Zdenka Kovačiček, najznačajnija hrvatska jazz, jazz-rock i rock pjevačica, nakon pet desetljeća iznimno vitalne karijere, u izdanju Croatia Recordsa priprema novi dvostruki album s mladim muzičarima i novim jazz-kompozicijama koji će snimati u jesen. Nakon velikih uspjeha s mjuziklima o Janis Joplin i Elli Fitzgerald u zagrebačkom kazalištu Komedija, u svibnju završava ovosezonski ciklus nastupa u mjuziklu “Ella i Marilyn”, u kojemu pjeva i glumi uz Vandu Winter kao Marilyn Monroe. Za ulogu jazz-legende Elle Fitzgerald, Zdenka Kovačiček bila je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, no malo je poznato kako je ona – iako nije završila studij glume – još od 1984. počela pohađati glumačku klasu Marije Kohn i kasnije surađivala i učila od Krešimira Zidarića u kazalištu Bagatela.

 

  • Zdenka Kovačiček najznačajnija je hrvatska jazz, jazz-rock i rock pjevačica
  • Nakon pet desetljeća iznimno vitalne karijere, priprema novi dvostruki album

Godine 2002. dobila je nagradu Porin kao najbolji ženski vokal, uz veliku konkurenciju mlađih estradnih zvijezda, a zadnji album “Happy Jazz Revisited” s Trijom Vanje Lisaka, iz siječnja 2014., bio je nominiran za Porina. Od 1999. surađuje s kompozitorom Markom Tomasovićem, kada se široj publici vratila s novim pop-pjesmama; s albumom “Žena za sva vremena” imala je najveći come-back godine, s kojim je obilježila ulazak u novo tisućljeće i pokazala da gotovo ne postoji glazbeni stil koji ne može interpretirati; od bluesa, soula i gospela do pop-evergreena.

 

  • Zdenka Kovačiček najznačajnija je hrvatska jazz, jazz-rock i rock pjevačica
  • Nakon pet desetljeća iznimno vitalne karijere, priprema novi dvostruki album

U razgovoru za Nacional pojasnila je po čemu će novi album biti poseban, koliko su je inozemni nastupi i komplimenti inozemnih jazz-muzičara učvrstili i dali snage da i dalje pjeva “taj grozan jazz” na našim prostorima, kako se nosi s izazovima domaće sredine, gdje se ženskim pjevačkim zvijezdama nepristojno odbrojavaju godine i zašto ju toliko vole i prihvaćaju mladi jazz i rock glazbenici.

NACIONAL: Idućeg tjedna zaokružuje se ciklus od godine dana izvođenja mjuzikla “Ella i Marylin”, nastupate u zadnjim predstavama pred ljeto. Kakva iskustva nosite iz te suradnje i hoćete li nastaviti pjevati u mjuziklima?

Da, sada idu zadnje izvedbe, ali bit će ih još u jesen jer imamo autorska prava do kraja ove sezone. Naravno da bih voljela nastaviti, ali vrijeme je jako loše kod nas. Nema novca za produkcije, iako postoje privatne inicijative. Ne znam, ali imam neki osjećaj da me već smatraju starom generacijom, a to je tako samo kod nas, u inozemstvu dobre pjevačice nemaju s tim problema. Čak imam u vidu jedan mjuzikl koji sam gledala na Broadwayu i u kojemu se vidim, a to je “The Addams Family”. Da mnogo zarađujem ili da dobijem na lutriji, odmah bih u njega uložila novac. U njemu postoji uloga rock-bake koja je komična i ja bih ju igrala! Često zaboravljam svoju dob i ne osjećam se tako, ali godine prolete… Recimo, jako mi je naporna bila uloga Janis Joplin u mjuziklu koji smo igrali u Komediji, tu sam se jako potrošila, davala sam se sto posto. Silazila sam sa scene mokra do kosti, nosila sam i periku, ali sam toliko u tomu uživala jer sam se i s njom mogla poistovjetiti, obje smo jarčice po horoskopu. Ni Janis nije razmišljala o tomu hoće li je muzika koštati života.

NACIONAL: Poznato je da se do kraja dajete u uloge i u pjevačke izvedbe.

Da, još uvijek, nakon pedeset godina karijere. I sve lijepe stvari mi sada dolaze u zreloj dobi, kada sam stekla i određenu sigurnost i stabilnost. Tvrdoglavo kao pravi jarac idem do kraja i kad nešto želim, napravim to pod svaku cijenu. Tako se nakon Janis pojavila ideja o Elli, nju mi je dao režiser Lawrence Kiiru koji je radio mjuzikl o Janis Joplin, ali me je onda izigrao. To mi je bilo ružno iskustvo, ali mi je dalo još veću snagu.

NACIONAL: Kako se to dogodilo?

Neki drugi su htjeli autorska prava na mjuzikl o Elli i već su se vidjeli u podjeli uloga. Lawrence je istu ideju prezentirao i meni i Mili Elegović, koja se vidjela u ulozi Marilyn. To sada prvi put spominjem. Neki su s druge strane komentirali da Vanda Winter previše euforično prikazuje Marilyn, ali ona je zaista takva i bila. Imala je takve epizode. Ne volim kada ljudi komentiraju nečiju biografiju i ponašanje, a da nisu ništa proučavali o toj osobi. Marilyn nije bila samo nježna i mazna, ona je stalno uzimala tablete i pila je alkohol. Željela je biti ozbiljna glumica i mrzila je taj svoj jeftini lik u koji su je uokvirili. Vanda je to odlično shvatila i donijela u ulozi. Ljudi su zapravo jako ograničeni. Ne znaju ništa o Marilyn. Ona nije bila samo seks-bomba, a ova priča nosi jaku poruku, kako je u vrijeme diskriminacije jedan seks-simbol iskoristio svoj utjecaj da bi pomogla velikoj Elli. Ella je u to vrijeme već bila prodala 22 milijuna ploča, a nije smjela pjevati u klubu Mocambo radi boje kože, sve do susreta s Marilyn.

JRE_7564 1
ZDENKA KOVAČIČEK PRIPREMA NOVI DVOSTRUKI ALBUM S MLADIM MUZIČARIMA I NOVIM JAZZ-KOMPOZICIJAMA KOJI ĆE SNIMATI U JESENFoto: Josip Regović

NACIONAL: Kako ste dobili prava za taj mjuzikl?

Nije išlo lako, slala sam dopise za sufinanciranje na sve strane, od Ministarstva kulture do američke ambasade. Na kraju je ravnatelj Komedije Niko Pavlović pokazao veliki interes jer smo već bili prokušana ekipa iz mjuzikla o Janis. To je bio veliki uspjeh za Komediju, jer je kazalište privuklo mlade ljude, potpuno novu generaciju publike. Uz pomoć Tene Štivičić kontaktirala sam dramaturginju Bonnie Greer, kako bih dobila autorska prava za “Ellu i Marilyn”. Kada su Bonnie Greer i njezina agentica na mojoj internetskoj stranici vidjele moju biografiju, Bonnie Greer mi je osobno napisala pismo u kojemu je rekla da “samo ja to mogu učiniti”, jer je shvatila sam cijeli život jako naporno radila kako bih postala ovo što jesam. Njezina me agentica pitala je li ta druga ekipa koja također traži autorska prava moja, rekla sam joj da nije i da se radi o mlađim ljudima koji također žele raditi taj mjuzikl. Nisam rekla ni jednu ružnu riječ o njima. Svatko ima pravo tražiti prava, a one su odlučile kome će ih dati.

NACIONAL: Čini se da se kod nas premalo ističe vaša značajna međunarodna reputacija u jazz-krugovima, to danas zna samo starija generacija glazbenika.

Da, tako je. Ali nije na meni da se hvalim. Kako da to kažem o sebi, nije u mojoj prirodi. Informacije postoje i može se doći do njih. Kod nas je mali interes za jazz. Pjevala sam, primjerice, u klubu Capo Linea u Italiji, pa u jednom klubu u Mannheimu u Njemačkoj, gdje je također Ella pjevala, u mnogim američkim jazz-klubovima… Iako je u Americi svaki café jazz-klub. Jednom prilikom me pratio pijanist koji je sa svojim triom svirao i s velikim pjevačem Frankiejem Laineom. U New Yorku me pratio pijanist jazz pjevačice Dakote Staton. Neki moji nastupi bili su godinu dana ranije najavljeni u novini LA News, s naslovom “Zdenka Kovacicek with her trio”. U L.A.-ju ima 380 jazz-klubova, možete pjevati svaki dan i ući u formu.

NACIONAL: Veća je mogućnost da vas pravi ljudi čuju, zapaze i dalje angažiraju.

Naravno. I ti svi džezeri su međusobno povezani, na krasan način. Nema ljubomore, jedva čekaju da se sretnu, da rade zajedno i poštuju jedni druge. I to se osjeća u njihovoj glazbi kad sviraju zajedno. Susreću se kao da se poznaju sto godina. Tako su i mene dočekivali u New Yorku, znali su za Boška Petrovića čim bih spomenula Hrvatsku.

NACIONAL: Smatrate li da je inozemna jazz-publika, posebice američka, opuštenija, da daje izvođaču dobru energiju i podršku? Kod nas toga nema baš toliko.

Da, ljudi nose jazz u sebi, imaš osjećaj da zaista dok te slušaju ulaze u tvoju interpretaciju. Kod nas ljudi prečesto slušaju jazz kao “visoku” kategoriju glazbe, čak intelektualnu, i svi su jako ozbiljni. U B.P. Clubu je još bilo pravih džezera u publici koji su lagano “swingali”, osjećali su ritam… Danas toga skoro više i nema, kao da uopće ne osjećaju ono što pjevaš. Kod nas nedostaje topline iz publike, a to je standard u klubovima u New Yorku.

NACIONAL: U kojem stilu pjevanja se najbolje osjećate ili se prepoznajete, u jazzu, jazz-rocku, rocku, bluesu ili mjuziklu?

Puno sam analizirala te stvari. Još kao mala djevojčica sam htjela biti glumica, a glumački poziv nosi mogućnost izbora raznih uloga. U pjevanju mogu iskoristiti i svoje glumačko uživljavanje, a mislim da sam oduvijek u sebi nosila taj swing. Voljela sam Arethu Franklin, a Tinu Turner sam zavoljela kasnije. Ali stalno sam učila i slušala, znala sam da je to proces. Puno sam naučila od Boška Petrovića i Miljenka Prohaske. I kad sam pjevala na Opatijskom festivalu, nosila sam u sebi jazz i soul i publika je to osjetila, a tada sam odmah dobila ponude od muzičara za jazz suradnje. Teško je ograničiti žanrove, jer se soul pretvara u R&B, sve zajedno u jazz, a tu je blizak i jazz-rock i hard-rock. On u sebi ima jako puno jazza i ja sam to čula.

NACIONAL: Mnogo naših značajnih glazbenika i kritičara smatra da ste dali stilski pečat svakom desetljeću u povijesti domaće rock i jazz glazbe, nešto novo u svakoj generaciji muzičara s kojima ste radili, hrabro i fleksibilno ste eksperimentirali sa stilovima, poput hrvatske inačice Chake Khan. Niste ostali zarobljeni u rock-psihodeliji, niti u festivalskim šlagerima i evergreenima, a čak ste i u suradnji s kompozitorom Markom Tomasovićem dali novo viđenje urbanog pop-evergreena.

Uvijek se u svemu što pjevam osjeća moj jazz pristup. Slušam Chaku Khan i draga mi je ta paralela. Nikada nisam birala novinare koji me hvale po narudžbi i mlada generacija ne zna za mnoge stvari koje sam radila početkom sedamdesetih. Snimala sam zapravo sve što su mi nudili, a nudili su mi nove progresivne stvari jer se znalo da sam izvana donijela nova znanja o pjevanju. Uvijek sam otkrivala neka čuda, primjerice peruansku pjevačicu Ymu Sumac, za koju danas više nitko ne zna, a koja je imala pet oktava raspon glasa. Imitirala je ptice. Uzela sam jednu njezinu temu i improvizirala, tu smo kompoziciju nazvali “Klik tema br.1”. S trijom Nirvana izvela sam ju na festivalu Boom u Ljubljani, a to što sam pjevala danas je antologija hrvatskog rocka. Ali to je bio jazz-rock, iza mene je bila oštra rokerska, progresivna podloga, a ja sam improvizirala. Te sedamdesete s prijelazom u osamdesete su bile najplodnije vrijeme za jazz-rock. Indexe je odbio Jugoton, a stvarali su upravo takvu vrstu glazbe.

NACIONAL: Za to se opet znalo izvan naših granica.

Da, moja kćer je to iskusila u New Yorku, u jednom klubu kada je čula moj glas. Otišla je do DJ-a i zamolila ga da joj pokaže omot albuma koji je puštao. Radilo se o LP-ju iz 1978. Moja Tina je počela vrištati ’’to je moja mama”. Taj njujorški DJ je imao moj prvi album za PGP iz 1978., album ’’Frka” te još neke moje snimke. Rekao je da su mu preporučili da za svoju zbirku obavezno kupi te moje ploče, kad je bio na proputovanju u Beogradu. Kasnije sam se dopisivala preko Facebooka s tim Jeremyjem. Rekao je da je oduševljen s razdobljem sedamdesetih i osamdesetih u glazbi koje je bilo jako vrijedno i bogato. Pankeri su ga minorizirali bez veze, a punk je nestao u trajnim okvirima.

NACIONAL: To su bile lude godine, na sve strane su se čule sinkope, čak i u funk grupama kao što je Chic i u Quincyja Jonesa, uvijek se provlačio jazz idiom.

Da, i u aranžmanima Michaela Jacksona koji je bio kralj popa, a pjesme mu je producirao džezer Quincy Jones. U svijetu se to poštuje i zna se što je iz čega nastalo. Danas se vratila kvalitetna glazba, ali kod nas je nema. Je li to namjerno ili iz neznanja, ne znam.

NACIONAL: Publika postoji, a problem je u glazbenim urednicima i u općoj glazbenoj edukaciji.

Istina, publika još postoji. Nije mi jasan taj grozan serijal “Naši dani”, s kojim je počinjen veliki grijeh. Čudim se ljudima na našoj televiziji jer su trebali provjeriti što su te osobe za taj novac snimili nakon dvije godine. Zašto mi nismo mogli imati svoje mjesto u serijalu, a jedan Karlo Metikoš ima dvije epizode? Karlo je napisao dvije rock-opere, ali kao koautor. Da nije bilo Miljenka Prohaske i Ivice Krajača, tko bi to zabilježio? Karlo nije znao pisati note. Znači, troje ljudi je to napisalo. Bila sam s Karlom na turneji po Rusiji, pjevao je repertoar Elvisa Presleyja i Joea Cockera, imao je tri svoje pjesme. Pod čijim su utjecajem bili ljudi koji su radili serijal? Pa nije ni Zorica Kondža baš toliko obilježila to razdoblje, kako je predstavljena u serijalu. A ja i dan-danas pjevam rock i jazz, to nije bila jedna prolazna epizoda. Možda me tamo nema baš zato što se moja “Klik tema br. 1” i trio Nirvana ne uklapaju u priproste rock klišeje te serije. Možda su nam baš tim potezom dali počasno mjesto u povijesti hrvatskog rocka. Hvala im!

NACIONAL: Sad ćete to ispraviti u jesen, s novim dvostrukim albumom za Croatia Records.

Da, 4. listopada imamo koncert u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, zahvaljujući ideji Davora Hrvoja koji je predložio da bismo mogli snimiti koncert uživo i objaviti album. Koncert će se zvati “Zdenka pjeva Ellu i Lelu”. Na jednom CD-u bit će pjesme Elle Fitzgerald, a na drugom autorske stvari jazz pjevačice Lele Kaplowitz koja je napisala nekoliko odličnih jazz-kompozicija. Lela je živjela u New Yorku, udana je za džezera Joea koji će aranžirati te pjesme i prevesti ih na hrvatski jezik. Dugo se nisu pisale jazz pjesme na hrvatskom, nakon Miljenka Prohaske i Damira Dičića. Uvijek sam se žalila da nema kompozicija za ženski jazz-vokal i kako su zbog toga pjevačice stalno prisiljene pjevati američke jazz-standarde.

NACIONAL: Vaš zadnji album “Happy Jazz Revisited” s Trijom Vanje Lisaka bio je nominiran za Porina.

Da, u kategoriji reizdanja, ali je Porina dobilo Bijelo dugme. Pa kako se smije to staviti u istu kategoriju? To su loši potezi. Porin je počeo kao nagrada struke, a onda je postao diskografska nagrada.

NACIONAL: Mislite li da se kod nas sve ispolitizira?

Da, sve dobro počne, ali onda krene drugim putevima. I dalje diskografske kuće imaju svoje glasače, sustav glasanja nije transparentan. Tko su ti ljudi koji glasaju? Svojevremeno mi je Miroslav Lilić rekao da on i svojoj čistačici omogući da glasa za njegove izvođače. Pa to je interesantno, zar ne? Tko su tih više od tisuću glasača?

NACIONAL: Pa bizarno je da niste dobili Porina za jazz.

Da, nemam ga. Dobila sam Porina 2002. za najbolji ženski vokal. Tada su uz mene bile nominirane Nina Badrić i Vanna, što je stvarno veliko priznanje da se nalazim između tako dvije kvalitetne pop pjevačice. Možda se sada dogodi čudo kad objavim album, nikada ne znate. Pa bio bi red i da Valerija dobije ozbiljnog Porina kao jazz/R&B vokal, ona je do sada trebala imati osam Porina. Zapravo se dobro nosim sa svim time. To je slika našeg društva kroz glazbu. Ako nekomu niste simpatični, brišu vas iz povijesti. Nema vas.

NACIONAL: U inozemstvu su veliki pjevači institucije i ne gleda se na njihove godine, moli ih se da nastupaju.

Pa naravno. Leli Kaplowitz ova druga ekipa je čak ponudila da u mjuziklu pjeva Ellu Fitzgerald, ali ona je to odbila jer je rekla da ne može zamisliti da pjeva tu ulogu uz mene. Pokazala se kao velika profesionalka i prijateljica, posebno ako uzmete u obzir da je mlada pjevačica. Kao da se kroz suradnju s njom zatvara krug: počela sam u Duo Hani s Nadom Žitnik, a sada opet surađujem s pjevačicom koja mi je i prijateljica. Lela je pravi izdanak mlađe generacije koja poštuje svoje starije uzore i to ne skriva.

NACIONAL: Ali ni vi se nikada niste bojali suradnje s mlađim muzičarima.

Ne. To pokazuje moju prirodu, da moj ego nije tako velik. Josipa Lisac, s druge strane, nikada nije spomenula da sam surađivala s njom na “Dnevniku jedne ljubavi”, ne znam zašto. Vidite, volim mlade muzičare koji stoje iza svojih projekata, rade i trude se, koji vole dobru glazbu, a ne žele se samo prodati. Upravo me sada ti mladi nagovaraju da izvadim iz naftalina svoje stare kompozicije i da ih ponovno obrađujemo. A ja se nisam usudila da im to ponudim jer nisam htjela biti patetična.

NACIONAL: Možda zato što su te pjesme svježe i bezvremene, a to se prepoznaje.

Eto. Igor Geržina me pozvao 27. svibnja na završni koncert u klubu Sax!. Čuo je na internetu pjesmu “Mali crni brat” Popa Asanovića, to je funk, jazz, R&B zvuk koji je i danas aktualan. Kao i soul od Arethe Franklin koji se tada provlačio u mojim snimkama. Pjesma “Volim te kao konja” u mojoj izvedbi imala je 200.000 klikova na YouTubeu.

NACIONAL: Mislite li da se danas svjesno urbana glazba gura pod tepih?

Pa da. Zataškava se sve što je kvalitetno, moraš se stalno boriti.

NACIONAL: Što mislite o glazbenim natjecanjima poput “The Voicea” i “X Factora”, pomažu li mladim talentima?

To nije dobar način za promoviranje dobre glazbe jer oni svašta pjevaju. Ali, nekim glasovima je to jedina mogućnost da dođu do publike i do izražaja, zato je to dobro. Pojavili su se odlični pjevači. Ali da bi se postala zvijezda u pravom smislu riječi, potrebne su godine rada. Moraš imati pjesme koje su napisane za tebe. Lako je kopirati nekoga. I ja sam učila od Janis, od Elle, ali stvorila sam svoj prepoznatljivi stil. Kad se tim velikim nadama napišu stvari baš za njih, često nastaje problem kako zvuče. Nastala je hiperprodukcija kvalitetnih pjevača, ali pitanje je kako će oni doći do izražaja i kakve će biti njihove karijere. Sretna sam što sam radila u zlatnoj generaciji sedamdesetih i osamdesetih, jer osjećam da se sada ponovno otkriva kvaliteta tog razdoblja.

NACIONAL: Čini li vam se da budućnost glazbe nose naši mladi muzičari koji su studirali u inozemstvu i vratili se doma sa saznanjima koliko je zapravo naša glazba tog vremena sjajna i inovativna?

Da. Mislim da je tako. Jer i vani je došlo to vrijeme kada se otkriva da se tada stvarala sjajna glazba.

NACIONAL: Tko vam je bio najdraži suradnik, mentor ili učitelj, koji je mijenjao vaše poglede na glazbu?

Moram spomenuti pijanista Vanju Lisaka. Imali smo sličan pristup jazzu, koji se vraća swingerskim korijenima, punim ritma, koje moraš savladati. Sad mogu pjevati teže stvari u jazzu, a bez takve baze to ne ide. U Vanjinom stilu svirke sam dobivala jednu novu vrstu inspiracije koja je značajna za jazz i tu se stvara nova zajednička energija, stvari koje pjevate cijeli život dobivaju svaki put novi oblik. Tu je i jazz-trubač Ladislav Fidri koji me vodio na koncerte u Njemačku, često mi je birao repertoar i davao mi je veliku podršku. Tu je i instrumentalist Ratko Divjak Rale koji će svirati na našem novom projektu u dvorani Lisinski – mi se obožavamo! Ratko je bio član Big Banda, svirao je u grupi Time koja je balansirala između jazza i rocka. Bili su sjajni, a danas se također dovoljno ne spominju. Dobili su Porina za životno djelo, ali što to znači?! Zašto ne reizdaju njihove albume, to bi bila prava počast. Žalosno.

NACIONAL: Privlači li vas još nešto u novim planovima?

Možda mi je najvažnije upravo to što su se mladi zainteresirali za moje stare kompozicije. To me usrećuje i mislim da će se to nastaviti. Pametan čovjek se prilagođava vremenu. Dobra glazba ide u vječnost, ona nema roka trajanja. A jazz je čarobna vrsta glazbe.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović, Ines Novković
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.