Od Tomislava Karamarka očekujem puno kad preuzme vlast za šest mjeseci, a šanse Zorana Milanovića su nikakve”, komentirao je aktualnu političku kombinatoriku Zlatko Vitez, jedan od popularnijih hrvatskih glumaca, redatelj, utemeljitelj i ravnatelj glumačke družine Histrioni, dok u večernjim satima na Opatovini očekuje publiku koja, unatoč paklenoj vrućini, dolazi autobusima iz Zagorja, željna smijeha i aluzija na aktualnu hrvatsku stvarnost i puni posljednju stolicu na izvedbi “Diogeneša” Tituša Brezovačkog. Ovih dana Vitez je, kao jedna od najkontroverznijih figura na hrvatskoj kulturnoj sceni, ponovno u interesu javnosti zbog nove funkcije savjetnika za kulturu Milana Bandića, po svemu sudeći nedodirljivog zagrebačkog gradonačelnika.

Ovaj 65-godišnji rođeni Varaždinac, prvu ulogu dobio je na Dubrovačkim ljetnim igrama 1969. godine u malo znanom komadu “Ljubovnici”, u režiji Joška Juvančića. Urbanog izgleda, vrlo brzo postao je zanimljiv redateljima i snimio je zapažene televizijske drame: “Teua” Marija Fanellija s Miljom Vujanović, “Bog igre” Nenada Puhovskog s Biserkom Ipšom i Boženom Kraljevom, “Slučaj maturanta Wagnera” Branka Ivande s Duškom Valentićem, “Rano sazrijevanje Marka Kovača” Branka Schmidta s Mirom Furlan… Petar Krelja prvi mu je ponudio glavnu ulogu u filmskoj komediji “Vlakom prema jugu”, jednom od najgledanijih hrvatskih filmova gdje je glumio s pokojnom Marinom Nemet.

  • U EKSKLUZIVNOM RAZGOVORU ZA NACIONAL hrvatski glumac, redatelj te utemeljitelj i ravnatelj glumačke družine Histrioni, kazao je da od Karamarka očekuje puno kad preuzme vlast te da su šanse Zorana Milanovića nikakve.

No njegova filmska karijera relativno je kratka i nije imala kontinuitet, za razliku od kazališne. Igrao je godinama u Gavelli, gostovao je u drugim kazalištima, no najviše je ostavio traga s Histrionima. Početkom devedesetih započela je i Vitezova politička karijera.

Prvo je bio ministar kulture, potom savjetnik za kulturu predsjednika Franje Tuđmana i zastupnik u Županijskom domu Sabora, a kao jedan od najodanijih Tuđmanovih ljudi dobitnik je Reda Danice hrvatske i Reda kneza Trpimira, koje mu je dodijelio prvi hrvatski predsjednik. Kao glumac osvojio je brojne nagrade, među ostalim Zlatni vijenac MESS-a, a nekoliko puta osvajao je nagrade “Dubravko Dujšin” i “Vladimir Nazor”, kao i Nagrade hrvatskog glumišta.

Nedavno se Vitez proslavom 40-godišnjice glumačke karijere oprostio od kazališta glavnom ulogom u “Garderobijeru”, komadu Ronalda Harwooda, koji je doživio i uspješnu filmsku adaptaciju. Nakon dvadesetak godina nedavno se ponovo vratio filmskim ulogama i nastupio u filmu Antonia Nuića “Život je truba”, u kojem su mu partneri Mirela Brekalo, Goran i Bojan Navojec, Bogdan Diklić i drugi.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional, Vitez se prisjeća svojih glumačkih početaka, analizira aktualne političke i kulturne probleme, polemizira o kolegama i redateljima, prisjeća se svojih druženja s političarima te otvoreno komentira kazališne trendove.

NACIONAL: Održana je premijera “Elementarnih čestica” Ivice Buljana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Je li bila potrebna takva buka zbog jedne predstave, uz osiguranje policije i pretresanje publike? Smatrate li da je bilo primjerenije da su se Igre otvorile predstavom Marina Držića, Williama Shakespearea ili Miroslava Krleže?

Naravno, nemam ništa protiv toga da Dubrovačke ljetne igre imaju i svoj off program, kao što su to nekada bili Dani mladog teatra, i da se “Elementarne čestice” igraju u sklopu takvog programa. Koliko sam mogao pročitati iz medija, što se tiče Buljanova “čitanja” Houellebecqa, čini mi se da smo davnih sedamdesetih godina vidjeli nešto slično. To je bila odlična predstava jedne američke grupe, zvala se “Stamp”, a podsjećala je na predstave čuvenog The Living Theatrea. Bila je kritički intonirana spram američke intervencije u Vijetnamu. Pamtim je i po tome što su se svi glumci i glumice na kraju predstave skinuli do gola. To je prije 45 godina vjerojatno nešto i značilo, ali danas ne vjerujem da to može ikoga uzbuditi, osim drkadžija. Mene bi uzbudio jedan dobri Krleža na festivalu. Posljednji put to je bila moja “Krležijada”, davne 1994. godine!

NACIONAL: Što mislite o estetici Ivice Buljana, koji je danas jedan od popularnijih redatelja na ovim prostorima?

Ne mislim ništa, jer ne gledam njegove predstave. Konačno, ne gleda ni on moje. Duboko vjerujem da bi on od starog Viteza mogao još štošta naučiti, a bojim se da ja od njega ne bih ništa. Sve je to viđeno, kao što rekoh, prije 45 godina i više, na raznima IFSK-ovima i BITEF-ima. Ovo je samo postmoderno recikliranje tog teatarskog “otpada”. Nema tu ničeg originalnog i kreativnog.

 FOTO: NACIONAL; KSENIJA MARINKOVIĆ, IVA BABIĆ, BOJAN NAVOJEC, FILIP ŠOVAGOVIĆ, MIRELA BREKALO I ZLATKO VITEZ U SCENI VJENČANJA IZ FILMA 'ŽIVOT JE TRUBA' ANTONIJA NUIĆA
FOTO: NACIONAL; KSENIJA MARINKOVIĆ, IVA BABIĆ, BOJAN NAVOJEC, FILIP ŠOVAGOVIĆ, MIRELA BREKALO I ZLATKO VITEZ U SCENI VJENČANJA IZ FILMA ‘ŽIVOT JE TRUBA’ ANTONIJA NUIĆA

NACIONAL: Kako vam se čini HNK otkad ga je preuzela Dubravka Vrgoč, u odnosu prema onome kad ga je vodila Ana Lederer ili drugi intendanti?

Bila je za nekih olovnih vremena izmišljena krilatica: “Nit’ je hrvatsko, nit’ je narodno, nit’ je kazalište.” Čini mi se da bi se to moglo reći i za današnji HNK.

NACIONAL: Kad je HNK bio u najjačoj kreativnoj fazi? Je li to bilo vrijeme kad se igrao “Kiklop” Koste Spaića, s Radom Šerbedžijom kao Melkiorom? Kako to da vi niste nikad postali članom ansambla njihove Drame?

“Kiklop” je zasigurno jedna od najvećih predstava nacionalnog kazališta, a Kosta Spaić jedan od najvećih redatelja s kojima sam imao čast raditi. Spaić me, kad je postao intendant HNK, zvao da iz Gavelle prijeđem u HNK, no tada nisam htio napustiti dobru “škvadru” iz tog kazališta. Nekoliko puta gostovao sam na daskama HNK. U “Otelu” Williama Shakespearea igrao sam Jaga, a Otela je igrao Božidar Orešković u režiji Mladena Škiljana. Igrao sam i Eugena Kvaternika u drami “Sin Domovine” Augusta Cesarca, u režiji Želimira Mesarića, a s ansamblom HNK režirao sam i sastavio scenarij za proslavu 75. rođendana predsjednika Franje Tuđmana “Seh križneh putov konec i kraj”. To je uistinu bilo veličanstveno. Pogotovo se predstava dopala feralovcima!

NACIONAL: Što mislite o “fabriciranju” mladih glumaca po akademijama u Hrvatskoj? Nitko ne razmišlja o tome što će s njima biti sutra. Možete li to usporediti sa svojom generacijom?

To uopće nije za komentiranje. To je jedan idiotizam! U moje vrijeme godišnje je najviše deset glumaca završavalo Akademiju, a sada ih godišnje fabriciraju do pedesetak. Pa ne snima se toliko sapunica u Hrvatskoj da bi ih one mogle othraniti. O kazalištima da i ne govorimo. No sami su izabrali svoju neizvjesnu egzistenciju, kao i brojni ljudi u mnogim drugim profesijama. Konačno, latinska mudrost uči se još u srednjoj školi: “Svatko je svoje sreće kovač!”

NACIONAL: Kad ste se pojavili početkom sedamdesetih, u kratko vrijeme postali ste jedan od najpopularnijih mladih glumaca. Kako ste se nosili s popularnošću?

Pamtim svoje prve naslovnice u reviji Studio. Došao sam doma u Varaždin, gdje sam rođen i gdje su mi živjeli roditelji, pokazao sam tati naslovnicu da bih se pohvalio. On je promrmljao kroz zube: “E moj sinek, pošten čovjek ti samo dvaput dojde u novine. Kad se rodi i kad umre.” Uvijek kad dajem intervju, sjetim se svog tate i njegova komentara i pomislim: “E moj Vitez, koja si ti nečasna spodoba.”

NACIONAL: Po čemu pamtite Ranka Marinkovića i Krležu?

Najviše po tome što je Marinković bio predsjednik odbora Fonda Miroslav Krleža i 1993. dodijelio mi je spomen priznanje za populariziranje dramskog djela Miroslava Krleže. Bio mi je profesor iz dramaturgije na Akademiji i stvarno sam bio sretan kad mi je “viški Volter” na dodjeli nagrade rekao da mu je drago kad vidi da njegova predavanja nisu bila uzaludna. I da nema boljeg osjećaja nego kad profesor svom studentu može dodijeliti priznanje. To su trenuci koji se pamte. Što se tiče Krleže, kad sam igrao Horvata u “Vučjaku” 1977. u Gavelli, malo smo se i porječkali. Rekao sam mu da je neke stvari mogao i bolje napisati! Nije mi to uzeo za zlo, nego je uskoro poslao pismo s novim tekstom. Eto, to naša “slavna” teatrologija nije nigdje zabilježila.

NACIONAL: Nakon glavnih filmskih uloga u filmu Petra Krelje “Vlakom prema jugu”, Berkovićevim “Ljubavnim pismima s predumišljajem” i Ivandinim “Zločinima u školi”, kao da su vas filmski redatelji zaboravili. Jeste li odbijali ponude ili niste mogli dobiti šansu od nekih drugih, koji su redovito snimali u Zagrebu?

To je pitanje za filmske režisere, a ne za mene. Sve sam te naslovne uloge odradio i više nego dobro. A i Hrvatska televizija me je puno više koristila, na obostrano zadovoljstvo. Zašto su naši filmadžije više voljeli srpske nego hrvatske glumce, e to je već, kako oni kažu, pitanje tržišta. Ja mislim da je to pitanje sluganstva i podcjenjivanje hrvatskih glumica i glumaca.

NACIONAL: Zašto je Antonio Nuić u novom filmu izabrao baš vas za ulogu mesara? I kako vam je poslije duže stanke bilo vratiti se na set?

Nuiću su to sugerirali Goran i Bojan Navojec koji mi igraju sinove u filmu. Ne igram mesara, nego vlasnika mesnice. Znači, tajkunčića, za današnje pojmove. Na setu je bila sjajna atmosfera, odlični glumci, odličan redatelj, odlična tehnika, a kamerman Radislav Jovanov Gonzo je zakon… I da, bio sam odlično plaćen, što nije nevažno. Producent Boris Matić se stvarno iskazao!

NACIONAL: Što mislite o Antunu Vrdoljaku?

Tonči Vrdoljak je sjajan redatelj i bio je odličan ravnatelj HRT-a, a čuda je napravio kao predsjednik HOO-a. Samo jalnuši mu to neće priznati. Njegovi “Glembajevi” su meni genijalan film, sa sjajnom Arsenovom glazbom, a “Duga mračna noć” je malo čudo hrvatske kinematografije. I na producentskom i na umjetničkom planu. Koliko samo divnih uloga ima u tom filmu, seriji. A konačno, njegov posao i kao scenarista i kao redatelja, na najvišoj je razini. Skidam kapu. Igrao sam kod Tončija u seriji “Zagrljaj” po djelu Ranka Marinkovića. A što se tiče našeg odnosa, viđamo se na histrionskim predstavama. On je najzaslužniji što su se Histrioni održali. Naime, kad su nam komitetlije ukinule bijednu subvenciju 1979., on nam je pronašao sponzora i tako smo preživjeli.

NACIONAL: Hoće li doista u njegovu novom filmskom projektu o Anti Gotovini, kojeg će igrati Goran Višnjić, vama pripasti uloga generala Janka Bobetka?

Tko će igrati Bobetka, to će ipak Vrdoljak odlučiti. Točno je da mi je to jedanput spomenuo onako usput, dok je tek razmišljao o tom projektu.

NACIONAL: Zašto se često obrušavate na svoje oponente i kritičare, a ako govorimo o kazališnoj kritici, napali ste Natašu Govedić i Tomislava Čadeža. Nije li neukusno nazivati kritičara “prdežom”, ili tako nekako, a niste mazili ni Vitomiru Lončar?

Samo sam na provokaciju novinarke Novog lista koja je smatrala moje satiričko ismijavanje Čadeža i Olivera Frljića u predstavi “Diogeneš” nekorektnim, odgovorio protuargumentom. Znači, oni mogu pisati, sprdati se sa mnom koliko im volja, a ja to s njima, vidi vraga, ne bih smio. Odmah sam fašist, nacionalist, desničar… I nisam nazvao Čadeža prdežom, nego smradežom. Iako ni to prvo nije loše. Ma tko je uopće jedan polupismeni novinarčić Čadež da pljuje po mojoj pozamašnosti? Rekao bi, nažalost pokojni, Zoran Tadić: “Ma, nemojmo se zajebavat!”

NACIONAL: Kakav je odnos Mani Gotovac spram vas i Histriona?

Uvijek kad me Mani Gotovac iznenadi nekom svojom “novom kazališnom idejom”, sjetim se Hamletove rečenice: “O slabosti, ime ti je žena.” U svojoj kazališnoj mladosti suosjećao sam s njom u njenoj obiteljskoj tragediji i bez obzira na to što smo se razišli i, reklo bi se, popucali po svim šavovima, Mani mi je, kao fanatični kazališni čovjek, slabost. Iako njezine kazališne projekte ne pratim gotovo dvadeset godina, kao ni ona moje, ne mogu zaboraviti posljednji put kad me nazvala. Bilo je to nakon što je na Hrvatskoj televiziji gledala moju predstavu “Seh križneh putov konec i kraj”, posvećenu predsjedniku Franji Tuđmanu u povodu njegova 75. rođendana. Rekla mi je da sam to sjajno napravio i da je nakon te predstave opet nakon dugo vremena ponosna što je Hrvatica.

NACIONAL: U “Diogenešu” ste vrlo kritični prema nekim tiskanim medijima. Tako za Jutarnji list kažete da je primjeren samo za odlazak na zahod i “jutarnju kakicu”, Večernji list vam je za “večernju kakicu”, a 24 sata dobar vam je samo ako imate diareju. Još je Nacional u cijeloj priči dobro prošao.

Pa nemojte baš sve pripisivati meni, jer i moji Histrioni imaju pravo na slobodu izražavanja. A vjerujte mi, znaju biti itekako duhoviti. Još je davno Shakespeare napisao: “Bolje vam je da poslije smrti imate loš grobni natpis, nego da glumci o vama loše govore dok živite.” A što se tiče Nacionala, pa ne mogu se sprdati ja kao nacionalist sa sobom, odnosno s Nacionalom.

NACIONAL: Kad u razmaku od godinu dana dobijete nagradu “Vladimir Nazor” i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, znači li to da smatraju da ste otpisani, ili vas se time elegantno žele riješiti?

U normalnim zemljama sudske presude i nagrade se ne komentiraju. To, naravno, u nas čine samo Čadež i Ivan Starčević.

NACIONAL: Jedna od uloga koje su vas obilježile u zreloj fazi karijere jest uloga Vojnickog u “Ujaku Vanji” Antona Pavlovića Čehova, u predstavi koju ste radili s Paolom Magellijem i za nju osvojili sve najveće kazališne nagrade. Kakva je bila vaša interakcija s Magellijem? Osjeća li se da ga nema u zagrebačkom kazalištu posljednjih godina?

S Magellijem je bilo lijepo raditi. Ja sam mu odmah na prvim probama rekao: “Znaš, ja ti ne znam hodati na koljenima, mene nećeš posipati brašnom, neću igrati u teatru na pijesku, nego na daskama, neću ti dubiti na glavi…” On me mirno saslušao i rekao: “Kad nemam dobre glumce, moram nešto izvanjski smisliti kako bih privukao pažnju publike. Tebe ću pustiti da samo glumiš, jer ti to znaš.” Odgovorio sam mu: “Da, mislim da znam.” On je odličan redatelj, voli kazalište, radišan je, emotivan i plemenit čovjek. Sve to doživio sam u radu s njim. Na jednoj probi sam ga rasplakao, a on je procijedio kroz zube: “Bolji si od Šerbedžije!” Rekoh: “Da, u nogometu!” Volio sam neke njegove predstave i u Gavelli jako nedostaje. Voljeli su ga glumci i publika.

NACIONAL: Ima li Hrvatska sreće s ministrima kulture? Što mislite o mandatu Andree Zlatar Violić i načinu na koji je otišla? Smije li ministar kulture dopustiti da ga uhvate pijanog u vožnji?

Mene se nije moglo uhvatiti jer ne vozim upravo zbog toga! Kao bivši ministar znam koliko je to težak i stresan posao i ne želim komentirati svoje kolege ministre. Vjerujem da su radili i rade taj nezahvalan posao najbolje što umiju.

NACIONAL: Samo godinu dana, od 1994. do 1995., bili ste ministar kulture. Smatrate li da ste vukli dobre poteze u tom kratkom mandatu?

O tome neka sude suvremenici i moji suradnici. Bio sam ratni ministar, ipak su danas okolnosti drugačije, zar ne? Nisam vukao dobre, nego odlične poteze. U svom mandatu podigao sam budžet za kulturu 60 posto. Imao sam veliku podršku Tuđmana, a bojim se da gospođa Zlatar Violić nije imala ni od koga.

NACIONAL: Kakva će ministrica biti Anja Šovagović Despot ako HDZ preuzme vlast za šest mjeseci? Poznajete je od malih nogu, a igrala je kod vas u Histrionima, u “Oluji”, s ocem Fabijanom Šovagovićem, još kao studentica.

Bit će odlična. Pa ona je moja histrionka. Zna se nositi s nedaćama. Obrazovana je, sjajna umjetnica i spisateljica. Zna i saslušati druge, za razliku od mene.

NACIONAL: Postali ste savjetnik za kulturu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Znači li to da se Duško Ljuština napokon miče sa zagrebačke kulturne scene i odlazi u mirovinu?

Ma pustite me da malo uživam u novoj društvenoj funkciji. Želim biti uz prijatelja Milana Bandića i dok ga progone kao divlju zvijer. A što se tiče Ljuštine, mislim da se oteo kontroli. Bio je nekorektan i prema Histrionima, ali i prema meni. Stoga ne želim komentirati njegov daljnji angažman u gradskoj kulturi. Mogu dosadašnji. Za sebe i svoje bio je i više nego odličan, ali je zanemario onu lijepu židovsku misao: “Živi i daj drugima da žive!”

NACIONAL: U bivšoj Jugoslaviji imali ste bliske susrete s Ivicom Račanom, Milkom Planinc i ostalim visokopozicioniranim političarima. Koliko su oni utjecali na vaš život i karijeru?

Motivirali su me da sačuvam Histrione kao jedino hrvatsko glumište i onda kad je njihov palac vlasti, koji je naravno bio nečist, priprijetio da će nas jednostavno ugasiti. Izdržao sam, a danas se mogu dičiti Histrionskim domom i histrionskom Opatovinom. A što se tiče karijere, hajde, nađite mi još jednog takvog bedaka u Hrvatskoj koji je sve to pregrmio.

NACIONAL: Kakav je danas vaš politički status? Jeste li HDZ-ovac, član Bandićeve stranke ili ste samo jedan od nezadovoljnih Hrvata?

Ja sam sretan i zadovoljan Hrvat. Kad god vidim hrvatsku zastavu, prođu me žmarci, na svom imanju u Zagorju imam bistu predsjednika Tuđmana, gdje mu često nazdravim svojim “histriončekom”. Imam divnu suprugu Zoru, ona je temperamentna Dalmatinka i s njom mi nikad nije dosadno, pokćerku Jelenu i dvije unučice Emu i Iru, koje obožavam. Histrioni me još uvijek trpe, iako znam biti nemoguć. Sve u svemu, još vladam sobom, a ne drugi sa mnom, pa što bih više tražio. Što se tiče dnevne politike, to je za mene završena priča. No kad me Karamarko pozove na neki značajniji skup HDZ-a, rado se odazovem.

NACIONAL: Mnogi zaboravljaju da ste Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala, Vladu Gotovca i Tuđmana zvali na svoje predstave u vrijeme kad se mnogi to nisu usudili.

Ma nije se nitko usudio! Osim toga, u svim ondašnjim kulturnim ustanovama bili su “podobni kadrovi”, baš kao i danas. No i to se mijenja. Nekada uvjereni komunista i podobni kadar, ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština, eto, ove godine na otvaranje Dana satire kao glavne uzvanike pozvao je sam vrh Srpske pravoslavne crkve. Svaka mu čast na hrabrosti!

NACIONAL: Bi li Savka Dabčević-Kučar, Tripalo, Gotovac i Tuđman bili nesretni da vide u kakvom je društvenom, financijskom i moralnom stanju ova zemlja?

Pretpostavljam da je Tuđman još poživio, ne bi dozvolio takvu razjedinjenost nacionalnog bića, a bogme ni ovo ljevičarsko i desničarsko divljanje na političkoj sceni.

NACIONAL: Tijekom devedesetih snimali su se u Hrvatskoj najlošiji filmovi u povijesti njene kinematografije. Veseli li vas danas uspjeh i prisutnost hrvatskih autora u Cannesu, Veneciji, Berlinu, Karlovym Varyma?

Kao ministar kulture pokrenuo sam hrvatsku kinematografiju i ne slažem se s vama da su ti filmovi bili loši. Filmovi kao što su “Vidimo se” Ivana Salaja, “Noć za slušanje” Nataše Rajković, a napose “Isprani” Zrinka Ogreste, pa konačno i “Zlatne godine” Davora Žmegača, “Anđele moj dragi” Tomislava Radića te “Gospa” Jakova Sedlara, koji su prikazani na Prvom hrvatskom filmskom festivalu u Puli, bili su hrvatska filmska oluja prije prave Oluje, kako je to lijepo rekao na otvaranju 20. hrvatskog filmskog festivala, dvostruki oskarovac Branko Lustig. No Hrvoje Hribar i njegovi filmadžije u pulskoj Areni, naravno, lažiraju povijest i plješću Josipu Brozu Titu i navodnom 62. filmskom festivalu u Puli. Na djelu je još jedan sramotan čin “naših” filmadžija. Na spomen ministra Zlatka Viteza zgrozili su se, a pogotovo na spomen Franje Tuđmana i obitelji Gotovina. Svaka čast Lustigu koji je imao hrabrosti progovoriti istinu. Nažalost, koliko vidim, i vi nasjedate na floskulu da ništa nije valjalo do Hribara. Pa ne vjerujem da ste i vi na njegovu platnom spisku. Znate, ja sam za Hribarov prvijenac dao i glas i novac. Nažalost. Radi se, naravno, o “Pušci za uspavljivanje”. Nakon toga nema me u hrvatskoj kinematografiji punih dvadeset godina. Sve do Nuićeva filma “Život je truba”.

NACIONAL: O vašem odnosu s Tuđmanom sve se zna. Jeste li poslije njegove smrti ostali u kontaktu s Ankicom i Nevenkom Tuđman? Razgovarate li s njima o aktualnoj politici i Hrvatskoj?

Da. Baš neki dan gospođa Ankica proslavila je rođendan. Odlično se drži, a Nevenka i gospođa Ankica dolaze na histrionske predstave. Sa Stjepanom sam na kupici razgovora gotovo svaki dan, a Miroslav je u Histrionskom domu promovirao moju knjigu “Između glumišta i politike”. A što se tiče lamentiranja o hrvatskoj politici, pa zna se da smo mi svi tuđmanovci!

NACIONAL: Kakav dojam je na vas ostavila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović? Jeste li je zvali na Opatovinu?

Sjajan! Bit će odlična predsjednica. Poznajemo se i ja i Histrioni dali smo joj punu podršku u predsjedničkoj kampanji. Na otvaranju 30. histrionskog ljeta njezin izaslanik bio je bivši ministar kulture Jasen Mesić. Gospođa predsjednica je tog dana bila u Srebrenici.

NACIONAL: Je li bilo nepotrebno tijekom devedesetih eksperimentirati s imenom i brendom Dinama, zašto je Tuđman bio toliko protiv Dinama?

Zato što je to boljševičko ime nametnuto 1945., kad su rasformirani slavni zagrebački klubovi Građanski i HAŠK. O tome sam na tekst Nine Škrabea s Histrionima, u režiji Želimira Mesarića, učinio predstavu “U plavom podrumu”. Pogledali su je i mlađi uzrasti Dinamovih igrača i ostali su konsternirani. Iz njihovih usta uglavnom se čulo: “Pa mi o tome pojma nemamo!” Ja sam i danas za promjenu tog boljševičkog imena.

NACIONAL: Što mislite o aferi s braćom Zoranom i Zdravkom Mamićem? Bi li bilo moralno da se oni povuku sa svojih funkcija? Pitam vas to zato što ste bili predsjednik skupštine tog kluba.

Nisam bio predsjednik skupštine Dinama jer na to ne bih pristao, nego Croatie. Nakon što je 2000. završena sjajna era tog kluba, čiji su igrači bili okosnica reprezentacije Hrvatske koja je osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998., te nakon što je Croatia dvije godine sjajno prezentirala hrvatski nogomet u Ligi prvaka 1998. i 1999., napustio sam nogometna zbivanja. Jednostavno, nogomet više nije tema o kojoj bih razmišljao. Tako da vam na sva pitanja o nogometu mogu samo uzvratiti onom čuvenom Srebrićevom: “Čestitam, čestitam!”

NACIONAL: Žalite li što umjesto što ste postali glumac, niste bili nogometaš i igrali za Dinamo?

Ne žalim ni za čim što sam u životu učinio, osim što sam godinama “tamanio” cigarete. To mi nije trebalo.

NACIONAL: Biste li voljeli, poput Zvonimira Rogoza, najstarijeg aktivnog hrvatskog glumca svih vremena, doživjeti 101. rođendan? Bili ste i partneri na sceni.

Da, igrali smo u Gavelli zajedno u dvije Krležine predstave, u “Vučjaku” i “Glembajevima”. U “Glembajevima” je imao tekst: “Samo bogat narod može biti slobodan.” Često se sjetim te Krležine rečenice.

NACIONAL: Što danas, nakon 40 godina karijere, imate u materijalnom smislu, dakle osim imena, bogate karijere, brojnih nagrada i mnogo neprijatelja?

Imam jedno brdašce u Zagorju. I brdo prijatelja koji se dođu kod mene razveseliti, “spiti si histriončeka” i nazdraviti za sve one “kaj ih je i kaj ih ni”.

NACIONAL: Kako komentirate najavu prijatelja Rade Šerbedžije da ponovno odlazi iz Hrvatske?

A kud bi to Rade otišao? Mislim da se samo šali. Možda je u pitanju neki film. Ali zna moj Rade da mu je “jedna i mila Hrvatska, samo Hrvatska”.

NACIONAL: Olivera Frljića ste na Opatovini nazvali “štakorom u gaćama”. Vraćate li mu to zbog gaća s vašim imenom u predstavi “Hrvatsko glumište”?

Nažalost, Frljić se rodio prekasno. Bio bi idealan redatelj partizanskih sletova, Titovih štafeta, komunističkih mitinga, sprovoda revolucionara… Mene očito uvažava, jer sam se našao na glumačkim gaćama, što mi godi i nasmijava me. Vjerujem da je i njega nasmijala moja dosjetka sa simpatičnom životinjicom u gaćama. Ali na gaće nije stavio svojeg profesora Georgija Para, koji mu je dao odličan iz režije! Kako čujem, to je jako “ucvililo” velikog redatelja, jer su zločesti komentatori uspjeli pobrojati sve njegove visoke kazališne funkcije i režije u vrijeme “Tuđmanova fašističkog režima”, kako to vrijeme u svojim predstavama prikazuje i naziva Frljić.

NACIONAL: Zaslužuje li Mira Furlan povratak na scenu HNK? U kakvim ste odnosima s tom glumicom?

Mira Furlan je 2002., kad je igrala “Medeju” na Brijunima, na pitanje novinara kako se osjeća ponovno u Hrvatskoj, izjavila da je na jednom otoku, a ne u Hrvatskoj. Pa u kakvim bih ja to trebao biti odnosima s osobom koja se ne snalazi u vremenu i prostoru? Nisam ja psihijatar, ja sam samo “jeden Histrion”.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL
PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.