Zagrebački glazbenik i producent postao je jedan od autora pjesama iznimno popularnog japanskog boy benda Hey Say Jump, čiji je album jedan od najprodavanijih u Japanu. Ulasku na to glazbeno tržište prethodila je Tomecova izuzetno uspješna karijera u Hrvatskoj i Sloveniji

Malo koji hrvatski glazbenik uspio se probiti na drugo najveće svjetsko tržište popularne glazbe – u Japan. Zahvaljujući bogatom iskustvu, glazbenik i producent Krešo Tomec postao je jedan od autora pjesama iznimno popularnog japanskog boy benda Hey Say Jump, čiji album je jedan od najprodavanijih u Japanu. Ulasku na to zahtjevno tržište prethodila je izuzetno uspješna karijere tog Zagrepčanina koji se u međuvremenu preselio u Ljubljanu, gdje je sa svojim poslovnim partnerom Marcom Grabberom otvorio tonski studio T&G. Tomecova karijera započela je ranih 90-ih, kada je zasvirao bas u grupi Funny Hill. Sredinom 90-ih postao je član grupe Cubismo, s kojom je ostvario izniman uspjeh i u kojoj svira i dan danas. Tijekom karijere sudjelovao je na stvaranju preko 300 pjesama, surađujući s glazbenicima kao što su Nina Badrić, Dino Dvornik, Songkillers, Divas, Vještice, Naturalna Mistika, Ritmo Loco… Tomec je od 2003., kada se preselio u Ljubljanu, paralelno radio i na inozemnom tržištu. Osim niza hitova za slovenske izvođače, s Grabberom je 2010. objavio album “Dalmatian Dub”, na kojem su savršeno spojili autohtonu glazbu Dalmacije i klapsko pjevanje sa suvremenom lounge glazbom u downtempo ritmu, dobivši izuzetno pozitivne recenzije u Hrvatskoj i svijetu. Nekoliko godina kasnije objavili su album “Dalmatian Lounge”. Uz sve to, 2012. sa svojim najbližim suradnikom Grabberom i Ivanom Jurićem Yurijem iz grupe Stillness osnovao je grupu Golem, predstavljajući se neočekivano u jednom potpuno novom, radikalno žestokom izdanju i tekstovima u kojima komentiraju stanje u društvu. Tomec je danas jedan od traženijih skladatelja, producenata i basista, a iza njega je izuzetno uspješna karijera o kojoj govori za Nacional.

NACIONAL: Trenutno radite s jednim japanskim boy bendom koji je sve popularniji u Japanu. O čemu se radi i kako ste se pojavili na japanskoj pop sceni?

Sve je počelo prije nekih pet godina, kad sam imao priliku raditi s jednom izuzetnom slovenskom mladom pjevačicom. Napravili smo jedan malo progresivniji pop album “modernog’” zvuka. Zapravo, to je bila moja prva pop produkcija jer sam do tada, osim salse, radio pretežno etno jazz rock ili eksperimentalnu elektronsku glazbu te filmove i reklame. Taj album je slovenski izdavač proslijedio Japancima, na takozvano test slušanje. Njima se to jako svidjelo i tako sam ušao u tim njihovih suradnika. Napravili smo i poslali nekoliko pjesama, a jedna pjesma uvrštena je na album poznatog japanskog benda Hey Say Jump. Na sreću, on je neko vrijeme bio najprodavaniji album u Japanu. Japan je drugo najveće tržište pop glazbe u svijetu, odmah iza SAD-a, i tamo se još uvijek kupuje glazba. Jedna zanimljivost koju nisam prije znao je ta da su boy bendove izmislili upravo Japanci 60-ih godina prošlog stoljeća. Potražnja za pjesmama u Japanu je izuzetno velika, a kako Japanci vole europski zvuk, mnogo japanske i azijske pop glazbe rade upravo europski autori i to najviše Šveđani. Tako da sam se nekako i ja tu našao i moram priznati da je zanimljivo. To je jedan sasvim drugačiji pristup glazbi i sviđa mi se taj koautorski način rada.

NACIONAL: Koliko vam je u tom poslu pomoglo sudjelovanje na kompilaciji ‘’Jazz It! Prefect Toy records’’ za diskografsku kuću Rumbling Japan, na kojoj ste sudjelovali sa svojim projektom Kresho Tumbao?

Pomoglo je kao potvrda da možda mogu napraviti nešto što bi bilo zanimljivo strancima. Tumbao je nastao kao posljedica Kontrapunkt ere i moje zaljubljenosti u broken beat koji su mi otkrili Eddy & Dus tijekom devedesetih. Činilo mi se da bi se taj “broken” mogao još malo izlomiti latino pristupom. Spojio sam Cubismo s elektronikom i to je prošlo prvo kod Nijemaca, a onda kod Japanaca. Eddy Ramić mi je u tome bio veliki motivator, poslao je pjesmu svojim izdavačima i tako se sve desilo.

NACIONAL: Vuče li to korijene još iz 2005. kada ste stvorili Kresho Tomec Universal Pattern?

Da, i to je vezano uz Edija. Universal Pattern je još kompliciranija verzija broken beata. Indijska tabla u mjeri 5/4, fraza koja traje 20/4 i stalno se ponavlja, ali u sporijem hip hop tempu. Ediju je to bilo skroz ludo i poslao ju je izdavaču Alexu Attiasu. Navodno je u tom trenutku, dok je on to slušao, kod njega bila ekipa iz Jazzanove koja je “otkačila” na tu stvar i tako je objavljena. Još jedan moj eksperiment u elektronici objavljen je u Engleskoj na maxi singl vinilu, s jednom pjesmom pjevačice Bembe Segue, koju su u to vrijeme zvali “prva dama broken beata”. Pjesma je zapravo dosta bizarna i ima cijelu neku priču iza sebe. Nekako baš u to vrijeme radio sam produkciju novog albuma Petra Lovšina, osnivača i pjevača slovenskog punk benda Pankrti i to je bila moja prva profesionalna produkcija za nekog drugog izvođača. Odnosno, do tada sam samo producirao albume Cubisma i moj profesionalni posao nekako se počeo razvijati u tom smjeru. U smjeru producenta akustične glazbe. Sve do upoznavanja s Grabberom. I za to naše upoznavanje bitan je Universal Pattern. Njega nije baš zanimala ta akustična rock etno glazba koju sam radio u to vrijeme, pa sam mu pustio i neke moje stare radove koji su mu se svidjeli i od tada surađujemo na različitim projektima. Od Kishe preko “Dalmatian Duba” do Golema, Manouchea, zajedničkog studija itd.

  • ‘NE TREBA VIŠE GOVORITI O POLITICI. Zar nije ljepše servirati dobru ribu, nešto slatko i malo vina, nego groznu, smrdljivu, zelenu žuč’, kaže Krešimir Tomec

NACIONAL: S grupom Cubismo 2000. prvi put ste boravili na Kubi, kamo ste se i sami nakon toga vratili kako bi se posvetili glazbenim stilovima koji su nastali upravo na Kubi. Koliko je na vas i na vaš glazbeni stil utjecala Kuba?

Kuba je zasigurno na mene najviše glazbeno utjecala. U jednom trenutku, kad sam shvatio tu kubansku sinkopu, desio se klik u glavi i od tada više ništa nije isto. To sam zapravo doživio kroz ples tijekom boravka u Havani, dok mi je jedan susjed objašnjavao kako i zašto mora biti naglasak na četvrtu dobu u plesu. Ne znam bih li to razumio da nije bilo Kube i Kubanaca. To je sve povezano. Glazba, ples i kultura. Teško je razumjeti klapu dok ne doživiš konobu i spontanu klapsku pjesmu poslije gradela, kad višeglasno zapjevaju i žene, i djeca, i muževi. Isto tako za salsu jednostavno treba otići tamo gdje su korijeni.

NACIONAL: Sudjelovali ste u snimanju preko 300 hrvatskih pop pjesama i surađivali s izvođačima kao što su Nina Badrić, Dino Dvornik, Songkillers, Divas, Vještice, Ritmo Loco… Međutim, ostali ste vjerni grupi Cubismo. Kako to da niste osnovali svoj bend?

Ako ne računamo Golem, vjerojatno nisam takav karakter. Hrvoje je pravi spiritus movens i ima takvu energiju koja može držati devet čudaka da zajedno funkcioniraju i da se vole. A Cubismo nas je i sve profesionalno obilježio te postao i više od benda. Evo jedan primjer koji mi se čini da je jedinstven i specifičan za Cubismo. Na Hrvojev prijedlog, već na početku smo odlučili organizirati internu socijalnu pomoć za svakog od nas kad je bolestan ili mu se nešto desi pa ne može na koncert, odnosno ide njegova zamjena. Onaj koji je bolestan dobiva novac kao da je na bolovanju i to dosad nitko nije zloupotrijebio. To je jedna familija koja je zajedno već 20 godina i zapravo mi odgovara sjediti u studiju i povremeno ići na koncerte.

NACIONAL: U Ljubljani ste 2003. otvorili tonski studio T&G s vašim poslovnim partnerom Marcom Grabberom koji se, kao i vi, odlučio iz Hrvatske preseliti u Sloveniju. Zašto Ljubljana, a ne Zagreb?

Dogodila se ljubav, a potom i neki projekti, tako da sam stalno na relaciji Ljubljana – Zagreb. No još uvijek imam zagrebačke tablice.

NACIONAL: Od 2003. producirate, snimate, svirate i skladate u svom studiju iz kojeg su izašli neki vrlo uspješni glazbeni projekti u Sloveniji, kao što je album slovenske pjevačice Maje Keuc ili pak grupa Manouche. Znači li to da ste otkrili formulu za osvajanje slovenske scene?

Pa ne znam jesam li našao formulu, ali mnogo radim pa se onda valjda nešto i desi. Imam sreće što sam upoznao krasne ljude u Ljubljani i s njima već 15-ak godina surađujem, pa svako malo ispadne neki dobar projekt koji nakon desetak godina s guštom poslušam.

NACIONAL: Posljednjih godina uspješno stvarate pjesme s kojima Slovenija sudjeluje na Eurosongu. Koliko ste puta već sudjelovali na Eurosongu i koliko vam to pomaže u međunarodnoj glazbenoj karijeri?

Na slovenskom izboru za Eurosong sudjelovao sam već tri puta. Ove godine pomogao sam u produkciji za pjesmu juniorske Eurovizije i nastupu fenomenalne mlade pjevačice Line Kuduzović. Slovenija je osvojila treće mjesto na natjecanju u Bugarskoj. To je dosad najviši plasman Slovenije na Eurosongu pa lijepo zvuči. Inače nisam baš pobornik natjecanja u glazbi i općenito ideje “brže, više, jače”, ali to je sve posao i vjerojatno jedini način da naša pop glazba dođe malo van i da netko od naših izvođača barem jednom osjeti kako izgleda jedan takav veliki show.

NACIONAL: Paralelno ste s Grabberom radili na albumu ‘’Dalmatian Dub’’ koji je dobio pozitivne kritike u Hrvatskoj i inozemstvu jer je prvi put netko uspio spojiti downtempo i lounge elektroniku s podnebljem i glazbenom baštinom Dalmacije. Odakle ideja da se pozabavite klapama u takvom obliku?

Nekim slučajem imao priliku raditi jedan zanimljiv album. Spoj dalmatinske glazbe, ali u slovenskom polka štihu. Niti sam ikad radio polku ni Dalmaciju, ali taj album je izuzetno dobro ispao i dobro prošao u Sloveniji. Za potrebe snimanja išao sam na Prvić snimati klapu i tako sam zavolio klape. Doživio sam klapu u konobi i tu je sve počelo. Nakon upoznavanja s Markom koji je već dobro zaglibio u lounge i imao velikog iskustva u tome, rodila se ideja da napravimo Dalmatian chill. Njemu se u početku to činilo dosta bizarno, ali smo već pri prvoj pjesmi otkrili da bi to moglo biti dobro. Ta prva pjesma “Šijavica” možda je čak i najbolja od svega što smo stvorili i dala nam je motivaciju za cijeli album. Tada se pojavio vlasnik diskografske kuće Scardona Branko Paić koji je čuo da to radimo i ponudio nam da za nju napravimo seriju albuma istoga tipa. Iako izgleda da Scardona objavljuje samo zabavnu glazbu i klape, pokazalo se da je Branko dosta progresivan i razmišlja unaprijed te je odlučio riskirati i probati nešto novo.

  • ‘TRENUTNO RADIMO Croatian chill-deep zvuk kroz koji obuhvaćamo cijelu Hrvatsku. To je ujedno prilika da produkcijski eksperimentiramo i pomičemo granice’

NACIONAL: Tri godine kasnije predstavili ste i album ‘’Dalmatian Lounge’’ s kojim ste nastavili u sličnom stilu i koji su neki cijenjeni inozemni glazbenici i producenti pohvalili. Nastavljate li i dalje fuzionirati glazbenu baštinu Dalmacije ili ćete možda pokušati i s Podravinom, Istrom, Slavonijom…?

Upravo na Brankovu inicijativu trenutno radimo neki Croatian chill-deep zvuk. Malo moderniji pristup od prvih dvaju albuma i kroz njih obuhvaćamo cijelu Hrvatsku. Od Međimurja, Istre, Like, Podravine itd. To nam je ujedno prilika da produkcijski eksperimentiramo i pomičemo svoje granice.

NACIONAL: Upravo negdje u tom periodu paralelno ste s Grabberom i pjevačem grupe Stillness Ivanom Jurićem Yurijem objavili album ‘’Trokut’’, predstavljajući se kroz grupu Golem koja je na neki način suprotna svemu što ste do tada radili. Izuzetno društveno politički angažirana grupa, žestokih gitarskih rifova i drum’n’bassa, s pjesmama u kojima ste semplirali govore hrvatskih političara i oštro se obrušili na stanje u državi i svijetu. Kao da ste sve to vrijeme jedva čekali da progovorite o svemu tome? Odakle takav zaokret?

Iza “Dalmatian Duba” i Golema je ista ideja. Golem je kao povraćanje kad ti je slabo, da ti bude lakše, a “Dalmatian Dub” je konzumacija nečeg domaćeg, finog, upakiranog malo drugačije. Kineska hrana u Kini nije ista, na Zapadu je prilagođena našem ukusu. Tako smo i mi prilagodili Dalmaciju malo mlađoj ekipi. Ljudima koji možda to inače ne vole. “Dalmatian Lounge” odraz je onoga što smatramo lijepim, a Golem odraz onoga ružnog oko nas. Nešto kao ravnoteža svakog čovjeka. Yin i yang. Dalmatian je chill out nježnih zvukova, a Golem electro-d’n’b punk s hard distorziranim gitarama i sintesajzerima. Trudili smo se naći što više “iritantnih” zvukova za Golem.

NACIONAL: Kroz pjesme Golema izjednačili ste ljevicu i desnicu, napali sve oblike vlasti, osvrnuli se čak i na stvaranje novog svjetskog poretka i ukazali na svojevrsnu apokalipsu civilizacije kakvu poznajemo. Smatrate li da smo doista došli do kraja?

Facebook i internet su odlična stvar da čovjek konačno upozna prijatelje, poznanike i svijet oko sebe. Prvenstveno kroz Facebook statuse i komentare ispod članaka na portalima. Ustanovio sam da ljudi sve znaju, tako da nema potrebe više išta komentirati. Zanimljivije mi je promatrati kako mediji utječu na programiranje uma. Jedan poznati glazbeni kritičar je u svom osvrtu na album Golema ustanovio da je nakon renesansnih promjena u hrvatskoj politici i ulaska Hrvatske u EU i NATO, demode raditi takvu “crnu” politički obojenu glazbu jer dolazi vrijeme prosperiteta. Pa kako je jednom Yuri rekao, pustimo da onda Golem ostane dokument vremena. Mislim da vrijeme već pokazuje jesmo li ili nismo bili u pravu, iako je lijepo da još ima romantičnih, da ne kažem naivnih ljudi.

NACIONAL: Radite na novom albumu Golema. Hoćete li nastaviti sa započetim ili ćete ublažiti retoriku?

Tekstovi najviše ovise o Yuriju i njegovu raspoloženju. Ali mislim da ne treba više govoriti o politici. Zar nije ljepše servirati dobru ribu, nešto slatko i malo vina, nego groznu, smrdljivu, zelenu žuč.

NACIONAL: Golem je na neki način projekt za hrvatsko tržište, Manouche za slovensko, japanski boy bend za japansko, “Dalmatian Dub” i ‘’Dalmatian Lounge’’ za globalno… Radite li na stvaranju globalnog pop hita koji bi vam osigurao lagodnu budućnost?

Svi mi priželjkujemo veliki hit. Puno radim pa se možda nešto i desi, a možda i ne. Nikad ne znaš. Buena Vista postali su globalno uspješni u svojim osamdesetim godinama života. Pa ako bog da zdravlja…

Komentiraj

FOTO:JURE MATOZ I ANDREJ ZAVASNIK ZAVA
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.