Norvežanin Jo Nesbø jedan je od onih književnika čiji svaki novi roman izazove iznimnu pozornost i kritike i čitatelja. Dosad je preveden na više od 40 jezika, njegova serija od deset kriminalističkih romana o detektivu Harryju Holeu, kao i samostalni kriminalistički romani te serija romana za djecu, prodani su u 30-ak milijuna primjeraka. U Hrvatskoj je u izdanju Fokusa upravo objavljen njegov novi roman “Sin”, za koji ga je inspirirala Biblija. Roman je to o iskupljenju grijeha, osveti, obitelji, dobru i zlu, a govori o mladom Sonnyju Lofthusu koji kreće u osvetnički pohod na osobe koje su skrivile smrt njegova oca.

Screenshot
FOTO: Screenshot

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Jo Nesbø govori o religiji, otkriva bi li počinio zločin da spasi svoju obitelj, a priča i o Norveškoj i životu u toj zemlji te objašnjava zašto misli da nije dobro da uđe u Europsku uniju.

  • Jedan od najpopularnijih i najprodavanijih svjetskih kniževnika u ekskluzivnom razgovoru za Nacional priča o novoj knjizi “Sin”, o religiji, o snažnim obiteljskim vezama, ali i o životu u Norveškoj te objašnjava zašto misli da je za njegovu zemlju najbolje ostati van Europske unije.
  • Norveška je trenutačno najudaljenija od ulaska u EU. Zato što Norvežani vide što se događa i drago im je što ne moraju platiti račun, kao što to Njemačka mora’.

NACIONAL: U svojoj novoj knjizi “Sin” upoznajete nas s policajcem Simonom Kefasom koji ima neke mračne tajne te sa Sonnyjem Lofthusom, koji je nakon 12 godina zatvora za zločine koje nije počinio odlučio uzeti stvari u svoje ruke, nakon što sazna okolnosti očeve smrt te kreće u osvetu. Pročitala sam da vas je za ovaj roman inspirirala Biblija, je li to istina?

Da, inspirirala me Biblija, kao i za još neke knjige koje sam napisao. Najbolje priče su uvijek tužne, zar ne? Uvijek je nekako riječ o velikim porazima, a ne velikim pobjedama. Pomislio sam na Isusa i kako bi to izgledalo kad bi se on vratio u život i uzeo stvari u svoje ruke.

NACIONAL: Vjerujete li u onu izreku “oko za oko”?

Da, ona se nalazi u Starom zavjetu. Želio sam pisati o čovjeku ne kao o Mesiji, nego kao o nekom tko vraća svoje dugove. To je bila inspiracija.

NACIONAL: Jeste li religiozni i što vam znači vjera?

Nisam baš religiozan u biblijskom smislu. Ne vjerujem da postoji Bog u bilo kojem obliku, s obzirom na to da se pojavljuje u različitim religijama. No priče iz Biblije su tako moderne i to mi se sviđa. To se posebno vidi u serijama i filmovima koji su danas popularni, svi su nekako povezani uz Bibliju. Nije riječ o dobricama ili zločincima. Ne moraju sve priče biti crne ili bijele, takve nisu ni one biblijske. Tako pišem i svoje knjige. U novoj priči moj lik Sonny je višeslojan, nije samo zao, ima u njemu i nečega dobroga.

NACIONAL: Da, ali bez obzira na sve, kroz cijelu knjigu provlači se i osjećaj iskupljenja i snažnih obiteljskih veza. Mislite li da bi svatko od nas počinio zločin da spasi člana obitelji? Biste li vi nekoga ubili da spasite svoju kćer? Razmišljate li o tome kad pišete?

Naravno da razmišljam o tome, iako je riječ o fikciji. Bez obzira na to što su moje priče izmišljene i što nemaju veze sa stvarnim životom, ipak sam razgovarao s ljudima koji su prošli kroz takve i slične situacije. Mislim da bi svatko napravio sve ono što je potrebno da bi zaštitio sebe ili nekog sebi bliskog. Bio sam u ratnoj zoni u Kongu, na Balkanu tijekom rata i na sličnim mjestima. U takvim trenucima vidite za što su ljudi sposobni – i za junaštvo i za izdaju.

NACIONAL: Da se vratimo na razgovor o crnom i bijelom u životu, tako nešto ne postoji ni u jednom segmentu življenja. Postoji puno sivih nijansi u svima nama.

Tako je. Većina nas bi učinila sve što treba da ostanemo živi. Sva objašnjenja i glorificiranje naših djela dolaze kasnije. U zadanoj situaciji svi bismo napravili ono što treba, pa i počinili zločin. Ako pogledate neke zemlje u kojima se ratuje, vidite da su stvari malo drugačije od onoga što se može vidjeti u filmovima. Većina ljudi u takvim ekstremnim situacijama jednostavno pokuša preživjeti. I to je normalno. Moramo znati da su junaštvo i idealizam zapravo iznimno rijetka pojava.

NACIONAL: Kad govorimo o lošim stranama ljudi, mislite li da kriminalci žive bolje od ostalih, s obzirom na to da ne razmišljaju o pravilima i društvenim normama koje ostali poštuju?

Zapravo sam malo razočaran konceptom “kriminalnog svijeta”. Mnogi bi pomislili, a i ja sam tako mislio, da su pljačkaši banaka i slični zločinci jako lukavi, da su pravi genijalci. Ali većina njih samo pokušavaju živjeti kao kriminalci, nisu baš jako snalažljivi, gotovo svi su depresivci. Ima izuzetaka i takvi su zanimljivi, ali većina ih je zapravo puna samoljublja bez razloga. Mislim da ljudi s prave strane zakona žive bolje od onih s pogrešne strane. Iluzija te slobode je precijenjena i pretjerana.

NACIONAL: Napisali ste deset romana o Harryju Holeu, policajcu koji svakom knjigom ima sve više mana. Zašto je dobro da pisac ima serijal s istim likom? Koje su dobre strane takvog izbora?

Dobro je zbog samog lika. Možete pratiti kompleksnost ljudske prirode. Nitko od nas neće uvijek donositi prave i moralne odluke, neće uvijek raditi dobre stvari. Ponekad radimo jako loše stvari. Tako da u liku koji duže pratimo postoje različita razdoblja života, u određenim situacijama drugačije će se ponašati. Postoje kontradikcije u njegovu liku, a to je dobro. Ipak je riječ o tome da se lik prati tijekom nekoliko godina, mora se promijeniti dosta stvari, to je tako u životu. Ili je razvoj lika linearan ili se kreće u krug. Uz to je uvijek povezano pitanje može li se čovjek promijeniti ili se uvijek vraća svojoj prirodi.

NACIONAL: Zašto ste baš uveli lik Harryja? Tko vas je inspirirao? Ima li autobiografskih elemenata u njemu?

Stvorio sam ga još 1997., a tad još nisam imao jasnu sliku o tome tko je on i kakvim ga želim stvoriti. Nije bio inspiriran stvarnim čovjekom, ali s vremenom sam shvatio da on ima sve više mojih osobina. To je valjda bilo neizbježno, ali nisam tako planirao. Priču o njemu imao sam od početka, u smislu radnje u romanu, ali nisam znao kakav će on biti privatno, kako će se ponašati u određenim situacijama.

NACIONAL: To je dobro, zar ne? Ostavlja mjesta za iznenađenja. Usmjeravaju li vas čitatelji dok pišete ili ih ne slušate?

Nikad ne slušam čitatelje. U tom smislu im nisam odan. Pokušavam da ih previše ne kontaktiram, oni su na neki način distrakcija. Zato, primjerice, ne volim Charlesa Dickensa. On je objavljivao poglavlje po poglavlje i tako je osluškivao reakcije čitatelja.

NACIONAL: Znate li da i neki suvremeni autori tako rade?

Nisam znao. Ja ne mogu tako raditi. Kao pisac otvaram vrata svog doma, pokazujem ljudima kako živim. Oni moraju prihvatiti kako je stan namješten, glazbu koja svira, način na koji je stol postavljen. Moje je pisanje zapravo pozivnica u moj dom i moj svemir. Zaista ne mogu mijenjati radnju ili likove prema sugestijama čitatelja. Kad sam počinjao pisati, davao sam prijateljima da pročitaju moje rukopise, i još uvijek to radim. Ali samo da bi vidjeli logiku likova i radnje, ne da daju sugestije.

NACIONAL: Kad govorimo o čitateljima, zbog čega su vaše knjige toliko popularne? Ima mnogo pisaca na svijetu, ali nisu svi popularni, ne prodaju 30 milijuna knjiga kao što ste vi to uspjeli.

Ne mogu to objasniti, niti pokušavam. Ne želim to analizirati. Ne znam zašto sam postao popularan. Za deset godina, kad me netko bude to pitao i ako ne budem više toliko pisao, možda će željeti znati što radim pogrešno. Ne radim ništa ni pogrešno ni pravilno, pisanje je moja zabava i pokušavam prenijeti na papir ono što me muči. Knjige pišem za publiku. Čak i kad bih imao samo nekoliko čitatelja, i dalje bih uživao u pisanju. No stvar je takva da imam milijune čitatelja, što je puno bolja opcija. Kad su pitali američkoga glazbenika Toma Waitsa, nakon što je izdao hit album “Swordfishtrombones”, što se dogodilo da sad, deset, 15 godina od početka karijere, napravi dobar album i gdje je ključ, on je rekao da nema ključa. “Bio sam ovdje, radim iste stvari 15 godina. Nisam ja došao k vama, vi ste došli meni”, rekao je. To je i moj način – moji čitatelji moraju doći k meni.

NACIONAL: Prije nekoliko tjedana u Hrvatskoj je bila premijera filma “Prdoprah doktora Proktora”, koji je snimljen prema vašoj knjizi. Zašto ste počeli pisati knjige za djecu?

Moja je kći kriva za to. Ona je uvijek htjela da joj pričam razne priče. Jednog ljeta željela je da joj neku ispričam i smislio sam priču o prdoprahu. Djevojčica Lisa joj sliči, a Mrva je morao biti sitan jer se u to vrijeme ona bojala dečki. Jako smo se dobro zabavljali tog ljeta i tako sam odlučio da bih to mogao objaviti.

NACIONAL: Je li teže pisati za djecu? Osjećate li veću odgovornost kad pišete za njih?

To je uglavnom isti posao kao kad pišem za odrasle, ali ipak je drugačije, usporedio bih to s orkestrom – uvijek drugačije zvuči, što ovisi o “likovima”, odnosno, o sviračima i dirigentu. Kad pišem za djecu, to je kao kad sviraš jazz s dečkima, spontanije je, opuštenije. Planiram priču, ali imam više slobode u razradi radnje.

NACIONAL: Nakon dosta knjiga koje ste napisali, razmišljate li o kritikama koje bi mogle uslijediti? Osjećate li pritisak sa svakom novom knjigom?

Pokušavam ne razmišljati o tome, ali to, nažalost, nije moguće posve isključiti. Počeo sam pisati jer to obožavam. Svakog dana tjeram se da prestanem, ali ne mogu. To je užitak jer pišem samo za sebe. Ne pišem za izdavače ili čitatelje, jer tad to postane obveza. Ako to ikada osjetim, sigurno ću prestati. Pišem jer osjećam da moram ispričati priču. Još uvijek je tako pa ću zato i nastaviti.

NACIONAL: O čemu trenutačno pišete?

Pišem roman koji je utemeljen na “Macbethu”.

NACIONAL: To je nešto posve drugačije od vaših prijašnjih djela…

Apsolutno, to je velika promjena.

NACIONAL: Nedavno je u Zagrebu održan književni festival, a Švedska je bila zemlja partner. Mnogi švedski autori su spomenuli da se situacija u toj zemlji promijenila nagore i da zbog imigracijske politike imaju mnogo problema koji se odražavaju i na tome da ekstremno desna stranka jača svoj utjecaj. Kakva je situacija u Norveškoj? Kažu da je to vrlo skupa zemlja, ali i da se u njoj osjeća nordijski standard blagostanja. Je li to istina?

Istina je. Dobro se živi u Norveškoj. Društvo se nije promijenilo desetljećima i ne osjećamo probleme koje imaju neke druge zemlje oko nas, a pogotovo nemamo krizu koja je zahvatila cijelu Europu. Ono što bi potencijalno mogao biti problem jest to što nam nestaje nafte, ali još uvijek je prisutna jaka socijalna komponenta.

NACIONAL: Koji su najveći problemi u vašoj zemlji?

Ako usporedimo Norvešku s ostatkom svijeta, rekao bih da nemamo prevelikih problema. Ono što bismo mi zvali velikim problemima, sve druge zemlje nazvale bi sitnima jer njih muče ogromne krize. U posljednjih 30 godina Norveška je postala multietnička i multikulturalna zemlja, pa želimo u budućnosti još više učvrstiti te veze i učiniti sve da se svi u Norveškoj osjećaju kao Norvežani.

NACIONAL: Spomenuli ste velike probleme u Europi. Brinete li zbog toga, jačanja desnih stranaka s jedne i ekstremno lijevih s druge strane? Mislite li da će se nešto promijeniti?

Brinem se, naravno. Svijet postaje sve manji i trenutačno se događa jedan veliki potres. Kontinenti se približavaju jedan drugome i naravno da dolazi do potresa. Ista je stvar s kulturama i naravno da će doći do konflikata, to je neizbježno u takvim situacijama. Međutim, baš zato što je svijet jedno veliko selo, to će se promijeniti i bit će bolje. Kad sam bio dijete, djed mi je pričao o SAD-u, a to je bilo doslovce na drugom dijelu svijeta. Sad to više nije tako, sad putujemo po cijelom svijetu u nekoliko sati. Ljudi se sele i još će desetljećima to raditi, pa moramo pronaći način kako ćemo stvoriti suživot. To se odnosi na sve ljude na Zemlji. Naravno da to uzrokuje trenje, ali ja sam optimističan. Bit ćemo bolji svijet u budućnosti.

NACIONAL: Smatrate li da bi vaša zemlja trebala ostati izvan Europske unije jer su Norvežani dvaput glasovali protiv ulaska?

To ovisi o načinu gledanja na stvari. Ako govorim kao Norvežanin, vjerojatno je bolje ostati izvan Europske unije. Ako se na to gleda kao na solidarnost s ostalim narodima Europske unije, sigurno bismo mogli pridonijeti ovoj velikoj ekonomskoj nejednakosti, bez obzira na to što smo mala zemlja od svega pet milijuna stanovnika. Morali bismo pomoći drugim zemljama i nisam protiv toga. Ali Norveška je trenutačno najudaljenija od toga da uđe u EU više nego ikada u povijesti. Zato što Norvežani vide što se događa u Europi i drago im je što nisu dio toga i što ne moraju platiti račun, kao što to Njemačka mora.

Komentiraj

FOTO:Hakon Eikesdal//Screenshot
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture