Uopće nije bitno glumi li Gabriel Byrne (65) u filmu ili TV seriji, on je uvijek jednako dobar. Stariji pamte njegove briljantne uloge u jednako briljantnim filmovima “Millerovo raskrižje” braće Coen i “Privedite osumnjičene” Bryana Singera, mlađi ga znaju po ulogama u serijama koje je HRT nedavno prikazivao, a to su “Vikinzi” i “Državne tajne”, ujedno je glumio i u američkoj verziji serije “Na terapiji” koja je imala i hrvatsku inačicu. Njegovi filmovi su uvijek zanimljivi i najvećim filmskim festivalima na svijetu, pa je tako u Berlinu ove godine prikazan film “Nobody Wants the Night” u kojem glumi glavnu mušku ulogu, dok je u Cannesu, prikazanom u konkurenciji za Zlatnu palmu, glumio u filmu “Louder Than Bombs”.

  • Stariji pamte njegove briljantne uloge u jednako briljantnim filmovima “Millerovo raskrižje” braće Coen i “Privedite osumnjičene” Bryana Singera, mlađi ga znaju po ulogama u serijama koje je HRT nedavno prikazivao, a to su “Vikinzi” i “Državne tajne”, ujedno je glumio i u američkoj verziji serije “Na terapiji” koja je imala i hrvatsku inačicu.
  • Njegovi filmovi su uvijek zanimljivi i najvećim filmskim festivalima na svijetu, pa je tako u Berlinu ove godine prikazan film “Nobody Wants the Night” u kojem glumi glavnu mušku ulogu, dok je u Cannesu, prikazanom u konkurenciji za Zlatnu palmu, glumio u filmu “Louder Than Bombs”.
  • Upravo povodom tog filma razgovarali smo s Byrneom prošlog tjedna u Cannesu, u hotelu Carlton.

Upravo povodom tog filma razgovarali smo s Byrneom prošlog tjedna u Cannesu, u hotelu Carlton. Film “Louder Than Bombs” režirao je Norvežanin Joachim Trier, a priča filma vrti se oko Genea Reeda (Byrne) čija supruga, poznata ratna fotografkinja Isabelle Reed (Isabelle Huppert) pogiba. On živi s mlađim sinom, tinejdžerom Conradom (Devin Druid) te ga posjećuje stariji sin (Jesse Eisenberg) koji je postao otac, ali je još uvijek zaljubljen u svoju bivšu djevojku. Dok se priprema izložba fotografija Isabelle Reed, Gene se nosi s problemima svoje djece i saznanjima o životu svoje preminule supruge.

Zanimljivo, Byrne je u počecima svoje karijere boravio u Hrvatskoj, kada je 1985. snimao seriju “Mussolini: The Untold Story”, što nam je na početku razgovora odmah i napomenuo. Prilično kasno, s 29 godina, počeo se baviti glumom, a tek se s 37 godina preselio se u Ameriku. Po dolasku u Ameriku uslijedio je niz filmova koji su ga proslavili, a medijski je postao poznat po 11-godišnjem braku s Ellen Barkin, s kojom ima dvoje djece, 26-godišnjeg sina Jacka Daniela i 23-godišnju kćer Romy Marion.

NACIONAL: Film “Louder Than Bombs” govori o ljubavi koju osjećate prema nekome, ali je ne znate izraziti. Kako se vi, kao otac, odnosite prema temi filma?

U središtu ovog filma je tragedija, pogibija supruge i majke, i ona utječe na sve koji su bili intimni povezani s njom. Sva tuga i patnja je subjektivna. Ne možete se uživjeti u bol druge osobe. Svaka osoba za sebe mora naći način kako će se nositi s patnjom i boli zbog gubitka voljene osobe. U ovom filmu mlađi sin je adolescent, a problem odnosa starijih spram adolescenata je to što starija osoba nastoji shvatiti tko je i o čemu razmišlja taj tinejdžer. On se mora odmaknuti od roditelja da bi stvorio vlastiti identitet. U trenutku kada se dijete želi osamostaliti, roditelji ga žele zadržati kod sebe. I tu dolazi do konflikta. To je u srcu svakog odnosa između roditelja i djeteta. Ali kada u središtu imate gubitak majke, onda je tu otac koji želi ući i u ulogu majke, pokušava biti majka svojoj djeci. U filmu se ogleda moderna dilema koju imaju i muškarci i žene. One su sve više okrenute poslu, od muškaraca se traži da napuste imidž snažnog macho muškarca, stoika, što se od njih godinama tražilo. A kada se žene okrenu poslu, prati ih osjećaj krivnje. Kako se istovremeno potpuno posvetiti i poslu i obitelji? U ovom filmu majka nosi sa sobom taj osjećaj krivice. Kako ne može objediniti te dvije obaveze, postaje ljuta i bijesna. S druge strane, ja glumim oca koji je napravio jako puno pogrešaka u životu, koji pokušava sada povući prave poteze, ali neizbježno ponovo griješi. Izgubio je suprugu, izgubio je vlastiti identitet, ujedno gleda svoje sinove kako gube identitet. Mogu se identificirati i s likom oca, ali i s likom sina, a na neki čudan način mogu se identificirati i s majkom.

NACIONAL: Kako se možete poistovjetiti s majkom koju glumi Isabelle Huppert?

Mogu se poistovjetiti s time da ne pripada ni jednom svijetu, pokušavajući da objedini dva potpuno različita svijeta. Kao imigrant znam što znači živjeti u nekoliko zemalja, a ne pripadati ni jednoj. Znam što znači osjetiti rupu u odnosima između sina i oca. Znam koliko je teško održati odnos s nekim, čak i kada te dvije osobe žive u istoj kući i vode predvidiv život. I koliko strast koju osjećate spram posla može utjecati na vašu posvećenost obitelji.

NACIONAL: Kakav ste vi odnos imali sa svojim ocem?

Moj otac pripada onoj generaciji kojoj je tišina i šutnja bila dokaz snage i muškosti. Nije izražavao emocije. To nije bio dio njegove kulture. Zato sam ja, dok sam odrastao, pokušavao saznati i shvatiti tko je, zapravo, bio moj otac. Ono što vam mogu reći je da uopće nisam slušao svog oca. No otkako je umro, ne mogu ga prestati slušati. Moj otac je bio vojnik i u 50. godini proglašen je viškom, a ja nisam shvaćao zašto je to bio problem. Sada shvaćam da je dio nečijeg identiteta i posao koji obavljaš. Kada bi vama, kao novinaru, netko sutra rekao “doviđenja, dobio si otkaz, više nećeš ići na filmske festivale, gotovo je”, preostalo bi vam da se zapitate tko se vi zapravo. On nikada više nije dobio posao, ostao je u kući i postao nam i otac i majka. Kuhao je, i to jako dobro, čistio je kuću dok je majka radila kao medicinska sestra. Radila je noćne smjene jer je to bio jedini posao koji je mogla dobiti. Danju je spavala, a otac je obavljao njezinu ulogu. I zato me to potaknulo da se zapitam tko smo mi kad nemamo posla, kad smo bez supruge ili supruga, jer to je nešto što određuje naš identitet. Da bismo se izdigli iznad toga, da bismo rekli “ja nisam moj posao, moja supruga ili suprug”, potrebna je nevjerojatna hrabrost. Često mislim o tome znamo li što smo sve u stanju napraviti.

NACIONAL: Govoreći o identitetu, kako vi kao glumac koji ih mijenja iz filma u film, održavate vlastiti identitet?

Ima nekoliko nesporazuma kada govorimo o poslu kojim se bavim. Prvo, mislim da se gluma pretjerano nagrađuje. Glumci su preplaćeni, ali ne na način na koji su preplaćeni kriminalci s Wall Streeta. Glumi se daje pretjerana važnost, kao profesija ona je precijenjena. Postoji i nesporazum oko toga da glumci neprestano govore laži preuzimajući pritom tuđe identitete. Ne postoji osoba u ovom hotelu koja većinu vremena ne glumi. Pritom to rade sjajno. Primjerice, sjedite u avionu kraj osobe koja vam se ne sviđa, ali iz pristojnosti razgovarate s njom. To je gluma. Kad vas netko živcira, a vi ne reagirate, i to je gluma. Jedina razlika između nas glumaca i vas je u tome što se mi ponašamo poput djece na igralištu koja dođu i kažu “ja ću biti pozitivac, a ti negativac”. Najbolji glumci koje znam, a s nekima sam i radio, ne postaju netko drugi, oni iskreno žele biti ono što jesu. A to je hrabrije, da se ne bude netko drugi. Dakle, ako dopustite kameri da uleti u vaše lice, svjetlo je loše, nemate šminku na licu, onda to zahtijeva hrabrost. Posao glumca je da bude ono što jest, a ne netko drugi. Pritom ne govorite laži nego, ironično, kažete istinu. Većina ljudi neprestano glumi. Do sukoba dolazi kada i vi i osoba s kojom razgovarate ima masku na licu, pa se oboje obraćate maskama. Do istine se dolazi kada oboje skinete maske. I tada se stvara intimnost.

NACIONAL: Redatelj filma “Louder Than Bombs” je Norvežanin Joachim Trier, ali to nije vaš prvi rad s njihovim filmašima jer ste 1990. glumili u norveškom filmu “Shipwrecked”. Čega se sjećate iz tih vremena?

Sjećam se da sam se, dok sam letio u Norvešku, zapitao “što znam o toj zemlji?” Uzeo sam papir i počeo zapisivati. Norveški dimljeni losos. Henrik Ibsen. Oslo. Eurovizija. Nisam znao mnogo o Norveškoj. A onda sam doživio nešto jako čudno. Jedno jutro sam se probudio, oko mene je bio mrak, pa sam odlučio ostati još malo u krevetu. Zaspao sam ponovo i kada sam se probudio, oko mene je opet bio mrak. Shvatio sam da sam spavao pet sati i da sam prespavao dan u Norveškoj. Rekao sam samom sebi: “Kakvo mjesto za život!“. Radio sam tada s redateljem koji se zove Nils Gaup i koji je pretrpio ono što se desi mnogim europskim nezavisnim redateljima. Napravio je fenomenalan nezavisni film, a onda ga je kompanija Walt Disney pozvala u Ameriku da tamo napravi velik film. To nije bilo dobro za njega. Čudno je to što se, kada govorimo o filmu, Europa osjeća inferiornom u odnosu na Ameriku.

NACIONAL: U jednom trenutku u filmu “Louder Than Bombs” pojavljuje se scena iz filma “Hello Again” iz 1987., u kojem glumite vi i Shelley Long. Kako se osjećate kada vidite samog sebe iz mlađih dana?

To kada vidim samog sebe prije 28 godina neobičan je trenutak u filmu. Ne znam gledate li vi svoje fotografije kada ste imali 17 ili 18 godina, ali ja u tim trenucima pomislim “pogledaj me, pogledaj kako sam nevino i mlado izgledao”. A onda se prisjetim kako sam se tada osjećao, kako sam bio nesiguran, kakav sam imao manjak samopouzdanja. Tog filma se posebno sjećam jer do tada nikada nisam glumio u američkim filmovima, a eto me u američkoj romantičnoj komediji. Bio sam potpuno prestrašen. Jedan producent filma rekao je tada redatelju za mene “neka se više smije”.

Gabriel Byrne, Isabelle Huppert i Joachim Trier FOTO: Maria Laura Antonelli/Photoshot
Gabriel Byrne, Isabelle Huppert i Joachim Trier
FOTO: Maria Laura Antonelli/Photoshot

NACIONAL: Posljednjih godina često glumite u televizijskim serijama. Slažete li se da se danas najbolji scenariji rade za njih?

Za neke serije svakako. Serija “Na terapiji” mi je odlična, ali je bila vrlo teška za snimanje jer nisam imao nikakvih rekvizita, nije bilo nikakvih pištolja, nikakvih akcijskih scena, nikakvih cigareta, ništa.

NACIONAL: Vaš sljedeći film je “The 33”, istinita priča o čileanskim rudarima koju režira Meksikanka Patricia Riggen.

To je nevjerojatna priča o 33 rudara koji su bili zakopani pod zemljom tijekom 69 dana. Posjetili smo rudnik u kojem se sve to zbilo i nikako ne mogu zamisliti kako je to doista izgledalo i kako su uspjeli preživjeti. Stijena koja se srušila na njih iste je veličine kao i Empire State Building.

NACIONAL: Prema podacima s internetske stranice IMDb, to je 99. film u vašoj karijeri. Kako ste se, kao glumac, mijenjali od prvih glumačkih dana pa do sada?

Počeo sam tako što nisam imao pojma ni o čemu. Mislio sam da se film snima tako što se kamera uključi, svatko obavi svoje i onda svi idemo kući. Nisam znao što je to krupni plan, kada su mi rekli da će me tako snimati, pitao sam ih “zašto?“. I onda sam napravio nešto blesavo. Počeo sam učiti. A tada više nije bilo povratka.

NACIONAL: Koje greške u odnosima s ljudima ne biste danas ponovili?

Znam da će zvučati jeftino, ali jedino što sam ikada naučio u životu bili su patnja i neuspjeh. Kada sam bio mlad, mislio sam da kada dođem u određene godine, kako ću biti pametan i da neću raditi greške. Ja sam još uvijek glup kao i u vrijeme kada sam imao 20 godina. I dalje radim glupe pogreške. Prolazeći kroz život vjerojatno sam uvrijedio ljude, a da to nisam ni znao. Ponavljam pogreške a istovremeno se trudim biti bolji.

NACIONAL: Rekli ste da ljudi ne znaju što sve mogu napraviti. Kada ste vi shvatili da možete biti odličan glumac?

Svaki posao započinjao sam od nule. Uspjeh na jednom filmu nije mi pomagao pri snimanju drugog filma. Svaki put počinjao sam nanovo jer je svaki film novo iskustvo. Osjećaš nove dileme i strahove. I onda sam došao do trenutka kada sam rekao samom sebi “što je najgore što mi se može dogoditi? Da snimim loš film!“. Snimio sam dovoljno dobrih filmova. Otiđite na IMDb.com, pogledajte glumce s velikim filmografijama i naći ćete njihovih četrdesetak filmova za koje nikada niste čuli. A onda se zapitajte koliko odličnih filmova jedan glumac može snimiti tijekom karijere? Morate prihvatiti to da će neki filmovi u kojima glumite biti grozni, neki će biti dobri, a za neke od njih moći ćete reći “e, to su odlični filmovi”.

NACIONAL: Poput filma “Privedite osumnjičene”.

Da, “Privedite osumnjičene” je odličan film. Prošlo je 20 godina i uvijek se sjetim kako se na kraju premijere filma Kevin Spacey okrenuo prema meni i rekao “Mislim da im se dopao”.

NACIONAL: Jeste li, nakon što vam je ponuđen scenarij, vjerovali u njegov?

Nakon što sam pročitao scenarij pomislio sam “nema šanse da ovo funkcionira, ovo je idiotizam. Frajer čita zaplet sa zida u policijskoj stanici i zatim izađe i nestane”. U to vrijeme sam završio snimanje filma “Male žene” s Winonom Ryder, dugo nisam bio kod kuće, a i prolazio sam kroz razvod od bivše supruge Ellen Barkin. Rekao sam svom agentu “čuj, pročitao sam taj scenarij i meni ti to nije nešto. Osim toga, tko je taj redatelj Bryan Singer?“. Nakon toga mi je Spacey rekao da je on prihvatio ulogu, kao i Benicio del Toro, na što sam ga upitao “tko je taj Benicio del Toro?“. Na nagovor Spaceya nazvao sam agenta i rekao mu da ću prihvatiti ulogu ako se film “snima samo u Los Angelesu i ako će snimanje trajati najviše pet tjedana, jer se ne želim odvajati na duže od pet tjedana od svoje obitelji”. Singer je obećao da će mi uvjeti biti ispunjeni. Ispostavilo se da mi je snimanje tog filma bilo najbolje životno iskustvo, a na partyju u povod premijere Singer mi je rekao “znaš, oni tvoji uvjeti koje si bio postavio, pa mi nikada nismo ni planirali snimati izvan Los Angelesa, niti smo namjeravali snimati duže od pet tjedana”. Film je postao hit, publika ga je obožavala i osvojili smo Oscara za najbolji scenarij.

NACIONAL: Je li istinita priča po kojoj ste, prije no što ste postali glumac, radili u Caféu Royal u Londonu i gotov zapalili kuhinju radeći sladoled za Jacqueline Onassis?

To je istina. Moj brat je bio kuhar u Cafe Royalu, a ja sam se zaposlio preko ljeta kao njegov pomoćnik. Isprva sam prao suđe, da bi me kasnije promovirali u pomoćnika za izradu sladoleda. Jednog dana, svi su se uzbudili jer je došla Jacqueline Onassis i zatražila određenu vrstu cassate koju smo već imali pripremljenu. Rekli su mi da pripremim cassatu za serviranje koja mora biti odleđena, ali još uvijek vrlo hladna. Ja sam je izvukao iz leda i stavio je u pećnicu, a cassata je istog trenutka eksplodirala. Kasnije su se ispričavali Jacqueline Onassis, rekavši joj da ne može dobiti cassatu jer je klinac u kuhinji zapalio njezinu narudžbu.

 

Komentiraj