Intervju Josipa Manolića u prošlom broju Nacionala, u kojem je izjavio da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe, kao i sve popratne reakcije, s pažnjom je pratio i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Osim što su on i Manolić s Tuđmanom bili u užem vodstvu HDZ-a u vrijeme stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske te što su obojica obnašala dužnost hrvatskog premijera, Mesiću i Manoliću zajedničko je i to što su u jednom periodu usko surađivali s današnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom koji im je bio neposredno podređen.

  • Intervju Josipa Manolića u prošlom broju Nacionala pažljivo je pratio i Stipe Mesić
  • ’Karamarko je s nama radio na detuđmanizaciji. O Tuđmanu je mislio isto što i ja”, rekao je Mesić

Karamarko je Manoliću, dok je bio predsjednik hrvatske vlade, bio šef kabineta. Na toj dužnosti Karamarko je ostao i kad je premijer postao Franjo Gregurić, ali uskoro je prešao na dužnost šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića. S Mesićem je Karamarko i kasnije ostao povezan pa je postao voditelj njegova izbornog stožera u predsjedničkoj kampanji 2000. godine. Ta kampanja uvelike je bila bazirana na distanciranju od dijela politike i načina vladanja Franje Tuđmana. Nakon Mesićeve pobjede Karamarko je postao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika te šef Ureda za nacionalnu sigurnost, središnje državne obavještajne službe u vrijeme vlade Ivice Račana. S Mesićem se razišao 2002. i iz državne službe otišao u privatni sektor. Sve do dolaska Ive Sanadera na vlast. Tada je Karamarko, 2004. godine, postavljen na čelo Protuobavještajne agencije (POA), ali to opet ne bi mogao postići bez suglasnosti tadašnjeg predsjednika Mesića. Iako je Stjepan Mesić o svom odnosu s Karamarkom već više puta šturo govorio, između ostalog i za Nacional, sada je prvi put u razgovoru za Nacional detaljnije progovorio o tome kako on vidi neke dijelove Karamarkove političke prošlosti, posebno se osvrnuvši na Manolićeve optužbe da je bio doušnik Udbe.

NACIONAL: Imate li saznanja o tome da je Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe, kako je prošlog tjedna za Nacional izjavio Josip Manolić?

Teško mi je reći jer ja ni za koga ne znam pouzdano je li radio za Udbu, ali mnoga već spomenuta, kao i neka druga imena, pojavila su se u jednom razgovoru Manolića i Tuđmana kojem sam i ja prisustvovao. U tom razgovoru Manolić je spomenuo ime Tomislava Karamarka u tom kontekstu. No kako Karamarko u to vrijeme nije bio radikal u onom smislu u kojem su to bili brojni drugi, na to se nije posebno obraćala pažnja. U vrijeme osnivanja HDZ-a 1989. godine, Tuđman je predložio da HDZ u nazivu nema riječ “stranka“ već “zajednica“; mislio je da postoji mogućnost da tadašnja vlast zabrani osnivanje stranke jer to zakonom nije bilo dozvoljeno. Dakle, da se zabranilo osnivanje stranke, zajednica bi ostala djelovati kao takva. Zato je prihvaćen Tuđmanov prijedlog da se stranka zove Hrvatska demokratska zajednica. Postojala je ideja da se organizira tiskanje jednih opozicijskih novina preko kojih bismo mi slali svoje poruke javnosti. No kako su se stvari u svijetu brzo odvijale, nakon rušenja Sovjetskog Saveza stvari su se i ovdje ubrzale. Bilo je jasno da s Miloševićem nema nikakve mogućnosti za dogovor jer on nije htio ni federaciju ni konfederaciju, već “veliku Srbiju” i bilo je jasno da moramo ići na definitivno rješenje. E sad, tu je bilo puno euforije, u priču se uključivalo sve više ljudi, mnogi od njih bili su preglasni i njihove izjave bile su kontraproduktivne. Tražili su nemoguće stvari, tražili su odmah proglašenje samostalnosti, ulazak u Ujedinjene nacije, prijem u ovo, prijem u ono.

Takvi nam nisu pomagali jer su njihovi zahtjevi u tom trenutku bili preradikalni. Za neke od tih ljudi znali smo tko su, za neke nismo znali. Uglavnom, u jednom našem razgovoru Tuđman, Joža Manolić i ja konstatirali smo sve te okolnosti. Joža je tada rekao da se ne treba plašiti ovih koji su radili za KOS ili za Službu državne sigurnosti. “Oni su sada najaktivniji”, rekao je, “jer su oni na zadatku. Nama oni koriste jer su hrabri i govore mnoge stvari koje ljudi žele čuti, a njima se, s druge strane, ništa ne može dogoditi. Jer ako stvar ne uspije, ti najglasniji moći će reći da su djelovali po zadatku i neće snositi posljedice, a ako stvar uspije, oni će biti prvoborci. Prema tome, svakako su zaštićeni.“

NACIONAL: A kako se tu uklapa Karamarko, kad se on pojavio?

Joža je iz tih pojedinih izvora spominjao dosta imena. Ne bih sada govorio o tim imenima pojedinačno, ali spominjao je njih puno i upravo te koji su bili najradikalniji. I na tome je stalo. Te najradikalnije pokušavali smo umiriti. U međuvremenu nije uspjela ideja da idemo na “oročenu” konfederaciju koja bi trajala tri do pet godina, pa smo se odlučili za samostalnost Republike Hrvatske. Od onih koji su bili posebno radikalni, neki su s vremenom otpadali ili su otišli u neke druge stranke, a neki su se zadržali – čak su bili u vrhu.

NACIONAL: Kako je Karamarko došao do vas, kako je on završio u vašem uredu?

Pa o tome je vodio računa Joža Manolić jer je on to, da tako kažem, držao pod kontrolom. Karamarko je bio aktivan, netko je govorio da je bio u onoj Katoličkoj mladeži, ali prihvaćao je i program i statut HDZ-a pa je Joža predložio da bi bilo dobro da se kao mlad čovjek dalje razvija.

NACIONAL: Nakon što se kasnije priklonio vama i radio u vašem stožeru, je li bio na tragu ovog “tuđmanizma” koji sad zagovara?

Pa on je s nama radio na detuđmanizaciji, iako se to na razne načine tumačilo. Dakle, detuđmanizacija je značila da se prestanu donositi odluke na mjestima za koje to zakonom nije propisano. Drugo, da pred zakonom svi moraju biti jednaki. I treće, da se o privatizaciji pojedinih firmi ne mogu donositi odluke izvan propisane procedure kako netko ne bi mogao dobiti 167 poduzeća bez transparentne procedure. A očito je da to nije bilo transparentno.

’KARAMARKO JE O TUĐMANU IMAO ISTO MIŠLJENJE KAO JA´ FOTO: Arhiva Nacionala
’KARAMARKO JE O TUĐMANU IMAO ISTO MIŠLJENJE KAO JA´
FOTO: Arhiva Nacionala

NACIONAL: Kako onda vi tumačite ovu Karamarkovu politiku “retuđmanizacije”? Koji je smisao toga?

Mislim da mnogi krivo tumače Tuđmana, jer Tuđman nije bio ni za kakvu lustraciju. On je bio za pomirenje, s obzirom na to da su Hrvatsku branila i djeca kvislinga i djeca partizana. Dakle, pripadnici te generacije se između sebe nisu svađali i prema tome nije trebalo njih izmirivati. Ali ideologije se nisu mogle izmiriti, posebno se nije moglo mijenjati motive zbog kojih je netko u ratu išao na ovu ili onu stranu.

Nama je onda bilo bitno da se izborimo za miran život, a kako nije bilo mogućnosti da se traži neko drugo političko rješenje, morali smo se izboriti za samostalnu Hrvatsku. Uostalom, 94 posto građana Hrvatske bilo je za samostalnu Hrvatsku. Dakle, nama je bilo važno da svijet shvati da želimo samo ono što građani žele.

NACIONAL: Dok je Karamarko bio uz vas, kakvo je on mišljenje imao o Tuđmanu?

Isto kao i ja. Tuđman je o slučaju Hrvatske imao korektan stav – ako nema dogovora o konfederaciji na rok tri do pet godina, kako bi se izbjegao rat, onda je bio za to da se odmah ide na rješenje samostalne Hrvatske. I ono što uvijek priznajem Tuđmanu: njegov prijedlog bio je da se ide na referendum. Ja sam smatrao da je dovoljno to što je Hrvatski sabor donio odluku o odvajanju od Jugoslavije, s obzirom na to da je riječ o neposredno izabranim predstavnicima naroda, ali Tuđman je rekao: “Ne, to nije dovoljno. To je dovoljno za nas, ali nije dovoljno za svijet. Zato je bolje da idemo na referendum i tako dobijemo legitimaciju koju će svijet i prihvatiti.“ I mislim da je to bila dobra ideja. Tako da ja njemu priznajem stvari koje su bile dobre. Međutim, nije bila dobra stvar da se društveno vlasništvo pretvara u državno i da se rasprodaje kao alajbegova slama. Kao što nije bilo dobro da se državno vlasništvo netransparentno prodaje onima koji su imali nekakve sumnjive garancije sumnjivih banaka. A to je uništilo Hrvatsku. I nije bila dobra ideja da Hrvatska ne treba proizvoditi, nego da se može živjeti od turizma i trgovine.

NACIONAL: Kako komentirate teze o lustraciji Vice Vukojevića, koji se usred rata bavio progonom bivših udbaša?

Mislim da o Vukojeviću i njegovoj Komisiji za utvrđivanje rata i poraća ne treba puno govoriti. Pa ta je komisija ustanovila da je u Jasenovcu likvidirano par stotina Židova, ali da ih je većina umrla od staračke iznemoglosti. I Sabor je odbacio tu komisiju, odnosno, njezino izvješće. Ali vidim da sada neki tu komisiju citiraju unatoč tome što Sabor nije potvrdio njezin rad. Stoga i njezin rad treba tretirati kao nepostojeći.

NACIONAL: Kako tumačite to što je Vukojević sada jedan od glavnih Karamarkovih savjetnika?

Ne znam koristi li Karamarko Vukojevića kao savjetnika, ali njegove teze u svakom slučaju nisu prihvatljive jer je to, po mojem mišljenju, pokušaj da se kroz mala vrata vrati NDH, dakle, totalna kvislinška tvorevina koja je nastala na zločinu i provodila zločin, čak i brutalnije nego što su to radile članice Trojnog pakta.

Komentiraj

FOTO:Dusko Marusic/PIXSELL//Arhiva Nacionala
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.