerava slovensku javnost da jedino o čemu može razgovarati s premijerom Plenkovićem jest: kako provesti odluku Arbitražnog suda. Ništa drugo, po njemu, ne dolazi u obzir. Protiv tog prevladavajućeg slovenskog stava zasada se u Sloveniji javno pobunio samo dr. Miha Pogačnik, jedan od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava, ali i bivši državni tajnik u slovenskom ministarstvu vanjskih poslova.

Doduše, Pogačnik se nije pobunio protiv Cerarove vizure o arbitraži zato da bi stao na hrvatsku stranu, nego zato što je među rijetkima u Sloveniji, koji smatraju da je arbitražom puno više izgubila Slovenija, nego Hrvatska. „Kad se podvuče crta, shvatit će se da je ovakva odluka arbitraže u Haagu nekoliko puta lošija od onoga što nam je donosio sporazum   Drnovšek – Račan. Sva je sreća da Republika Hrvatska ne prihvaća sporazum. Da je pameti u Ljubljani, odmah bi podržali takav stav Zagreba i čvrsto stali uz njega“, izjavio je prošlog tjedna Miha Pogačnik za Slobodnu Dalmaciju. Doduše, nije predložio što bi u tom slučaju trebalo učiniti: obnoviti bilateralne pregovore o granici ili ići na neko drugo međunarodno sudište.

S obzirom na čvrsto ukopane početne pozicije obje strane, koje su političare dovele do nepremostive prepreke, Nacional analizira je li uopće moguće izići iz tog začaranog političkog labirinta. Razgovarali smo s akademikom Petrom Strčićem, svojedobno angažiranim u komisiji za razgraničenje u kojoj je neprikosnoveni autoritet bio pokojni akademik Vladimir Ibler, profesorom Vladimirom Đurom Deganom, ekspertom međunarodnog prava i voditeljem Jadranskog zavoda HAZU u Zagrebu, te profesorom Ivicom Maštrukom, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Ljubljani. Maštruko je, zbog svoje diplomatske dužnosti u Sloveniji, bio upoznat i s tijekom dugogodišnjih slovensko-hrvatskih pregovora o granici, koji se nikada nisu završili.

Maštruko i Degan, začudo, smatraju da je Hrvatska pogriješila što je uopće izlazila iz arbitražnog postupka unatoč činjenici što su i oni svjesni da ga je slovenska strana duboko kontaminirala nedopustivim lobiranjem na arbitražne suce, kao i naknadnim umetanjem dokumentacije u spis. To zagađenje arbitražnog postupka poslije koje za Hrvatsku više nije bilo povratka za isti stol, javno su otkrili hrvatski mediji, konkretno Večernji list, u travnju 2015. godine. Dakako, nakon uspjele obavještajne operacije za koju je, navodno, bio najzaslužniji bivši šef SOA-e Dragan Lozančić. Na kraju je slovenska strana morala sve priznati. Bila je  uhvaćena „s prstima u pekmezu“.

Zbog otkrivenih nepodopština ostavke su podnijeli slovenski sudionici arbitražnog postupka: do ostavke ugledni slovenski sudac Jernej Sokolc i Simona Drenik, predstavnica  slovenskog ministarstva vanjskih poslova, a slovenski su mediji tada ocjenjivali da je arbitražni postupak ozbiljno ugrožen. Zašto onda danas Maštruko i Degan smatraju da Hrvatska uopće nije trebala izaći iz arbitražnog postupka? Njihova je argumentacija različita. Degan strahuje da bi se Hrvatskoj ponovo mogla dogoditi međunarodna izolacija slična onoj iz razdoblja predsjednika Franje Tuđmana zbog njegove politike prema Bosni i Hercegovini. Podsjetio je da je Hrvatskoj trebalo dosta vremena da se oslobodi te loše percepcije u međunarodnoj zajednici. I sada je, po njemu, evidentno da Njemačka i Europska komisija smatraju da bi se odluka arbitražnog suda trebala provesti, a Hrvatska se tome odlučno protivi.

Ivica Maštruko slično razmišlja, ali iz drugih razloga. On, jednostavno, ne vidi da bi se taj problem razgraničenja sa Slovenijom mogao riješiti drugačije nego upravo ovim rješenjima zacrtanim odlukom arbitražnog suda, jer političari iz obje države u svojim torbama nose dijametralno suprotstavljene odluke njihovih parlamenta: s jedne strane, Hrvatskog sabora, a s druge, slovenskog Državnog zbora.

„Mislim da je Hrvatska pogriješila što je izašla iz arbitraže. Arbitražni postupak bio je kontaminiran, ali Arbitražni sud postupio je na razuman način. Hrvatska bi riješila pitanje granica sa Slovenijom i stekla bi kredibilitet u međunarodnim odnosima. Činjenica je da i druge države EU imaju problema oko granica, ima gunđanja, ali oni nisu neriješivi. To su sitni, mali sporovi, ali ovdje nisu bile u pitanju pojedine granične točke, nego je predmet arbitraže bila cjelokupna granica između Slovenije i Hrvatske, i na kopnu i na moru. Prema tome, nisu u pitanju stvari koje bi se olako mogle ignorirati“, smatra Maštruko.

Podsjetio je da je još prije 20 godina Slovenija sebi postavila  tri ključna strateška cilja. „Osim ulaska u NATO i EU, to je bila i ambicija da svojim teritorijalnim morem ostvari izravni kontakt s međunarodnim vodama, što joj ova odluka arbitražnog suda nije omogućila. Zbog toga je slovenski parlament još devedestih godina usvojio deklaraciju kojom je zaključeno da cijeli Piranski zaljev treba pripasti Sloveniji“, objašnjava Maštruko. Zbog te odluke slovenskog parlamenta ni slovenska vlada, baš kao i hrvatska nema nikakvog prostora za uzmak. Iako su Slovenci odlukom arbitraže dobili tri četvrtine Piranskog zaljeva nisu ostvarili glavni cilj – kontakt s međunarodnim vodama“, rekao je za Nacional Ivica Maštruko.

Tu je slovensku poziciju još izravnije objasnio slovenski ekspert Miha Pogačnik. On je, među ostalim, rekao da je očekivao da će odluka arbitražeza Sloveniju „biti negativna, ali ne baš u tolikoj mjeri“. Objasnio je i zašto misli tako. „Mi nismo dobili direktan spoj s otvorenim morem, nego neki režim kroz tuđe, hrvatsko teritorijalno more, što i danas imamo. Režim nije teritorij, a to u Sloveniji ili ne žele čuti ili ne znaju. Drugo, izgubili smo sva sela uz Dragonju, i to zato što nismo uspjeli dokazati našu efektivnu nadležnost kroz povijest do današnjih dana. Treća je stvar to što imamo rezoluciju parlamenta Republike Slovenije u kojoj se jasno kaže da polažemo prava na cjelovit Piranski zaljev, što sada nismo dobili. Postavlja se pitanje kako će se sada to ustavno riješiti. Na koncu, izgubili smo Svetu Geru, što je četvrta loša stvar za Sloveniju“, rekao je Pogačnik u nedavno razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

S druge strane, rekao je i zašto misli da je Hrvatska, zapravo, dobitnik u ovoj arbitraži. „Hrvatska je pretrpjela gubitak u Piranskom zaljevu, ali neće joj toliko teško pasti gubitak tih nekoliko lokacija za uzgoj školjaka jer drugdje ima dovoljno mjesta. Zato je dobila sela uz Dragonju, Svetu Geru, i ipak, što je najvažnije, očuvala je dodir s talijanskim teritorijalnim vodama. Tu Hrvatska ima suverenu vlast, nadležnost nad svim živim i neživim bogatstvima. Banalno rečeno, nađe li se sutra na tom području gajeta puna zlata, ona je hrvatska, a ne slovenska“. Doduše, u tom slovenskom slobodnom prolazu kroz hrvatsko teritorijalno more Slovenija će moći postavljati kablove i cjevode, ali ne i crpiti naftu ili plin ako se one slučajno pronađu u tom području.

Premda nije izravno odgovorio na pitanje je li bila dobra odluka što je Hrvatska izašla iz arbitražnog postupka ili ne, na tragu razmišljanja Degana i Maštruka bio je i akademik Petar Strčić. On smatra da treba provesti odluku arbitražnog suda. „Smatram, dakle, da je sadašnja arbitraža sadržajno dobro rješenje, a da pojedini slovenski i hrvatski političari ne smiju u svoje vlastite ambiciozne svrhe i rješavanje problema izazivati međusobne čak državne sukobe, tvrdeći čak da moraju biti oštri i stvarti napete odnose između obje države – Slovenije i Hrvatske“, iznio je svoje mišljenje za Nacional akademik Stipetić.

Pozvao je na smirivanje političkih strasti prisjećajući se razdoblja kada je i sam bio sudionik pregova o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije devedesetih godina prošlog stoljeća. „Kao što je bilo uobičajeno u cjelodnevnoj politici političara i u Sloveniji i Hrvatskoj, neki su zbog svojih osobnih reklamnih razloga počeli sve češće spominjati slovensko-hrvatske granične odnose. Akademik Ibler i ja uzalud smo, napose, naše hrvatske političare upozoravali da ne zloupotrebljavaju u politici svoja osobna ambiciozna htijenja. To smo profesor Ibler i ja govorili i slovenskim političarima i prijateljima koji su sve u nastojanjima da se osobno održe na vodećim mjestima u slovenskoj politici počeli izazivati sve češće sukobe s hrvatskim političarima u cjelini“, prisjetio se Strčić razdoblja kada je izravno pregovarao sa slovenskim predstavnicima o graničnoj crti između dviju država.

Na kraju je pak Ivica Maštruko dao ocjenu kako će se završiti ova trenutačna pat-pozicija oko utvrđivanja granice između Slovenije i Hrvatske. „Tražit će se način kako to prikazati vlastitoj javnosti, ali ovaj će sporazum o arbitraži na kraju biti primijenjen. Kada će se taj kompromis postići ne znam, ali i za svako buduće sudovanje trebala bi suglasnost obiju država ili tužba. S druge strane, svaki budući sud će uzimati u obzir odluke ovog arbitražnog suda, odnosno, njegovu argumentaciju i dokumentaciju. Sve što je na arbitražnom sudu provedeno služit će kao materijal za sve buduće odluke. Možda bi najednostavniji način za izlaz iz blokade bio da se kroz buduće bilateralne pregovore provede ova odluka arbitražnog suda“, zaključio je Maštruko.

 

Savudrija, Pogleda na Piranski zaljev i grad Portorož u Sloveniji.

Komentiraj