MIRJANA HRGA vratila se iz Sarajeva u Zagreb, ali će i dalje raditi za Al Jazeeru Balkans. Odbija mogućnost povratka na HTV, smatra da je današnja televizijska publika površna, uvjerena je da se ne treba sramiti svoje uloge u ‘Motrištima’ te tvrdi da je, nažalost, revanšizam standard na televiziji

Bilo je dovoljno da se Mirjana Hrga, novinarka Al Jazeere Balkan, pojavi nekoliko dana u Zagrebu pa da pojedini hrvatski mediji počnu špekulirati o tome kako se ona vraća na Hrvatsku televiziju. Međutim, u pitanju je nešto sasvim drugo: Al Jazeera Balkan donekle mijenja programsku shemu, a u toj promjeni odlučeno je da se pojača informativni program iz Zagreba i Hrvatske, zbog čega se Mirjana Hrga vratila u Zagreb.

Mirjana Hrga ne samo da će izvještavati iz Zagreba, nego će se i dalje baviti međunarodnim odnosima i izvještavanjem iz inozemstva, kao što je to radila proteklih pet godina, otkako je zaposlena u medijskoj kući Al Jazeera Balkan. Izvještavala je o revoluciji u Ukrajini i tamošnjem početku rata te je bila jedna od rijetkih novinara koji su uspjeli ući u Slavjansk, grad na istoku Ukrajine koji su preuzeli proruski separatisti. Izvještavala je iz Tripolija o sukobu sunita i šijita, razgovarala je s vođama i Hamasa i Hezbolaha, izvještavala je iz Grčke i godinama pratila razvoj tamošnje ekonomske krize. To je samo dio poslova koje je obavljala novinarka koja je prije toga godinama radila prvo na HTV-u, a zatim i na Novoj TV.

Rad na HTV-u i na Novoj TV donio joj je i dobrih i loših iskustava o kojima je govorila u ekskluzivnom razgovoru za Nacional, u kojem se nije libila spomenuti i televizijsku emisiju “Motrišta” iz devedesetih godina i sve one koji su je napadali, revanšizam na HTV-u i kako u jednom trenutku nijedna televizija nije bila zainteresirana za rad s njom pa je na kraju dobila posao u Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: Do kojih je promjena došlo na Al Jazeeri Balkans i kako će vaš posao izgledati sada, kada ste se vratili u Zagreb?

Nakon pet godina došlo je vrijeme da se vratim kući. U šali kažem da nemam više pidžamu u Sarajevu. Vraćam se u Zagreb koji će mi biti baza. Program Al Jazeere širi se tako što će uskoro osim iz Sarajeva, vijesti biti emitirane i iz studija u Zagrebu i Beogradu. Umjesto u 14 sati, news program počinjat će u 12, na svaki puni sat, a završavat će vijestima u ponoć, kao i do sada. Ja ću i dalje pokrivati svoje terene u inozemstvu, plus Bruxelles.

NACIONAL: Novinari najčešće na početku karijere obilaze terene da bi kasnije ušli u neke mirnije, političko-komentatorske vode. Kod vas je išlo obrnuto, nakon voditeljske karijere počeli ste izvještavati s terena u inozemstvu?

Ja sam od prvog dana bila reporter, nikada od toga nisam odustala, ali bila sam i jedan od najmlađih urednika i voditelja središnjeg dnevnika HRT-a, pa bi se moglo na neki način reći da je moj put “išao naopako”, ali uistinu, pravu strast doživjela sam izvještavanjem sa svjetskih kriznih žarišta. Ne bih previše riječi trošila na svoju ljubav prema terenu jer riskiram da zvučim trivijalno, s obzirom na to da danas svi tvrde kako obožavaju izvještavati s terena, a većina s ovim stažem ipak bira pozicije. Mene pozicije nikada nisu privlačile – niti novac niti privilegije… Zanimalo me je samo osobno zadovoljstvo kroz rad. Teren nije poza, nego stvaran život, “prašinarenje” i ja ga volim. Netko skuplja štikle, ja gojzerice. Ono što sam vidjela posljednjih pet godina, uistinu se ne može ni s čim usporediti. Mislim da sam izuzetno privilegirana što sam iz prve ruke pratila neke od najkritičnijih trenutaka, poput “revolucije” pa onda i rata u Ukrajini, sukoba na Zapadnoj obali, razvoja grčke krize, sukoba na Bliskom istoku, to je nemjerljivo bogatstvo.

NACIONAL: Do odlaska na Al Jazeeru niste se bavili vanjskom politikom, gledatelji su vas percipirali kao novinarku koja se bavi unutarnjom politikom. Jesu li ljudi s Al Jazeere odlučili da vas oprobaju u međunarodnoj politici ili ste vi imali tu želju?

Da, željela sam raditi vanjsku politiku. Dolaskom na Al Jazeeru ispunila mi se želja još s fakulteta. Uostalom, prvi izbor mojeg diplomskog rada bila je tema upravo izraelsko-palestinskih sukoba, gdje me je kasnije posao i odveo. Posljednjih godina rijetko radim teme iz unutarnje politike i kad god ih radim, osjećam neku vrstu nelagode.

NACIONAL: Zašto nelagode?

Dobro je rekao jedan naš kolega novinar da je problem Hrvatske u društvenim pododnosima. Kada se usmjeriš na neku, uvjetno rečeno, metu, ne znaš koga još ispod “skidaš”. Teško je uopće pretpostaviti u Hrvatskoj tko je s kim dobar. To je toliko ispremreženo da nakon jedne jake priče, jedne jake emisije, imaš, karikiram, deset novih neprijatelja. I uopće ne znaš odakle svi izlaze.

NACIONAL: Ni u međunarodnim odnosima situacija nije drugačija.

Da, ali te nitko ne povlači za rukav. Primjerice, kada odem u Gazu, mogu očekivati tek da ću na aerodromu u Tel Avivu imati malo žešći pretres i ispitivanje. I to je to. Vraćam se kući zadovoljna, bogatija za iskustvo, odlično obavljena posla, što moram zahvaliti i sjajnim uvjetima u kojima radim. Raditi delikatnu priču iz Hrvatske znači riskirati da si svatko da za pravo da me optuži kako navijam za nekoga ili nešto, što ne čudi s obzirom na to da je društvo zatrovano do krajnjih granica.

NACIONAL: S jedne strane ste, dakle, ispunjeni, ali s druge strane Al Jazeera u Hrvatskoj nije gledana televizija kao HRT i Nova TV. Je li vam žao što se vaš rad ne gleda više?

Budimo iskreni, smisao televizije i jest da budeš gledan. Ali nikada nisam čula neku osobu da bi rekla kako je Al Jazeeru gledala iz zabave. Uz Al Jazeeru se nitko nije nasmijao, nas gleda posebna publika koju zanima što se jučer dogodilo u Ankari ili prije nekoliko mjeseci u Parizu, kako napreduju Kurdi u Siriji i do kuda su stigli Rusi, gdje je točno vojska Bašara al-Asada, koja je pozicija Irana i što će se dalje događati. To zanima specifičnu vrstu gledatelja. Ne mogu očekivati da će netko koga zanima nešto posve drugo – a ne podcjenjujem nikoga – okrenuti na Al Jazeeru i gledati te vijesti. Ali opinion makeri, publika koja misli i promišlja, oni nas gledaju. Da li bih voljela da ima još više gledatelja i da gradimo i odgajamo jednu novu, obrazovanu publiku? Bila bih najsretnija na svijetu.

  • U REDAKCIJI ‘MOTRIŠTA’ grupa ljudi priklonila se ‘Forumu 21′. Legitimno. A postojala je grupa koja se nije htjela ikome priklanjati. Kome da se priklanjam osim sebi?’

NACIONAL: Zadatak medija i jest da odgaja publiku. Slažete li se s tvrdnjama da posljednjih desetak godina publika odgaja medije te da im mediji maksimalno podilaze?

Na neki način je tako jer nisu krivi oni za ovo što se dogodilo, nego mi. Mi smo, za vrijeme raspada Jugoslavije, imali finu publiku. Prvih desetak godina demokracije, koliko god to čudno zvučalo, imali smo odlične medije i bavili se sadržajima, a ne naslovima. U međuvremenu smo, a i ja sam djelomično sudionica toga jer sam pet godina radila na onakvoj Novoj TV, odgojili jednu površnu publiku. Ako vi, pored našeg dobrog mesa od kojeg možete napraviti super ćevape, nudite cijelo vrijeme gumeni hamburger u sumnjivu pecivu, gosti će početi jesti taj hamburger. Ako se budite s pitanjem o gledanosti vašeg programa, pitate se i kada je bio vrhunac gledanosti toga dana, a vrhunac je bio na totalnoj trivijalnosti jer je netko zaspao u Saboru ili je netko nekoga izvrijeđao, onda smo dobili ono što smo dobili. A to je propast. Mi sada imamo propast. Ne znam je li to bilo slučajno ili namjerno, ali ja sam nesvjesno bila dio toga.

NACIONAL: Kada spominjete devedesete i prvih desetak godina demokracije u samostalnoj Hrvatskoj, oni koji pamte vas će pamtiti kao dio ekipe emisije “Motrišta”. Oni koji su bliže lijevoj opciji neće vas zbog toga voljeti, oni bliži desnoj opciji reći će da je to bila odlična emisija. Kako vi, s distance od dvadesetak godina, gledate na “Motrišta”?

Mislim da ni jedni ni drugi nisu u pravu. Ljevičari koji su me tada napadali danas su toliko ogoljeni da im čovjek može samo poručiti “profiteri svih zemalja, ujedinite se”. Desničari koji su nas kovali u zvijezde pretjerivali su u očekivanjima. Mi smo samo bili mlada ekipa, mlada redakcija. Izuzev Miljenka Manjkasa koji je prije toga imao iskustvo rada u uredu predsjednika Franje Tuđmana, svi ostali bili su samo novinari, prije svega prepuni ljubavi za svoj posao. To su bili Mislav Bago, Iva Gačić, Ana Jelinić, Zoran Šprajc, Branko Nađvinski, Ivana Ivančić, pa nadalje. Sve odreda profesionalci, za neke veći, za neke manji. Pitanje je tko ih ocjenjuje, ali takvu ekipu su iznjedrila “Motrišta”. Danas, kada gledam na “Motrišta”, nemam se zbog čega sramiti. Ne, gospodo, ja sam danas sigurnija no ikada da sam bila u pravu. Ako želite, osudite me. Nemam problema s time je li moj kolega orijentiran lijevo ili desno, mene samo zanima kako pristupa poslu.

NACIONAL: Od svih novinara koje ste nabrojali stječe se dojam da vi najviše ističete svoje političko mišljenje.

Znate u čemu je problem? Ne zaboravite da je u trenutku kada smo izbrisani s mape postojala grupa ljudi u redakciji “Motrišta” koja se na vrijeme priklonila “Forumu 21”. Legitimno. A postojala je grupa koja se nipošto nije htjela priklanjati nikome. Kome da se priklanjam osim sebi? U životu nisam popila piće u kabinetu ijednog političara, ali baš nikada. Nikada nisam primila mito. I kada trebam dobiti neki honorar, prosljeđujem ga u humanitarne svrhe. Objektivno, nisu me mogli držati u šaci. I zašto bih ulazila u ikakve asocijacije, jer za mene je jedina asocijacija bila i ostala – struka. Ja nisam ni u HND-u. Dakle, ostala sam osuđena na sebe samu i postala sam laka meta. Što je bio problem s “Motrištima”? Pa danas se Zoran Milanović sve češće poziva na Franju Tuđmana. Danas, 2016. Milanoviću su puna usta predsjednika koji je pozivao na pomirbu. Zašto onda meni prije 20 godina isti taj pristup ne bi bio dopušten i to u jednoj mladoj zemlji koja je nastala u ratu tijekom kojeg je tisuće ljudi ubijeno i tisuće kuća srušeno? Imam izuzetno emotivan odnos prema svojoj državi.

NACIONAL: Mislite li da su “Motrišta” korištena za stranačko-političke obračune HDZ-a sa SDP-om i ostalima na ljevici?

Nitko nikada nije radio pritisak na mene. Radila sam onako kako sam vjerovala da je jedino ispravno. Dakle, ako se i stekao takav dojam, onda bi to značilo da sam jednako politički promišljala kao i oni, jer to nisam prepoznala kao pritisak.

NACIONAL: Kada kažete “oni”, na koga mislite?

Za razliku od nekih novinara koji su, po mom sudu, bili pretjerano povodljivi, nisam bila impresionirana raznoraznim međunarodnim smutljivcima, centrima moći koji su nas 90-ih ovdje ispod žita došli učiti “demokraciji”, a zapravo sve s ciljem jačanja isključivo jedne političke opcije. Ja sam pobornik fer izbora, a ne uvoza “demokracije”, pa tko je jači neka pobijedi. Prije dvadeset godina, u vrijeme “zagrebačke krize”, strašno sam se protivila nepotvrđivanju gradonačelnika. Mislila sam da je to krivo. I danas mislim da je to bila jedna od većih pogrešaka. Da samo znate koliko mi je tekstova urednik podrapao. Ali borila sam se koliko sam mogla. Zbog toga sam htjela prestati pratiti zagrebačku skupštinu, pa je Zdravko Tomac, tadašnji SDP-ovac koji je bio na ispravnoj liniji, a danas mu njegovi štošta zamjeraju, rekao “Mirjana, nemojte otići, jer ako odete poslat će nekoga tko se neće moći ni ovoliko boriti za istinu”. To ljudi nisu znali. Svatko od nas borio se na svoj način za ovu demokraciju. Netko na sva zvona, netko plaćajući cijenu etikete “desničara”. I da vam kažem, nemam namjeru vratiti se na HTV, nemam namjeru biti šef ureda nekog premijera. U čemu je problem ako je netko konzervativac, u čemu je problem ako kažeš da si Hrvat u Hrvatskoj, u čemu je problem ako kažeš da si Srbin u Hrvatskoj? Da Milorad Pupovac znači dobrobit za moj narod i moju državu, ja bih glasovala za njega. Mene zanima isključivo dobrobit mog naroda, pa će onda biti dobro i meni.

NACIONAL: Jeste li otišli na Novu TV zato što ste bili nezadovoljni događajima na HTV-u nakon 2000. i promjene vlasti?

Reći ću vam što se dogodilo jer vidim da se danas neki čude revanšizmu u Hrvatskoj kao da se toga nismo nagledali. Ne shvaćam čemu se čude, pa to je nažalost standard u Hrvatskoj. Ispričat ću vam kako je izgledao revanšizam 2000., kada je SDP došao na vlast. Bio je 25. ožujka., 13 sati, treći kat HTV-a, jedna od onih soba koje izgledaju kao operacijska dvorana. Poziva nas glavna osoba, namjerno neću spominjati imena jer nisam zainteresirana ikome raditi neugodu, i kaže nam finim, damskim glasom: “Emisiju vam ukidamo, ali ne brinite, svi ćete biti razmješteni po programu i svi ćete dati svoj maksimum novom konceptu programa.” Od tada do 2003. dva puta sam bila kod direktora HRT-a koji mi je govorio “strpi se još malo, ovo će se riješiti”. Nikada mi nije rečeno što će se to riješiti, s kim ja uopće imam problem? U tri godine poslali su me na konferenciju za novinare HSP-a. I to ne da napravim prilog, nego da napišem malu vijest. Bilo je to ponižavanje. Tako izgleda revanšizam, kada te u najboljim godinama skrešu i ponize tako da te ostave na plaći. I ti svaki dan dolaziš na posao, a ako imaš imalo dostojanstva, gadiš se samom sebi. Tada me, početkom 2003., Goran Milić uzeo u svoju redakciju. Nije me poznavao osobno, ali je poznavao moj rad. Rekao mi je “Hrga, ja ću te pokušati zaštititi, održati na novinarskom životu, ali imaj na umu da želim u miru otići u mirovinu”. Na jesen je stigla ponuda od Nove TV i prilika da izađem na tržište. Tada se dogodio taj transfer, jedan od prvih u Hrvatskoj, za izuzetno visoki iznos. Kada sam 2008. Ivi Gačić uručila svoj otkaz, od tog trenutka pa tijekom sljedeće dvije godine sjedila sam doma. Nitko mi nije ponudio posao niti sam igdje mogla dobiti posao, a pogodite tko je bio na vlasti? HDZ. Ako sam ja njihova, onda sam morala biti “zbrinuta”.

  • REVANŠIZAM JE kada te u najboljim godinama skrešu i ponize tako da te ostave na plaći. I ti svaki dan dolaziš na posao, a ako imaš imalo dostojanstva, gadiš se samom sebi’

NACIONAL: Kompetitivnost između vas i Ive Gačić počela je još na HTV-u. Zašto ste onda uopće pristali raditi na Novoj TV, gdje vam je ona bila nadređena?

To je krivo, mi na HTV-u nismo bile konkurencija. A ja nisam znala da će nju netko dovesti na Novu TV.

NACIONAL: Je li vam Milić pomogao da dobijete posao i na Al Jazeeri?

Ne. Kao što sam rekla, od 2008. nisam mogla raditi. Puno je novinara ostalo na cesti, ali rijetkima se dogodilo, kao meni, da se zatvore sva vrata. Znala sam da moj rad nije razlog, nešto ih je drugo plašilo. Novac nisam uzimala, s političarima se nisam intimizirala tako da smo na “ti”, radila sam tako da nisam pitala ni za radno vrijeme ni za plaću. Dakle, ili sam luda ili sam genijalna, a ni jedno ni drugo ne trebaš u redakciji. Bilo je tu još nešto, ali ja ni dan danas ne znam što. Uglavnom, zvali su me s televizije TV1 iz Sarajeva koja se formirala i ponudili su mi posao savjetnice. Stižem 2010., pomažem im u slaganju programa i povremeno gostujem kao komentator. Između ostalog i na temu uhićenja Ive Sanadera. Tada su me vidjeli neki ljudi pa sam pozvana na razgovor za Al Jazeeru. U tom trenutku je na toj televiziji bio zaposlen samo moj direktor i njegova tajnica, nisu imali ni radni stol, a pregovarali su s Milićem, što ja nisam znala. Opečena dotadašnjim iskustvima, obećala sam im da ću odgovoriti na ponudu tek kada saznam tko je direktor programa, jer više nikada u životu neće mi biti važno ime TV kuće, nego tko je iznad mene. Vrlo brzo su mi javili da je to Milić i ja sam pristala.

NACIONAL: Kada kažete kako ne znate zašto vas nijedna TV redakcija nije trebala, je li u pitanju to što ste vrlo često iznosili svoje političko mišljenje? Mislite li da bi bilo pametnije da ste šutjeli u nekim situacijama pa biste izbjegli neke medijske konfrontacije, poput nedavne s Borisom Dežulovićem?

Meni ta i takve osobe nisu važne. To što ja radim možda za neke nije mudro, ali istina je iznad svega i zato ulazim u konfrontacije kada su one neizbježne. Moraš biti u stanju odgovoriti kada stvari prijeđu svaku mjeru. Nekada stvarno moraš reći “dosta, ne pretjeruj”. Pišeš o meni koja sam posljednjih pet godina obišla pola svijeta, nosila glavu u torbi, donijela svjetskih ekskluziva, a ti pišeš o mojoj spavaćoj sobi. To je jadno za njega, a k tome kompromitira mene kod onih koji ne znaju kako stvari zapravo stoje.

NACIONAL: Kako ćete se sada vratiti na praćenje unutarnje politike u Hrvatskoj za Al Jazeeru, u trenutku kada hrvatska politika izgleda tako kako izgleda?

To je s jedne strane izazov jer uistinu su teška vremena. Ovo su vremena po važnosti i atmosferi na razini devedesete, samo na drugi način, čak mislim da su u nekim segmentima opasnija. Uvažavam da je percepcija Hrvatske različita, onoga koji je konzervativno orijentiran i onoga kojem je super bilo živjeti u Jugoslaviji. To sve treba uvažiti, pa su te podjele besmislene. Ako je nekome simpatično ono vrijeme, ako je nekome simpatična onakva ljevica, ako je nekome čak simpatičan i komunizam kroz ono što bi trebao biti a ne što je bio u vrijeme Jugoslavije, pa tko nam daje pravo da mi te ljude osuđujemo? Ja sam u srcu prava ljevičarka. Nikada za sebe ne tražim slobodu koju nisam spremna dati drugome. Ali kada pričamo o nacionalnom, o državnom, onda ću reći da nisam budala bez granica. I tu me zlobni kvazi-ljevičari pokušavaju godinama diskreditirati. Dakle, ne strahujem od tih tema, sada baš treba ulaziti u njih, jer živimo u vremenima kada više nego ikada treba pronaći formulu za pomirbu.

NACIONAL: Koliko čujem, upravo radite i na svom prvom dokumentarnom filmu kao scenaristica?

U Zadru će se od 26. do 30. travnja održati “High 5 Sport Film & Media Festival”. U pet dana trajanja festivala posjetitelji će moći pogledati projekcije domaćih i međunarodnih sportskih dokumentarnih filmova te sudjelovati na zanimljivim panel-raspravama koje će obuhvatiti i predstaviti najvažnije teme sportske industrije. Između ostalog, bit će prikazan i dokumentarni film “Prvi put” na kojem radim kao scenaristica, a radi se o jednom od najsjajnijih trenutaka hrvatske sportske povijesti. To su naši rukometaši koji su 1996. osvojili zlatnu medalju u Atlanti. Bilo je to prvo hrvatsko olimpijsko zlato, prvi veliki narodni doček, nešto potpuno novo za ovu zemlju. Mislim da je vrijeme da se još jednom sjetimo tih naših momaka, velikana sporta koji su ujedno i izvanredni ljudi.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I PRIVATNI ALBUMB
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.