Jedan od najcjenjenijih srpskih rock kritičara i glazbenih novinara, završava rad na trećem, proširenom izdanju “Ilustrovane YU Rock enciklopedije”, a u razgovoru za Nacional govori o rock ‘n’ rollu i srpsko-hrvatskim odnosima kroz pop glazbu.

  • Janjatović kao novinar prati glazbenu scenu još od sredine 70-ih godina. Tijekom karijere je pisao za Džuboks, Start, Politikin zabavnik, NIN, Vreme…

Janjatović kao novinar prati glazbenu scenu još od sredine 70-ih godina. Tijekom karijere je pisao za Džuboks, Start, Politikin zabavnik, NIN, Vreme… Uređivao je i vodio brojne radijske emisije, bio je umjetnički direktor Omladinskog festivala u Subotici te glazbeni urednik na RTV Pančevo od 1997. do 2002. godine. Tri godine (2003-2005) bio je član žirija TV showa “Idol” i dopisnik Billboarda, BBC-a i Radio Free Europe. S Davidom Albaharijem i Draganom Kremerom 1983. godine je objavio “Drugom stranom – Almanah novog talasa u SFRJ” te “Pesme bratstva & detinjstva”. Od 2003. godine vodi predstavništvo diskografske kuće Dallas Records u Srbiji.

NACIONAL: Od 2003. vodite Dallas Records u Srbiji. Zašto ste smanjili svoj novinarski angažman i prešli u diskografski posao?

Zapravo sam u diskografiju ušao u momentu kada je ona počela umirati i drastično se mijenjati. Ne mogu reći da se u tome pretjerano udobno osjećam, ali je to izgledalo kao normalan put. Vjerojatno znate koliko je novinarstvo otišlo dovraga, a glazbeni novinari su sve manje potrebni. Taj posao mi je bio osvježenje, ali je u međuvremenu postao jako naporan.

NACIONAL: Koliko je važna uloga glazbenih kritičara i jesu li je izgubili u proteklih dvadesetak godina?

Pretpostavljam da potreba za takvom vrstom profesije više ne postoji, zato što mi se čini da nove generacije nemaju više potrebu da im netko bude vodič ili da im skreće pažnju na određene stvari koje smatra da su dobre ili loše. S druge strane, ima dosta ljudi starije generacije koji još uvijek vole glazbu, ali zbog brojnih dnevnih obaveza ne prate je kao prije. Često srećem ljude koji me mole da pokrenem glazbeni magazin jer ih nema. Pokušavam im objasniti da nisu financijski održivi i da na žalost ni glazbeni internetski portal više nije besplatan. Zapravo ne mogu pretjerano precizno odgovoriti na vaše pitanje. Mislim da su glazbeni kritičari potrebni. I dalje postoje ljudi kojima glazba nešto znači i koji bi voljeli imati autoritet. S druge strane, u Srbiji se izgubila institucija kvalitetnog intervjua. To je također stvar koja nedostaje. Mnogo novinara samo stave mikrofon ispred sugovornika i puštaju da priča što god želi, bez ikakvog kritičkog stava. Civilizacija je postala samoreklamerska i razmetljiva. Svi viču “ja sam najbolji!“. Imam jednu teoriju. Svojevremeno smo koristili termin “one hit wonder”. Ja smatram da postoji nevjerojatna količina “no hit wondera”. Na sve strane ljudi pričaju o svojoj umjetnosti i glazbi a ni jednu njihovu pjesmu ne znaš. Wikipedia je postala leglo razvrata. Skoro svaki glazbenik iz bivše Jugoslavije napisao je svoju enciklopedijsku jedinicu i ispada da ni jedan album nije prodan ispod 100.000 primjeraka. To je fascinantno! Laž je postala potpuno legitimna stvar. Ne postoji način da se to provjeri. Zapravo postoji, ali se nitko s time ne bavi, kao ni s time tko će zaustaviti taj proces i reći da nije to baš tako bilo.

Nedavno sam imao jedan jako zanimljiv posao. Željko Milović je crnogorski novinar koji me je godinama kritizirao zbog toga što sam stavio vrlo malo grupa iz Crne Gore u enciklopediju YU rocka. Objasnio sam mu da je možda u pitanju naša arogancija, pa nismo ni pratili što se događalo u Crnoj Gori, a s druge strane jako malo crnogorskih grupa je uspjelo prijeći granicu. I Željko je prije tri godine napisao enciklopediju crnogorskog rock ‘n’ rolla. Ja sam recenzent te knjige. U jednom trenutku sam mu morao javiti da je napisao kako je jedan izvođač prodao 20.000 ulaznica za svoj koncert u Hali Pionir u Beogradu, a ta dvorana ne može primiti više od 7000 ljudi. Jedan drugi mu je pričao kako je bio ogromna zvijezda u bivšem Sovjetskom Savezu i da je svirao pred 100.000 gledatelja. Velik je Sovjetski Savez, ali 100.000 gledatelja?

NACIONAL: Darko Glavan i Dražen Vrdoljak su ostavili veliku ostavštinu, radeći cijeli život kao glazbeni kritičari i udarili su temelje glazbene kritike na ovim prostorima. Koliko su svojim tekstovima uspjeli utjecati na kasnije generacije rock kritičara kojih je iz godine u godinu sve manje?

Siguran sam da su Glavan i Vrdoljak kao i Peca Popović iz Beograda, koji su pioniri rock novinarstva kod nas, utjecali na ogroman broj generacija. Otvorili su prostor za sve nas koji smo kasnije došli. Sigurno su vrlo značajni. Podignuli su standard i natjerali nas da ga dostignemo.

Govorimo o dosta velikom vremenskom periodu. Krajem 80-ih godina se pojavila generacija novinara, dijelom izašla iz Poleta, dijelom iz Ritma koji je zapravo bio beogradsko-zagrebački magazin. Dosta mladih novih imena se etabliralo kroz Ritam. Oni su na pankerski način negirali tradiciju i bili su isprovocirani starim rock novinarima, pa su htjeli pokazati nešto drugo. Trebalo je ipak srušiti uzore i dati nešto svoje. Tu su se pojavila imena koja su vrlo specifično pričala i pisala i donijeli su sa sobom novu estetiku. Devedesete i ove zadnje godine su nedefinirane jer ne vidim ljude koji su nastavili tu priču. Pojavljivalo se talentiranih novinara, zanimljivih i obrazovanih, ali su brzo odustajali.

NACIONAL: Koliko je problem bio u novim ljudima, a koliko u medijima koji su sve više smanjivali prostor za kvalitetnu kritiku?

Ne bih rekao da nisu bili uporni, nego jednostavno nisu mogli djelovati i razvijati se. Bili su osuđeni da zauvijek žive kod tate i mame koji će plaćati račune, dok će se oni ekskluzivno pisati za novine i uređivati radijske emisije, od kojih ne mogu zaraditi ni za režije. Nestanak tog prostora je najviše kriv za takvo što.

NACIONAL: Autor ste jedine enciklopedije YU rock glazbe i završavate treće, prošireno izdanje. Koliko je bilo teško pisati o glazbi iz bivše Jugoslavije nakon 25 godina propasti te države i uspijevate li pratiti scenu?

Nemoguće ju je pratiti i pokriti. Svaka država ima prilično živu scenu, bez obzira na to što možda tako ne izgleda. Ispod prašine stalno nešto vrije. Malo će bendova preživjeti, ali ima ih jako mnogo i teško je sve pratiti. Ja sam se ograničio na to da se trudim što preciznije pratiti biografije grupa koje su afirmaciju stekle u bivšoj Jugoslaviji i grupa koje su se kasnije pojavile u Srbiji. Nekako nemam ni mogućnosti ni pravo određivati što je važno u Hrvatskoj, Sloveniji ili Bosni. Na kraju enciklopedije imam dio koji se zove “Svijet”. Samoironično. Tu sam napravio izbor bendova iz bivše Jugoslavije nakon 1991. Jedan argument mi je da tu budu grupe koje su izašle iz okvira svoje zemlje, primjerice Dubioza kolektiv ili Siddharta, a drugi su moja sitna zadovoljstva kad pišem o nekim stvarima za koje mislim da su dobre. Uopće se ne želim zanositi da mogu napraviti neki relevantan izbor.

NACIONAL: Koliko su hrvatski rock izvođači, nastali u proteklih 25 godina, prisutni na srpskoj sceni?

Ne baš previše. Mislim da dosta dobro kotira TBF, Jinx su vrlo cijenjeni… Puno grupa koje su kvalitetne i poznate u Hrvatskoj kod nas su nepoznate ili imaju jako mali broj sljedbenika. Kad pričam s glazbenicima iz hrvatskih bendova, često kažu da ih mnogi obožavatelji iz Srbije pitaju kad će doći svirati. S obzirom na to da Dallas Records ima najveći CD shop u centru Beograda, trudim se da izbor bude što bolji. Uvezemo dvadesetak primjeraka albuma novog benda iz Hrvatske koji mi je pričao kako ih često zovu u Srbiju, a u godinu dana prodamo svega pet primjeraka. I to dosta govori. Uvijek je na terenu najbolja situacija. Dječaci su vrlo cijenjeni u Srbiji. Rap scena dosta dobro funkcionira i protok informacija je odličan. Rock ‘n’ roll puno manje.

NACIONAL: Koliko su tome razlog mediji, a koliko izvođači koji se ni ne trude da prošire tržište?

To nije lako. Moraš imati pouzdane ljude u Srbiji koji će raditi promociju. Mediji su lijeni i inertni. U Dallasu je grupa Vatra koja je zadnjih godinu i pol dana napravila veliki bum u Hrvatskoj. U Srbiji se to primjećuje u tragovima. I koliko god se trudili da afirmiramo Vatru u Srbiji, nema osobitih pomaka. S grupom Pavel 22. svibnja svira u Beogradu i to će joj biti treći nastup u Beogradu, pa ćemo na licu mjesta provjeriti kakva je situacija.

U Srbiji više nema pristojne televizijske emisije. Ima nekih pokušaja na RTS-u. Slično je bilo i kod vas. Tijekom 90-ih je na zanatski stručan način prikazivan rock ‘n’ roll. Tada je bilo neusporedivo više emisija nego zadnjih godina. Sve se svelo na to kojoj je pjevačici sijevnula guzica i koja ima celulit a koja nema. Stručno predstavljanje glazbene scene ne postoji. Bend iz Hrvatske može malo toga napraviti ako nije stalno u Srbiji.

NACIONAL: Svojevremeno je Hrvatska televizija bila najgledanija televizija u regiji, koja se često pratila i u Srbiji. Gleda li se još uvijek HTV u vašoj zemlji?

Preko kablovske televizije veliki broj domaćinstava u Srbiji može pratiti program HTV-a. Ima nekoliko emisija koje su udarne i izbor filmova je bolji. Ipak su nam kulture povezane, pa ljude to zanima. Ali mi smo previše otrovani domaćom politikom, pa je to specifičan eskapizam kod ljudi.

NACIONAL: Kako objašnjavate velik broj gledatelja u Srbiji koji redovno prate HTV? Znači li to da je program RTS-a jako loš ili da je program HTV-a puno bolji?

Veći dio televizija u Srbiji ima katastrofalan program. RTS je posljednjih godina temeljio svoj program na beskrajnim reprizama. Dolaskom Aleksandra Vučića ubijeno je nekoliko bitnih tv političkih emisija, što znači da se otvorio novi prazan prostor koji ničim nije popunjen. Ja na primjer volim gledati “Nedjeljom u 2”. Često se događa da u njoj gostuju sugovornici o kojima ne znam ništa, ali način na koji se razgovora isprovocira me da pratim.

NACIONAL: Koliko je u toj priči trava zelenija u susjedovom dvorištu?

Sigurno da je. Umorni smo od naših tema. To se sve vrti u krug. Sadašnja vlast je jako agresivna u uvjeravanju dan nam je dobro da se baš osjećaš kao budala. Ja se svaki čas maknem od televizora, pogledam se u ogledalo i vidim kako mi rastu magareće uši. Baš te vrijeđaju. Mene HTV ne vrijeđa jer se ne bavi mojim životom.

NACIONAL: Kažete da dijelimo kulturu, bez obzira na to što ne živimo u istoj državi. Istovremeno, većina radijskih stanica u Hrvatskoj ne želi emitirati izvođače iz Srbije, bez obzira na želju bendova da prošire tržište. Kakva je situacija u Srbiji?

Režim Slobodana Miloševića uopće nije poklanjao pažnju propagandi. Bili su arogantni i samouvjereni zato što su držali tijek novca u svojim rukama, pa se nisu s time ni bavili. Govorim o najgorem razdoblju 90-ih. Gotovo da nije bilo restrikcije hrvatske glazbe u medijima, osim na državnoj televiziji i na programima Radio Beograda. Ja sam sve do početka 1993. s Draganom Kremerom na uređivao i vodio “To je samo rock ‘n’ roll” i neprekidno smo puštali sve što smo htjeli. Nekoliko puta smo pustili “E moj druže beogradski”. Dakako, s porukom i smisleno a ne kao da guramo nekome prst u oko. Nismo imali nikakvih problema. Bilo nam je to posebno atraktivno i zbog toga što je poslije nas išla emisija “Tup tup” Milovana Ilića – Minimaxa. Bio je mega popularan voditelj koji je pobudalio tih godina, pa je počeo iritantno srbovati. Špicu svoje radijske emisije, koja je išla još od sredine 70-ih godina, dopunio je tako da je pred kraj ubacio svoj glas koji kaže: “A u ovoj emisiji nikada nećete moći da čujete Ivicu Percla, Terezu Kesoviju, Arsena Dedića…“. Naša emisija je završavala, a njegova je počinjala. Tako smo Kremer i ja emisiju završavali s hrvatskim izvođačem kojeg je on spomenuo. Često se čuje da se neki srpski glazbenici žale zbog toga što se forsira hrvatska glazba, a ponekad su čak u pravu. Meni je važno samo je li pjesma dobra ili ne. Često neki ljudi počnu nervozno gunđati da hrvatski glazbenici non stop nastupaju u Srbiji. Ja im onda kažem kako je S.A.R.S. popularan u Zagrebu i kako Momčilo Bajagić Bajaga i Đorđe Balašević uvijek rasprodaju koncerte. Kao što je u Jugoslaviji sav novac odlazio u Beograd, tako danas smatraju da su hrvatski glazbenici uzeli novac srpskim glazbenicima.

NACIONAL: Kakva je sadašnja rock scena u Srbiji?

Slična je onome što se događa u cijelom svijetu. Kriza autorstva je toliko očigledna da to boli. Nikada nismo imali bendove koji tako dobro sviraju, ali istovremeno su toliko isprazni. To je velik problem popularne kulture. Tako je i kad govorimo o filmu i o knjigama. Stotine knjiga zaboraviš čim ih pročitaš. O filmovima da i ne govorim. Povremeno iskoči neki bend, ali je uglavnom sve lažno. Ključnu priču vode imena koja poznajemo u zadnjih 30 godina.

NACIONAL: Je li razlog tome inercija pa se prate ista imena već 30 godina ili se novim bendovima jednostavno ne pruža dovoljno prostora u medijima?

Ima i toga, ali dobra pjesma će proći svugdje. Uzmimo primjer grupe S.A.R.S. koja mi nije posebno kvalitetna. Međutim, način na koji su postigli popularnost u Hrvatskoj, mimo medija, samo preko interneta, govori o tome. Oni su našli formulu koja je zavodljiva određenom broju publike. Izgleda da je taj broj prilično veliki i mimo svih pravila biznisa ušli su u Dom sportova. S druge strane imaš Dječake, čije su se pjesme emitirale tri puta u nekom srpskom mediju ili je netko nešto sitno napisao o njima. Oni su komunikacijom preko interneta sve napravili. Nekad si imao jaku alternativnu i punk scenu, bendovi za koje nitko nije čuo svirali su po klubovima jer su preko fanzina komunicirali s publikom. Ne mogu vjerovati da postoji dobra pjesma koja neće uspjeti. Nedavno se pojavila grupa Artan Lili. S tri pjesme i bez kampanje svuda su ušli.

NACIONAL: Nedavno su rasprodali i koncert u zagrebačkom klubu KSET.

I kako sad publika u Hrvatskoj zna za grupu Artan Lili? Po svemu sudeći, mediji su u toj priči postali nebitni.

NACIONAL: Koliko je danas publici u pop i rock glazbi, koja je odrasla uz internet, uopće važno je li neki bend iz Hrvatske ili Srbije?

Mislim da im to nije važno. Ne znam na osnovu čega mogu to tvrditi, ali smatram da im nije važno, pogotovo zbog toga što je ogroman broj te nove mlade publike odrastao bez nacionalizma. Čak i ako su im u kući pričali s nekih nacionalističkih pozicija. Mi se stalno zezamo kako je Beograd pun udavača iz Hrvatske. Da ti je netko 1992. ili 1993. rekao da će klinci međusobno komunicirati, nitko ti ne bi vjerovao.

Komentiraj

FOTO:Privatna arhiva
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.