RAVNATELJ KAZALIŠTA KOMEDIJA odgovara na brojne optužbe na svoj račun, zbog nalaza Državne revizije koji otkriva nepravilnosti u poslovanju. Govori i o svom odnosu s Milanom Bandićem i Berislavom Šipušem

Zagrebačko Gradsko kazalište Komedija ove sezone obilježit će 65. godinu od osnutka, kada je u sezoni 1950/51. održana prva premijera. Ravnatelj Niko Pavlović, koji je na tome mjestu od 1. siječnja 1989., u intervjuu za Nacional govori o važnosti tog kazališta za Zagreb i hrvatsku kulturu, ali i odgovara na brojne optužbe na svoj račun, zbog nedavno objavljenog nalaza Državne revizije nad Komedijom. Taj je nalaz, naime, otkrio nepravilnosti u poslovanju koje su rezultirale Komedijinim dugom od pet milijuna kuna, a otkriveno je i da neki od glumaca tog kazališta nisu odigrali ni jednu jedinu predstavu u godini.

Niko Pavlović rođen je 9. kolovoza 1949. godine u Trebižatu, općina Čapljina, Bosna i Hercegovina. U trećoj godini života preselio se u Ploče, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon položene mature došao je u Zagreb gdje je 1974. diplomirao glumu na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost s predstavom “Priča o liscu Renardu” u klasi prof. Božidara Violića. Nakon diplome otišao je u splitsko Hrvatsko narodno kazalište, a potom se vratio u Zagreb. U Zagrebu je kao slobodan umjetnik proveo dvije i pol godine igrajući u svim teatrima, na televiziji, filmu i radiju. Potom postaje član ansambla Zagrebačkoga kazališta mladih gdje ostaje tri godine. Godine 1980. na poziv Georgija Para angažiran je u Kazalištu Komedija.

Dvije godine kasnije, 1982. nagrađen je godišnjom nagradom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za ulogu Lulina u istoimenoj komediji Luigia Pirandella u adaptaciji Ive Brešana, izvedenoj u Kazalištu Komedija. Na Danima satire 1985. godine dobio je nagradu Zlatni smijeh za najbolje glumačko ostvarenje za ulogu Vanča u predstavi T. Partljiča “Moj tata, socijalistički kulak” u izvedbi zagrebačkoga Gradskog kazališta Komedija.

Sredinom osamdesetih Pavlović se intenzivno bavio ustrojstvom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske kao tajnik te cehovske udruge. U sezoni 1987/88. i 1988/89. kao asistent u klasi prof. Joška Juvančića radio je samostalno sa studentima glume na Akademiji dramskih umjetnosti.

Od 1. siječnja 1989. na funkciji je ravnatelja Komedije. Kao ravnatelj producirao je 123 premijere, od toga 69 glazbenih (opereta, mjuzikala, rock opera, komičnih opera, koncerata i baleta) i 54 dramska naslova. Od ukupnog broja izvedenih premijera 50 posto čine djela domaćih autora. Za svoj rad odlikovan je odličjem Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Za Nacional Niko Pavlović priča i o odnosu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, ministrom kulture Berislavom Šipušem te pojašnjava zašto smatra da je odnos hrvatske politike prema kulturi prostački.

NACIONAL: Vi ste u Komediji od 1980., najprije kao glumac, a od 1. siječnja 1989. ste ravnatelj. Mislite li da je u redu da jedan čovjek bude na čelu kazališta toliko dugo?

Dok god me drži kazališni eros, bit ću u kazalištu. Imam uvjete za mirovinu, ali još sam tu.

NACIONAL: Gradonačelnik Milan Bandić rekao je da nitko stariji od 65 godina ne može raditi u gradskoj upravi, a posebno ne može biti na čelu neke institucije. Vama je 66, zašto još uvijek radite?

Imam mandat, u reizboru sam bio jedini kandidat, nitko se nije javio od onih koji stalno nešto pričaju. Ostale su mi još dvije godine, što će sigurno nekima proizvesti žgaravicu, ali što im ja mogu? Zbilja ne mislim da sam savršen i da se bez mene ne može, ali ugradio sam sebe u ovo kazalište. Svojim idejama sam od Komedije napravio vrhunsku profesionalnu zbilju.

NACIONAL: Hoćete li se nakon ove funkcije vratiti glumi?

Čujte, ja sam inficiran kazalištem odmalena. Vjerujem u njegovu moć, snagu, silovitost, edukativnost. Religiozan sam što se tiče kazališta. Tako da ne isključujem tu mogućnost.

NACIONAL: Velika se bura digla zbog nedavno objavljenog nalaza Državne revizije nad Komedijom, koji je pokazao nepravilnosti u poslovanju u razdoblju koje je obuhvatio nalaz – od rujna 2014. do ožujka 2015. godine. Komedijin dug, koji se i dalje gomila, iznosi pet milijuna kuna. Vaše je objašnjenje da je za dva i pol milijuna kuna duga “kriv” Grad, odnosno, Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport jer za ljetni program Jarunfest nije dao dovoljno sredstava, pa se dug pokazuje na računu Komedije, s obzirom na to da su izvođene predstave vašeg repertoara. Hoćete li i kako sanirati taj dug?

Za naš problem mi niti tražimo niti proglašavamo krivce. Kao što sam već govorio, radimo predstave koje su po svojoj formi najkompleksniji kazališni proizvod. One su vrlo skupe kad se rade u kući, a još skuplje kad moraju izaći na druge pozornice. Za sve to je potreban velik novac i velik broj ljudi. I za sve to mi nismo dovoljno ekipirani. No unatoč svemu, siguran sam da ćemo se s gradom Zagrebom, vlasnikom našeg kazališta, dogovoriti kako da riješimo problem. Napravili smo plan o sanaciji, a i Grad je obećao pomoći. Zagreb je prepoznao ono što radimo i to je ipak najvažnije. Komedija ima problem i s premalom dvoranom. Imamo repertoar koji bismo mogli bez problema izvoditi u dvaput većoj dvorani od ove koja ima 440 mjesta. Mi bismo čuda radili!

NACIONAL: Veliki problem u poslovanju, prema nalazu Revizije, bio je taj što Komedija nije isplaćivala honorare vanjskim suradnicima, a isto tako Revizija je upozorila na činjenicu da neki stalno zaposleni glumci nisu odigrali ijednu predstavu u godini! Kako je to moguće?

Gledajte, glazbeni program mora se igrati. Ako se, primjerice, igra “Jalta, Jalta”, na pozornici je u jednom trenutku 140 ljudi – cijeli orkestar, cijeli zbor, plesači i glumci. Ima puno gostiju, puno honoraraca, jer nemamo zaposlene sve svirače u orkestru pa onda u takve predstave mora “uskočiti” 15-ak honoraraca, i to je samo za orkestar. U jednoj predstavi bude i 50, 60 honoraraca. Pokušavamo riješiti taj problem s neisplatom, već smo dosta toga platili i još neke stvari moramo platiti. Krivnja je na nama jer honorarci dugo čekaju isplate, ali to je sve povezano s općim okolnostima koje su loše. Financiranje je svake godine sve manje. Ali nema smisla prestati izvoditi te predstave, tako da se mora naći neka sredina. U okviru svoje dovitljivosti i uz pomoć Grada, nadam se da će to u najskorije vrijeme biti završena priča. Pokušat ćemo i zaposliti neke ljude, od scenske tehnike i orkestra pa nadalje. U Komediji nema rasipanja novca.

NACIONAL: Kako onda komentirate nalaz Revizije u kojem se navodi da jeste rasipali novac, i to na autorske honorare koje ste isplaćivali glumcima iz ansambla koji ionako primaju plaću? Neki od njih mjesečno su primali i nekoliko tisuća kuna.

U svakom teatru glumac je plaćen da glumi. Ako on ujedno i režira ili prevodi tekst, mora dobiti dodatan novac, jer to su njegove dodatne sposobnosti. Taj iznos bit će manji nego što bi bio onaj iznos koji bi se platio nekom tko nije zaposlen, to je tako. Meni je prije svega važan kriterij. Biram čovjeka koji takve stvari zna raditi najbolje. Tu nema spora.

Netko je u nekim novinama “bubnuo” da Komedija isplaćuje bonuse. To nije istina! Naše plaće su iskreirane tako da se na plaći vidi tko radi više i kvalitetnije, a tko radi manje. Prošle godine odigrano je 119 glazbenih predstava u Komediji, to je ogromna brojka. Ali u tim predstavama moraju sudjelovati i balet, zbor, orkestar, ne mogu dozvoliti da ljudi sjede i ne igraju, iako i toga ima. Nas ima 182 stalno zaposlena, uz 200-tinjak suradnika. Da bi to živjelo, moraju se igrati glazbene predstave više nego dramske jer inače bi pola ljudi u ansamblu moralo dobiti otkaz.

  • ‘SIGURAN SAM DA ĆEMO SE S GRADOM ZAGREBOM dogovoriti kako isplatiti dug od pet milijuna kuna. Napravili smo plan sanacije, a Grad je obećao pomoći’

NACIONAL: Ima li lijeka za to što neki glumci ne rade ni jednu predstavu godišnje?

Nema. Za to će se prvo optužiti ravnatelja. Ja nisam samo ravnatelj, već i umjetnički direktor. Repertoar je moj i ljudi koji su u ansamblu su ljudi koje sam ja prepoznao i pozvao ih. To je moja kreacija, slika mog razmišljanja o kazalištu. Još bih nekog htio zaposliti, primjerice Ninu Kleflin za dramaturginju. Ja imam pomalo tradicionalno viđenje kazališta. Znate onu uzrečicu “lip kao glumac”.

NACIONAL: Prema izgledu ste birali glumce?

I po izgledu, i po glasu, i po talentu, to su sve elementi koji su važni. Preveliko je nasilje modernog kazališta u Hrvatskoj. Ja sam neprijatelj takvog kazališta, u kojem moraš imati upute za gledanje predstave. Ne volim kazalište u kojem redateljski rukopis i koncept postaje glavna odrednica, gdje je redatelj glavni protagonist. I onda ne znaš tko je glumio, ali znaš tko je režirao predstavu. To nije kazalište. Ja vjerujem u veličanstveni dogovor između glumca i njegove publike, to me drži u teatru.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o gradonačelniku Bandiću?

Ne viđam se baš s njim previše, ali imam osjećaj njegove podrške za Komediju. Naravno da bi to moglo biti drugačije, mogli bismo biti više u centru pažnje, ali to sigurno i drugi kažu za sebe. Gradonačelnik je napravio puno projekata. Mnogi napadaju, primjerice, te famozne fontane. Ja mislim da je to fantastično napravio! Ne trebate izgraditi samo cestu, već trebamo malo i ukrasnih pridjeva, a to su fontane. Treba njih i završiti, da nam budu još ljepše.

NACIONAL: Što mislite o radu ministra kulture Berislava Šipuša?

S Ministarstvom kulture imam malo veze.

NACIONAL: Koji je vaš osobni stav o njemu? Ipak ste čovjek iz kulturnih krugova.

Mi se poznajemo otprije, zamijenio je gospođu Zlatar Violić na tome mjestu. Gospođa se prema Komediji nije baš ponašala obzirno, nisam se složio s mnogim njezinim stavovima pa nemam neko osobito mišljenje o njezinu radu. Ne kažem da nas ministar Šipuš voli, ali nemamo kontakta s njim, pa tako ni interesnih odnosa. Kad se vidimo, odemo na piće.

NACIONAL: Neki kažu da on zapravo samo čeka izbore i da nije puno toga napravio u mandatu. Slažete li se s tim?

On je prekratko ministar i to je prezahtjevno. Možda je i bolje tako jer silovanje nekih stvari u tako kratkom razdoblju, ne bi donijelo ništa dobrog.

NACIONAL: Kako vidite situaciju u državi koja za kulturu izdvaja 0,49 posto proračuna?

Mi kulturnjaci time smo zgroženi. Kultura je vertikala svakog nacionalnog identiteta. Znamo reći da je kultura, uz Crkvu, održavatelj hrvatskog nacionalnog identiteta kroz povijest. Prema kulturi se ponašati tako bahato, to je čak, usudio bih se reći, prostački. Ne želim pojedince kritizirati, ali odavno je – još u socijalizmu – izgrađen stav da smo mi potrošnja. Mi, kultura, u temelju smo bitka našeg naroda. Kultura se uvijek, pogotovo u malih naroda, dotira. Imamo tragičnu situaciju s ljudima koji imaju novac, ali ne prepoznaju vrijednosti kulture. Svaka čast sportu, ja jako cijenim sport i sportaše, ali mnogi sponzori s kojima sam kontaktirao kažu da je sport za muškarce, a kultura za žene. To je porazno.

NACIONAL: Premijerom predstave “Bljesak zlatnog zuba” Gradsko kazalište Komedija obilježava 65 godina. Što, po vašem mišljenju, Komedija znači za Zagreb, za Hrvatsku?

Kazalište Komedija ulazi u jubilarnu 65. sezonu otkad su odigrane prva glazbena i prva dramska predstava, a to je bilo u sezoni 1950/51. Takav profil programa zadržan je do danas. Mi smo popularno kazalište koje igra popularni dramski repertoar, s komedijom domaćih i inozemnih autora, klasičnom i suvremenom, te glazbeni repertoar – operetu s jedne strane i mjuzikl kao produženu priču operete. Dosad je u Komediji odigrano 417 premijera, dakle, praizvedbi, premijera i obnova. Od toga je baš premijernih naslova 274 te 82 praizvedbe. Neki naslovi su reprizirani, posebno je to slučaj kod operete jer je za taj repertoar ograničena literatura. Ali opereta je u to vrijeme bila omiljena vrsta zabave, Đani Šegina bio je apsolutna zvijezda i red za karte bio je dug nekoliko stotina metara. To što je Đani doživljavao u ovom kazalištu bilo je jedinstveno, nitko poslije nije imao takav status.

Niz ljudi je, naravno, obilježio Komediju od najranijih dana. Osim spomenutog Šegine, tu su i neizostavni Vlado Štefančić, Tedi Sotošek, Ruža Cvjetičanin – to je bila fantastična operetna ekipa koja je unatoč tome što su joj nametali etiketu recidiva malograđanštine, ostala vrlo popularna i pridonijela razvoju kazališta visoke urbane kulture. Naša publika je uvijek bila, a i danas je tako, publika srednjeg staleža, dobrog ukusa, ona koja poznaje dobar sir i dobro vino, da to plastično opišem. Naša publika je i jako zagrebačka, Komedija je ostala najzagrebačkije kazalište, na to smo također ponosni. Ukratko, radimo i kvalitetno i zabavno kazalište, bez želje da budemo avangarda.

  • ‘KRIVNJA ZA NEISPLATE honorara je na nama jer honorarci dugo čekaju isplate, ali to je povezano s općim lošim okolnostima. Financiranje je svake godine sve manje’

NACIONAL: Uz glazbeni repertoar koji je i danas osnova Komedije, kakva je situacija s dramskim predstavama?

Drama je prolazila kroz malo drugačiju priču. Prva je dramska predstava u Komediji zapravo bio jedan kolaž “Kerempuhov vedri program”, a prva cjelovita predstava bila je Nušićev “DR“. Dramskih predstava bilo je 219 u povijesti Komedije. Osim tih starijih umjetnika, Komediju su obilježili i mlađi – Sanda Langerholz, Rikard Dik Simonelli, Boris Pavlenić, pa sve do nove generacije koju smo sami stvorili u proteklih 15-ak godina. To su glumci i pjevači na koje smo danas ponosni: Damir Lončar, Igor Mešin, Renata Sabljak, Đani Stipaničev i još niz izuzetno kvalitetnih umjetnika.

U međuvremenu je opereta prerasla i u mjuzikl, ali i u rock operu. Rock opera “Gubec-beg” 1974. godine obilježila je jedno vrijeme, kao i “Jalta, Jalta” godinu, dvije prije toga. To je dalo jednu novu injekciju glazbenom programu. “Gubec-beg” je bio iznimno popularan zbog nacionalnog naboja koji ima u sebi, dovoljno je čuti podatak da je ta rock opera samo u Lisinskom izvedena čak 181 put, a ukupno je izvedena 212 puta! Znate li vi što znači toliko puta napuniti Lisinski?

NACIONAL: Govorite o početku 1970-ih, zar ne?

Tako je, to je zapravo fantastično vrijeme kazališta u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj. To je vrijeme kad se na Dubrovačkim ljetnim igrama izvodi “Život i smrt Edvarda II.” Georgija Para, to je vrijeme i kad se ondje igraju “Aretej” i “Kolumbo”. U Gavelli se u to vrijeme igraju predstave Koste Spajića, tad se događa i uspon Teatra ITD. U Zagrebačkom kazalištu mladih afirmira se večernja scena L 99. To je bila jedna zaista posebna atmosfera u kazalištu, itekako je vrio taj život pa je Komedija mogla izgraditi svoj identitet. Profilirali smo se kao popularni glazbeni teatar, uz komediografski dramski repertoar koji počiva na kvalitetnoj literaturi. Naš ansambl se sastoji od opernih pjevača i glumaca, ali svi oni i pjevaju i plešu i glume. Dakle, stvorili smo umjetničku ekipu, bazu gotovo brodvejskog profila. To pokazuju sve predstave, a spomenut ću samo dvije posljednje glazbene: “Monty Python’s Spamalot” i “Mamma Mia!”

NACIONAL: Te glazbene predstave iznimno su skupe, riječ je o nekoliko milijuna kuna po predstavi. Kako se uspijevate isfinancirati?

O nekoliko milijuna ipak nije riječ, iako te predstave jesu jako skupe, to je istina. Ali ozbiljno raditi glazbeno kazalište znači stati uz bok zapadnim standardima koje mi i predobro poznajemo. Stoga nam ne pada na pamet “švercati se” jeftinim improvizacijama. A kvalitetu moraš platiti. Snalazimo se na sve moguće načine pa radimo onu poznatu kazališnu priču “izvana zlato, iznutra karton”. Inzistiramo na svjetskom standardu koji poštujemo, koji našoj publici omogućuje da ne vidi razliku između Broadwaya, West Enda i Zagreba. Hrabro ću reći da Zagreb bez tog glazbenog repertoara koji forsiramo bez obzira na probleme – bez “Isusa Krista Superstara”, “Kose”, “Chicaga”, “Aide”, “Skidajte se do kraja”, “Cabareta”, “Briljantina” – ne bi bio ono što je sad. Mi smo Zagrebu donijeli vrhunsku urbanu kazališnu produkciju koja ga čini metropolom. Da ne govorim da do Beča, Trsta i Budimpešte nitko ne radi tako kako to radimo mi, mi smo centar mjuzikl žanra i na to smo ponosni. Da bi se to postiglo, ljudi moraju biti obrazovani, morate imati dobre kadrove. Mi smo imali sreće s kadrovima. Ja sam ih birao, ali sam imao priliku izabrati. Da ne kažem da glumci Komedije i režiraju, prevode tekstove, rade jako puno na predstavama i zato je kvaliteta neminovna. Inzistiramo na tome da hrvatski jezik živi na našoj pozornici, pa su tako svi songovi u našim predstavama na hrvatskom jeziku.

Dok smo radili mjuzikl “Mamma Mia” dobivao sam mailove u kojima su me neki prozivali da kako se usuđujem oskvrnuti Abbu, govorili su mi da moram songove ostaviti na engleskom. Ali kad se pogleda predstava, vidi se da hrvatski jezik unutar priče i pjesama savršeno funkcionira, da upravo taj element pridodaje emotivnoj cjelovitosti priče i cijele predstave.

NACIONAL: Problem s prostorom vuče se već desetljećima. Zgrada u kojoj Komedija izvodi svoje predstave u vlasništvu je Katoličke crkve, s kojom se trebao potpisati ugovor o korištenju, uz plaćanje određene naknade. Ništa se još nije potpisalo, a Grad nije ni s državom sklopio ugovor o izgradnji eventualne nove zgrade, o čemu se dosta pričalo. Kakva je sada situacija?

Imamo vrlo konkretne ideje i postoji silna želja da Zagreb dobije novo, veliko glazbeno kazalište. Ali ne vidim da je to u prvom planu, nažalost. Mi bismo mogli izvoditi 250 puta godišnje predstave u dvorani s 1500 mjesta. Jamčim to!

NACIONAL: Ove godine u planu su četiri premijere, i to sve dramske. Je li to zato što nemate novca za glazbene projekte?

Za nove glazbene predstave nema potrebe jer na repertoaru imamo “Jaltu, Jaltu”, “Montyja Pythona”, “Mamma Miu!”, “Spli’ski akvarel”. Ne bi imalo smisla “gurati” nove stvari kad su ove predstave iznimno popularne i rasprodane. Krajem sljedeće godine trebali bi na repertoaru biti “Jadnici”. To je predstava koja se ne “sudara” s pop predstavom “Mamma Mia!” pa je ima smisla raditi. Mi smo, inače, “Jadnike” izveli drugi u svijetu. Tek pet godina poslije ta predstava postala je ono što je danas. Zato je sad teže dobiti autorska prava, ali uspjet ćemo u tome. Radimo i na novom hrvatskom autorskom mjuziklu.

NACIONAL: Hoćete li izvesti sve premijere? Jer, već se događalo da ste najavili premijere pa ih niste izveli.

Hoćemo. Nama dramski repertoar uopće ne predstavlja problem, što se financija tiče. Očekujem da će predstava “Bljesak zlatnog zuba”, koja se prvi put izvodi u Zagrebu, biti apsolutni hit.

NACIONAL: Mislite li da je kazalište u Hrvatskoj danas dovoljno povezano sa stvarnošću i je li to uopće potrebno?

Sve ovisi o tome kakva je predstava. Ako morate braniti svoj proizvod, to nije dobro. Proizvod brani publika i to se prije svega radi zbog publike. Jedini istinski kriterij kazališta je publika. Možemo pametovati, ali bolje je da budemo kreativni i da se družimo s publikom. Moramo napraviti djelo koje će publika gledati. Ako neće platiti kartu, kume, ćao. Želimo li dvadeset ljudi u gledalištu? Ja ne želim.

NACIONAL: Komedijine dramske predstave posebno su povezane s aktualnim situacijama u društvu. Očito publika to voli, zar ne?

Da, dajemo publici ono što želi. Mi smo u Komediji družina, nema puno zle krvi. Ono što je najvažnije, to su majstori, zvijezda do zvijezde. Vjerujem u njihov zanat, u moć prijenosa njihova znanja i energije publici. Interes za nas postoji, ali to je samo zato što su oni takvi.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture