PRVI PJEVAČ BIJELOG DUGMETA povodom 40 godina karijere nakon Dubrovnika nastupat će sa simfonijskim orkestrom u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, a za Nacional otkriva zašto je odbio pjevati na koncertima koje organizira Goran Bregović i kako je politika utjecala na njihov razlaz davne 1984.

Željka Bebeka mnogi smatraju jednim od najboljih rock pjevača na ovim prostorima bez kojih Bijelo dugme ne bi nikada doseglo svoju popularnost. Pjesme na prvih šest studijskih albuma grupe, među kojima i neki od najvećih hitova Bijelog dugmeta, u periodu od 1974. do 1984. godine otpjevao je upravo on. Upravo zato mnogi su ostali zatečeni kada je 1984. Bebek napustio Bijelo dugme i krenuo u samostalnu karijeru, nikad ne razjasnivši do kraja zašto. Od tada do danas objavio je 12 samostalnih albuma, a krajem kolovoza ove godine krenuo je u obilježavanje 40 godina svoje pjevačke karijere velikim koncertom na Lokrumu. Koncert je zamišljen kao presjek njegove karijere kroz prisjećanje na neke od najvećih hitova koje je pjevao, ali u prilagodbi i aranžmanu za nastup uz Dubrovački simfonijski orkestar, tamburaški ansambl Centra za tradicijsku kulturu Varaždin te Bebekovu prateću rock grupu. Bebek je tako, uz pratnju više od 60 glazbenika, priredio jedinstven glazbeni doživljaj. Do kraja godine namjerava taj veliki produkcijski koncertni, gotovo da možemo reći spektakl, održati 2. studenog u Zagrebu u KD Vatroslava Lisinskog, 4. studenog u Sava centru u Beogradu te 6. studenog u sarajevskoj Skenderiji. Proteklog ljeta je Goran Bregović prigodnim koncertom obilježio 40 godina grupe Bijelo dugme u pulskoj Areni, ali bez Željka Bebeka. U razgovoru za Nacional Željko Bebek otkrio je prave razloge svog odlaska iz Bijelog dugmeta, opisao svoj odnos s Bregovićem i ostalim članovima grupe koji su mu okrenuli leđa, objasnio kako je shvatio sintagmu “pastirski rock” koju su skovali Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, ispričao kako su ga vrbovali Bregovićevi suradnici da ipak nastupi na proslavi 40 godina grupe Bijelo dugme u pulskoj Areni te odgovorio na optužbe da je jugonostalgičar.

NACIONAL: Krajem kolovoza održali ste veliki samostalni koncert na Lokrumu, započevši tako s obilježavanjem 40 godina pjevačke karijere. Jeste li zadovoljni nastupom i kompletnom produkcijom tog koncerta?

Već nekoliko godina maštam o konceptualno drugačijem pristupu koncertima jer sam tijekom cijele svoje karijere pjevač u rock bendu. Uz pomoć producenta Tomislava Kašljevića doradio sam ideju da se moj bend i ja spojimo sa simfonijskim orkestrom i da se u određenim pjesmama, koje se mogu prearanžirati, spoji i tamburaški orkestar. Prvi veliki koncert, drugačiji od svih na koje sam do tada naviknuo, bio je prije godinu dana u HNK u Varaždinu, gdje sam nastupio s tamburaškim orkestrom Centra za tradicijsku kulturu Varaždin. Tada sam vidio da moje pjesme mogu zvučati drugačije, ali jednako lijepo. Nastupali smo i na festivalu tamburice u Novom Sadu, na Petrovaradinu, gdje smo uz 40 tamburaša moj bend i ja nastupili pred oko 10.000 ljudi. To nas je ohrabrilo u ideji da se krajem ljeta spojimo s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Josipa Cvitanovića i tamburaškim orkestrom pod ravnanjem Tibora Buna. Sve to skupa objedinio je Branimir Mihaljević koji je imao ulogu glazbenog producenta tog koncerta. Lokrum je možda čak i najteže mjesto za izvođenje koncerta na području cijelog Dubrovnika. Bio je to hrabar potez. Uspjeli smo sve dobro pripremiti pa nam je dubrovačka publika uzvratila ljubavlju kakvu sam samo poželjeti mogao.

Projekt nastavljamo koncertom 2. studenog u KD Vatroslava Lisinskog te 4. studenog u Beogradu u Sava centru. Iza toga bi trebala biti Ljubljana, potom Sarajevo i Banja Luka. To je plan do kraja godine. Iduće godine voljeli bismo nastaviti tu turneju, od proljeća pa prema kraju ljeta, nizom koncerata od Pule prema jugu.

NACIONAL: Kako ste riješili pitanje autorskih prava vezanih uz pjesme Bijelog dugmeta čiji je autor Goran Bregović?

Autorska prava odavno su regulirana ugovorima koji su napravljeni između producentske kuće i bivšeg Jugotona i Bregovića koji je autor dijela pjesama. Na isti način sve je regulirano i sa Zrinkom Tutićem i pokojnim Đorđem Novkovićem, Miroslavom Rusom… Ja sam svojom kreacijom pridonio tome da te pjesme imaju vrijednost koju imaju danas. To mi daje pravo da s njima stojim ispred publike i dalje. Na kraju krajeva, da napravim koncert bez tih pjesama Dugmeta, ubrzo bi me publika vratila na pozornicu i rekla da otpjevam ono što ona želi. Uostalom, publika je uvijek u pravu i ima pravo čuti to što želi. Naravno, i autorima se isplati jer im donosi novac.

NACIONAL: Nedavno je u pulskoj Areni održan koncert Bijelog dugmeta povodom 40 godina karijere grupe, iako je to zapravo bio nastup Orkestra za vjenčanja i sprovode s Alenom Islamovićem. Vi ne samo da niste tom prilikom nastupili, već ste čak izjavili da nikada više ne želite imati nikakvog posla s Goranom Bregovićem. Što se zapravo dogodilo?

Mi smo se razišli još 1984. godine i to zauvijek. Napravili smo jedan eksperiment 2005. u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Tada sam prihvatio tu priču zato da pokažem da je ono što smo radili 70-ih i 80-ih godina jedna nedovršena i neispričana priča. No nakon ta tri koncerta smatrao sam da je ta priča ipak ispričana i da je nema razloga dalje više ponavljati. Ono što me ove godine na neki način povrijedilo i naljutilo bilo je to što ekipa koja je s Goranom radila taj koncert, nije nedvosmisleno dala do znanja da u takvom jednom konceptu ne nastupa Bebek. Oni ipak taj koncert planiraju i u Rijeci, Splitu, Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Naravno, oni imaju potpuno pravo ponuditi publici što god žele. Ja ne želim da to bude loše. Dapače. Samo mislim da publika mora znati što može očekivati od tog koncerta. I da mi to ne donese neke negativne bodove jer se nisam pojavio. Publika je mene od 1984. godine smatrala krivcem što im Bijelo dugme nije ono što im je bilo do 1984., a ovih posljednjih desetak godina smatraju da imam obavezu nastupati tamo gdje nastupa Bijelo dugme. I tu, na kraju krajeva, ne govorim o generaciji koja nas je napravila zvijezdama, već o njihovoj djeci i unucima koji su željeli doživjeti isto što i njihovi roditelji. Željeli su nas poslušati u izvornom obliku. Ove godine odustao sam iz istog razloga zbog kojeg smo se Goran i ja razišli još 1984. godine, zbog svjetonazora.

NACIONAL: Je li točno da ste se razišli zbog neslaganja oko politike?

Ja bih to nazvao svjetonazorsko razilaženje. Svoju karijeru sam kroz Bijelo dugme razvijao u jednom duhu arta. Mi smo ipak bili bend s pjesmama koje su bile ljubavne i duhovite. To je onaj okvir zbog kojeg sam ja ušao, pristao i bio u toj grupi. Kada je 1984. došlo do promjene i Goran promijenio svoj stav o tome, za nas dvojicu to je bilo nespojivo i ja sam napustio grupu.

NACIONAL: Oko kakvih stavova ste se razišli?

Nisam htio politizirati. Nismo do tada politizirali pa nisam znao zašto bismo počeli. Moguće je da je on osjetio promjene koje su se te godine već vidjele i osjećale i rezultirale time čime su već rezultirale. U tome je htio sudjelovati na jedan drugačiji način od mene, koji se zapravo tome uopće nisam želio priključiti. Mislio sam da ćemo ostati bend koji pjeva ljubavne pjesme. Kada smo se tada razišli, znali smo da ne postoji više nikakav opravdan razlog da se ponovo nađemo. Međutim, 2005. godine nastupila je ta jedna priča koju zapravo nisam baš shvatio. Ja sam joj prišao sa svojeg aspekta. Mislio sam da je to priča o Bijelom dugmetu koje dolazi pjevati ljubavne pjesme. Poslije sam vidio da su ta tri koncerta ipak bila politizirana i to je stvorilo određena razočaranja. U pregovorima oko nastupa ove godine, na koje su me prvo zvali lobisti koji su radili na tome da Bebek priđe Bregoviću i uz njegovu ideju pa sve do ljudi koje je on ovlastio da pregovaraju sa mnom, desilo se to da sam ja imao neke uvjete.

NACIONAL: Koji su bili vaši uvjeti?

Ne želim ih sada nabrajati. Uglavnom, odmah sam rekao da moramo prije pregovora o novcu raščistiti druge bitne stvari. S obzirom na iskustvo iz 1984. i 2005. i karijeru Bijelog dugmeta od ’84. do ’89. godine, morali smo i te kako razgovarati. Ja sam se jako iznenadio što su pristali na takvu vrstu razgovora jer su moji uvjeti zapravo bili neispunjivi. Oni su svejedno na sve pristali i ostalo je pitanje koliko to sve košta. Naravno da se nije moglo desiti da Bebek pjeva da bi imao za pivo sutradan. Dakle, u tom smislu sam minimalno zahtijevao uvjete koje sam imao 2005. godine. Kada sam im iznio svoj stav i rekao svoju cijenu, nisu mi više nikada odgovorili. Sigurno bi me prevarili u svemu što smo se do tada dogovorili.

NACIONAL: Dosta je hrabro tvrditi da bi vas sigurno prevarili.

Ja sam sumnjao u to, ali kada sam dao svoju cijenu i kada su zbog cijene i odustali, shvatio sam da sve i da su prihvatili cijenu, što bih ja mogao napraviti u trenutku kada se popnem na pozornicu u Puli? Shvatio bih da ništa neće biti pod uvjetima koje sam dogovorio i zapravo bih ponovo došao u sukob sa samim sobom. Bio bih nasanjkan.

NACIONAL: Zanimljivo je da je nastup grupe Bijelo dugme u pulskoj Areni zapravo bio nastup Gorana Bregovića i Orkestra za vjenčanja i sprovode, a ne klasične postave rock grupe kakva je bila Bijelo dugme.

Ja tu ne bih ništa prigovarao Goranu jer on ima pravo realizirati svoj koncept kako god želi. Njegov povod nije bio koncert Bijelog dugmeta, već 40 godina od albuma “Kad bi’ bio Bijelo dugme”. Mislim da je suština bila u tome da on nastupi kako on misli, da pjesme izvede kako sam odluči i tako ponovo promovira neku svoju ideju koju nosi u sebi. Nemam ništa protiv toga. Meni samo smeta što se nije napravila jedna lijepa ograda, da se zna da Bebek u tome ne sudjeluje. Mislim da bi bio red reći to publici koja se okupila zbog grupe Bijelo dugme. Moram reći da me osim toga zasmetalo i što se od originalne postave pojavio samo Goran i nitko više. Nema tu ni Zokija Redžića koji je nedvojbeno pridonio tom imenu koje postoji i dalje, a nema ni Vlade Pravdića, ni Vukašinovića, ni Điđija Jankelića. Nema onih ljudi koji su u deset godina stvorili to ime, bez obzira na to što je Goran autor. To nitko ne spori. To je on, uostalom, i naplatio preko autorskih agencija. Za tu ideju Bijelog dugmeta nekada smo radili čuda. Pravili maškare od sebe, grlili se na ulici, fotografirali se… nije Goran mogao bez toga. Uostalom, kao ni bez Bebeka pjevača. Tifa je došao kasnije kao dobar pjevač. I Alen iza njega; neka on i Goran danas pjevaju te pjesme, samo da su mene pristojno ispričali. Posebno zato što sam Goranove pregovarače zamolio da brzo donesu odluku odgovara li im moja ponuda ili ne, jer doveo sam u pitanje svoj vlastiti projekt do kojeg mi je strašno stalo. Oni su me ostavili da visim mjesec dana nakon našeg razgovora, ne dajući mi nikakav odgovor, tako da sam skoro doveo u pitanje i simfonijski i tamburaški orkestar, kao i svoj bend, koji su trebali biti spremni 16. kolovoza kada je trebao biti koncert na Lokrumu, ali je zbog nevremena odgođen za 30. kolovoza. Zamjerio sam im što su me svi novinari obasipali pitanjima pjevam li ja u Puli, u Splitu, u Zagrebu… i to upravo dok im ja pokušavam priopćiti da stvaram možda čak i najljepši projekt u životu. Ne znam zašto mi toliko žele smetati kad ja njima ne želim smetati.

NACIONAL: Spomenuli ste svoje i Bregovićevo razilaženje u svjetonazorima 1984. godine, zbog čega ste i napustili grupu Bijelo dugme. O kakvim razlikama je riječ?

Kada smo otpjevali “B hu gati”, odnosno, “Sonte t lutem b hu gadi”, koju smo u radnom prijevodu nazvali “Albanska pjesma”, doživjeli smo takav poraz u Srbiji da sam rekao Goranu da ta igra nema nikakvog smisla. Bila je to 1983. godina. Mi smo bend koji pjeva svima. Ne politički orijentiranima i ne onima ispred kojih ide politički stav. Mi pjevamo mladosti, kao i onima starijima koji žele čuti Bebeka i je li doživio tu pjesmu koju pjeva. Rekao sam mu da mi takvo što više nikada ne napravi. I onda sam 1984. godine na Jahorini, u vrijeme kada smo trebali pripremati novi album za ljeto, od Gorana saznao da bismo trebali snimiti pjesmu koja počinje stihovima “Hej, Slaveni”. I onda sam mu rekao: “Gorane, pa što sam ti rekao ’83. godine? Te priče više ne želim slušati i ja to ne želim pjevati.” Na to je on odgovorio da nema veze jer da ima tko hoće. To je bio početak kraja. Mjesec dana kasnije dao sam intervju pokojnom Darku Glavanu i Danilu Štrbcu, na što se Raka Marić strašno uvrijedio i odmah je sazvan sastanak u Goranovu stanu u Sarajevu. Nevjerojatno je da tom prilikom nismo razgovarali o svjetonazoru, već je to stavljeno pod tepih. Počeli smo razgovarati o jednoj mojoj ideji koja je bila na tragu želje da svi članovi Bijelog dugmeta, dok su još u Dugmetu, sebi osiguraju neku budućnost. Dakle, predložio sam Goranu da malo drugačije rasporedimo novac. Onda su me članovi Bijelog dugmeta kao kurve izdali i na glasanju rekli: Brega je Brega. Hoću samo reći da već sljedećeg dana više nisam bio u Bijelom dugmetu. Svi članovi Dugmeta, glazbeno gledano, srozali su sami sebe na razinu nevažnih ljudi. Sve ih je, malo po malo, Goran izbacio iz benda, unoseći u svoj život ljude koji su mu odgovarali. Na kraju krajeva, i Tifu je nakon godinu dana izbacio, pokazujući da je on jedini Bijelo dugme.

NACIONAL: Na početku karijere grupe Bijelo dugme, Darko Glavan i Dražen Vrdoljak vaš glazbeni izraz prozvali su “pastirski rock“. Je li vam to smetalo, naljutilo vas ili uvrijedilo?

Naprotiv! Pokojni Vrdoljak i Glavan napravili su nam, ne znam htijući to ili ne, veliku uslugu jer su nas direktno odvojili od svega što se dešavalo na glazbenom polju. Dakle, oni su nas odredili. Da su nas ugurali u bilo kakav drugi žanr, bili bismo usporedivi. Ovako smo ostali neusporedivi. Naravno, bilo je konkurencije, ali je Bijelo dugme stalo na jednu stranu, a svi ostali na drugu.

NACIONAL: Prošle godine Dušan Vesić objavio je biografiju grupe Bijelo dugme u vrlo opsežnoj knjizi “Što bi dao da si na mom mjestu”. Jeste li zadovoljni time kako je ispričao priču o Bijelom dugmetu?

Ne bih sad ulazio u recenziju knjige, s obzirom na to da je lijepo kad netko uloži toliko energije, snage i volje da na jednom mjestu nakon dugo, dugo godina donese jednu takvu priču. On je ispričao priču onako kako ju je on vidio. U knjizi ima puno činjeničih grešaka, ima puno pogrešno potpisanih fotografija, ali sve je to vrijedno pažnje i jako sam zahvalan Dušanu Vesiću, koliko god ja nisam bio njegov favorit. On spada među one koji su jedva dočekali da me Goran istjera iz benda. Ja sam mu od sveg srca pomogao u promociji te knjige i to u trenutku kada se Goran Bregović uopće nije želio odazvati. I kada se album promovirao također. Mislim da su se i Croatia Records i Vesić jako potrudili da se donese ne baš posljednja priča o Bijelom dugmetu, ali priča prikazana na jedan vrhunski način. Pogotovo kroz te albume koji su remasterirani i, na neki način, dobili su kvalitetu koju bi imali da smo ih danas snimali.

NACIONAL: Ima li među vašom publikom više onih koji su rasli uz Bijelo dugme i obožavaju vas zbog nostalgije ili pak onih koji pripadaju generacijama koje su slušale priče o Bijelom dugmetu pa žele čuti kako ta grupa doista zvuči?

Što je to nostalgija? Stalno me provociraju da je to nostalgija za Jugoslavijom. Govore nam da smo mi jugoslavenski bend. Ne! Kod svih njih to je nostalgija za vremenom kada smo bili mladi. Uopće nam tada nije bilo važno u kojem svijetu živimo. Bio je to dio mladosti i svih onih koji nas i danas slušaju. Ne zbog Jugoslavije. Zovu nas zbog Bijelog dugmeta. Zbog Bebeka koji je to pjevao. Još jedna stvar je važna: ne treba navoditi vodu na politički mlin. Bijelo dugme do 1984. nije bilo politički bend ni po čemu. Još bih jednu stvar htio naglasiti. Kako to da Bijelo dugme stalno zovu jugoslavenskim bendom? Zar nije Parni valjak bio jugoslavenski bend? Zar Prljavo kazalište nije bilo jugoslavenski bend? Zar Riblja čorba nije bila jugoslavenski bend? To su sve bili jugoslavenski bendovi. Hoću reći da se “jugoslavenski” stalno kači Bebeku i Bregoviću zato što mi nismo ni iz Zagreba ni iz Beograda. A svi ovi iz Zagreba i Beograda, kao nisu jugoslavenski. Oni su hrvatski i srpski bendovi. Ma nemoj, molim te! Ako me netko pita imam li ja nostalgiju, odgovaram da imam, ali za vremenom svoje mladosti. Pa ipak ja danas imam 70 godina. Hvala dragom Bogu imam zdravlje i imam svoju sretnu obitelj, bend koji je sjajan i prijatelje koji su sjajni i još uvijek se bavim onime o čemu sam maštao cijelog života.

NACIONAL: Od 1991. godine živite u Zagrebu. Jeste li ostali u kontaktu sa svojom rodbinom iz Bosne i Hercegovine? Posjećujete li se često?

Nažalost, nemam više rodbine u Bosni i Hercegovini. Iselili su se u Kanadu i SAD, kao i puno prijatelja. Međutim, ostala je jedna lijepa ekipa u Sarajevu koje se uvijek rado sjetim. Vrlo često ih posjetim kad sam u Sarajevu. To su moji prvi susjedi s kojima sam odrastao. Puno ljudi s televizije, s radija i iz glazbenog života koji su ostali živjeti u Sarajevu, koje uvijek volim vidjeti kada dođem tamo.

NACIONAL: Uz samostalnu glazbenu karijeru, bavite se i proizvodnjom vlastitog vina. Odakle ta ljubav prema vinu?

Da razjasnim odmah, ja ne proizvodim vino i to nije moj posao. Svašta sam pio u životu, od piva do viskija, a najviše se volim počastiti čašom dobrog vina. U jednom trenu moja Ružica i ja shvatili smo da imamo uvjete da napravimo vino. Nemamo vinograd, ali možemo raditi vino. Kupili smo 2009. godine grožđe u Imotskom i napravili svoje prvo vino. Odlučili smo da ćemo otada sami sebi raditi vino. Ne iz želje da uštedimo na kupovini kvalitetnih vina, već zato što su me svi uvjeravali, koji piju dobra vina, da moraš znati što piješ. Kad stvoriš svoje vino, onda barem znaš što piješ. Znaš da te neće glava boljeti nakon tog vina. Ne optužujem vinare, ali mi je tijekom života vino znalo sjesti jako loše. Tako si sada svake godine napravimo vino, i to od raznog grožđa.

Dugo smo radili mali plavac, pa vranac, pa cabernet, pa smo radili merlot s cabernetom, a lani smo nabavili grožđe iz Francuske. Mislim da ćemo ga nabaviti i ove godine od mog prijatelja Rame iz Francuske i napraviti novih 100 do 150 litara vina. Najdraže mi je što kada se okupimo s prijateljima, mogu društvo počastiti našim finim vinom, bilo to u našem stanu u Zagrebu, na brodu, kada idemo na Jadran ili u vikendici na Kupresu tijekom zime.

NACIONAL: Svojevremeno ste imali i izlet u ugostiteljske vode, odnosno, kafić Tajna veza. Što se dogodilo s Tajnom vezom?

Kafić Tajna veza bio je jedna zamisao, čak bih rekao hir moje bivše supruge kojoj se činilo da može napraviti nešto veliko. Velik novac investiran je u taj posao i, nažalost, bačen u vjetar. Da bi bio ugostitelj, trebaš biti rođen za taj posao, obrazovan za ugostitelja i, na kraju, trebaš biti maher. Trebaš imati karizmu i za to. Ne može ugostitelj biti svatko. To je jako neslavno završilo, s ogromnim gubicima. Odlučio sam to sve zaboraviti i zaboravio sam.

NACIONAL: Imali ste vrlo buran ljubavni život. Tri supruge i četvero djece…

Prva žena došla je malo prerano. Bila je sjajna žena. Imao sam 26 godina kada smo se vjenčali, karijera i uspon tek su bili preda mnom. Jednostavno, ta veza nije imala šansu za opstanak. Do razlaza je došlo bez ičije krivnje. Iako se činilo da će moja druga veza funkcionirati, vrijeme je pokazalo da imamo potpuno različite naravi. Kad se prvi put ukazala prilika da odem iz te veze, prihvatio sam razlaz koji je bio neminovan i tako je završilo. Dapače, nisam nikada požalio. To su stvari koje se dese čovjeku u životu. Nakon tog razlaza pomislio sam da ću, nažalost, ostatak života živjeti sam, samo s glazbom. U to vrijeme imao sam dvije kćeri. Međutim, hrabrima se sreća osmjehne. Sreo sam Ružicu. O svojoj Ružici mogu reći samo sve najljepše. Moram reći da mi je puno puta olakšala probleme s karijerom, puno mi je pomagala, navikla se na to i moram reći da je postala bitan dio mog posla. Imamo dvoje djece. Mlađi je Zvonimir, ima 12 i pol, a Katarina ima 10 i pol godina. Moja najstarija kći Silvija ima troje djece, tako da imam i troje unuka.

NACIONAL: Pokazuje li netko od djece želju da se bavi pjevanjem?

Silvija sjajno pjeva, ali nije nikada pokazivala želju ili ambiciju za nekom karijerom. Srednja kći nije pokazivala nikakvo zanimanje za glazbu, a najmlađi Zvonimir i Katarina dobili su priliku za malo glazbenog odgoja jer su uključeni u crkveni zbor i lijepo pjevaju. Što će biti dalje, vidjet ćemo. Ja nemam glazbenu naobrazbu, nisam školovan glazbenik, nego sam nekako glazbenik iz ljubavi prema glazbi i uz nešto talenta koji imam i puno rada u koji sam puno ulagao.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.