U srpnju ove godine obilježit će se 20 godina od najvećeg maskara u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Srpske vojne snage predvođene Ratkom Mladićem ušle su u bosansku enklavu Srebrenicu i u planinama oko grada su ubili oko 8 000 bosanskih Muslimana. U Srebrenici je u tom razdoblju bio stacioniran i nizozemski odred u sklopu mirovne misije Ujedinjenih naroda. U godinama nakon srebreničkog masakra često se postavljalo pitanje zašto nizozemski vojnici nisu reagirali i spriječili masovna ubojstva. Nizozemska vlada krajem prošlog stoljeća pokrenula je istragu o cijelom slučaju, a jedan od autora izvještaja Cees Wiebes nedavno je boravio u Zagrebu, gdje je sudjelovao na godišnjoj konferenciji Međunarodne asocijacije obavještajne povijesti (International Intelligence History Association).

  • ‘Nitko nije imao potpunu informaciju o tome što se tamo stvarno događalo. Bilo je nekoliko preživjelih koji su pobjegli, ali oni su došli do bosanskog teritorija tek nakon dva tjedna’
  • ‘Nizozemci su u Srebrenici bili bez očiju, bez ušiju i bez naoružanja. Bili su poput glinenih golubova. Na te pogreške smo upozorili u našem izvještaju i vlada je zbog toga podnijela ostavku’

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Wiebes otkriva kako je taj izvještaj doveo do pada nizozemske vlade, govori o odgovornosti međunarodne zajednice za srebrenički masakr, ali i o greškama u obavještajnom sustavu koje su omogućile Mladiću da neometano uđe u Srebrenicu.

NACIONAL: Zbog čega je nizozemska vlada zatražila istragu o događajima u Srebrenici u srpnju 1995. godine?

Kao što je vašim čitateljima poznato, u srpnju 1995. Srebrenica je pala i dogodila su se masovna ubojstva oko 7500 stanovnika i branitelja tog grada. U Srebrenici su tada bili stacionirani nizozemski vojnici kao dio snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini i mene je, uz još nekoliko drugih stručnjaka, izabrala nizozemska vlada da istražim ulogu tih vojnika u padu Srebrenice i pokolju koji je uslijedio. Mnogo se pričalo o tome zašto nizozemski vojnici nisu zaštitili stanovnike Srebrenice, jesu li mogli spriječiti pokolj i jesu li prije napada na Srebrenicu imali dovoljno informacija o tome da upozore stanovnike o napadu jedinica generala Mladića. Naša je zadaća bila da sve to istražimo.

NACIONAL: Zanimljivo da je istragu pokrenula nizozemska vlada, a ne Ujedinjeni narodi?

U početku je nizozemska vlada željela da istragu rade Ujedinjeni narodi, ali oni su to odbili jer su otprilike znali u kojem bi smjeru istraga mogla ići i da bi rezultati za njih mogli biti porazni. Zbog toga nizozemska vlada nije imala drugog izbora nego da sama pokrene istragu, koja je na kraju dovela do njenog pada. Istragu je provela skupina neovisnih znanstvenika koja nije imala zadatak samo da prouči događaje u Srebrenici nego i okolnosti u cijeloj Bosni i Hercegovini u tom razdoblju. Jedan od zadataka je bio i da istražimo obavještajne podatke koje su tada imali nizozemski vojnici i Ujedinjeni narodi te da otkrijemo jesu li bili dovoljni da se spriječi pad enklave i pokolj. Cijeli izvještaj te skupine ima oko 7500 stranica, ali od mene je traženo da napišem izdvojeni izvještaj o obavještajnim aktivnostima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata i tijekom pada Srebrenice. Znači moj je zadatak bio da otkrijem tko je i u kojem trenutku imao određene informacije i što je s njima učinjeno.

NACIONAL: Je li obavještajna zajednica zakazala u Srebrenici?

Ljudi često smatraju da je obavještajna zajednica svemoguća i da uz pomoć satelita i vrhunske opreme može spriječiti bilo koju akciju, ako naravno postoji interes za to. Međutim, istina je da neke stvari ni obavještajna zajednica ne može spriječiti. Bosna i Hercegovina i područje oko Srebrenice je poprilični brdovito i zbog toga je bilo jako teško prisluškivati razgovore Mladića i njegovih sugovornika. Oni su koristili klasične voki-tokije koji imaju domet od petnaestak kilometara, što znači da im trebate biti vrlo blizu da prisluškujete njihove razgovore. Isto vrijedi i za satelite koji su tada dva puta dnevno letjeli iznad područja Srebrenice, ali taj isti satelit je letio iznad bivšeg Sovjetskog Saveza, Irana, Pakistana i ostalih za obavještajce zanimljivih zemalja.

Dakle, trebalo je napraviti listu prioriteta i odlučiti je li važnija istočna Bosna ili Iran. To nije lagana odluka. Naravno da su Amerikanci imali moderniju opremu, poput špijunskih aviona U2, koji su također letjeli iznad Bosne i snimali. Međutim, tada su ti avioni snimali i do 90 kilometara filma dnevno. To je ogromna količina materijala koja se treba pregledati. Dakle, opet je neki službenik odlučivao što će prvo pregledati i kojom brzinom će analizirati tu ogromnu količinu podataka. Prema mojim saznanjima, analitičari CIA-e su tek sredinom kolovoza otkrili fotografije na kojima se vidi što se događa u Srebrenici, i to nakon što su s terena dobili informacije da se nešto katastrofalno dogodilo u šumama oko tog grada. Tada su otkrivene fotografije na kojima se vide ljudi koji u redu čekaju na pogubljenje, a drugi dan na tom istom mjestu se vide nove masovne grobnice. Koliko je teško bilo naći prave fotografije govori i podatak da je analitičarima CIA-e trebalo 48 sati da ih pronađu na filmu, nakon što su dobili informacije što i gdje trebaju tražiti.

NACIONAL: Je li napad Mladićevih snaga na Srebrenicu iznenadio međunarodnu zajednicu?

Prema onome što sam otkrio i prema obavještajnim podacima koje sam pronašao, moram priznati da je napad na Srebrenicu iznenadio sve snage na terenu. Obavještajni podaci govore da samo nekoliko dana prije napada nitko nije vjerovao da će Mladić krenuti u napad, i to iz nekoliko razloga. Očekivalo se da bi napad na Srebrenicu generirao oko 30 tisuća izbjeglica, za koje bi se onda trebalo osigurati hranu i smještaj. S druge strane, očekivale su se i jake ulične borbe, što nikako nije odgovaralo Mladiću koji je imao malo ljudi.

Međutim, ispostavilo se da u Srebrenici nije bilo nikakvog otpora i da nije bilo uličnih borbi. Kada je Mladić shvatio da može zauzeti enklavu praktički bez borbe, krenuo je u napad i Srebrenica je za nekoliko sati bila njegova. Morate shvatiti da je Mladić na Srebrenicu gledao kao na veliku suparničku vojarnu u sredini njegovog teritorija. Tu vojarnu je morao čuvati i na nju je morao trošiti dragocjeno vrijeme i resurse. Zbog toga ju je zauzeo čim mu se otvorila prilika.

NACIONAL: Teško je povjerovati da nitko nije primijetio gomilanje srpskih snaga za napad na Srebrenicu?

To je jedna pogrešaka koju mediji, ali i većina stručnjaka radi kada govore o događajima u Srebrenici. Mladić nije pokrenuo veliku akciju sa stotinama tenkova i tisućama vojnika, nego je u nju krenuo s dva tenka i s nekoliko stotina vojnika koje je doveo sa strane. Ta dva tenka je stalno micao na području oko Srebrenice, pa promatračima oni nisu bili sumnjivi, a za vojnike se pretpostavilo da su smjena za vojnike koji su se već nalazili oko Srebrenice. Dakle, nije uopće bilo naznaka da bi Mladić mogao krenuti u napad, što automatski znači da nije bilo ni vremena da se međunarodne snage na njega pripreme i da se izda upozorenje za mogući napad. Mladić je 2. srpnja odlučio da će napasti Srebrenicu, nekoliko dana nakon što su muslimanski vojnici napali srpsko selo Višnjicu, u kojem su ubili pedesetak civila. Ta ubojstva su za njega bila prekretnica i nakon toga je odlučio da s ta dva tenka i malim brojem vojnika krene u napad, a nekoliko dana prije napada prekinuta je i sva radijska komunikacija.

NACIONAL: Zbog čega nizozemski vojnici nisu reagirali na srpski napad?

Naravno da se nizozemske vojnike može optužiti da se nisu suprotstavili Mladiću i srpskim vojnicima, ali to nije bila njihova zadaća. Ljudi pogrešno misle da je zadatak nizozemskih vojnika u Srebrenici bila zaštita civila jer im je zapravo zapovjeđeno da čuvaju humanitarne konvoje Ujedinjenih naroda koji su dolazili u Srebrenicu. Osim toga, nisu bili ni opremljeni za borbu protiv Mladićevih vojnika. Osim pušaka, nisu imali nikakvo drugo teško naoružanje i nisu se mogli boriti protiv tenkova. Jedino što je moglo zaustaviti Mladića su zračni napadi, ali oni se naravno nisu dogodili.

NACIONAL: Zašto nije bilo zračnih napada?

Razlog je vrlo jednostavan – zbog zapovjednog lanca Ujedinjenih naroda. Napad je trebao zatražiti zapovjednik nizozemskih snaga u Srebrenici. On je taj zahtjev radio-vezom poslao nekoliko puta svom nadređenom u Tuzlu, ali tu nastaju problemi jer njegov nadređeni ne odlučuje samostalno, nego šalje zahtjev u Sarajevo. Nakon toga iz Sarajeva zahtjev ide na odobrenje u Ženevu, a onda iz Ženeve u New York koji daje odobrenje za napad i onda se ono istom linijom vraća u Srebrenicu. Po nekim procjenama, za odobrenje napada trebalo je oko tri sata. Vjerojatno vam je jasno da su u ta tri sata Mladićevi vojnici i tenkovi promijenili položaj i da napad na stari položaj više nije bio potreban, nego je zapovjednik nizozemskih snaga tražio napad na novi položaj. A onda se cijeli postupak morao ponoviti. Suluda situacija, morate priznati. Bilo je čak situacija da se ljude u Tuzli nije moglo dobiti preko telefona jer su bili na popodnevnoj molitvi u džamiji, pa ih se moralo zvati nekoliko sati kasnije.

NACIONAL: Ako već nisu mogli zaustaviti napad na Srebrenicu, nizozemski vojnici su sigurno mogli spriječiti masovna pogubljenja.

To je još jedna stvar koja je krivo predstavljena u medijima i za koju su potpuno pogrešno okrivljeni nizozemski vojnici. Istina je da je dio Muslimana ubijen u okolici Srebrenice, ali to je bilo vrlo brzo nakon ulaska Mladićevih trupa u grad. Po mojim saznanjima, nizozemski zapovjednici su smatrali da su pucnjevi koji su se čuli iz okolnih šuma znak da borbe još uvijek traju i da Muslimani pružaju otpor. Veći dio Muslimana smaknut je u šumama koje su i 250 kilometara udaljene od Srebrenice, što znači da ih nizozemski vojnici nisu mogli spasiti i da nisu ubijeni na području pod njihovom kontrolom.

NACIONAL: Što ste otkrili u vašem istraživanju, je li netko znao za masovna ubojstva, ali je o njima šutio i nije ih želio spriječiti?

Ne. Masovna ubojstva su počela 14. srpnja i tijekom istraživanja sam dobio na uvid fotografije koje su snimljene iz američkog špijunskog zrakoplova U2. Na njima se vide ljudi koji su poredani u liniji za smaknuće, a nekoliko sekundi kasnije su bili mrtvi. Međutim, kao što sam rekao, te fotografije su otkrivene tek u kolovozu te godine. One su ključan dokaz u dokazivanju tog zločina, ali nisu mogle spriječiti pokolje oko Srebrenice.

NACIONAL: Nevjerojatno zvuči da baš nitko nije znao što se događa u okolici Srebrenice?

Bilo je glasina, ali ih nitko nije mogao potvrditi. Nitko nije imao potpunu informaciju o tome što se tamo stvarno događalo. Bilo je nekoliko preživjelih koji su pobjegli, ali oni su došli do bosanskog teritorija tek nakon dva tjedna od početka masakra. Znam da to zvuči pomalo nevjerojatno, ali po svim dostupnim informacijama koje sam prikupio, nitko doista nije potvrdio težinu masakra u Srebrenici sve do sredine kolovoza 1995.

NACIONAL: Ako nizozemski vojnici nisu odgovorni za ono što se dogodilo u Srebrenici, zašto je nizozemska vlada podnijela ostavku nakon objave vašeg izvještaja?

U neku ruku nizozemski vojnici su bili žrtveno janje, ali da biste točno shvatili razloge ostavke nizozemske vlade, moramo se vratiti na početak sukoba u BiH i dolaska snaga Ujedinjenih naroda na područje oko Srebrenice. Prvo su na njemu bile kanadske snage i ako pažljivo proučite kanadske medije iz tog razdoblja, možete pročitati svjedočanstva kanadskih vojnika iz kojih je nizozemska vlada mogla zaključiti da ne treba slati svoje vojnike na to područje. Bilo je jasno da je to pakao na zemlji i da tamo ne treba ići. Druga glupost koju je napravila nizozemska vlada bila je ta što nisu poslali i nekoliko tenkova jer bi onda bili ravnopravniji u odnosu sa Srbima. Treća greška je bila što se radilo o mirovnoj operaciji Ujedinjenih naroda, a u takvim operacijama obavještajne informacije gotovo uopće ne postoje ili su vrlo, vrlo loše. Dakle, Nizozemci su u Srebrenici bili bez očiju, bez ušiju i bez naoružanja. Bili su poput glinenih golubova koji čekaju da ih se upuca. Na te pogreške smo upozorili u našem izvještaju i dva mjeseca nakon što je objavljen, nizozemska vlada je podnijela ostavku.

FOTO: Serge Ligtenberg/guliver/getty images
FOTO: Serge Ligtenberg/guliver/getty images

NACIONAL: Prilikom istraživanja ovih događaja dobili ste na uvid tajne dokumente nekoliko tajnih službi. Što vas je u tim dokumentima najviše iznenadilo?

Ono što me najviše iznenadilo u tim arhivama su podaci koliko su strane agencije bile limitirane u tome da presretnu komunikacije bosanskih Srba i da su imali vrlo malo podataka o njihovim planovima. Druga zanimljiva stvar su sigurno političke igre koje su se događale u pozadini rata u Bosni i Hercegovini. Tu prije svega mislim na ulogu glavnog američkog pregovarača Richarda Holbrookea koji je u svojim memoarima napisao da je pregovore u BiH započeo sredinom 1995. To nije istina jer sam u britanskim dosjeima pronašao podatak da je Holbrooke već sredinom 1994. bio duboko umiješan u zbivanja u BiH. Zanimljivi su i dokumenti koji pokazuju da često američka desna ruka ne zna što radi njena lijeva ruka. Naime, u velikom broju dokumenata CIA-e opisuju se rasprave vođene u Bijeloj kući o slabljenju embarga na uvoz oružja bosanskim Muslimanima i zabrinutost Clintonove administracije jer su željeli ostati neutralni. Ali, s druge strane, SAD je od prvog dana rata davao oružje bosanskoj vladi preko aerodroma u Tuzli. Nikada nisam otkrio tko je to odobrio, ali visoki dužnosnik CIA-e mi je rekao da ga to ne iznenađuje jer Amerikanci od 1947. dopremaju oružje u gotovo sve ratne sukobe širom svijeta. Kada sam ga pitao tko je odgovoran za Bosnu, rekao mi je da odem na drugu stranu rijeke Potomac i pokazao mi je na Pentagon. Dakle, po onome što sam saznao, jedan odjel u Pentagonu je zapovjedio da se preko Tuzle tijekom cijelog rata doprema oružje bosanskim Muslimanima. Najviše letova bilo je u proljeće 1995. i gotovo svake noći u Tuzlu su slijetali avioni tipa Hercules bez registarskih oznaka i iskrcavali američko naoružanje. To su mi potvrdili norveški vojnici koji su sve to promatrali i koji tvrde da je bilo potrebno samo pola sata da se isprazni cijeli zrakoplov. To je važno i zato što su nekoliko tjedana nakon toga muslimanski vojnici u Srebrenici nosili najnovije američke uniforme i bili su opremljeni s američkim naoružanjem.

NACIONAL: Nakon što ste proveli svoje istraživanje i nakon uvida u tajne dokumente, možete li ocijeniti je li netko osim Mladića odgovoran za ovu veliku tragediju?

Naravno da je Mladić najveći krivac za Srebrenicu, ali dio odgovornost imaju i Ujedinjeni narodi. I to zbog toga što nikada nisu smjeli pristati na bosanske enklave u središtu srpskog teritorija, ali i zbog katastrofalnog rada obavještajnih službi te organizacije. Isto tako, UN su tada bili jedno bezopasno tijelo koje je bilo paravan za NATO i njegove interese. Nakon Srebrenice je propao cijeli koncept UN-ovih mirovnih misija koji se nakon toga morao skroz promijeniti. Takve misije su mogle uspjeti u područjima poput Cipra, gdje se svakodnevno ne puca i gdje imate jasnu liniju razgraničenja te u sredini mirovne snage. Ali u pravom vojnom sukobu, snagama UN-a su ruke uvijek svezane zbog raznih interesa u Vijeću sigurnosti. I Nizozemci su na tom strašnom primjeru Srebrenice naučili lekciju, pa u sljedeće mirovne misije nisu išli sami, nego s barem još jednom zemljom članicom NATO-a i s vlastitim obavještajnim podacima. U Srebrenici smo naučili da ne trebamo vjerovati tuđim obavještajnim podacima, čak ni onim od naših saveznika.

NACIONAL: Spominje li se u nekim dokumentima o Srebrenici i Hrvatska?

Ne, Hrvatska se nigdje ne spominje direktno uz Srebrenicu, ali sam u nekim dokumentima našao vezu s tajnim dopremanjem oružja za Bosnu i Hercegovinu preko hrvatskog teritorija. Po tim dokumentima oružje za BiH je preko Plesa i zračne luke u Splitu dopremao Iran Air, a od tamo je transportirano u BiH, s time da je Hrvatska zadržavala kao proviziju od 20 do 25 posto oružja. Razgovarao sam o tome s tadašnjim veleposlanikom SAD-a u Hrvatskoj Peterom Galbraithom, ali on nije ništa znao. O tome je razgovarao sa šefom CIA-e za ovo područje, ali mu je on odgovorio da ne može otkriti detalje operacije. Galbraith se jako naljutio i zatražio je da ga se o svemu detaljno izvijesti. Naravno da odgovor i izvješće nikada nije dobio.

 

 

Komentiraj

FOTO:NACIONAL//Serge Ligtenberg/guliver/getty images
PODIJELI
Rođen u Zagrebu 21. kolovoza 1978., novinarstvom se bavim od 2000. godine kada sam počeo pisati za sportski web portal Sportnet.hr. Nakon nekoliko godina u sportskom novinarstvu, 2009. godine prvi put dolazim u redakciju tjednika Nacional gdje radim na portalu www.nacional.hr, a povremeno pišem i za tiskano izdanje Nacionala. Sredinom 2011. s nekoliko drugih novinara Nacionala prelazim u tjednik Aktual, a od ožujka 2013. do lipnja 2014. bio sam zamjenik glavnog urednika poslovne dnevne novine Business.hr. U prosincu 2014. vraćam se u Nacional gdje pišem o aktualnim političkim i gospodarskim temama.