Voditeljica HRT-ove emisije Studio 4 govori o izazovima stvaranja televizijskog formata koji se emitira uživo od 7 do 15 sati, komentira odnos Crkve i politike, a otkrila je i svoj stav prema vjeri

Vlatka Kalinić jedna je od četvero voditelja HRT-ove emisije “Studio 4” koja se na Četvrtome programu Hrvatske televizije emitira radnim danom od sedam do 15 sati. Taj informativni format veliki je izazov za cijelu ekipu koja na njemu radi, ali i prigoda da gledatelji upoznaju nova lica i nove potencijale javne televizije. U razgovoru za Nacional Vlatka Kalinić, diplomirana novinarka, govori o složenosti nove emisije te analizira društvena pitanja kojih se doticala tijekom karijere. Na Prisavlju je od 2007., iskustvo je stjecala radom u Obrazovnom i Religijskom programu Hrvatskoga radija, a prije dvije godine na Televiziji je počela raditi u emisiji “Indeks”. Njezin rad nagrađen je i HRT-ovom nagradom za praćenje izbora novoga poglavara Katoličke crkve. Vjera joj je, otkrila je Nacionalu, temelj i radost u životu, a objasnila je i što misli o međusobnom preplitanju politike i Crkve.

NACIONAL: Jedna ste od voditeljica HRT-ove emisije “Studio 4”. Koji je najveći izazov za vas u tome projektu?

Cijeli projekt je jedan veliki izazov. Svaka minuta emisije temeljito se priprema unaprijed, no sav taj trud u trenutku može pasti u vodu dogodi li se nešto izvanredno. U posljednje vrijeme izvanredne događaje imamo svakodnevno, a čak i kad ih nema, dovoljno se izazovno pripremiti za i do sedam različitih tema dnevno. Osobni izazov mi je djelovati suvislo nakon ustajanja u pet sati ujutro.

NACIONAL: To je prva informativna emisija javne televizije koja traje osam sati. Može li ona promijeniti medijsku sliku u Hrvatskoj te utjecati na društvo i u čemu najviše?

Možda je rano to ustvrditi, ali čini mi se da se ta slika već mijenja. Živi program je prostor najveće medijske slobode, a osam sati takva programa pruža nam mogućnosti koje dosad nismo imali. Gledatelji polako shvaćaju da uz Četvrti program HTV-a mogu doznati što se događa u trenutku kad se događa. Svoje mišljenje više ne moraju temeljiti na isječku izjave od dvadeset sekundi, dajemo im pristup cjelovitim izjavama ljudi koji kroje sudbinu Hrvatske – i to uživo. Usto, imamo prostora cjelovito prenositi svjetske događaje za koje je domaća javnost dosad bila zakinuta. Prenosili smo uživo govore svjetskih vođa na klimatskoj konferenciji u Parizu, dodjelu Nobelove nagrade za mir, početak Godine milosrđa… Tu su i sažeci najvažnijih vijesti iz sata u sat, analize stručnjaka, reportaže iz cijeloga svijeta – sve što je potrebno da se razumije svijet oko sebe. Hoće li to promijeniti društvo? Ne znam jer je na pojedincu što će s informacijama koje prima, ali da nas “Studio 4” znatno približava idealu javnoga servisa, u to sam uvjerena.

NACIONAL: Kroz koje faze prolazite u emisiji? Kad je adrenalin na vrhuncu i što je dosad bilo najstresnije?

Za mene su uvijek najizazovniji prijenosi uživo, kad nemamo nikakav nadzor nad onime što se događa, a moramo to suvislo komentirati. Tada je i adrenalin na vrhuncu. Inače se pojedini blokovi u svakome satu emisije planiraju precizno u sekundu. Bilo kakvo izvanredno stanje ili probijanje bloka može značiti da ostajemo sjediti u studiju pred kamerama po nekoliko sati bez trenutka predaha. U takvim trenucima najstresnije su mi vijesti koje moram čitati prima vista s blesimetra, bez papira. Čitam, a ne znam što čitam, ne znam koja je riječ sljedeća, a i blesimetar može otkazati poslušnost u svakome trenutku. Nije ugodno.

NACIONAL: Dojam je da se najbolje pred kamerama slažete s Damirom Smrtićem. Što vam je najvažnije kod partnera u poslu?

Damir je veliki profesionalac s bogatim novinarskim i voditeljskim iskustvom. Uz njega se uvijek osjećam sigurno i opušteno jer znam da će izvući svaku situaciju. Igor Dunaj i ja zajedno nemamo ni trećinu iskustva koje ima Damir, ali se dobro nadopunjujemo jer imamo sličan pristup poslu i komplementarne interese. Obojica su iznimno radišni, dobronamjerni i kolegijalni, a s takvima je uvijek užitak raditi.

NACIONAL: Možete li izdvojiti koju anegdotu?

Tijekom dana dogodi se mnogo smiješnih situacija u studiju. Katkad se moram štipati ispod stola da ostanem sabrana, pogotovo kad u slušalici čujem ekipu u režiji kako plače od smijeha. Ni kolegica Diana Roko nije imuna na takve situacije, nju su razoružali majmuni i Damirov keks u grlu, no nepresušan je izvor zabave tzv. Šukerov stolac. Gotovo svaki gost koji dođe u “Studio 4” pita se nije li upravo sjeo na stolac u kojemu je potonuo bivši ministar financija. Neki se nepovjerljivo tijekom cijeloga razgovora pridržavaju za stol.

NACIONAL: U emisiji obrađujete različite teme s različitim profilima gostiju. Politiku do sada niste pratili, a sad u emisiji razgovarate i s političarima. Kakav dojam ostavljaju na vas?
Pratite li privatno politiku?

Specijalizirana sam za obrazovni sektor, godinama sam pratila obrazovnu politiku i sve sudionike koji na nju djeluju. Sad mi je interes nešto širi, no glavni likovi uglavnom su ostali u istim ulogama, uz pokoju važniju epizodnu ulogu. U “Studio 4” uglavnom dolaze kao samostalni gosti i svi su do sada bili uljudni sugovornici, iako ih s pitanjima ne štedimo. Zadivili su me naši europarlamentarci. Čini mi se da su im hrvatski interesi zaista uvijek na prvome mjestu i s tim interesima na umu, spremni su na suradnju unatoč stranačkim i ideološkim razlikama. Voljela bih da to mogu reći i za oblikovatelje unutarnje politike.

NACIONAL: Prije Televizije ste na Hrvatskome radiju bili dio Religijske redakcije. Kako je došlo do toga? Koliko vam je vjera važna u životu?

Tri godine pratila sam znanost i obrazovanje kao honorarac za Hrvatski radio, bez nade u skoro zapošljavanje. Kad se otvorilo mjesto u Religijskoj redakciji, objeručke sam prihvatila priliku jer je riječ o srodnome području koje mi je i privatno važno. Vjera je dar bez kojega ne mogu zamisliti svoj život. Uživala sam upoznavajući sve vjerske zajednice koje djeluju kod nas te divne svećenike, redovnike, imame, rabine i laike koji su autori emisije “Duhovna misao”.

NACIONAL: Prateći znanost i obrazovanje, što vidite kao najveće probleme u tome segmentu društva i koliko se toga tijekom godina mijenjalo?

Znanost i obrazovanje pratim od početka rada na HRT-u. Mijenjali su se ministri, a s njima i politika zapošljavanja znanstvenih novaka, što se pokazalo kao veliki problem. Uvijek ih nedostaje, a jedno vrijeme nije ih se zapošljavalo jer ih je ministar Dragan Primorac zaposlio mnogo, pa novca za nove nije bilo. Glavni problem u sustavu je nepovezanost obrazovnoga sektora s tržištem rada, prvenstveno u sustavu strukovnih škola. U strukovnim školama učenici uče zastarjelo gradivo i njihovo daljnje napredovanje obrazovanjem nije usklađeno s tržišnim zahtjevima. Svi mnogo očekujemo od reforme kurikula koja je u tijeku, ali dosad je malo koja reforma u školstvu uspjela. Ono što mi se i dalje čini jako lošim jest što se ne ulaže dovoljno u tehnologije i informatiku, koje i dalje nema u svim školama. Brine i to što smo na dnu ljestvice po financiranju obrazovanja. Prosjek izdvajanja za obrazovanje u EU je oko 4,5 posto, dok je u Hrvatskoj 3,5 posto. Prosječna izdvajanja za znanstvena istraživanja u EU premašuju 2,5 posto, dok se hrvatska kreću oko 0,7 posto. Sektor obrazovanja kod nas je uvijek među najvećim gubitašima, a puna su nam usta zemlje znanja.

NACIONAL: Jesu li mladi svjesni koliko je važno studirati?

Ankete provedene među srednjoškolcima pokazuju da ih velika većina želi studirati. Pojavljuje se pitanje što oni zapravo uče na fakultetima i zašto, primjerice, zagrebačko sveučilište, kao najveće u Hrvatskoj, nije među prvih petsto. Glavno je pitanje koliko je znanje koje se stekne na fakultetu primjenjivo u praksi. Današnji studenti su sve svjesniji da će, ako ne počnu raditi za vrijeme studija, makar i volonterski, teško naći posao.

• ‘SVAKI GOST PITA ZA ŠUKEROV STOLAC, a neki se nepovjerljivo tijekom emisije drže za stol. Kad čujem ekipu u režiji da plače od smijeha, moram se štipati ispod stola da ostanem sabrana’

NACIONAL: U čemu vidite najveću razliku između rada na radiju i televiziji?

Razlika je prije svega u osjećaju izloženosti, koji na radiju nisam imala. Nije važno kako izgledaš ili kako sjediš, opušteniji si i slobodniji. Najteže mi se bilo pomiriti s gubitkom anonimnosti, a onda i sa složenošću posla, odnosno činjenicom da više ne ovisim samo o sebi, nego mi odjednom treba još najmanje četvero ljudi da bih proizvela televizijsku minutu. Radio je bio i ostao najbrži medij i to je njegova najveća prednost, ali slika je slika, uz nju su riječi često suvišne.

NACIONAL: Prije nekoliko dana s radom je počeo Laudato, televizija vjerskoga usmjerenja namijenjena mladima. Što mislite, koliko su danas oni u Hrvatskoj usmjereni vjeri, religioznim pitanjima i pitanjima morala?

Nedavno je mnoge šokiralo istraživanje koje je pokazalo da gotovo polovica mladih Hrvata svakodnevno moli. Isto kao što je mnoge svojedobno iznenadilo bdijenje mladih s papom Benediktom XVI. na glavnome zagrebačkom trgu. Na razini osobnoga dojma smatram da je iz godine u godinu u crkvama sve više mladih. Pripisujem to darovitim pastirima, srčanim propovjednicima koji iz vlastita iskustva razumiju da su mladi danas gladni prihvaćenosti, praštanja i zajedništva.

NACIONAL: Što mislite o papi Franji? Kako gledate na njegove liberalne poteze i stavove u crkvenim redovima koji su dosta konzervativni?

Otkako je uzeo ime Franjo, papa u Crkvi neumorno oživljava duh skromnosti i poniznosti. Osobna mu je misija da se u Crkvi svi osjećaju dobrodošlo, osobito oni koje društvo marginalizira. O tome svjedoči i proglašenje Godine milosrđa, kojom Papa podsjeća na moć praštanja i pomirenja. Nisam ga sklona smjestiti u liberalnu, konzervativnu ili koju drugu ladicu. Papa je Papa, od Evanđelja i doktrina neće odstupiti, no način na koji objašnjava Crkveno učenje razumljiv je i blizak svakomu čovjeku, bez obzira na stav prema vjeri ili samoj Crkvi. Najveći dar pape Franje upravo je to što dopire do svakoga nevjernog Tome. Uvjerena sam da će jednoga dana biti proglašen svetim.

NACIONAL: Upravo za projekt praćenja izbora pape dobili ste nagradu HRT-a. Kako izgleda praćenje izbora poglavara Crkve?

U Vatikanu sam bila tri tjedna, ispratila sam Benedikta XVI., dočekala konklave i novoga papu. U ta tri tjedna Hrvatski radio objavio je više od dvjesto izvješća iz Vatikana. Kad su počele konklave, javljali smo se za svake vijesti, od sedam do ponoći, spavali smo dva sata dnevno, no 13. ožujka 2013. zauvijek mi se urezao u sjećanje. Nevjerojatno je iskustvo bilo biti među tisućama na vatikanskome trgu, dočekati bijeli dim i onda imati čast prenijeti djelić toga ozračja. Talijani su izlazili na ulice ostavljajući svoje domove i automobile širom otvorena, vladala je euforija kakvu i prije i poslije nisam osjetila. Novinarski centar brujao je kao košnica, svi su se sjatili oko kolegice iz Argentine koja je plakala od sreće i uzbuđenja. Prvo što je rekla kad se uspjela pribrati, bilo je: “Ne mogu vjerovati, izabrali su pravoga.”

NACIONAL: Koliko po vama danas Crkva i politika utječu jedna na drugu?

U Hrvatskoj sigurno mnogo više nego u mnogim drugim državama, no ne toliko da bi sekularnost bila ugrožena. Čini mi se da politika više zadirkuje Crkvu nego obrnuto.

Političari u Crkvi vide sredstvo mobilizacije mnoštva ili konkretno 85 posto popisanoga stanovništva. Neki strahuju od te mobilizacijske moći pa je Crkva na neprestanome udaru onih koji je pokušavaju diskreditirati, dok je drugi pokušavaju iskoristiti za vlastiti probitak. Zato je teško procijeniti što je stvarni utjecaj Crkve na politiku, a što su medijska naklapanja.

NACIONAL: Tko su vam profesionalni uzori?

Kolega Tihomir Vinković u našemu studiju često se nađe u ulozi komentatora vanjskopolitičkih zbivanja. Uvijek me razoruža svojim znanjem i iskustvom. Usto, u struci najviše cijenim novinarsku hrabrost u borbi za razotkrivanje istine, a dosad nisam upoznala nikoga beskompromisno hrabrijeg od britke Nataše Škaričić, koja je spremna bila riskirati vlastitu egzistenciju da bi raskrinkala korupcijske afere u zdravstvu.