Šveđanin Jens Lapidus trenutačno je jedno od hit imena na svjetskoj književnoj sceni,nova zvijezda skandinavskog kriminalističkog romana. No iako je zagazio u većpomalo zagušeno tržište, odmah se izdvojio od ostalih. Kao odvjetnik, spretno je iskoristio svoja iskustva iz sudnice gdje je branio brojne okorjele kriminalce, a rad s takvim klijentima omogućio mu je uvid u njihov način razmišljanja – koji ga je toliko zaintrigirao da je počeo pisati. Time je u formu skandinavskog kriminalističkog romana unio nešto sasvim novo: štivo pisano iz perspektive ubojica, dilera i mafijaša, za koje je čitatelju lako pronaći razumijevanje.

  • Šveđanin Jens Lapidus trenutačno je jedno od hit imena na svjetskoj književnoj sceni, nova zvijezda skandinavskog kriminalističkog romana.
  • Kao odvjetnik, spretno je iskoristio svoja iskustva iz sudnice gdje je branio brojne okorjele kriminalce, a rad s takvim klijentima omogućio mu je uvid u njihov način razmišljanja – koji ga je toliko zaintrigirao da je počeo pisati.
  • ime je u formu skandinavskog kriminalističkog romana unio nešto sasvim novo: štivo pisano iz perspektive ubojica, dilera i mafijaša, za koje je čitatelju lako pronaći razumijevanje.

“Želio sam postići da se čitatelj nađe u situaciji da čita o dileru koji bježi od policije s vrećom punom kokaina – i da navija za njega”, govori Lapidus koji se prošlog tjedna našao u Zagrebu kao gost novopokrenutog Zagreb Book Festivala, koji je organizirala izdavačka kuća Naklada Ljevak uz pokroviteljstvo Kraljevine Švedske. Ideja je da svake godine druga zemlja bude partner festivala.

Lapidus, opušteni 40-godišnjak koji ne skriva koliko uživa u pažnji koju mu je donijela slava, strpljivo je odradio intervjue, odgovarajući svima na ista pitanja – o balkanskoj mafiji u Stockholmu. Upravo je ona pokretač radnje u njegovoj “Stockholmskoj trilogiji”, koju je u Hrvatskoj objavio VBZ. Radovan, Mrado i Ratko neka su od imena koja se odmah na početku pokazuju kao izuzetno važna za priču, dok se spominju i stvarni likovi poput Dragana Joksovića Jokse, bivšeg kralja stockholmskog podzemlja ubijenog u atentatu 1998., za kojeg se smatralo da je u Švedskoj vodio poslove za Željka Ražnatovića Arkana. Devedesete su godine bile vrlo turbulentne za Švedsku: ušla je u EU i morala početi praviti ustupke u svojim gospodarskim politikama, zapala je u ekonomsku krizu, primila velik broj imigranata, ponajviše onih s prostora bivše Jugoslavije koji su pobjegli od rata. Srbijanski i crnogorski mafijaši tamo su razgranali čvrstu mrežu ilegalne trgovine cigaretama, koju su potkraj 90-ih nadogradili preprodajom kokaina. No iako je Švedska u 90-ima zabilježila nezapamćen porast pljački, ubojstava i kriminala općenito, Jens Lapidus tada je bio mladi student prava, koji je tek u medijima viđao prezimena koja završavaju na “-ić” i gruba lica koja su se međusobno ubijala na mirnim stockholmskim ulicama. S njima je došao u kontakt tek kada se počeo baviti kaznenim pravom, da bi ga njihov način razmišljanja toliko zainteresirao da je o njima počeo pisati. Prije dvije godine prepolovio je odvjetnički angažman u korist pisanja i – iako kaže da ga pravo još uvijek uzbuđuje – ne isključuje mogućnost da se u potpunosti posveti pisanju.

NACIONAL: ”Stockholmska trilogija” je gotova. Je li vam žao?

Naravno. Trebalo mi je sedam godina da napišem ove tri knjige i ti su likovi svaki dan bili u mojoj glavi. Živio sam s njima, razmišljao o njima i postali su mi poput vrlo bliskih prijatelja. Postali su stvarni; počelo mi se događati da pomislim: JW bi se sad nasmijao ovoj šali, Jorge bi poludio da ovo sazna. To je bio moj životni projekt i on me učinio onim što jesam. Istovremeno, osjećam se trijumfalno: uspio sam, popeo sam se na Mount Everest. Poželio sam napisati ovu trilogiju i uspio sam. Zapravo je to sve jedna ogromna knjiga, zbog čega je to bio zbilja velik zalogaj – koji sam uspio prožvakati.

NACIONAL: U Švedskoj je već izašao vaš novi roman “VIP room”. Jeste li njime otvorili novu trilogiju?

Trenutačno pišem drugi dio. Ne znam koliko će biti nastavaka, ali više od dva će biti sigurno. Radi se o dvoje ljudi; čovjeku koji je izašao iz zatvora nakon osam godina i mladoj odvjetnici koja radi u prominentnom odvjetničkom uredu. Njih dvoje moraju surađivati na razjašnjavanju jedne otmice.

NACIONAL: Novi roman nije pisan iz perspektive kriminalnog miljea i njime ste se približili klasičnom skandinavskom kriminalističkom romanu. Jeste li se bojali promijeniti shemu kojom ste se proslavili i izdvojili od drugih autora?

Jesam, uvijek postoji rizik kad autor promijeni stil, jer stekne fanove koji ga vole baš zbog toga što je radio do tad. Međutim, ja sam odvjetnik i pisanje nije moj posao. Ono je nešto što radim u slobodno vrijeme i mora mi biti užitak i izazov. Svjestan sam da mogu jednu te istu knjigu pisati opet i opet, i tako u nedogled. Mnogi autori krimića to i rade, no želio sam pokušati nešto novo. Nova knjiga je hibrid mog dosadašnjeg pisanja i klasičnog kriminalističkog romana.

NACIONAL: Kako ste počeli pisati; jeste li to radili još u mladosti ili se ideja o knjizi pojavila niotkuda?

Doslovno niotkuda. Doduše, otac mi je bio novinar i oduvijek me pisanje zanimalo. Jedan od razloga zašto sam upisao pravo i jest činjenica da je riječ odvjetniku mač kojim postiže cilj. Razmišljao sam o studiju novinarstva, ali zapravo nisam znao čime bih se bavio i želio sam profesiju koja je konkretnija. Međutim, nisam nikad u životu u tom smislu sjeo i nešto napisao.

NACIONAL: Koji je bio presudni trenutak, što vas je navelo da – pored karijere u usponu i uloge oca – pokušate odvojiti vrijeme za nešto vremenski tako zahtjevno?

Kao prvo, imam strašno puno energije – barem sam imao, s troje djece je sad to već malo drukčije. Već sam u školi imao problema, dodijelili su mi posebne učitelje i roditelji su neprestano morali dolaziti na razgovore. Danas bi mi vjerojatno dijagnosticirali ADHD i dali mi lijekove. U to vrijeme sam bio samo problematično dijete. Tako sam čak i uz studij prava, kao i uz zahtjevan odvjetnički posao, imao višak energije. Ideju da počnem pisati dobio sam na jednom od mojih prvih suđenja, nakon što sam iz korporativnog prava prešao u kazneno. Tu su mi se otvorila vrata prema Stockholmu o kojem nisam puno znao. Shvatio sam da miran i siguran grad u kojem sam odrastao ima jednu sasvim drukčiju stranu, da u njemu postoji zaseban svijet u kojem ljudi drukčije žive i razmišljaju. Pokušao sam stvari vidjeti iz njihove perspektive i počeo sam pisati. Nisam znao što pišem, niti zašto; samo sam pisao. O stvarima koje sam vidio u sudnici, pričama koje sam tamo čuo. Kad sam sakupio stotinjak stranica, pomislio sam: zašto ne bih napisao roman?

NACIONAL: U knjigama ne skrivate fascinaciju kriminalcima, gotovo da ste na njihovoj strani. Jeste li im na neki način zavidni na slobodi od moralnih pitanja i društvenih očekivanja?

Apsolutno. Čitavo je društvo zaintrigirano pitanjem kako je biti na drugoj strani. Sama pomisao na kauboja s Divljeg zapada, koji radi što želi i ne mora odgovarati ni za što, privlačna je ljudima jer simbolizira potpunu slobodu, život bez zakona i ograničenja. Simbolizira mogućnost da se bude ono što jesi, a ne ono što drugi očekuju od tebe. Naše društvo je na suprotnom kraju toga; ima strahovito puno pravila i ograničenja, jasno nam je nametnuto kako se moramo ponašati ako želimo biti njegovim dijelom. Antijunaci su literarno zanimljiviji od klasičnih junaka. Kad sam počinjao pisati, većina skandinavske kriminalističke literature imala je za glavne likove inspektore koji bi, u najgorem slučaju, imali problema s alkoholom. Pomislio sam si: ti ispravni likovi su tako dosadni. Želio sam pisati o likovima koje, iako rade loše stvari, čitatelj ne može ne voljeti. Htio sam čitatelja dovesti u situaciju da se identificira s kriminalcem. S tim da sam uvijek pravio razliku – moji likovi nikad nisu silovatelji ili zlostavljači djece.

NACIONAL: Iz kojeg miljea dolazite?

Odrastao sam u predgrađu Stockholma, u tipičnoj obitelji srednje klase. Majka mi je bila socijalna radnica, a otac novinar koji je kasnije počeo raditi za državnu inspekciju u području obrazovanja. Oboje su bili državni službenici i školovao sam se, poput većine, u državnim školama. Međutim, prije 15 godina Stockholm je bio puno drukčiji. Ne mogu reći da je bio ruralniji, ali nije bilo privatnih fakulteta, jet set klubova u kojima imućni studenti piju šampanjac i vuku kokain, nije bilo ni dućana visoke mode. Ako ste željeli kupovati u Louisu Vuittonu, morali ste otići u Pariz ili London.

NACIONAL: Kako pamtite 90-te; ekonomsku krizu u Švedskoj, ekspanziju trgovine kokainom i pojavu balkanske mafije?

Prije 15 godina u Švedskoj su se dogodile velike promjene; porastao je broj imigranata, počele su se otvarati ekskluzivne trgovine, restorani i klubovi, započela je privatizacija djelatnosti koje su oduvijek bile u državnoj sferi, eksplodirala je trgovina kokainom. Ona je bila velikim dijelom pod kontrolom balkanske, odnosno srbijanske i crnogorske mafije, što je i danas slučaj. Razlika je jedino u tome što je balkanska mafija u Švedskoj u međuvremenu jako oslabila, dezintegrirala se; danas u Stockholmu djeluje nekoliko podjednako jakih manjih bandi, a imaju i sve veću konkurenciju u imigrantima poput Kurda. Ja sam tada bio student prava i o takvim sam pričama čitao samo u medijima.

NACIONAL: Kakva je situacija s mafijom danas?

Mafija u Švedskoj postaje sofisticiranija, sve je manje nasilnih zločina, a sve više korporativnih prijevara. Niknula je i čitava nova kriminalna branša internetskog kriminala, neusporedivo češće se događaju otmice tuđih identiteta nego osoba. S tuđim identitetom kriminalci u bankama podižu ogromne zajmove, bez znanja pravog vlasnika bankovnog računa. Baš radim na slučaju jednog nogometaša, koji je nedavno napustio Švedsku kako bi otišao igrati za inozemni klub. Određena je skupina krivotvorila njegove dokumente, zatražili su zajam i dobili ga. On je jedan od 400 ljudi koje je ta skupina ljudi oštetila. Upravo branim jednog od njih.

JRE_7621
Foto: Josip Regović

NACIONAL: Imate li moralnih dilema kad branite nekoga tko je evidentno počinio zločin?

Ne, jer se ne identificiram sa zločinom ili okrivljenikom, nego s pravnim sustavom u koji vjerujem – a obrana je njegov važan dio. Naravno, događa mi se da optuženik, recimo, prizna zločin, ali traži od mene da pozovem svjedoka koji će svjedočiti u njegovu korist. Na takve stvari ne pristajem, niti su u skladu sa zakonom.

NACIONAL: Kako je slava utjecala na vaš život? Od ozbiljnog odvjetnika postali ste švedska zvijezda, gostujete u televizijskim emisijama, pozivaju vas na razna događanja, popularni ste poput najpoznatijih švedskih glumaca.

Zbog enormnog uspjeha švedskog kriminalističkog romana, pisci krimića su u Švedskoj zbilja zvijezde. Prije 15 godina nismo znali ni kako izgledaju naši najpoznatiji pisci. Danas pisac mora neprestano biti u medijima i stalno se promovirati – jednako kao što su na to primorani glumci. Ja sam ekshibicionist, tako da meni takav pristup paše. Između ostalog, zato i jesam odvjetnik jer volim šou. Imam i velik ego, tako da mi pozornost odgovara. Međutim, mislim da to nije dobro za književnost – fokus bi trebao biti na knjizi. Ja vodim dosadan život: ustajem u sedam, vodim djecu u vrtić, odlazim na posao, branim ljude, navečer pišem – to nije život hollywoodske zvijezde. Razumijem da ljude zanima tko stoji iza nečega što ih je zainteresiralo, ali mislim da je ovdje stvar slična kao s politikom: nitko ne bi trebao glasati za najsimpatičnijeg tipa, nego za onog s najboljim idejama.

NACIONAL: Larsson je u svojoj trilogiji “Millennium” progovorio o švedskoj nacističkoj prošlosti, vi ste prikazali neki drugi Stockholm kakav se turistima ne bi svidio. Smeta li ponekad Šveđanima što njihovi slavni autori kriminalističkih romana svijetu iznose švedski prljavi veš?

Švedska promovira i sufinancira takve knjige i filmove i mnogi se pitaju zašto država sudjeluje u prljanju te idealne slike koju ljudi u svijetu imaju o Švedskoj. Međutim, Šveđani se ne srame pokazati da i kod nas ima svega. Osim toga, zanimljivo je da najviše kriminalističke literature dolazi iz Skandinavije, iz najsigurnijih zemalja na svijetu u kojima su zbilja male šanse da vas netko napadne. Nama su zločini zanimljivi, egz otični, baš zato što su rijetki. Iz Meksika ili iz Moskve, gdje se događaju pravi zločini, ne dolazi puno kriminalističke literature. Ljudi su tamo okruženi kriminalom, puni su ga mediji i nije im fascinantan kao tema.

NACIONAL: Srame li se Šveđani suradnje s nacistima iz Drugog svjetskog rata?

To je još uvijek vrlo osjetljiva tema, pogotovo zbog porijekla naše kraljice. Njezini roditelji su Nijemci koji su nakon rata iz Njemačke pobjegli u Brazil i tek su prije dvije godine mediji razotkrili da su oni bili vlasnici velike tvornice u Njemačkoj koja je bila oteta Židovima. Afera je zataškana, ali ostalo je pitanje zašto su pobjegli u Brazil i koje je porijeklo njihovog imetka.

NACIONAL: Švedska je u svjetskim vojnim sukobima službeno uvijek bila neutralna, nema gotovo nikakve obrambene snage i slovi za zemlju koja promovira mir i demokraciju. Istovremeno je jedna od najvećih izvoznika oružja u svijetu. Kako Šveđani gledaju na to?

To je jedna od najvećih prijevara ikad. Predstavljamo se kao demokratska zemlja, a prodajemo oružje okrutnim diktaturama poput Saudijske Arabije, u kojima ljudima i danas odsijecaju glave. To je ludo. Neki to opravdavaju činjenicom da je to bitno za ekonomiju, dok se drugi toga užasavaju. Ja smatram da je prljavo svijetu prodavati priču o moralu i ispravnosti, a istovremeno izvoziti ogromne količine oružja – mi nismo mali proizvođači, mislim da smo četvrti izvoznici u svijetu.

NACIONAL: Iako slovi kao jedna od zemalja s najvišim stupnjem sreće i blagostanja, Švedska je dugo bila na vrhu svjetskih ljestvica po stopi samoubojstava. Kako biste to objasnili?

Statistike uvijek treba promatrati vrlo oprezno – u mnogim je zemljama sramotno počiniti samoubojstvo i ono se često ne prijavljuje kao takvo. U Švedskoj to nije slučaj, budući da smo vrlo nereligiozno društvo, pa se samoubojstva ne skrivaju. Iako to više ni službeno nije tako, mislim da taj podatak zapravo nikad nije ni bio istinit.

NACIONAL: Što je Švedskoj donio ulazak u EU? Što se danas događa sa švedskom državom blagostanja?

Ja bih Švedsku danas nazvao državom post blagostanja; budući da ne možemo zatvoriti granice i ignorirati ostatak svijeta, neprestano nas pritišću druge države da promijenimo svoju ekonomiju kako bismo se uklopili. Tako je i nas preplavio val privatizacije; u Švedskoj nije bilo privatnih škola i sveučilišta, bolnica i dječjih vrtića. Sada i kod nas počinje vrijediti pravilo: koliko platiš, toliko dobiješ. Istovremeno, u Švedsku je od 80-ih godina ušlo jako puno imigranata, koji se nisu integrirali. Kada se metroom odvezete nekoliko stanica iz sigurnog i uređenog centra Stockholma, naiđete na sasvim drugi svijet; oronule zgrade iz 70-ih, opasne i prljave četvrti u kojima živi samo 10 posto ljudi švedskog porijekla. No najveći je problem što se ljudi iz tih dvaju svjetova ne susreću – idu u svoje škole, svoje dućane, ne miješaju se. Budući da je s ekonomskim promjenama došlo i do obezvrjeđivanja profesorske profesije, u tim četvrtima su vrlo loše škole jer u njima nitko ne želi raditi. Tako je imigrantima onemogućeno da se integriraju, jer nemaju gdje usvojiti pozitivne vrijednosti, pa čak ni naučiti dobro jezik. Međutim, ne mijenjaju imigranti Švedsku, nego ekonomske promjene u zadnjih 15 godina.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović
PODIJELI
Tanja Simić Jelača, novinarka s 10-godšnjim iskustvom rada u Nacionalu, orijentirana na teme vezane za život i društvo općenito; od gospodarstva, znanosti i tehnologije do kulture i zdravstva.