MLADA SRPSKA REDATELJICA uoči premijere predstave ‘Maratonci trče počasni krug’ u Kerempuhu, priča o jugoslavenskom filmu, generacijskom jazu, obitelji te kaže da ova predstava govori o metastazi građanskog salona koji je ogrezao u sebičluku i zatvorenosti pred promjenama

Jedna od najpopularnijih komedija posljednjih desetljeća “Maratonci trče počasni krug” autora Dušana Kovačevića, 22. prosinca premijerno će se izvesti u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Topalovići, pogrebno poduzeće, likovi stari 150 godina, čitanje oporuke i mnogi slični motivi popularnog jugoslavenskog filma iz 1982. godine nastalog po istoimenom tekstu, pronašli su svoje mjesto u općoj kulturnoj svijesti našeg vremena. Tom je filmu prethodila drama koju je Kovačević napisao na trećoj godini studija dramaturgije 1972. Ona je uskoro postavljena u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a nepunih deset godina kasnije Slobodan Šijan prema njoj režirao je legendarni film. Priča je to o “najstarijoj balkanskoj obitelji”, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa – prema riječima samog autora.

Taj kultni naslov u Kerempuhu će režirati Iva Milošević, trenutno jedna od najzanimljivijih i najtraženijih redateljica u bivšoj Jugoslaviji. Iva Milošević rođena je 1977. u Beogradu, a diplomirala je kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u rodnom gradu. Njezina prva režija bilo je “Magično popodne” Wolfganga Bauera u Bitef teatru. Osim u Srbiji, Iva Milošević režirala je predstave u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Dobitnica je nagrada za režiju “Bojan Stupica”, “Ljubomir Muci Draškić” te godišnjih nagrada za režiju.

U intervjuu za Nacional mlada redateljica govori o jugoslavenskoj kinematografiji koja je utjecala na njezin umjetnički rad, obitelji, dobru i zlu, lažnome moralu, situaciji u Srbiji i fašistoidnom duhu malograđanštine koji proizvodi zlo.

NACIONAL: Kako ste zamislili predstavu “Maratonci trče počasni krug”? Koliko će se razlikovati od originala?

Sve što je pisac htio poručiti ovim djelom, mi pokušavamo opredmetiti na sceni. Komadu pristupamo kao priči o pobjedi zla nad dobrim. Glavna radnja komada prati proces neuspjele pobune sina Mirka. Dok njegova obitelj planira kako nasljednika vratiti u svoje redove, 24-godišnji mladić gleda kako pobjeći iz kuće u kojoj je, po njegovim riječima, samo “mrak”. Na kraju, umjesto da se oslobodi zla koje ga okružuje, da pobjegne od lažnog morala i neljudskosti koje mu se nameću kao naslijeđe, kao tradicija, kao jedini prihvatljivi princip preživljavanja, najmlađi potomak Topalovića postaje najgori predstavnik svoje obitelji. S njim na čelu maratonci trče svoj počasni krug. Zlo trijumfira. Predstava će govoriti o metastazi građanskog salona koji je ogrezao u sebičluku i zatvorenosti pred promjenama. Slijepo se držeći tradicionalističkih obrazaca i konvencija patrijarhalnog, malograđanskog duha, taj salon, da citiram pokojnog Muharema Pervića, “izgubivši svoja pozitivna povijesna svojstva, negdje na mrtvom kolosijeku proizvodi čudovišta”.

NACIONAL: Spomenuli ste lažni moral. Dakle, u predstavi ste upravo na to stavili naglasak. Koliko danas ima lažnog morala i kako se boriti protiv njega?

Topalovićima su bitne društvene konvencije koje priliče građanstvu. Oni drže govore na sprovodu svog šukundjeda, ali pristaju nakon pokopa njegov mrtvački sanduk preprodati, jer kako kaže jedan od njih, “pred svijetom smo ga sahranili kako valja”. Dakle, važno je ono što se čini za javnost. I tu se njihov smisao za dobro i ispravno završava. U njihovu svijetu važnije je držati se ustaljenog običaja zbog toga što će drugi reći, nego biti čovjek. Ako se zlo dobro prikrije, to je isto kao da ga i nema. Lako je danas pronaći mnoge paralele s takvim lažnim moralom. Gotovo svakodnevno svjedoci smo kako je nekome tko je krao žao što je uhvaćen u krađi, a ne što je činio zlodjelo. Mislim da je jedini način borbe protiv toga javna osuda. Treba trenirati stid u ljudima.

NACIONAL: Imate li veću odgovornost ili veću tremu s obzirom na to da je riječ o jednom od najpoznatijih i najpopularnijih tekstova na području bivše Jugoslavije?

Naravno da imam. Međutim, vjerujem da je kazališno uzbudljivo i u krajnjoj liniji nužno, da se redatelj mojih godina, koji pripada jednoj drugoj generaciji i drugom vremenu u odnosu na ono u kojem je djelo nastalo, uhvati ukoštac s ovim komadom. “Maratonci” su suvremeni klasik. A novo kazališno čitanje klasike uvijek je dobrodošlo.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema tom filmu?

Film mi je vrlo drag. Nebrojeno puta sam ga gledala, naročito dok sam bila gimnazijalka. Znam napamet mnoge replike. Međutim, originalni mi je komad, koji se u mnogome razlikuje od filmskog scenarija, draži. Mislim da komad sadržava u sebi dublju i ozbiljniju misao nego film.

  • ‘SVAKODNEVNO SVJEDOČIMO tome da je nekome tko je krao, žao što je uhvaćen u krađi, a ne što je činio zlodjelo. Jedini je način borbe protiv toga javna osuda. Treba trenirati stid u ljudima’

NACIONAL: Kakvom vam se čini srpska kinematografija posljednjih petnaestak godina? Može li se uopće usporediti s onom iz doba Jugoslavije?

Srpska kinematografija nalazi se u jako teškoj situaciji. Mnogo je kina zatvoreno, a budžet za kinematografiju je mizeran, kao i cjelokupan budžet za kulturu. Filmaši se bore za opstanak. Neki žrtvuju ono umjetničko zbog komercijalnog uspjeha, dok drugi pak teže probijanju na međunarodne festivale.

Zato se ova situacija nikako ne može usporediti s onom iz doba Jugoslavije. Ipak, i u tako nezahvalnim uvjetima događaju se dobre stvari. Meni se, primjerice, jako sviđaju filmovi “Smrt čoveka na Balkanu” Milorada Momčilovića i “Kako su me ukrali Nemci” Miloša Radivojevića. Što se tiče novijih hrvatskih filmova, izdvojila bih “Neka ostane među nama” Rajka Grlića i “Svećenikovu djecu” Vinka Brešana.

NACIONAL: Zašto ste radnju ove predstave “preselili” u današnje vrijeme?

U originalu je komad smješten u 1972. Čini mi se da je važno preispitati kako teme u komadu korespondiraju s današnjim vremenom. A to su pitanje starosti koja guši mladost, suprotstavljanje tradicionalnog i modernog, individualnog i kolektivnog, i na koncu fašistoidni duh malograđanštine koji proizvodi zlo. Mi i danas na ovim prostorima trpimo teror desno profiliranog egoističnog malograđanina. On je glavna karika u društvu. On na svoju zatvorenost prema promjenama gleda kao na stvar svoje prednosti, njeguje svoju anakronost i vjernost tradiciji, ciničan je, netolerantan i okrutan. Konačno, on je militantan, a to je vrlo opasno.

NACIONAL: Jesu li i danas aktualna pitanja besmrtnosti? Čini mi se, možda više nego ikada, slažete li se?

Kako da ne. Stari se masovno pomlađuju, kao da ne žele ustupiti mjesto generacijama koje dolaze. Ljudi su gladni mladosti, kao individue su sve narcisoidniji i sve više pažnje posvećuju sebi.

NACIONAL: Okosnica filma koji je “poznatiji” od originala je obiteljski posao, važnost generacijske očuvanosti, isti posao koji se prenosi s djeda na oca, pa s oca na sina. Koliko je danas važna obitelj, a koliko se s druge strane ta obitelj kao najvažnija karika u razvoju pojedinca raspala, pa gotovo da je i postala nevažna?

U “Maratoncima” je prikazana jedna groteskna, disfunkcionalna obitelj. Živi su samo njeni muški predstavnici koji nisu dovoljno formirane individue jer unutar takve zajednice postoji autoritarni poredak. Svatko, osim najmlađeg Mirka, nečiji je sin i primoran je iskazivati strahopoštovanje prema svom ocu, a svoje frustracije liječi putem sadizma prema rođenom sinu. U takvom okruženju zdrava individualizacija nema šansu, jer ako je svatko od nekog maltretiran, i on sam naći će žrtvu prema kojoj će se jednako ponašati.

Zato Mirko i ubija Kristinu, iako je ona njegova jedina šansa za ozdravljenje. Dakle, Kovačević nam prikazuje obitelj u njenoj negativnosti, kao zajednicu u kojoj ne postoje podrška i ljubav prema individui i zato se ona svodi na primitivan, barbarski oblik funkcioniranja koji po mnogočemu podsjeća na čopor. Kovačević je, vjerujem, htio pokazati kako se totalitarni društveni poredak prelama kroz obitelj kao ćeliju društva, kako se kroz nju prelamaju odnosi pojedinca i vlasti, individualne i totalitarne svijesti.

Tamo gdje nema uvažavanja ličnosti, nema slobode, a tamo gdje nema slobode, teško je ostati čovjek. Čovjek se svodi na životinju.

NACIONAL: U kojoj mjeri su jugoslavenska kinematografija i literatura utjecale na vas kao osobu i na vas kao umjetnicu?

Vjerojatno mnogo. Ja sam rođena 1977. i već od osamdesete u mojoj kući su postojali videorekorder i kasete s jugoslavenskim filmovima. Zahvaljujući tome, još kao malo dijete gledala sam seriju “Grlom u jagode”, film “Ko to tamo peva”, “Vlak u snijegu”, legendarnu predstavu “Kralj Ubu”… Najstrastvenije sam čitala tijekom studija Danila Kiša, Mirka Kovača, Ivu Andrića, Dubravku Ugrešić… Sve je to, vjerujem, utjecalo na mene kao umjetnicu. Ja sam početkom devedesetih, kada sam krenula u gimnaziju, bila vrlo jugonostalgična, iako su rat i nacionalizam bjesnjeli. Nikada mi nisu bili bliski kulturno zatvaranje i nacionalni šovinizam koji su tada bili dominantni. Za mene je sve što je nastalo u kulturi u razdoblju Jugoslavije moje kulturno naslijeđe. Tako to doživljavam.

NACIONAL: Kako mladi u Srbiji uopće gledaju na to vrijeme? Je li prisutna jugonostalgija?

Nove generacije kojima, primjerice, pripada moj brat koji je 1994. godište, nemaju nikakav emocionalni odnos prema tom vremenu i zemlji koja je nekada postojala. Oni putuju po bivšim republikama kao što to čine po drugim europskim zemljama. Slušaju muziku iz tog vremena, ali ne razmišljaju o tome da se raspalo nešto što je jedno vrijeme postojalo. Jednostavno su indiferentni prema Jugoslaviji kao fenomenu jer je nemaju u iskustvu. Moja generacija, pak, ima odnos prema tome. Netko pozitivan, a netko negativan.

NACIONAL: Kako vidite današnju kazališnu scenu u Srbiji? Neki vaši kolege kažu da nikad nije bilo gore, čak ni za vrijeme vlasti Slobodana Miloševića, da se najmanje ulaže u kulturu, da se igraju samo reprize, da mladi uopće nemaju šanse pojaviti se na sceni, da je zaista teško. Možete li opisati tu situaciju?

Stanje u kazalištima je vrlo teško. Država odvaja sramotno malo novca za produkcije i kazališta su na rubu opstanka. Što se tiče mladih, ne slažem se da nemaju šanse. Kazališni život u Srbiji trenutačno je pun mladih redatelja i pisaca. Evo, u Beogradu postoje kazališta koja su otvorena prema mladima; Jugoslovensko dramsko pozorište i Atelje 212, primjerice. Mislim da je mojoj generaciji koja je trebala stupiti na scenu krajem devedesetih, bilo puno teže.

Tada je bilo mnogo manje volje upravitelja da mladim redateljima daju šansu, točnije, šansa se mogla dobiti, ali evo kakva: neki “zicer” komad s malo uloga koji ne košta mnogo i koji ne nosi nikakav umjetnički rizik. Upravitelji tada nisu bili spremni riskirati.

Mladima se poručivalo da se prvo trebaju dokazati da bi dobili čestitu šansu. A kako da se mlad umjetnik dokaže ako mu se ne omogući da ispolji svoj autentični umjetnički senzibilitet, ako mu se ne omogući da radi neki komad koji govori o problematici koju razumije i osjeća zahvaljujući svojoj mladosti? Tvrdim da je danas mnogo lakše.

  • ‘TOTALITARNI DRUŠTVENI POREDAK prelama se kroz obitelj kao ćeliju društva, kako se kroz nju prelamaju odnosi pojedinca i vlasti, individualne i totalitarne svijesti’

NACIONAL: Koliko je teško biti redatelj u Srbiji? Jeste li frustrirani zbog teške situacije u zemlji?

Neizvjesnost mi je trenutačno najveći problem. Kazališta su u konstantnoj neizvjesnosti hoće li dobiti obećani novac za produkcije i samim tim nemate nikakve garancije, osim datu riječ da će neki dogovor biti realiziran.

NACIONAL: Kako vidite vladavinu premijera Aleksandra Vučića i predsjednika Tomislava Nikolića? Što mislite o njima?

Za mene su oni u kazališnom smislu krajnje nezanimljivi i suviše plošni karakteri da bih se upuštala u razgovor o njima.

NACIONAL: Koji su najveći izazovi u Srbiji?

Ostati psihički zdrav i biti optimist.

NACIONAL: Jedan od većih problema za Srbiju, ali i za cijelu Europu je izbjeglička kriza. Mislite li da je Srbija napravila dovoljno da pomogne tim ljudima, da se čitav problem riješi bezbolnije? Kako gledate na tu situaciju?

Poznajem mnogo običnih ljudi koji su osobnim angažmanom pomogli izbjeglicama, odnijevši im odjeću i hranu. Mislim da su u Srbiji ljudi pokazali veliku solidarnost.

NACIONAL: Kakvo je raspoloženje građanki i građana Srbije prema tom problemu, posebno nakon terorističkih napada u Parizu i prijetnji napada po cijeloj Europi?

Kako sam već mjesec dana u Zagrebu, o tome najviše mogu donositi zaključke na temelju informacija koje dobivam preko Facebooka. Ljudi su masovno iskazali suosjećanje prema stradalima.

NACIONAL: Jedna ste od traženijih redateljica na području bivše Jugoslavije. Zašto je vaš rad prepoznat?

Nije mi lako sama procjenjivati svoj rad, ali pokušat ću. Mislim da moje predstave publici nude prikaz dubljih, univerzalnijih istina o čovjeku, da dotiču pitanja o bijedi ljudske egzistencije, ljudskim slabostima, žudnjama i ograničenjima.

Uvijek me zanima odnos na relaciji pojedinac i okolnosti koje utječu na njegovu sudbinu, na njegov karakter, na odluke koje donosi, na izbore koje radi, na trag koji ostavlja za sobom, na ono što ga određuje kao ljudsko biće. Gdje u čovjeku stanuje ljudskost i na kojoj točki ona atrofira? Kako i kada čovjek podliježe zlu? Je li to klica propasti koju od rođenja nosi u sebi ili se zlo prima od okoline, stječe, nasljeđuje? To su pitanja koja me intrigiraju i uporno kroz svoj rad tragam za odgovorima. U tom svom nastojanju vjerujem da kreiram kazališni jezik koji ljude sagledava s puno detalja, iz više kuteva istovremeno, studiozno i detaljno, na način koji u gledatelju izaziva osudu, ne dozvoljavajući mu pritom da se osjeti superiorno u odnosu na likove.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture