Krajem prošle godine u Sloveniji je objavljena knjiga Petera Lovšina “Moj pogled na svet” koja je nedavno predstavljena i hrvatskoj publici na zagrebačkoj promociji u klubu Booksa. Lovšin je javnosti poznat ponajprije kao pjevač i vođa slovenske punk grupe Pankrti. Knjiga je obogaćena brojnim fotografijama od 1977. do 2014. godine i sadržava zbirku izabranih pjesama iz njegove bogate karijere. Ta svojevrsna autobiografija Petera Lovšina govori o njemu kroz njegove pjesme, kojima je ostavio značajan trag na glazbenoj sceni više zemalja bivše Jugoslavije.

[quote_box_center]

  • Peter Lovšin je javnosti poznat ponajprije kao pjevač i vođa slovenske punk grupe Pankrti
  • Poznat je kao čovjek koji je rušio tabue i utro put punku u nekadašnjoj Jugoslaviji
  • Osim o punku, govori o iskoraku u porno industriju i novinarski posao, a posebno je rado govorio o ljubavi prema nogometu

[/quote_box_center]

Lovšin je i danas, gotovo 40 godina nakon prvog izdanja grupe Pankrti “Lepi in prazni/Lublana je bulana” (1978., ŠKUC), poznat kao čovjek koji je rušio tabue i utro put punku u nekadašnjoj Jugoslaviji. S Pankrtima je objavio šest albuma, a potom osnovao grupe Sokoli, Vitezi i Križarji, a na kraju Španske borce, s kojima nastupa i danas. U međuvremenu, zbog golemog interesa obožavatelja Pankrta, 2007. obilježio je 30 godina rada i ponovo okupio stari bend te održao turneju po glavnim gradovima regije. Navodno samo tada i nikad više. “Pritisnut” zahtjevima brojnih obožavatelja, Pankrti su prošle godine ponovo počeli nastupati na sveopće oduševljenje publike sastavljene od njihovih vršnjaka, ali i njihove djece. U razgovoru za Nacional, Lovšin se prisjetio svoje karijere s punk grupom Pankrti i vremena kada su nastali, ali i svog poslovnog iskoraka u porno industriju i novinarski posao, a posebno je rado govorio o ljubavi prema nogometu.

NACIONAL: Vaša knjiga “Moj pogled na svet” je zbirka odabranih pjesama iz vaše bogate karijere, ali ne i tekstova s osvrtom na biografiju. Zašto ste se odlučili na zbirku pjesama, a ne na autobiografiju?

Glavni razlog su autobiografije Erica Claptona, Keitha Richardsa, Leonarda Cohena i Patti Smith koje su fantastične. Nisam još spreman ispričati sve to što su oni ispričali. Ako su pola toga prešutjeli, onda okej. Meni je bliža fikcija od kopanja po vlastitoj prošlosti. Na neki mi se način svidjela ideja da napišem autobiografiju, iako je ovo svojevrsni odgovor zato što sam ubacio velik broj fotografija iz tog razdoblja i zato što moji tekstovi govore o tome što mi se događalo u životu. To su moji odgovori na neka životna pitanja, ne samo antologija moje poezije, nego i autobiografija.

NACIONAL: Međutim, s obzirom na to što ste sve proživjeli na sceni i iza nje, da ste napisali klasičnu autobiografiju, mogli ste imati pravi bestseler, i to u cijeloj regiji.

Mi smo danas u jednoj crnoj rupi. Sve teže pronalazimo prostor za sebe. Prvo druženje na ovaj način, kakvo smo imali nedavno u Booksi na promociji knjige, meni je bilo sjajno. Međutim, bilo je dosta mlako. Puno je veza nestalo i zaboravila su se prijateljstva i poznanstva. Možda bih trebao napisati autobiografiju. Pankrti su se nekada slušali u cijelom svijetu, ali danas više ne. Medije drže kompanije i vlasnici kojima je najvažniji profit pa ako nisi veliki igrač, nemaš šanse. Baš sam nedavno čitao autobiografiju Cohena koji je imao problema s objavljivanjem albuma u Americi, iako je već bio slavan. Nije bio isplativ američkim izdavačima.

NACIONAL: Čitajući danas vaše pjesme objavljene u zbirci, poseebno iz razdoblja Pankrta, zadivljuje koliko su zapravo za to vrijeme bili hrabri i radikalni tekstovi koje ste pisali. Čak ni danas više nema toliko radikalnih stavova u rock poeziji kakve ste vi imali u svojim pjesmama. Jeste li tada zbog tih tekstova imali problema s jugoslavenskim vlastima?

Kad sam ponovo čitao već gotovu zbirku, i ja sam došao do tog zaključka. Tada smo bili na adrenalinskom tripu. Mladi i ludi rokeri s nevjerojatnom energijom. To je bio ponajprije adrenalin zbog glazbe koju smo izvodili, ali nekako smo ipak reagirali zbog načina kako je država tretirala svoje stanovnike. Ljudi su bili na kratkoj uzici. Imali smo mi tada i sindikate i kuće na moru, ali kad si se pokazao kao neodgojeno dijete, onda su te već drugačije tretirali. Bili smo tada vrlo radikalni jer smo htjeli probiti led. Da nismo bili takvi, ne bismo ga ni probili. Neki su tekstovi aktualni i danas. Takve stvari radiš kad si mlad.

NACIONAL: Jeste li kad bili pozvani na “obavijesni razgovor”?

Mi smo tada vjerovali da ćemo održati samo prvi i ujedno jedini koncert. Bili smo gotovo svjesni da nemamo budućnosti. Zato smo i prepjevali pjesmu Clasha “White Riot” kao “Upor, upor, gremo v upor, v samomor” (“Otpor, otpor, idemo u otpor i samoubojstvo”). To smo pjevali jer smo mislili da smo gotovi. Iako smo istovremeno ipak nekako procijenili da nas neće strpati u zatvor. Mi smo tada bili studenti na Fakultetu političkih znanosti, sociologije i novinarstva, gdje je predavalo nekoliko radikalnih profesora. Nekima je čak bilo i zabranjeno da predaju na fakultetu. U to vrijeme, krajem 70-ih, više se nije išlo na Goli otok. Nama je bilo jasno da nećemo moći pisati o politici pa smo pisali takve pjesme. Ja sam studirao novinarstvo i nitko me nikada nije pitao želim li ući u partiju. Znali smo da smo si zatvorili ta vrata, a mene je ionako tada više zanimao sport.

NACIONAL: Istovremeno su Pankrti otvorili vrata mnogim istomišljenicima i mladim radikalnim rokerima i pankerima u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Ali smo bili svjesni da neke veće uspjehe u tadašnjem društvu nećemo nikada ostvariti. Zapravo ga nismo ni htjeli niti smo podržavali takav uspjeh i takvu glazbu.

NACIONAL: Osjećate li danas u Sloveniji neku vrstu poštovanja prema vama i vašoj glazbi koju ste stvarali s Pankrtima?

Osjećam, iako se u Sloveniji danas jako brzo zaboravlja što se događalo. Puno više nego u Beogradu ili Zagrebu. Zanimljivo je da je danas jako slična situacija kao i prije 40 godina. Pozitivni ljudi nemaju mogućnosti da rade pozitivne stvari. Jako puno ljudi koji su radili u novinarstvu otpušteno je ili se bave nekim potpuno drugim poslom. Jedan slučaj dobro opisuje tu situaciju. Moj dobar prijatelj Vojko Flegar, koji je fotografirao dosta naših koncerata pa sam dio tih fotografija ubacio u knjigu, bio je glavni i odgovorni urednik Telexa. To je bio magazin poput Starta. Pozvao me 1989. da surađujemo, ali je taj posao brzo propao. Ja sam radio sve i svašta nakon toga, i Private i rock’n’roll reviju Grom te magazin Stop, a on je bio dopisnik Dela iz Beča pa potom i glavni urednik Dela. Kad je Delo kupila Pivovarna Laško, a znalo se da je u pozadini neka velika muljaža, što se danas jasno vidi, njega su izbacili i godinama je morao raditi neke mizerne novinarske poslove. Sad su i na vlasti i u medijima samo oportunisti. Mene boli k…. za njih i što oni danas misle.

NACIONAL: Pankrti su pokrenuli veliki punk val u Jugoslaviji u koji su uskočili mnogi glazbenici iz Hrvatske, BiH i Srbije. Smatrate li da je taj punk val s vama na čelu uzdrmao tadašnje društvo i dao publici i vašoj generaciji osjećaj slobode i kreativnog djelovanja?

To je bio najjači kulturni pokret u Jugoslaviji. Svugdje su se brzo otvorili razni savezi omladine prema punku. Novine kao što je bio Polet i SL, klubovi kao što su SKC, Akademija, sve je odjednom nastalo. Taj bi se period mogao komotno usporediti s hippie pokretom u Americi šezdesetih. To je bio najjači glazbeni pokret u svijetu. Kod nas se to događalo krajem 70-ih. Otvaralo se društvo. Nije bilo više toliko političkih zatvorenika. Svi su se bunili, ali nije bilo više presije. Na filmu je to bio jugoslavenski crni val. Pojavili su se ljudi poput Danila Kiša a i puno se filozofa pojavilo. Od našeg prvog albuma “Dolgcajt” (1980.) do 1982. godine to je prokuhalo. Bilo je jako puno bendova. To je bio najproduktivniji period na ovim prostorima. Poslije partizana najvažniji pokret.

NACIONAL: Godine 1980. ste za album “Dolgcajt” osvojili tada popularnu nagradu Saveza socijalističke omladine Hrvatske Sedam sekretara SKOJ-a. Bilo je šokantno što je jedan punk bend dobio takvu nagradu jer je bilo jasno da ste se izrugivali tadašnjem režimu. Koji je zapravo bio razlog da se vama dodjeli nagrada?

Mislim da su neki dečki iz Zagreba bili na našoj strani, a drugi nisu ni znali što se zapravo događa.

NACIONAL: Kako je bilo moguće da političke strukture nisu shvaćale što se događa?

Mislim da su prvo jako podcijenili punk. Ljudi iz Udbe i svi obavještajci su ipak bili osobe na nižem intelektualnom nivou i nisu mogli znati što će se iz toga izroditi. Mogli su razmišljati o Borisu Jeljcinu, ali ne o Johnnyju Rottenu. Nisu ga mogli ocjenjivati. Barem što se tiče rock’n’rolla. Sigurno su imali razvijenu bestijalnu stranu mozga za nešto drugo. I koliko su to na početku podcijenili, toliko je na kraju sve buknulo. I to kroz godinu, dvije. Kulušić je bio stalno pun, SKC, Akademija, K4, Študentska menza, Hala Tivoli. Zajedno smo tada napunili Dom sportova u Zagrebu mi, Azra i Prljavci. To je bila puna Velika dvorana. Ubrzo smo stigli i na naslovnice.

NACIONAL: Kad ste shvatili da želite imati punk bend?

Sjedili smo u gostionici “Krpan” Grega Tomc i ja i čitali magazin Time. Taman sam došao do njega da mi nešto pomogne jer smo studirali na istom fakultetu. I onda smo pročitali kako se izruguju punku, pisali su kako je trenutačno najgluplja glazba na svijetu punk rock. Mi smo odmah odlučili da ćemo to svirati. Grega je rekao da će otići u London nabaviti ploče jer nitko nije znao što je to zapravo. To je bila 1977. godina. Meni je rekao da okupim bend jer poznajem dosta ljudi. U rujnu smo već okupili bend. Grega je donio prve ploče. Dobili smo prvi singl od Sex Pistolsa “God Save The Queen”/“Anarchy in the U.K.” i “Pretty Vacant”. To je bila naša “Lepi in prazni”. Onda “White Riot” i “Janie Jones” od Clasha te New York Dollsi i Dead Boysi. Tada su imali jedan veliki hit. To nam je sve bilo super. Ono što smo pročitali u Timeu bilo je upravo to.

NACIONAL: Poznato je da mnogi punk bendovi u svojim ranim fazama nisu baš znali svirati. Kakvi su bili Pankrti na početku?

Moji su svi znali svirati jer sam uzeo dobre glazbenike. Razgovarao sam s Pistolsima kad su bili u Ljubljani i kad smo se dosta družili, puno smo razgovarali baš o tome. Glen Matlock vrhunski je glazbenik. Svi su oni jako, jako dobri. Svi su vrlo dobro znali svirati osim Sida Viciousa. Glen Matlock napravio je sve njihove pjesme. Važno je znati da je i način snimanja gitara Sex Pistolsa bio specifičan. To kako je on tada svirao gitaru bila je svojevrsna revolucija. Mi smo svi htjeli dobiti taj zvuk Pistolsa, samo što to nije bilo uopće lako. Dosta brzo smo promijenili prvu postavu benda pa nam se pridružio Dušan Žiberna Dule, gitarist koji je svirao s Buldožerima i bio prvo ime jugoslavenske rock scene. U Džuboksu je nekoliko godina zaredom bio proglašen najboljim gitaristom. Kad su radili tribute album Pankrta, puno je gitarista izjavilo da ga ne može uopće skinuti. Ja sam imao neku početnu ideju, ali je on to uvijek još nadogradio.

NACIONAL: Poznato je da je Sex Pistolse “izmislio” Malcolm McLaren, njihov menadžer i uspješan poduzetnik. Jeste li i vi na početku imali menadžera koji vas je vodio ili ste se bavili sami sobom?

Prvi nam je menadžer bio Tomc. T.O. Mc Gregor. On je pjesnik i nije nikakav ekonomist pa je to kratko radio. Imali smo sreće jer je vrlo brzo k nama došao Petar Mlakar koji je tada bio predsjednik ŠKUC-a, potom i Igor Vidmar, tako da smo dobili odličnu potporu medija. Stane Sušnik bio je jazz kritičar koji je došao na jedan naš koncert i poslije pričao svima kako smo odlični. Odjednom smo postali popularni u Ljubljani. Prve godine najviše je s nama radio Igor Vidmar, no bend smo ipak stvorili Gregor i ja.

NACIONAL: Nakon tih iznimno uspješnih godina punka i jednako uspješnih i hvaljenih albuma, zašto su zapravo Pankrti prestali postojati?

Nekako smo uočili da više ne napredujemo. Mi smo s trećim albumom rasprodali dvoranu za 3000 ljudi. S četvrtim albumom rasprodali smo Križanke, ali smo osjetili da se ljudi polako zamaraju. Što god bismo novo učinili, osudili bi kao već viđeno. To je ta neka slovenska logika. Kad smo snimili naš zadnji album “Sexpok”, znali smo da je to kraj. Mogli smo još svirati, ali smo se osjećali dosta zatvoreni. Htjeli smo svirati drukčije, kao na albumu “Sexpok”, ali je nekima to bilo previše mekano, a nekima previše rokerski. Zanimljivo je da je naš posljednji singl baš s tog albuma, “Zadnja ljubezenska pesem”, jedna od naših najpopularnijih pjesama i dan-danas.

NACIONAL: U deset godina života s Pankrtima, što vam je bilo najdraže?

Meni je kao klincu bio san da sviram u Študentskoj menzi u koju je moglo stati oko 1200 ljudi. To mi se činilo kao Wembley. Kada smo tamo nastupili, osjećao sam da sam sve postigao. Nakon toga, nikad više nisam imao nekih ludih ambicija.

NACIONAL: U to vrijeme, početkom 80-ih i eksplozije punka i Pankrta, utjecajni britanski glazbeni magazini New Musical Express i Melody Maker pisali su jako dobro o bendu, nazivajući vas najboljom punk grupom u ovom dijelu Europe. Zašto to niste iskoristili i ostvarili karijeru na Zapadu te svirali u londonskim klubovima?

Mi smo svirali po njemačkim klubovima. Rasprodali smo sveučilišnu dvoranu u njemačkom gradu Tübingenu u organizaciji booking agencije Rock Gegen Rechts. Nakon te turneje svirali smo u Stuttgartu i Nürnbergu. To je izgledalo vrlo zanimljivo, ali smo se već tada suočili s glazbenim biznisom. Razgovarali smo s nezavisnom diskografskom kućom Alternative Tentacles Records, koja je od nas tražila da snimimo album na kojem će biti pjesme poput “Bandiera Rossa” i “Oj! Oj! Oj!“. U tom bi nas slučaju uzeli kao izvođača. Tada je vladao hard core. Ponuda je bila okej, ali nije lako otići samo tako. Mogli smo uspjeti jedino da smo se preselili. Članovi Laibacha preselili su se u London na pola godine kako bi se što više gurali gdje treba. Mi smo svi već imali obitelji, djecu i stalne poslove. Nismo baš bili otkačeni rokeri. Jesmo provocirali tekstovima, ali ne i svojim životima.

NACIONAL: Manje je poznata vaša suradnja s Ivanom Kralom, proslavljenim češkim gitaristom i producentom koji je surađivao s glazbenicima kao što su Telephone, Blondie, Patti Smith, Iggy Pop, David Bowie, Simple Minds, U2 i drugima. Kako se to dogodilo?

S njim smo surađivali samo na turneji “Nč se ne premakne” 2007., a još uvijek smo u kontaktu jer smo se zbilja super sprijateljili. S njim me upoznao američki pjevač Chris Eckman koji živi u Ljubljani, a dobar je prijatelj s Kralom još iz Seattlea. Sreli smo se vrlo brzo nakon prvog kontakta, odnosno prvog telefonskog razgovora.

NACIONAL: Kakva je bila njegova reakcija kad je prvi put čuo albume Pankrta?

Znao je za nas otprije i čim je preslušao naše albume, već sljedećeg jutra me nazvao i rekao da dolazi svirati s nama. To je bilo jedno fenomenalno iskustvo i prava škola vrhunskog rocka. Kao čovjek je divan jer se može s njim razgovarati o svemu pa smo cijele noći znali pričati. Svirački je također bio jako zanimljiv. On nije solist poput Duleta Žiberna, ali je strašno jak u ritmu i kao gitarist iz pozadine. Bio je to jedan potpuno novi način sviranja i jako se brzo uklopio u bend. Kad gledam danas koncert snimljen na našem povratničkom koncertu u Hali Tivoli, izgleda kao da smo deset godina svirali zajedno.

Peter Lovsin 17
NACIONALOV NOVINAR DUBRAVKO JAGATIĆ S PETEROM LOVŠINOMFoto: Nacional

NACIONAL: Nakon Pankrta osnovali ste Sokole pa potom Viteze, Križarje i na koncu Španske borce, a na kraju ste ponovo okupili Pankrte s kojima opet nastupate. Zašto su se Pankrti vratili na scenu?

Za proslavu 30. godišnjice dobili smo takvu ponudu da smo je jednostavno morali prihvatiti, jer još nitko od nas nije u mirovini ili na državnom proračunu. Onda smo ponovo došli u trend i sada koristimo tu situaciju.

NACIONAL: Godine 1984. objavili ste “Rdeči album” na kojem ste obradili poznatu radničku i komunističku pjesmu “Bandiera rossa”. Kako danas prolazi ta pjesma kad je izvodite? Čuje li se pokoji zvižduk ili je publika još glasnija i sretnija što je izvodite?

Reakcija na “Bandieru Rossu” je uvijek ista. Pjevamo i ludujemo kao da svi zbilja jako volimo komuniste i anarhiste.

NACIONAL: Osim što ste diplomirali s temom “Pornografija – društvena pojava”, pokrenuli ste i jedan od prvih jugoslavenskih pornografskih magazina Private i neko ste se vrijeme posvetili pornografiji. Kako ste poslovali?

Bilo je potrebno samo pronaći pravi telefonski broj. Posljednje godine Jugoslavije bile su vrlo dobre za kvalitetnu pornografiju. Budući da je Private tada bio bez prave konkurencije, mi smo harali na tržištu sve dok se nije počelo ratovati. Na žalost, taj posao trajao je samo dvije godine. Kad je propala Jugoslavija, propao je i biznis jer smo najviše prodavali u Srbiji.

NACIONAL: Odakle ideja da započnete pornografski biznis?

Kad je propala revija Telex i u vrijeme slobode medija, kad je nestalo i državne potpore, odlučeno je da moramo zarađivati od prodaje izdanja. Došao mi je direktor revije i uz zaključak da sam diplomirao na pornografiji rekao da nešto smislim. Odmah sam telefonirao nekim ljudima, upoznao se s njima kao i s tadašnjim kraljem pornografije, Šveđaninom Berthom Miltonom. Našli smo se u Barceloni i dogovorili posao. Od 160 stranica revije Private, 120 smo radili za jugoslavensko tržište. Imali smo slovenski, engleski i srpskohrvatski prijevod. Tiskali smo reviju u Ljubljani i prva izdanja su nastajala tako da sam letio u Španjolsku, kontrolirao s Miltonom snimanje u njihovoj vili i za nekoliko dana smo napravili sažetak. Pokupio bih filmove i doputovao u Ljubljanu. Zanimljivo je da je tada bilo protuzakonito putovati s filmovima i fotografijama s pornografskim sadržajem, ali tiskanje u Sloveniji nije bilo protuzakonito. Pred kraj smo imali nakladu od 50.000 prodanih primjeraka revije Private.

NACIONAL: Nekada ste dizali glas protiv tadašnjeg društvenog uređenja u bivšoj Jugoslaviji. Protiv čega smatrate da se danas treba buniti?

Treba dići glas protiv društvenog uređenja Slovenije. Zapravo mislim da glas diže 90 posto ljudi, ali izgleda da je onih 10 posto puno jače i beskrupulozno pa ne čuju ovih 90 posto.

NACIONAL: Slovenija je prošla kroz vrlo turbulentno razdoblje prije tri godine, kad su građani izišli na ulice i jasno rekli da im je dosta korumpiranih političara. Kako ste vi, kao osvjedočeni anarhist, doživjeli i proživjeli taj period?

Pravi anarhist se nikada ne budi kad i ostali. Znam da nisam tada bio na ulici, ali se sjećam da sam pratio zbivanja preko Euronewsa. I to cijeli dan. Od tada više ne pratim što se događa.

NACIONAL: Pratite li uopće politiku i politička događanja u Sloveniji i regiji?

Pratim onoliko koliko vidim sa svog prozora. I vidim da u cijelom kvartu samo ja stavljam zastavu na državne praznike. Kao neki glupi idealist.

NACIONAL: Godine 2000. skladali ste himnu slovenske nogometne reprezentacije za Europsko nogometno prvenstvo i otpjevali je sa Zoranom Predinom i Vladom Kreslinom. Pratite li nogomet ili je to bila prilika koja se ne propušta?

Pratim nogomet od svoje druge godine. Tijekom dvadeset godina nisam propustio ni jednu jedinu utakmicu Olimpije koje sam pratio sa svojim ocem. Sad ih pratim sa svojim sinom.

NACIONAL: Već odavno ste obiteljski čovjek ali i djed. Kako izgleda vaš obiteljski život?

Nije to baš standardni obiteljski život, izgleda kao Slovenija, malo nizine pa Triglav pa opet malo do mora. Imam dvije unučice od devet i sedam godina. Vodio sam neki dan svoje curice na skijanje u Kranjsku Goru. Svi su iz obitelji na neki način u glazbi. Ili sviraju ili plešu. Sin dobro svira gitaru, ali je neko vrijeme radio kao DJ i želju za sviranjem u bendu je preskočio. Žena mi je također ekstrovertirana i više u pozadini. Kći je vrhunska plesačica standardnih i latino plesova u Sloveniji i jedna od najboljih u svijetu. Još kao omladinska natjecateljica pobijedila je u Engleskoj na međunarodnom natjecanju.

NACIONAL: Je li danas potreban neki novi punk pokret kako bi uzdrmao scenu i društvo u kojem živimo?

Više puta sam o tome razmišljao jer sve češće čujem takva pitanja i želju za nečim takvim. Danas je to puno teže napraviti. Mediji su puno manje neovisni nego prije 40 godina. Glazba se vrti gdje je interes za zaradu. Glavni biznis više nije prodaja ploča, nego autorska prava pa svi kontroliraju što se emitira na radiju kako bi se digao novac na autorskim pravima.

Columbia Records nije htio u Americi objaviti album Leonarda Cohena jer bi propaganda bila neisplativa, iako je Cohen prodao 5 milijuna albuma u Europi. Možda da prepišemo recept kako rade nogometni klubovi. Uzmemo dobar bend i prodamo ga bogatom Arapinu ili ruskom oligarhu koji onda investiraju 10 milijuna dolara. Čini mi se da bi danas samo tako bilo uspjeha.

Komentiraj

PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.