Šef misijE SEEMOa predvodio je prošlog tjedna predstavnike najuglednijih međunarodnih organizacija za slobodu medija koji su boravili u Hrvatskoj, a za Nacional govori o dojmovima nakon razgovora s predsjednicom i ministrom kulture te objašnjava zašto smatra da je za stanje u medijima kriva i prošla vlast

Proteklog tjedna u Hrvatskoj je boravila misija koju su sačinjavali predstavnici više međunarodnih organizacija: SEEMO-a (South East Europe Media Organization), IPI-ja (International Press Institute), EBU-a (European Broadcasting Union), Europskog centra za slobodu tiska i medija (European Centar for Press and Media Freedom), Europske federacije novinara (European Federation of Journalists), Reportera bez granica, Vijeća Europe i OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju). Članovi misije bili su Renate Schroeder iz Europske federacije novinara, Jane Whyatt iz Europskog centra za tisak i slobodu medija, Scott Griffen iz Međunarodnog novinarskog instituta, Deniz Yazici iz OESS-a, Rubina Moehring iz Reportera bez granica, Boris Bergant iz EBU-a i Oliver Vujović iz SEEMO-a, organizacije koja vodi misiju.

Tijekom svog boravka razgovarali su s predstavnicima vlasti – tehničkim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem, kao i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, ali i različitim novinarskim organizacijama: vodstvom Hrvatskog novinarskog društva, predstavnicima Hrvatskih novinara i publicista, kao i sa Sindikatom novinara Hrvatske. Održali su i pojedinačne sastanke s tridesetak predstavnika različitih medija i medijskih kuća – novinarima i medijskim stručnjacima. Sastali su se i s glavnim urednikom i zamjenicom glavnog urednika Nacionala. Tim povodom je voditelj tog izaslanstva Oliver Vujović, glavni tajnik SEEMO-a, organizacije koja od svog osnutka 2000. okuplja glavne urednike i novinare medija regije te ima sjedište u Beču, dao intervju Nacionalu. SEEMO svake godine organizira i niz medijskih konferencija, seminara i radionica, kao i redovitiSEEMF – South East Europe Media Forum te Commission on Media Policy, skup iniciran od bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera koji se održava u nekom od glavnih gradova zemalja šire regije. Od 2001. u suradnji s Erhardom Busekom dodjeljuje se i Dr. Busek SEEMO Award – nagrada za bolje razumijevanje u zemljama jugoistočne Europe. Dobitnici te nagrade iz Hrvatske do sada su bili Denis Latin, Danko Plevnik i Drago Hedl.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na organizaciju ove misije u ovom trenutku u Hrvatskoj?

Nakon niza napisa u medijima u proteklih nekoliko mjeseci, kao i na temelju informacija koje smo o situaciji u Hrvatskoj dobivali od novinara, naših članova te Hrvatskog novinarskog društva, koji su se obraćali našem uredu u Beču, odlučili smo organizirati međunarodnu misiju. Cilj nam je bio prikupiti informacije na terenu o situaciji u medijima, novinarskim slobodama i ljudskim pravima.

NACIONAL: Koje su bile najveće pritužbe novinara i predstavnika medijskih kuća na stanje nastalo u doba sada već bivše vlade na čelu s HDZ-om?

Najveći dio sugovornika izrazio je zabrinutost nastalim stanjem i odnosom prema medijima i medijskim slobodama, a osobito direktnim miješanjem politike u rad javnih medija. No moram reći da su svi oni isticali da nije riječ o problemu koji je nastao preko noći i da negativne pojave koji su prisutne, kao i utjecaj države na medije direktno ili indirektno, nisu rezultat samo ove vlasti. Naime, ne samo politika, već i oglašivači koji su u sprezi s vlasnicima medijskih kuća i izdavačima, godinama utječu na uređivačku politiku medija i rad novinara. Nama je poznato da su hrvatski novinari već dugo izloženi različitim pritiscima, prije svega egzistencijalnim, pa i političkim. Radi se o procesima koji traju već duže vrijeme, a sada je, uslijed politike nove vlasti, došlo do kulminacije.

  • ‘ONO ŠTO SE DOGAĐALO NA HRT-u, pa i smjene, omogućio je Zakon o HRT-u koji je 2012. donijela socijaldemokratska vlada. Ne može se izbjeći utjecaj politike ako birate ravnatelja u parlamentu’

NACIONAL: Vlast se nije uplitala samo u imenovanja čelnih ljudi hrvatskog javnog servisa, nego je i utjecala, osobito ideološki, na program HRT-a. Kakav ste dojam stekli kroz razgovore s ljudima koji su direktno pogođeni takvom politikom posljednjih mjeseci?

Do sada je bila praksa – nova vlada, novi direktor – odnosno novi ravnatelj i nekoliko čelnih ljudi oko njega. Takva praksa bila je za svaku osudu i na to smo i tada reagirali. No ono što se sada dogodilo je nešto drugo, s obzirom na to da je osim vodstva HRT-a, došlo i do smjene cijelih timova ljudi koji su nosili uglavnom informativni program. To je, naravno, izuzetno negativno jer se radilo o profesionalcima, od kojih su neki dobili otkaze, a drugi su udaljeni s posla i onemogućeni da rade ono što znaju. Nama je predstavljena brojka od nekih 70 takvih slučajeva. HRT je godinama predstavljao vodeći javni servis u ovom dijelu Europe i želio bih da tako bude i ubuduće. Nemojmo dopustiti da Hrvatska izgubi tu poziciju. To što se dogodilo je loša poruka, ne samo zbog očigledne ovisnosti javnog servisa o politici na vlasti, nego i zbog pristranosti i pada kvalitete samog programa. No također je činjenica da je upravo takvo postupanje onoga koji je osvojio vlast, pa i smjene koje su uslijedile, omogućio Zakon o HRT-u koji je 2012. godine donijela socijaldemokratska vlada. Cilj je svugdje u svijetu da javni servis bude izvan utjecaja politike, a ako birate ravnatelja javnog servisa u parlamentu, to je, naravno, nemoguće. Time su sami sebi zabili autogol. Nameće se pitanje koje bi trebalo postaviti političarima koji su tada obnašali vlast: koliko su uopće razmišljali o tome što jedan takav zakon može prouzročiti? Meni je jasno da političari uvijek ulaze u politiku iz nekih osobnih interesa, a ne s ciljem ispunjavanja općih društvenih interesa ili interesa države. Očito je tako bilo i s političarima u toj prethodnoj vladi. I zato, kad razgovaram s njima, uvijek kažem političarima: imajte na umu, jednog dana ćete i vi biti u opoziciji, jeste li sigurni da će vam tada zakon koji sada donosite odgovarati? O tome, naravno, većina njih ne razmišlja i onda si zabiju autogolove koji, nažalost, pogađaju i javne institucije, pa i medije. Hrvatska hitno treba novi zakon o HRT-u koji bi bio usklađen s međunarodnim standardima, posebno preporukama EBU-a, i kao takav trebao bi jamčiti neovisnost javnih medija.

NACIONAL: Kako je prošao sastanak s ministrom kulture? Iako je sada tek tehnički ministar, on je na početku svoga mandata donio odluku o prestanku financiranja neprofitnih medija. Kako je tekao vaš razgovor?

Susret je bio korektan. Moje su impresije da je to bio klasičan susret s jednim političarom. On je nastojao biti sasvim otvoren i dati svoja mišljenja. Pri tome je iznio činjenicu da je njegovo ministarstvo iskoristilo zakone koje je prethodna vlast donijela. Nažalost, u tome je imao pravo. Napomenuo je da je ukinuo financiranje neprofitnim medijima jer nije bio zadovoljan kriterijima prema kojima se novac raspoređivao. Ja tu ne mogu dijeliti njegovo mišljenje jer mislim da je hrvatski model financiranja neprofitnih medija, osobito onaj dio koji se odnosio na novac iz igara na sreću, kao i činjenica da je o projektima odlučivala posebna komisija, pozitivan i izvan Hrvatske. To je mogao biti “izvozni” adut Hrvatske, model koji je Hrvatska mogla međunarodno prezentirati, ali eto, ministru to očito nije bilo adekvatno. No kada se susrećemo s političarima, mi smo tu da saslušamo njihove argumente i njihovo viđenje. Vaš ministar smatra da problema nema. Mi smo, naravno, istaknuli da osuđujemo svako miješanje politike u rad medija, no ministar se pozivao na prošlost, na one koji su ranije bili na vlasti. On sebe ne smatra odgovornim za bilo kakve pritiske na medije. Nama je to bilo dovoljno da stvorimo svoje mišljenje.

NACIONAL: Činjenica je, međutim, da se u medijima sve više čuje govor mržnje, tako i u medijima u kojima je ministar i sam često gostovao. Za takve slučajeve, osim jednog, i to kada je u pitanju bio Z1 i sramotna emisija Marka Juriča u kojoj je širio i nacionalnu i vjersku netrpeljivost, uglavnom nije bilo sankcija. Kako članovi vaše misije gledaju na te pojave?

Naš je stav da osim što treba osuditi nedostatak sankcija i reakcija institucija koje bi to po zakonu morale, u medijima također nedostaje profesionalizam, kao i profesionalna etika. To se, osim na govor mržnje, odnosi i na način na koji određeni novinari pišu, a koji je izvan svih etičkih standarda i novinarskih kodeksa koji postoje unutar Europske federacije novinara. Odgovornost snose i vlasnici medija. Tu je teško očekivati neku pomoć izvana. Jer koji god političar bio na vlasti, on ne može utjecati na profesionalnu etiku. Doduše, političari utječu na atmosferu koja je stvorena u društvu. No to nije zadatak države, nego problem koji bi trebali rješavati struka i udruge novinara, koji bi sami morali kažnjavati svoje članove.

NACIONAL: Je li Agencija za elektroničke medije trebala reagirati na govor mržnje i prije no što je pod njihove prozore, zbog odluke o Z1, došla masa s ustaškim pozdravima i grubo izvrijeđala, sada već bivšu, ravnateljicu Agencije Mirjanu Rakić?

Mi znamo za taj slučaj. No pitanje je je li takva jedna agencija dovoljna da se promijeni realnost u Hrvatskoj što se tiče govora mržnje. Naravno, Agencija može i treba reagirati, može nešto privremeno zabraniti ili privremeno oduzeti dozvolu za emitiranje nekog elektroničkog medija, no ona ne može utjecati na pisanje internetskih portala ili tiskanih medija u kojima se takav govor mržnje masovno pojavljuje. Osobito u onim forumima – komentarima čitatelja, koji su posebno zabrinjavajući. Tu je prije svega riječ o volji vlasnika medija da takve stvari ne dopusti, odnosno da ih ukloni. Vlasnici medija imaju veliku odgovornost za neometano širenje govora mržnje jer nisu spremni reagirati kako bi trebali i mijenjati svoju uređivačku politiku, a to je opet zato što ne postoji sistem koji će ih sankcionirati. Ono što mi se u Hrvatskoj nikako ne sviđa jesu kampanje u kojima se koriste nacionalni elementi, kao što je bio slučaj s kampanjom protiv Mirjane Rakić. Tužno je što se u Hrvatskoj 2016. ljudi klasificiraju po nacionalnim osnovama. To nije samo za osudu, to je prije svega nešto što se u jednoj zemlji članici EU ne smije događati. Iako možda po prezimenu zvučim “balkanski”, ja sam Nijemac i Europejac i živim ono što je europska tradicija i kultura. Kao dijete odrastao sam u Beogradu i imao priliku osjetiti na svojoj koži napade na mene kao Nijemca. To je valjda podrazumijevalo i da sam odmah i nacist, fašist, ubojica i slično. Svakakve nazive su mi davali – i zato iz vlastitog iskustva mogu samo kao sramotnu opisati terminologiju koja se protivi standardima civilizirane komunikacije. Potpuno je nebitno jeste li ste Srbin, Hrvat ili Arapin. Postoji samo jedno mjerilo, a to je obavljate li profesionalno posao ili ne. To što hrvatska država nije stala dovoljno u zaštitu gospođe Rakić, nakon verbalnih i nacionalističkih napada na nju, za svaku je osudu.

NACIONAL: Kako je bilo kod predsjednice?

Predsjednica je odmah prihvatila molbu da nas primi. Imali smo priliku popričati i čuti njen stav o medijskoj situaciji. Drago mi je što smo od nje dobili, na neki način, obećanje da će podržati ukidanje jednog zakonskog akta u Hrvatskoj na koji smo već duže upozoravali. Riječ je o Zakonu o sramoćenju, koji se vuče već godinama, od 2013., i na koji su već reagirali i OESS i Međunarodna federacija novinara. O njemu smo razgovarali i s predstavnicima prethodne vlasti; sjećam se susreta s bivšim ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem, koji nam je vrlo jasno rekao da taj zakon ne namjerava mijenjati. Dakle, tada, za vrijeme socijaldemokratske vlade, nismo imali podršku njega kao ministra, što samo potvrđuje moju tezu da i prethodna vlast nije imala sluha za slobodu medija i tiska. Međutim, iako je napomenula da su njene ovlasti ograničene, predsjednica je odmah na početku razgovora istaknula da će se založiti za ukidanje tog zakona. Dakle, u svom tom crnilu, to mi se čini kao jedna pozitivna vijest.

  • ‘Ministar kulture Hasanbegović rekao nam je da se ne osjeća odgovornim za ikakve pritiske na medije, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović da neće dozvoliti poljski i mađarski scenarij’

NACIONAL: Jeste li stekli dojam da je predsjednica svjesna da se u Hrvatskoj događaju loše stvari i da smo otišli nekoliko koraka unazad?

Siguran sam da je ona je svjesna problema, u pitanju je jako inteligentna žena koja ima veliko međunarodno iskustvo. Treba, međutim, reći i da je istaknula nedostatak profesionalizma kod novinara, što se susreće u Hrvatskoj.

NACIONAL: Spomenimo slučaj Nacionala koji je izgubio prvostupanjski sud s Tomislavom Karamarkom zbog objave autoriziranog intervjua. Nije li to direktan pritisak politike na medije?

Nema sumnje da se tu radi o eklatantnom pritisku politike na medije, no srećom taj proces još nije završen. Treba vjerovati u hrvatsko pravosuđe. Ja razumijem koliko to vas u Hrvatskoj s pravom zabrinjava. Ono što je nama bitno jest da se tu ne dogodi nešto slično onome što se dogodilo u Mađarskoj ili Poljskoj. Upravo smo na tome insistirali prilikom naših susreta s predstavnicima hrvatskih institucija. U Mađarskoj su se dogodile smjene na svim razinama, kao i u Poljskoj. Došlo je do grubog uplitanja države ne samo u rad javnih medija, već medija općenito, kao i pravosuđa i svih institucija. Tamo su svi ljudi koji su sudjelovali u radu civilnih udruga i borbi za ljudska prava – nestali s javne scene. To je proces koji se godinama gradio, s dolaskom Orbána na vlast, kao i u Poljskoj s dolaskom stranke Jarosława Kaczyńskog. Osim toga, u Poljskoj je izuzetno jak utjecaj Katoličke crkve na sve te događaje. Bojim se da u tim dvjema državama na dug period nema povratka na bolje. Hrvatska ipak još nije na tom stupnju zadiranja vladajuće politike u sve pore društva. Tim više što je vlast koja je prouzročila određene negativne procese, upravo na odlasku. Iz razgovora s predsjednicom stekao sam dojam da ona, onoliko koliko joj njene ovlasti omogućuju, neće dopustiti ni mađarski ni poljski model.

NACIONAL: Mediji i civilno društvo u Hrvatskoj uspjeli su osvijetliti sporno ponašanje dužnosnika vlade koja je u nekim svojim segmentima bila u sukobu interesa i nije funkcionirala. Je li to dokaz da su mediji u Hrvatskoj još uvijek utjecajni?

Naravno da jest. Mediji su svojim istraživačkim novinarstvom i pritiskom koji su vršili svojim pisanjem, utjecali na pad hrvatske vlade. Bit će novi izbori. To je velika pobjeda javnosti. Bi li se nešto slično moglo dogoditi u Mađarskoj ili Poljskoj? Ne vjerujem. To je dokaz kolika je razlika između vaših zemalja. Emotivno vi situaciju doživljavate puno crnjom kada je gledate iznutra, ali kada je stavite u kontekst europske realnosti, ipak postoje bitne razlike. Važno je pritom naglasiti i da Hrvatska ne smije očekivati neku pomoć izvana. Naime, u Mađarskoj su boravile delegacije mnogih međunarodnih organizacija koje su kritizirale stanje, Vijeće Europe je reagiralo, no na kraju se ništa nije promijenilo jer je Mađarska članica EU. Dolazimo do zaključka da kada si jednom članica kluba, možeš raditi što hoćeš. To je vidljivo i na primjeru Hrvatske. Od trenutka kada je primljena u europsku obitelj, stvari su i kod vas krenule na gore. Nemojte očekivati pomoć od te EU. Jer sve to što se događa kod vas dio je širih tendencija u Europskoj uniji. Stvari možete riješiti isključivo sami, diskusijom i dijalogom.

Komentiraj