On je osnivač OTV-a koji je u devedesetima postao Tuđmanov propagandist. Osnivač je Nove TV koji je bio nakratko uhapšen zbog afere Grupo. Većinski je vlasnik Jadran filma koji se godinama sukobljava s Hrvojem Hribarom. Bio je blizak s Kutlom i Pašalićem, što se nije dopadalo Ivi Sanaderu. Ovo je njegova priča…

Vinko Grubišić (50), direktor Jadran filma, došao je na razgovor za Nacional gotovo direktno iz Makedonije, držeći pod rukom primjerak makedonskog tjednika Fokus. Razlog za putovanje u Makedoniju bio je veliki televizijski povijesni projekt koji će Jadran film producirati i za koji je na natječaju u Makedoniji dobio 4,6 milijuna eura. Istovremeno, Grubišić se nalazi na naslovnici tjednika Fokus, na kojoj piše “Hrvatski ‘Goebbels’ dobio 4,6 milijuna eura da snimi VMRO-ovsku klasiku’’. Grubišić nam kaže kako ne sumnja da iza informacija u tom tekstu stoji Hrvoje Hribar, predsjednik Hrvatskog audiovizualnog centra koji je tom tjedniku dao izjavu protiv Jadran filma.

Izraz “Tuđmanov propagandist”, kako ga neki nazivaju, vuče porijeklo iz 1991. kada je tada 25-godišnji Grubišić, poznat kao osnivač OTV-a i član “Zločeste djece” Radija 101, postao pomoćnik ministra informiranja, kasnije voditelj kampanja HDZ-a, pročelnik odjela za informiranje Ureda predsjednika i savjetnik tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana. Po završetku rata Grubišić je osnovao Novu TV i pod više puta osporavanim okolnostima postao je većinski dioničar privatiziranog Jadran filma, u čemu je uspio, smatralo se, zahvaljujući financijskom kapitalu Miroslava Kutle. Godine 2001. prozvan je u aferi Grupo da je s Kutlom, Ninoslavom Pavićem i Ivićem Pašalićem htio ostvariti kontrolu nad većinom hrvatskih medija. Kako su policija i pravosuđe tada bili premreženi brojnim kadrovima koje je instalirala politička elita HDZ-a iz 90-ih, dogodilo se da unatoč tisućama stranica dokaznog materijala, nije otvorena čak ni istraga u tom slučaju. Posljednjih desetak godina Grubišić se posvetio Jadran filmu, očekujući da od nekadašnje velike filmske kuće ponovo stvori utjecajnog proizvođača filmova i TV serija. Za to je vrijeme Jadran film kao koproducent filma “Grbavica” dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu i sudjelovao u proizvodnji pojedinih manjih ili većih projekata, a Grubišić po tko zna koji put u posljednjih desetak godina najavljuje skoru realizaciju serije “Grička vještica” po djelu Marije Jurić Zagorke, u suradnji sa svjetski poznatom kompanijom Fremantle, zatim snimanje remakea filma “Valter brani Sarajevo” u suradnji s kineskim producentima, projekt koji je upravo potvrđen u Makedoniji te još nekoliko poslova. Prošlog mjeseca objavljeno je da će Jadran film produkcija, tvrtka-kći Jadran filma, morati u stečaj zbog 300 tisuća kuna duga, ali je Trgovački sud u Zagrebu službeno demantirao i postojanje duga i tu informaciju. Grubišić tvrdi da zna tko stoji iza širenja te informacije.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste vi i Jadran film optuženi za financijsko dugovanje zbog kojeg vam slijedi stečaj, da bi se ubrzo sudskom odlukom ustanovilo da Jadran film ne duguje ni kune?

Priča o nepostojećem stečaju bila je plasirana iz krugova onih čije su tvrtke zaista otišle u stečaj. Nekoliko dana ranije privatna tvrtka Hrvoja Hribara, šefa HAVC-a, otišla je u stečaj. K tome, ta je tvrtka ostala dužna ozbiljan novac Jadran filmu za produkciju jednog filma koji je financirala Hrvatska turistička zajednica. Hribar je tako u stečaj prvo poslao tvrtku Planet B čija ga je stečajna upraviteljica kazneno prijavila zbog malverzacija pa je, da bi sakrio tragove, poslao i svoju tvrtku F. I. Z. u stečaj. Šutjelo se o onome o čemu se treba govoriti, a to je da šef hrvatskog filmskog fonda ima privatnu tvrtku i da je ona ostala dužna milijune kuna glumcima, filmskim radnicima i produkcijskim tvrtkama koje su kasnije postale povlaštene i dobivale novac na tzv. “javnim pozivima”. O tom stečaju su svi mediji, osim jednog lista, šutjeli, iako se radi o neopisivom kriminalnom skandalu. Zajednički nazivnik svega što je on osmislio i izveo jest princip da oni koji sjede u tijelima koja odlučuju o dodjeli sredstava ili izboru projekata, dodjeljuju novac sami sebi ili produkcijskim kućama za koje rade. Tako su ustrojena i vijeća koja daju potpore iz proračuna Ministarstva kulture. O tome govorim proteklih godina, a ne sada kada je taj lik neslavno pao. A kada je Jadran film u Makedoniji potpisao ugovor za taj veliki i važan projekt, istog dana plasirana je lažna priča o Jadran filmu i uslijedili su deseci poziva iz Hrvatske u Makedoniju. Ne postoji ni jedan slučaj naših projekata u inozemstvu, a da ta organizirana klika nije zvala, slala e-mailove i maltretirala naše partnere u inozemstvu, a osnovni im je spin bio da eto, ne radimo u Hrvatskoj s HAVC-om. Za Hribara je Jadran film tvrtka koju treba uništiti, a ja sam, da citiram naslov filma, “čovjek kojeg treba ubiti”, pri čemu ne radim od sebe žrtvu. U životu sam bio nasuprot puno opasnijih tipova pa me Hribar i njegova klika nisu impresionirali ni zaustavili. To je klijentelistička, kriminalna skupina koja se sakrila iza maske da struka odlučuje. Ja sam toj skupini remetilački faktor jer nisam dio “cosa nostre” koja šuti jer jedni drugima dodjeljuju novac. Istina je i to da sam osobno, ali i Jadran film, to zamjeranje moćnoj klijentelističkoj gomilici proteklih godina skupo platio. Tu ne treba zanemariti činjenicu da se toj ideološkoj falangi moj vrijednosni sustav ne sviđa i žele sebe smatrati “ubermenschima” u odnosu s ljudima koji, primjerice, imaju nacionalni osjećaj. Jedna od osnovnih agendi modernog svijeta je čuvanje raznolikosti – od biološke pa do kulturne. Drugim riječima, ako se brinemo o snježnim leopardima, čudnovatim kljunašima – koji su, uz tapira, moja omiljena životinja otkad nema ptice dodo – moramo se brinuti i o našem malom narodu, njegovu jeziku i kulturi jer bi mogao nestati, poput Nabatejaca ili Maja.

  • ‘ŠUTJELO SE da ravnatelj HAVC-a ima privatnu tvrtku i da je ona ostala dužna milijune kuna glumcima, filmskim radnicima i produkcijskim tvrtkama’

Posljednji slučaj s dokumentarcem “15 minuta – Masakr u Dvoru” najjasnije pokazuje o čemu se u Hribarovu HAVC-u radi. On je taj specijalnoratovski pamflet financirao novcem hrvatskih poreznih obveznika, sve odluke potpisao, pljeskao mu na projekcijama, HAVC ga godinu dana promovirao na službenim stranicama i festivalima, a sada, kada je njegovo sudjelovanje u toj perfidnoj agresiji razotkriveno, a veleizdaja više nije poželjna paradigma, pokušava hrvatsku javnost uvjeriti da je riječ o grešci. I to slučajnoj. Ne, radi se o namjeri. Vrlo lošoj namjeri, kao i uvijek kada je o Hribaru riječ.

NACIONAL: Vi već više od 25 godina znate koliko su mediji važni te ste 1991. postali pomoćnik ministra informiranja, kada ste rekli da u ratu nije važna istinitost informacije jer se mediji moraju koristiti u ratne svrhe. Jeste li se tada vi obratili predsjedniku Tuđmanu i HDZ-u s idejom pokretanja medijskog rata?

Osamdesetih sam se sustavno bavio proučavanjem propagande i velikih, posebno “javnih kampanja” kroz povijest. Čitao sam i gledao sve što je bilo dostupno. Na Akademiji smo gledali filmove Leni Riefenstahl i igrane filmove iz tridesetih godina u Njemačkoj. Pročitao sam sve te ogavne tekstove i rasističke viceve o narodu kojeg se htjelo uništiti pa mi nimalo nije bilo teško “pročitati” nove replike starih užasa krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Kada je došla 1991. i kada se vidjelo da slijedi strašan rat, dobio sam poziv od predsjednika vlade Gregurića i osobno od predsjednika Tuđmana, kojeg sam poznavao od kraja osamdesetih kada sam ga snimao za svoj film, jer je OTV koji sam osnovao bio zabranjen zbog praćenja HDZ-a. Zapravo, jednim nevjerojatnim ugovorom po kojem me je OTV posudio Vladi RH, postao sam pomoćnik ministra informiranja, ali sam se nakon isteka mandata mogao vratiti na staro radno mjesto. Taj ugovor potpisali su predsjednik vlade Franjo Gregurić i predsjednik zbora radnika OTV-a, a to je bio Željko Pervan. Hrvatska je tada, nakon depresivnih konferencija za novinare koje su izgledale kao da smo unaprijed izgubili rat, nesnalaženja i cijele pogrešne promotivne i medijske politike, trebala jednu drugu sliku koja najavljuje priznanje Hrvatske i buduću pobjedu. Sve što smo tada radili bilo je usmjereno u to da se u tih nekoliko mjeseci promijeni slika koju je neprijateljska propaganda sustavno stvarala. U tome smo uspjeli, iako su neki dani bili toliko tužni i toliko strašni da sam mislio da neću izdržati.

NACIONAL: Jeste li u to vrijeme, raspravljajući o medijskom ratu u vladi, vodili brigu o srpskim medijima, ali i o hrvatskim oporbenim medijima kakav je u to vrijeme bio Feral Tribune?

Ne, puno više smo brinuli o nastavku rata drugim sredstvima u međunarodnoj javnosti i stranim medijima. U tom trenutku trebalo je prepoznati o čemu se u tom nametnutom ratu zapravo radi. Sve to čemu smo bili izloženi, trebalo je prvo jasno prepoznati i detektirati paradigmu te anticipirati buduće poteze. Ja sam o tome tada interno pisao, neki “dostavljači” neskloni obrani slabijih od onih koje jači napadaju, dostavili su to nekim medijima koji su neke rečenice izvadili iz konteksta pa, neuki kakvi jesu, nazvali to goebbelsovskim metodama. Trebalo je, primjerice, demaskirati, kako danas kažu,” intelektualnu bojnu” koja je bila neopisivo opasna. Radilo se o ljudima koje sam ja prije toga obožavao, poput povjesničara umjetnosti Dragoša Kalajića, čiju sam zbirku eseja “Smak sveta” iznimno cijenio. Samo nekoliko dana nakon što sam postao pomoćnik ministra, došlo je do udara na Židovsku općinu i židovsko groblje. Bilo je jasno da je to akcija ili KOS-a ili UDBE, propagandno-ideološko opravdanje za vojnu agresiju i obračun s Hrvatskom koju se željelo proglasiti fašističkom. Nažalost, na takvo što nasjeli su i neki ljudi odavde i gotovo da je u svijet otišlo jedno kobno priopćenje. Životnu zahvalnost što se to nije dogodilo, dugujem divnim ljudima iz tadašnje Židovske općine, među njima i Lei Bauman, Jakovu Bienenfeldu te Stojanu de Pratu. Ovo sada govorim prvi put. Zanimljivo je da se ni nakon što je ta akcija razotkrivena, suđenjem u Beogradu grupi Labrador neki nisu ispričali, nego se te teze i danas vrte.

  • ‘NEVJEROJATNIM UGOVOROM OTV me posudio Vladi RH i tako sam postao pomoćnik ministra informiranja. Ugovor su potpisali premijer Franjo Gregurić i Željko Pervan’

I sada ću vam reći još nešto iz tog vremena što je meni bilo jako važno, iako tako možda ne izgleda. Sudjelovao sam u skidanju s programa spota za pjesmu “Danke Deutschland” jer sam kič snishodljivost koja je bila prezentirana u tom uratku smatrao sasvim neprihvatljivom, iako je, vjerujem, bio napravljen s dobrom namjerom. Bio sam tada u velikoj manjini i jedva u tome uspio. To nije način na koji su se smjeli prezentirati moja domovina i narod.

NACIONAL: Kako je došlo ukidanja Ministarstva informiranja i vašeg izlaska iz vlade?

Ministarstvo informiranja je 1992., nakon priznanja Hrvatske i dolaska UNPROFOR-a, svoju misiju završilo. Nakon toga, u kratkom razdoblju bio sam pročelnik Ureda za informiranje predsjednika Tuđmana i predsjednikov savjetnik za medije. Bilo bi neumjesno da o tome govorim jer mislim da je osnovna dužnost savjetnika da, kada prestanu biti savjetnici, šute. Predsjednik Tuđman bio je pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Primjerice, ja tada kao mladi čovjek nisam razumio zašto opkoljavamo vojarne i onda puštamo vojsku, a treba nam oružje koje nemamo. O tome sam imao prilike 1993. razgovarati s predsjednikom Tuđmanom koji je nevjerojatnom mudrošću razdvojio JNA na jugoslavenski i velikosrpski faktor. Ne mogu nikoga osuđivati ako mu je žao što se raspala Jugoslavija, a tako je razmišljalo jako puno oficira. To je država koja je imala puno dobrih strana i puno ljudi je u tu ideju vjerovalo.

NACIONAL: Je li vam povratak u medije, pokretanje Nove TV te kupnju Jadran filma omogućio svojim novcem Miroslav Kutle? Kako je došlo do ideje stvaranja kartela Grupo?

Svijet je pun ljudi koji se natječu u odricanju od ljudi iz svoje prošlosti. U svakom slučaju, branim čovjeka, a ne djelo. Ne mogu odgovarati za tuđe postupke jer ponekad ne mogu ni za svoje. Pravi cilj afere Grupo nisu bili političari, nego promjena odnosa snaga na medijskoj sceni. Taj slučaj je završio tako da je sve neslavno palo u roku od 24 sata, da se država ispričala te su sve optužbe odbačene. Optužba je bila da želimo stvoriti medijski monopol. Kakav medijski monopol u koji nije uključen HTV koji predstavlja 80 posto snage i utjecaja? Znate, 1990. vodio sam projekt u kojem smo kao jugoslavenska mreža komercijalnih televizija potpisali ugovor s Fininvestom, medijskim holdingom Silvija Berlusconija. Znao sam kako se formiraju medijske grupacije i što treba napraviti da neki komercijalni ustroj preživi udar najvećih korporacija. TV Mreža je bio projekt gotovo prekopiran od Berlusconija. Nisam ga radio iz kriminalne ideje, nego da se napravi sustav koji je samoodrživ. Je li krimen to što bi Jadran film, koji je bio zamišljen kao dio cijele priče, postao produkcijski servis jednako kao što je Castel Studio u Rumunjskoj služio Adrianu Serbu i grupaciji CME? Moj cilj je bio stvoriti medijski prostor koji je komercijalno održiv kako ne bi trebao sponzore koje se mora slušati.

NACIONAL: Za sve je to potreban novac. Je li to bio Kutlin novac?

Vrlo je lako iz današnje perspektive suditi nekome tko je djelovao u nenormalnom okruženju, a to je Kutle. Je li izvorni HDZ pisao Zakon o privatizaciji? Taj zakon je pogodovao socijalističkim direktorima, oni su ga i pisali. Možemo govoriti o padu bankarskog sustava 1998. Kutle je čovjek koji je vodio politiku neotpuštanja ljudi, ja to znam. Kada su stvari krenule po zlu, onda se dogodio nekontrolirani raspad. Taj raspad je iniciran banalnom činjenicom. Gledajte, bilo koji poslovni sustav koji se razvija, financira se novcem banaka. Ako bi mu centralni bankarski sustav poslao okružnicu da mu svi krediti dolaze na naplatu u jednom danu, to nitko ne bi preživio. A to je napravljeno Kutli. I da se vratim na Grupo, osim što ima duhovitih šifri kao što su Fifi, Miki i slično, unutra nećete naći ni jednu podmuklu stvar.

NACIONAL: Ako je tome tako, zašto se išlo na šifre?

To je priča iz originalne, engleske serije “Kuća od karata”, kada razgovaraju mladi i stari konzervativac. Mladi pokaže na laburista i kaže starom “ono tamo je naš neprijatelj”, na što mu stari kaže “mladi kolega, vi uopće ne razumijete politiku. Ono tamo su naši politički konkurenti, vi sjedite među neprijateljima”. Dakle, u provođenju bilo kojeg projekta nismo imali vanjsku oporbu, nego smo imali unutarstranačku borbu koja je bila puno teža, gora, nesmiljena, podmukla, opasna i morbidna. Što se tiče novca, moj model rada je avansno plaćanje za marketinške i projektne varijante. Dakle, nastojim izbjegavati kredite.

NACIONAL: Kako ste u šifrarniku odabrali pseudonime za sebe, Ninoslava Pavića, Miroslava Kutlu i Ivića Pašalića?

Kao prvo, neki ljudi koje spominjete nisu bili u šifrarniku, primjerice Ivić Pašalić. Točno je da sam veliki broj imena u šifrarniku napisao ja. Moram priznati da su i danas neke od tih šifri u spoju s njima povezanim imenima jako zabavni parovi. U to doba sam ponovo čitao “Kvaku 22”, “Alana Forda”, Harmsa i još neka druga meni omiljena djela koja su me potaknula na takvo što. Nakon toliko godina moram vam priznati da sam se tom konceptualnom akcijom, koju bih mogao nazvati “Ime ruže” – jer kako god ružu zvali, ona jednako miriše – odlično zabavljao i da se i danas, kada se zbog užasa u svijetu oko nas jako rastužim, razveselim kad se sjetim tog šifrarnika. Još mi je smješnije što se i danas to tako smrtno ozbiljno shvaća.

  • ‘NE MOGU NIKOGA OSUĐIVATI ako mu je žao što se Jugoslavija raspala, a tako je razmišljalo puno oficira. To je država koja je imala puno dobrih strana i puno ljudi je vjerovalo u tu ideju’

NACIONAL: Kao osoba od posebnog povjerenja i kum Miroslava Kutle, ali i osoba od povjerenja Ivića Pašalića, bili ste uključeni i u neka zbivanja neposredno nakon izbijanja afere Dubrovačka banka, koju je Nacional otkrio koncem 90-ih, a koja je označila početak pada tadašnjeg HDZ-a. Jesu li točne tvrdnje da ste s odvjetnikom Damirom Kramarićem, u današnjem hotelu Westin u Zagrebu, dogovorili pomirbu Kutle i Barača, koja se dogodila dva tjedna nakon smjene Barača s pozicije prvog čovjeka banke i tri tjedna uoči njegova uhićenja? Tvrdi se da se Barač tada trebao vratiti na mjesto predsjednika nadzornog odbora banke, ali da je to spriječio ili Pašalić ili tadašnji dubrovački moćnici Vinko Brnadić i Petar Luburić. Što se zapravo dogodilo?

Ni u tim vremenima, ali ni kasnije u raznim drugim teškim situacijama, nisam želio znati poslovne i druge odnose koje su drugi ljudi željeli zadržati za sebe ili su ih smatrali poslovnom tajnom. Ne ulazeći u meni nepoznate odnose, bilo mi je sasvim jasno da je bilo riječ o strategiji kaosa i ludila u kojem je, kako se iz današnje perspektive jasno vidi, itekako bilo sistema. Zato sam učinio sve što je bilo u mojoj moći da se takav rasplet spriječi. Dio vaših saznanja je točan. Točno je da smo kolega Kramarić i ja, prijatelji iz prvih dana Radija 101, dali sve od sebe da se ta kataklizma zaustavi. Točno je da su to, svaki na svoj način, željeli i glavni sudionici priče. Tu dobru volju zaustavili su neki kojima su kaos i urušavanje sustava odgovarali zbog njihovih malih i sebičnih razloga. U kaosu mnogi sporedni junaci traže glavne uloge. Sjetite se kako je, otkuda i zašto otišla faks poruka i kako je i zašto isfabricirana ta afera koja je imala teške i dalekosežne posljedice po društvo u cjelini. Predlažem svima koje to zanima da istraže tko je sve na toj aferi profitirao, tko je kupio sanirane banke i nekretnine u bescjenje. Svaka banka je metafora za povjerenje. Ako nema povjerenja i ako se programiraju skandali, koja to banka može izdržati? Što je u tom kontekstu značila pisana uputa HNB-a da su neke banke rizične? Ili da jednom sustavu treba u jednom danu poslati sve kredite na naplatu?

NACIONAL: Kada je nedavno podnosio ostavku na poziciju izvršnog predsjednika Dinama, Zdravko Mamić je izjavio kako je po dolasku u Dinamo, kada je srušio Zlatka Canjugu, Canjuga imao vašu podršku. Je li to točno i u kakvim ste odnosima s Mamićem te kako komentirate njegove ozbiljne pravne probleme?

Taj više nego zabavan primjer pokazuje baš ono što danas mnogi žele sakriti. Dva dana prije te skupštine nazvao me Mamić i nakon toga došao do Dubravkina puta, gdje sam bio s prijateljima na ručku, i rekao mi da su od 47 članova Skupštine njih 32 za rušenje Canjuge, da ih 10 neće doći, a da se za nas pet ne zna. I da se zna da Canjuga i ja nismo u najboljim odnosima, što je zbog odnosa prema nekim ljudima bilo točno. Ja sam tada Mamiću rekao – ako je tolika većina na njegovoj strani, smatram svojom dužnošću braniti Canjugu. On se tome čudio i pitao zašto bih ja podržavao Canjugu, na što sam mu odgovorio da sam odgojen da uvijek budem na strani slabijeg i da moj glas ionako neće imati nikakvu presudnu ulogu. Rekao sam da bih se loše osjećao da u toj situaciji, u masi onih koji su mu se do jučer besramno ulizivali, udaram na Canjugu. Moram priznati da je Mamić imao razumijevanja za takve moje motive. Iako je Zdravko točno predvidio odnos snaga, u jednom trenutku se većina okrenula na drugu stranu i to nakon nekih zanimljivih manevara s naše strane. Na koncu se sve završilo onako kako je moralo završiti. Dinamo je postao jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, na čemu Mamiću treba čestitati. Iako nisam siguran da je to istovremeno i kompliment Hrvatskoj gospodarskoj komori i tvrtkama od kojih se izvoz očekivao.

NACIONAL: Od osamdesetih godina na ovamo, Romano Bolković i Željko Pervan ostali su vaši bliski prijatelji. Prijateljstvo s Pervanom je trajno, ali je li istina da su politička razmimoilaženja rezultirala vašim ponekad turbulentnim odnosima s Bolkovićem?

Teško je naći zajedništvo, idejno, ideološko, kakvo god hoćete. Takva iskrena savezništva moguća su u mladenačkoj dobi, a kako godine idu, tako se ljudi razilaze. Nismo ni mi izuzetak. Ja bih o Bolkoviću mogao govoriti sa stanovišta da sam ja u pravu a netko drugi u krivu. To neću napraviti jer sam dovoljno star i iskusan, pa i svoju poziciju relativiziram. Navest ću vam primjer s OTV-a. Kada bi me netko politički nazvao radi nečeg u programu, a takvih poziva je bilo svakodnevno, odgovorio bih mu “ako niste zadovoljni, znate koga trebate nazvati”. Taj visoki dužnosnik, ponekad i potpredsjednik stranke, nije znao o kome govorim, a nisam ni ja. Tako sam branio OTV metodom preuzetom iz “Careva novog ruha”.

  • ‘SVI AKTERI ZNAJU da je na Saboru HDZ-a, kada je Sanader izabran za predsjednika stranke, došlo do krađe glasova, ali to je, kao, bilo u redu jer je Sanader fin i uglađen’

NACIONAL: U intervjuu za Playboy Bolković je izjavio da je praktički spasio OTV, nakon što je 7. prosinca 1991. emitirao svoju prvu emisiju “2 u 9”. Izjavio je da je ta televizija tada imala koncesiju, ali nije emitirala program, da ste vi tada počeli raditi u Ministarstvu informiranja te da bi televizija zapravo propala da on to nije napravio. Kako komentirate te njegove tvrdnje?

Teško mi je komentirati tekstove iz Playboya, s obzirom na to da nikada nisam čitao tekstove u Playboyu, nego uvijek i samo gledao slike. Jednom, čekajući red kod zubara, vidio sam taj Playboy, ali kako je taj tekst bio opremljen fotografijama jednog muškarca osrednjih godina osebujna izgleda, te sam stranice preskočio pa vođen osjećajem tuge i nostalgije za vremenima moje mladosti, krenuo prema srednjim stranicama. Čudna je ta strast za mijenjanjem povijesti koju baš nitko više ne može promijeniti. Možda bi bilo svrhovitije uložiti malo napora da se to malo budućnosti koja je još ostala ispred nas promijeni, i to nabolje. Nažalost, zla kob je jača, bitka za bolju prošlost je malum omen.

NACIONAL: Zašto se prije desetak godina, za vladavine Ive Sanadera, tvrdilo da s njime niste u dobrim odnosima?

Ne bih govorio o ljudima koji su pali, pa ni o njemu. Svatko tko je u politici mora odlučiti je li u njoj zato da nahrani svoju taštinu i svoj interes ili je tamo da ostavi neki pozitivan trag i napravi nešto za opće dobro.

NACIONAL: Je li Sanaderu smetalo što se vas povezivalo s Pašalićem, kojeg je on izbacio iz HDZ-a?

Iz politike sam izašao svojom odlukom nakon oslobođenja zemlje i to nakon jedne zanimljive polemike, ali to je sad irelevantno. Kratko sam se vratio sudjelovanjem u posljednjoj kampanji predsjednika Tuđmana. Što se tiče Pašalića, svi akteri znaju da je na Saboru HDZ-a, kada je Sanader izabran za predsjednika stranke, došlo do krađe glasova. Ali neki novinari tada su mi rekli kako znaju da je došlo do krađe glasova, ali da je to, kao, u redu jer je Sanader fin i uglađen. Na to sam rekao: “Možda to treba gledati na drugačiji način. Kako nešto počinje, tako i završava.”

NACIONAL: Možete li razriješiti jednu enigmu, a to je zašto ste svoje dionice Jadran filma prebacili na svog tada trogodišnjeg sina Jagora?

U tim godinama više puta mi je izgledalo da mi se bliži kraj. Jednom sam imao lasersku zraku na sebi pred zgradom na Pantovčaku. Bio sam izložen raznim teškim pritiscima i na njih sam reagirao na jedini mogući način. I zato sam tada napravio ono što sam smatrao da svaka odgovorna osoba mora napraviti, a to je da podvučem crtu i definiram svijet koji ostaje iza mene.

NACIONAL: Što je to tako vrijedno u Jadran filmu da zbog njega već godinama ratujete s raznim ljudima? Primjerice, zbog Jadran filma je Denis Kuljiš, bivši predsjednik njegova nadzornog odbora, pravomoćno osuđen, a s Hribarom neprestano polemizirate.

Jadran film nije nekretnina u Dubravi, Jadran film je simbol i mračni predmet želja mnogima. Moram priznati da mi je zavist i zlobu teško shvatiti. Jadran film na internacionalnom planu radi na vrlo vrijednim vlastitim projektima. Ove godine slavi 70 godina rada i postojanja. Siguran sam da ću svoj mandat završiti pozicioniranjem Jadran filma na mjesto koje mu pripada. Učinit ću sve što je u mojoj moći da iza mene ostane nova vrijednost jer smo svi ionako “privremeni vlasnici svega i svačega”

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I PRIVATNI ALBUMV
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.