Samo nekoliko dana nakon što je otišao s mjesta ravnatelja Baleta u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, Ronald Savković pojavio se točno u podne, pred dojučerašnjim matičnim kazalištem u središtu grada, u majici, tajicama i tenisicama, kao da je netom izašao iz teretane. Dobro raspoložen, ispričao se što kasni, jer je upravo počeo pakirati kovčege za Francusku, u kojoj će se privatno skrasiti neko vrijeme. Dok ga znatiželja, životni ili profesionalni putevi ne odvedu negdje dalje, kako kaže.

  • ‘Nakon odlaska mog prethodnika Staše Zurovca, ansambl je bio tužan. Izgubili su volju za životom. Morao sam se baviti bolovanjima i čišćenjem garderoba’

Kao jedan od najvećih hrvatskih plesača i zvijezda baletne umjetnosti, koji je rođen u Opatiji sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Savković je u svijet baleta ušao relativno kasno. Tek u sedamnaestoj godini. I dok je njegov brat trenirao rukomet, on je umjesto na nogomet, odlazio na satove plesa. Tri grada su ključna u formiranju Savkovićeva umjetničkog puta: Maribor, Zagreb i Berlin. U Rijeci je završio baletnu školu, a potom je otišao na usavršavanje u Budimpeštu. U Mariboru je sa 17 godina postao član umjetničke trupe slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koji je osamdesetih godina u Slovenskom narodnom gledališču, koje je vodio, okupljao najtalentiranije umjetnike iz bivše Jugoslavije. Među njima bio je i Savković, koji je postao prvak Baleta u Mariboru. Potom je 1996. u zagrebačkomHNK postao prvak Baleta i dio talentirane generacije plesača koja je radila s velikim koreografima, poput Milka Šparembleka i Vasca Wellenkampa. Zahvaljujući Dinku Bogdaniću, došao je u berlinsku Gradsku operu, gdje je zahvaljujući talentu, trudu, dvanaestosatnom radnom ritmu i profesionalnosti u petnaest godina angažmana u ansamblu postao prvak Baleta. U međuvremenu se uspješno počeo baviti koreografijom i režijom. Prije tri godine ravnateljica HNK u Rijeci Nada Matošević Orešković pozvala ga je da bude ravnatelja Baleta, na čijem je čelu bio do 1. srpnja ove godine. Na aktualnim “Riječkim ljetnim noćima” Savković je koreografirao koreodramu “Carmen”, koja je izvedena iste večeri s baletom “Šeherezada” koreografa Lea Mujića, na Ljetnoj pozornici u Opatiji. Radio je i koreografiju za predstavu koja je spoj opere i baleta “Kratki život&ljubav čarobnica” Manuella de Falle, a premijera je bila 1. srpnja na “Riječkim ljetnim noćima”.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Savković je otkrio razloge svoje ostavke i naprasnog napuštanja Hrvatske, usporedio je status umjetnika u Njemačkoj i Hrvatskoj, prisjetio se ljudi s kojima je surađivao u karijeri, ali je otkrio i svoje ambiciozne planove.

NACIONAL: Koji su pravi razlozi za vašu ostavku na mjesto ravnatelja Baleta riječkog HNK? Službeno ste naveli samo to da su “osobne naravi”.

Ravnatelj Baleta bio sam pune tri godine i u tom razdoblju posvetio sam se njegovu podizanju. Kad je Balet došao na prepoznatljiviju razinu, dobio sam primamljive ponude iz inozemstva koje nisam mogao odbiti. Bio sam profesionalan i tijekom mandata nisam želio ostavljati ansambl i raditi svoje koreografije ili režije po svijetu, ali izazovi s umjetničke strane postali su sve primamljiviji za mene kao umjetnika. Tako da sam isprva mislio da ću 1. rujna ove godine prekinuti mandat. No s upravom sam uspio dogovoriti da to sve ubrzamo i da odem već 1. srpnja. Razlozi za moj odlazak su umjetnički i osobni, a ne samo osobni.

NACIONAL: Razlog odlaska nije svađa ili neslaganje s upravom ili ansamblom?

Ne. Nije bilo nikakve svađe.

NACIONAL: Postali ste ravnatelj dok je kazalište vodila bivša intendantica Nada Matošević Orešković, a u međuvremenu ga je preuzeo Oliver Frljić. Jeste li se možda desio sukob između vas dvojice?

Odmah se među Hrvatima pojave teorije zavjere, što mi je poznato, ali uistinu se ne radi o tome. Ja sam u svibnju bio u Berlinu i ponuđen mi je posao. Mislim da je ponovno došlo vrijeme da se posvetim kreativnom radu. A netko drugi će preuzeti Balet.

NACIONAL: Kad ste došli u riječki HNK, kakvu situaciju ste zatekli? U kakvoj su kondiciji bili plesači? S kojim ste se problemima susretali, a da nisu bili povezani samo uz umjetničke ciljeve?

Veliki problem uvijek i svugdje su financije, pa ni tu nije bilo drugačije. Međutim, kad sam dolazio, bio sam svjestan da mi nije važan novac, nego lokalpatriotizam koji me vodio i želja da s tim ansamblom dođem na viši stupanj . Kad sam postavio “Orašara” u Rijeci, postao je hit i tražila se karta više. No radi se o jednom od najomiljenijih baleta na svijetu. Bez obzira na to gdje ga na svijetu i s kim postavite, s njim ne možete promašiti, na njega publika hrli bilo gdje. Želio sam riječkoj publici pružiti užitak klasičnog baleta. Naravno da nisam protiv modernih ili avangardnih projekata. Ali ovom teatru i ansamblu trebali su naslovi koji će vratiti publiku i početi ponovno donositi prihode. Kazalište živi od ulaznica. Ovdje ljudi misle da je moderna dramaturgija kad se plesač valja po podu, kad predstava nema dramaturgije i koncepta. U otvorenim razgovorima s publikom, na pitanje kada ću postaviti “Labuđe jezero”, dao sam im odgovor koji ih je razočarao. Možda bi orkestar i mogao odsvirati partituru Čajkovskog, ali u Rijeci nemamo ansambl za to. A ne možete raditi skrnavljenje “Labuđeg jezera”.

NACIONAL: Prvi poziv za ravnateljstvo uputio vam je Ivan Šarar, pročelnik za kulturu grada Rijeke. Koja je bila vaša prva reakcija kad ste došli?

Šokirao sam se. Prije nekoliko godina gostovao sam u toj kući, kad je Dinko Bogdanić postavio “Anu Karenjinu”, u kojoj sam plesao Vronskog. Kad gostujete kao plesač, koncentrirani ste samo na sebe i na ulogu, pa nisam znao pravo stanje stvari u teatru. Nakon odlaska mog prethodnika Staše Zurovca, ansambl je bio nekako tužan. Izgubili su volju za životom. Trebalo im je vratiti volju da svako jutro dolaze na treninge. No umjesto da sam se bavio višim umjetničkim dosezima, morao sam se baviti nemotiviranim ansamblom, bolovanjima, čišćenjem garderoba koje nisu bile pošteno sređene dvadesetak godina. Prvih godinu dana mučio sam se sam sa sobom i ansamblom, koji je postojao, ali ga istovremeno i nije bilo. No to mi je bio izazov. Da sam u Zagrebu preuzeo Balet, tamo bi me dočekali prvaci Edina Pličanić i Tomislav Petranović te dobar ansambl s kojima možete postaviti bilo što. Ovdje toga nije bilo. Kad se danas osvrnem, zadovoljan sam, jer sam postigao to da se za Balet prodaje najviše ulaznica u posljednje tri godine mog mandata. Usprkos recesiji, riječka publika još uvijek želi ići u kazalište.

NACIONAL: Napunili ste četrdesetu. U kakvoj ste kreativnoj i životnoj snazi?

Ja sam ponosan na svoje godine. Kad sam dolazio u Rijeku, bojao sam se da će se to protumačiti kao nerelevantan potez u karijeri. Jer čim dođete iz inozemstva u Hrvatsku, s uspješnom karijerom, svi misle da ste propali i da više nemate drugih opcija! To je tako i teško je promijeniti takva razmišljanja ovdašnjih ljudi. Sad sam prošao i to iskustvo. Postoji toliko ideja u mojoj glavi, filmova i knjiga koja me inspiriraju, koje bih želio izbaciti iz sebe i dati publici. Želim upoznavati nove umjetnike i ansamble. Ja sam najsretniji kad sam na aerodromu, s nekoliko kovčega i kartom u ruci! To nitko u mojoj okolini baš ne razumije. Imam potrebu da sve što sam naučio o baletu u Mariboru, Zagrebu i Berlinu prenesem mladima. To mi je najveći gušt. Događa se da im moram pokazati i određene korake i piruete, tako da moram održavati i formu.

NACIONAL: Jeste li pristalica teze da se život događa u ciklusima?

Apsolutno. Ja sam vam najbolji primjer. Sad ponovno krećem u životu od nule. Priznajem da sad spavam normalnije. Sad mogu koncentrirano čitati knjigu. Ranije sam po 14 puta čitao istu stranicu romana jer su mi misli letjele na sto strana. U fazi sam kad se bavim stvarima koje najviše volim na svijetu, poput glazbe i literature. Nadam se da neću ponavljati neke stare greške i estetike u teatru koje sam odradio. Nisam oženjen i živim sam, što mi je velika prednost u ovakvom načinu života. U pola sata mogu pakirati dva kovčega i krenuti iz početka. Bilo gdje. Znate onu pjesmu: “Wherever I lay my hat, that’s my home”. U mom slučaju doista je tako. Sad se veselim preseljenju u Bordeaux, gdje ću živjeti. A već prvog rujna letim za Izrael, gdje u operi u Tel Avivu radim “Pepeljugu” Prokofjeva s Izraelskom filharmonijom. Smišljam kako bih mogao tu “Pepeljugu”, koja je opće mjesto, učiniti domišljatijom. Imam već ponudu i iz zagrebačkog HNK da sljedeće sezone kao koreograf sudjelujem u projektu Mozartove opere “Figarov pir”. Pozvao me maestro Nikša Bareza. S Leom Jakovinom, direktorom Baleta, već sam razgovarao da mi pruži najbolje plesače. Radujem se povratku u zagrebački HNK, koji smatram mojom matičnom kućom. Tako da imam kreativnog posla. Ubija me kad sam predugo na istom mjestu.

NACIONAL: No 15 godina proveli ste u ansamblu Baleta u berlinskoj Gradskoj operi, kao jedan od prvaka?

Jesam, ali sam puno putovao. Berlin mi je bio baza, ali svaki tjedan smo letjeli na gostovanja.

NACIONAL: Jeste li u Berlinu usvojili spartanski princip rada?

Upravo tako. Radio sam s deset majstora, od kojih su svi bili veliki plesači. Svaki dan se uči, svaki dan je novi početak i izazov. Njihova disciplina je nemilosrdna, nema stanke ni trenutka. Sinoć je bila premijera, no jutros smo u deset bespogovorno svi na vježbi. Kad bi barem tako bilo kod nas.

NACIONAL: Priželjkujete li da barem trideset posto te discipline i reda ima u našim kazališnim kućama?

Da je barem toliko. To je takva organizacija da vam pamet stane. Tri godine unaprijed zna se koji su naslovi na repertoaru, kad je koja premijera, tko je u kojoj podjeli i zašto. Ja sam kao prvak Baleta dobivao takvu listu tri godine unaprijed. U međuvremenu sam mogao uzeti neplaćeno i raditi negdje drugdje, ali tek kad bih ispunio sve obaveze prema matičnoj kući. Berlinska opera je vrlo dobro organizirana. Čak i mi, plesači koji više nismo u angažmanu, poput Leonarda Jakovina i mene, možemo se za tjedan dana, ako je potrebno, vratiti na berlinsku scenu. Zato jer je cijeli sustav tako organiziran. To nije bez razloga, jer tijekom sezone forsiraju se predstave poput “Labuđeg jezera” na samom početku, potom “Romeo i Julija” u studenom, “Orašar” u prosincu, “Giselle” u siječnju, “Trnoružica” u ožujku… To su financijski punktovi kuće. Deset rasprodanih predstava “Labuđeg jezera” donosi im milijun eura. I tijekom jedne sezone zarade šest, sedam milijuna, što otvara budžete za nove eksperimentalne projekte i moderne komade.

NACIONAL: Pretpostavljam da vam takav dobro organiziran sistem, u kojemu je sve razrađeno do najsitnijeg detalja, donosi određeni status i poštovanje, ne samo u kući, nego i u njemačkom društvu.

Da. Njima je, kao vašoj matičnoj kući, interes da ste istaknuti, da imate karijeru po svijetu, da ste traženi, jer se svugdje uz vaše ime provlači i brend berlinske opere. To je za njih odlična reklama, jer promoviraš teatar i jako im je stalo do toga. I danas kad se pojavim na vratima Opere, dočeka me portir sa smiješkom i naklonom: “Guten Tag, Herr Savković!”. To će uraditi i tehničar, žene iz garderobe ili iz računovodstva, jer oni smatraju da sam ja, svojim radom i odanošću toj kući, u kojoj sam prolio mnogo krvi i znoja, to i zaslužio. Za razliku od Hrvatske, gdje god kad nešto pokušate napraviti, čujete s druge strane riječi “ne može”. Tamo sve može . I sve je postavljeno tako da bi rezultati svih bili što bolji. U Berlinu sam mnogo puta doživio to da su mi poslije predstave odgovorni ljudi otvoreno rekli: ovo baš i nije bila vaša najbolja izvedba, potrudite se da sljedeća bude bolja!

NACIONAL: Što je najteže kad radite u Hrvatskoj?

To što nema razlike između osobnog i poslovnog. Ne postoji ta granica. Sve se smatra osobnim. Najvažnije je pitanje: čiji je on? Tko stoji iza njega? Je li on lijevi, ili desni? Gospodo, shvatite, ništa me od toga ne zanima. Ja sam došao poslovno i zanima me samo vrhunski odrađen posao. Koliko je to uopće moguće. Moram priznati to da je u Rijeci najiskreniji prema meni bio gradonačelnik Vojko Obersnel. Znao bi reći: ovo baš nije bilo famozno, u usporedbi s onim što sam vidio zadnji put”. To najviše cijenim. U Hrvatskoj nedostaje te iskrenosti koju vam netko pljusne u lice. Nije mi padalo na pamet da se uvrijedim, nego sam Obersnelu rekao: da, imate pravo, ali imam i argument, to se desilo zbog toga i toga. Kod nas je to neprestano mučenje, jer je takav standard, takve su plaće, koeficijenti i proračuni. Nije važno da se samo za premijeru dovedu kritičari, kamere HRT-a, da se podijele karte uzvanicima i plješće. A već na drugoj predstavi, što je vrlo čest slučaj, dvorana je prazna, a izvedba je katastrofalno loša!

NACIONAL: Kakav je odnos Olivera Frljića prema baletu? Kao ravnatelj, koliko je imao sluha za vaše probleme i umjetničke želje, jer je on ipak dramski redatelj?

Od početka njegova mandata, bilo mi je posve jasno da se Frljić uopće ne miješa u Balet i moj posao. Naša komunikacija bila je najnormalnija, prijateljska. On dobro poznaje ples i balet. Za razliku od nekih bivših čelnika, rad s Frljićem podrazumijevao je mir i apsolutnu autonomiju. Gospoda Marin Blažević i Frljić došli bi na svaku našu baletnu premijeru, rekli su svoje mišljenje i raspitali bi se o interesu publike… Možda je slika izvana o Frljiću drugačija, ali unutar kuće doista je vladao mir. Bilo je lakše i ugodnije raditi. I stoga mu veliko hvala.

NACIONAL: Je li tako bilo dok je intendantica bila Nada Matošević Orešković?

Ne. Prošlih sezona vladala je čista tiranija. Bilo je teško, jer se miješalo poslovno i privatno,o čemu smo razgovarali. Bivša intendantica poštovala je moju karijeru i znanje, ali se miješala u stvari koje nisu u rangu Baleta. No ne mogu se sad toga ni prisjećati, toliko je bilo pritisaka i nelogičnosti da sam pritisnuo “delete” u svojoj memoriji.

NACIONAL: Može li se status i novac koji dobivate u Berlinu uspoređivati s honorarima u Hrvatskoj?

Nema šanse. Radi se o vrlo velikim honorarima i plaćama koji se dogovaraju osobno, u četiri oka, s direktorom kuće. Za ansambl postoje određeni koeficijenti i mjerila, no za prvake to ne postoji. Ugovori se potpisuju na godinu, dvije ili četiri godine, što ovisi o interesu kuće. Porezni sustav je vrlo dobro organiziran. Primjerice, avionska karta od Berlina do Londona, gdje u Covent Gardenu želite pogledati najnoviju premijeru, smatra se ulaganje u samoga sebe. I za to se dobiva povrat poreza. Neprestano smo putovali u Beč, Pariz, Kopenhagen, pratili smo sve nove postave klasika i otkrivali nove koreografe, kako bismo bili upućeni. Sve je to ulaganje u sebe. U Berlinu sam živio u stanu udaljenom deset metara od Brandenburških vrata, jer sam želio biti u centru svega. Bilo mi je važno da kad dođem kući, poslije dvanaestosatnog boravka u teatru, da mi je ugodno.

NACIONAL: Imate li tremu?

Ne, ali najteže mi je kad plešem u Rijeci i Zagrebu, zbog velikog osjećaja odgovornosti. Ljudi još pamte u Zagrebu naše “Balade koje donosi vjetar”, kultnu predstavu Vasca Wellenkampa, čija smo djeca i Staša Zurovac i ja. Slušali smo na sceni Amaliju Rodrigues, u predstavi smo bili autentični, iskreni, padali smo, sklizali s klupa, kose su nam vijorile, sve je bilo nabijeno emocijama i iskrenošću, publika je plakala uz taj zvuk fada i naše pokrete… Danas mi je najveća trema kad imam premijeru kao koreograf. I kad znam da će to gledati i kritički promišljati Milko Šparemblek, Mark Boldin ili Staša Zurovac, osobe koje vrlo poštujem.

NACIONAL: Zašto umjetnici kad dođu do određenog statusa, ili pozicije na društvenoj hijerarhiji, zaboravljaju i prešućuju one koji su im pomogli da uspiju?

To je živa istina, ali tako je samo u Hrvatskoj. Ja jako poštujem umjetnike, pogotovo one koji su prije mene hodali ili plesali na istoj sceni. Neću zaboraviti koliko smo kao mladi plesači iščekivali zajedničke nastupe Irene Pasarić i Dinka Bogdanića u “Labuđem jezeru” u zagrebačkom HNK. Za nas je to bilo slavlje. A pokojna primabalerina Maja Srbljenović Turcu bila je moja plesna mama! Imao sam sreću da sam učio od nje, dok je radila sa suprugom Marinom Turcuom u Mariboru.

NACIONAL: Ima li pomaka u tome da se zaustavi oskudica muških plesača na ovim prostorima?

U Rijeci ima pomaka. Imamo četiri nova dečka, nemaju socijalno i zdravstveno, ali ipak su primljeni. Stari su između 20 i 23 godine, dva Engleza, Mađar i Talijan. Stigli su u riječki Balet zbog mene. Došli su učiti, a već ih Jakovina zove u Zagreb. I ne trebaju ići ni na audiciju, jer je Jakovini rad sa mnom dovoljna preporuka da ih angažira.

NACIONAL: Što ste naučili od Tomaža Pandura?

Sve! Zvuči li to malo previše? Sumnjam kako bih se zaljubio u teatar da nije bilo moje odluke da sa samo 17 godina odem u Maribor, u njegov teatar u SNG-u. Goran Bregović je rekao da je Maribor grad u kojem staneš samo ako ti pukne guma na autu! Ja ga potpuno razumijem. Ali kraljevstvo snova u Mariboru tih nekoliko godina potpuno me formiralo.

NACIONAL: Vi ste tamo kao skupina umjetnika iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije živjeli umjetnički, paralelan život ?

To je najtočnija definicija. Živjeli smo paralelan život od jutra do mraka. Sjećam se kako bismo već od četiri sata popodne šminkali naša gola tijela za večernju predstavu “Božanstvene komedije”. Gostovali smo od Meksika do Kolumbije, svugdje nas je bilo. Sve je bilo izvrsno organizirano, oko nas raj, tišina i koncentracija. Tamo sam naučio sve o rasvjeti, estetici, kostimima, bojama, atmosferi, svakom najsitnijem detalju koji je vrlo važan. Ali i mi sami, dakle besprijekorno. Pandur se ne može uspoređivati s drugima. Njegova estetika je bitno drugačija. Ne znam kako Panduru uvijek iznova postigne scensku čaroliju. Jer njegov “Rat i mir” nije još samo jedna premijera u HNK, još jedna recka u njihovu poslovnom kalendaru, još jedan dokaz koliki je minus napravljen. Tek u Berlinu, kad sam radio na nekim ulogama, razmišljao sam o svemu što me je učio Pandur i kako bi sad on nešto riješio na sceni. Kad je otišao u New York, nismo se vidjeli četiri godine, a onda smo se sreli 2000. u Dubrovniku i počeli raditi “Hazarski rečnik” sa sjajnom ekipom, u kojoj su bili Jelisaveta Sablić i Petar Božović. Kad sam odlučio režirati, otišao sam za Pandurom u Madrid, gdje je postavljao “Medeju” s glumcima koji su radili s Pedrom Almodovarom. I s Pandurom sam tri mjeseca proveo cijeli taj kreativni i komplicirani proces, 24 sata, od prve skice do spuštanja zastora na svečanoj premijeri. To se ne može naučiti ni na jednoj Akademiji.

NACIONAL: Koliko se promijenio status plesača u medijima? Danas ako nema snimki na YouTubeu, kao da ne postojite, niste relevantni i konkurentni na tržištu.

Apsolutno ste u pravu. Neki plesači i umjetnici su se pojavili u pravom trenutku, u pravo vrijeme. Mediji koji su ih pratili koristili su ih za vlastitu promociju, ali su pomogli i njima. Danas se ništa ne može napraviti bez promidžbe. Ako vas ne prate skandali, politički, vjerski ili seksualni, ljudima niste zanimljivi. I baš zbog toga se odlazak, kao sad ovaj moj iz Rijeke, odmah proglašava skandalom.

Komentiraj

PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.