Na velikom ekranu u Hypo centru izlistavali su se svakih deset minuta svježi podaci o tome koliko glasova trenutno imaju Kolinda i Josipović. Došao sam ovdje u stožer HDZ-a sa starim. Bio je jako napižđen. Isprovocirali su ga jutros u šatoru pred Ministarstvom u Savskoj. Došao mu je neki lik i ispitivao ga koliku ima braniteljsku mirovinu. Stari mu nije htio reći, a ovaj mu je onda sasuo da je i on bio godinama na ratištu, a ne prima ni kune mirovine. “Borio sam se za domovinu, ne za mirovinu”, sasuo je starom. Zamalo je nastala teška makljaža.

Na Thompsonovu “Ljubav je tajna dvaju svjetova” plesao sam stiskavac s jednom ženskom iz mladeži HDZ-a, Meritom. Osjećao sam toplinu njezinog tijela. Želio sam je potorbati. Osvetiti se tako svojoj curi Stojki što me čitavog ljeta varala s azilantom Malembebeom. Nije me obeshrabrilo ni kad mi je rekla da je udana i da ima dvoje djece. Rano je počela. Prvo dijete dobila je s nepunih dvadeset. Pet godina bila je zakopana u kući u Kaštel Kambelovcu. Muž je radio, a ona kuhala, čuvala djecu. Sve dok nije pukla i učlanila se u mladež HDZ-a. Sad joj je super. Stalno negdje putuju na konvencije. Život joj je postao dinamičan, upoznaje zanimljive ljude.

Nakon plesa, sjeo sam s njom u separe među ekipu iz mladeži HDZ-a. Uskoro je s nama sjeo i umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs. Svi su bili na iglama. Bila je prebrojana tek prva trećina glasova. Josipović je za nokat bio ispred Kolinde. Atmosfera je bila kao na konjskoj utrci. Toliko je bilo napeto da me čudilo da netko već nije organizirao kladionicu.

BOŽIDAR ALIĆ NAM JE SVIMA TOČIO VINO U ČAŠE, širio optimizam. Meriti su se zacaklile oči. Pokušavao sam joj nabacit neku spiku o književnosti, novinarstvu, satiri, ali nije me obadavala. Stalno je pogledavala prema predsjedniku HDZ-ove mladeži Josipu Bilaveru. Nije mi trebalo crtat da je zatelebana u njega. A sa mnom je plesala stiskavac na Thompsona valjda samo zato da bi Bilavera pokušala učiniti ljubomornim, počeo sam paranoično zabrijavat u glavi. Previše puta su se djevojke okrutno poigravale sa mnom, nije čudno da sam puhao na hladno.

Bilaver nije skidao pogled s Kolinde i Karamarka. Jedva je dočekao priliku da ih pozove da sjednu s nama u separe. Kolinda je bila zadihana. Čak je i Karamarko pokazivao emocije, lagano mu se isturavala gornja usna dok je pratio brojeve glasova. Bilaver je smarao Kolindu, govorio joj kako su organizirali molitveni skup za pobjedu u crkvi Gospa od Otoka, vodio ga je Sanaderov brat don Vinko.

“Tako mi je žao što nisam molila s vama. Mislila sam doć, al onaj moj mi je uvalio da vodim sina na gimnastiku. Idući put svakako računajte na mene, Josipe”, zacvrkutala je Merita. Sad mu se već otvoreno upucavala. Bilo mi je jasno da je gubim. Da je na rastanku neću ni poljubiti u obraz, a kamoli je torbat. Pružio sam čašu prema Aliću, neka mi još natoči. Vino me dodatno razdražilo. Nisam više mogao slušat Bilavera kako Kolindu uvjerava da će pobijediti jer je na njihovoj strani najjači igrač – Isus Krist! Ne bih li mu napakostio i privukao Meritinu pažnju, izvadio sam blok i kemijsku iz džepa.

Grubim, preciznim potezima nacrtao sam izmučenog Isusa s partizanskom kapom i petokrakom na glavi. I pored njega Šeksa i Karamarka. Kako ga privode u lisicama. Bila je to kao moja posveta pariškim satiričarima iz Charlie Hebdoa koje su tri dana prije izrešetali u pariškoj redakciji zbog karikatura proroka Muhameda.

Rojs se nagnuo prema Aliću da mu natoči još vina i krajičkom oka ukebao moju provokativnu karikaturu. Istrgnuo mi je blok iz ruku.

“Iruda ti, jesi ti ovo Isusa s petokrakom nacrto!?”

U TOM TRENUTKU NA EKRANU SU SE POJAVILI NOVI REZULTATI. Josipović je i dalje bio u vodstvu. Karamarku se smračio pogled. I onda mu je još Rojs tutnuo u ruku karikaturu. “Šta je to, ko je to nacrtao?“, potmulo će. “Ovaj tu!“, pokazao je Rojs na mene. “Govorio mi je da je sin đakovačkog branitelja. Ali sin branitelja ne crta Isusa s petokrakom!”

“A ovaj koji ga vodi u lisicama… To bi trebao biti ja?” Karamarko me pogledao tako da mi je od straha pobjegla kap mokraće.

Ipak, pokušavao sam svim silama sačuvati prisebnost. Mislio sam na pobijene karikaturiste Charlie Habdoa. Oni se nisu bojali prijetnji terorista dok su objavljivali karikature Muhameda. Zašto bih se ja sad tu bojao jednog Karamarka! Ne smijem biti takav papak.

“Da, to ste vi. A ovaj drugi je Šeks”, odlučno ću.

“Što mi želiš poručiti tom svojom žvrljotinom, mladiću?“, hladno će Karamarko. Zavukao je ruku pod sako. Usrao sam se da vadi službeni revolver! Propucat će me kao zeca! Kao što je u Krležinom “Na rubu pameti” Domaćinski pucao u onog Doktora kad ga je slično ovako isprovocirao na večeri! Pokrio sam glavu dlanovima, bacio se pod stol. Odozdo sam ustrašeno zavapio:

“Krivo sam nacrtao! Mislio sam vas nacrtati u lisicama… Kako vas Milanović privodi s partizanskom kapom na glavi, a iza vas hoda Isus i šapće vam da izdržite u svoj mučnini, u svojoj borbi protiv jugo-komunista koji su vas spremni pribiti i na križ zbog vaših uvjerenja! Omaklo mi se, oprostite molim vas, gospodine Karamarko! Nemojte me upucat! Mlad sam! Vodio sam ljubav samo s dvije djevojke u čitavom životu! Želio bih još. Ove vaše hadezeovke tako su lijepe! Smutile su mi pamet! Zato sam i nacrtao tu glupu karikaturu!”

Rojs me pograbio za šiju i izvukao ispod stola kao mače. Tek tad sam vidio da je Karamarko umjesto pištolja izvadio skupi ajfon. U tom trenutku Kolinda je brojem glasova premašila Josipovića. Karamarku se lice razvuklo u osmijeh. Svi su se za stolom počeli grliti, ljubiti. Merita se objesila Bilaveru oko vrata, maltene ga poljubila u usta. Bio sam spašen, u trenu su zaboravili na mene i karikaturu koju sam istrgnuo iz bloka, zgužvao je i zagurao duboko u stražnji džep.