Tomislave, ako ti je potrebna “dolina suza”, uđi u nju sam i ne uvlači u nju hrvatski narod.” Tim je riječima, u svojoj kolumni na portalu dragovoljac.com, hrvatski branitelj i stopostotni ratni vojni invalid Mario Filipi poručio predsjedniku HDZ-a, Tomislavu Karamarku što misli o njegovim nedavnim izjavama kako nas nakon dolaska HDZ-a na vlast čeka “dolina suza u trajanju od dvije godine”. Zbog Karamarkovih, ali i izjava HSLS-ovog Josipa Budimira, jednog od gospodarskih stratega HDZ-ove koalicije, koji je rekao da Hrvatska može izaći iz krize samo rezanjem izdvajanja za zdravstvo i mirovine, Filipi je prozvao HDZ kao “one koji silno žele doći na vlast krajem ove godine, a već sada bahato prijete narodu koji bi ih trebao izabrati”. Branitelje je posebno iziritirala izjava da bi se iz mirovinskog sustava trebale isplaćivati samo zarađene mirovine, dok bi se one koje nisu zarađene trebale prebaciti u sustav socijalne skrbi.

  • ‘Mi nismo protiv ove vlasti, ali da žele, oni bi naš problem riješili za jedan dan’
  • ‘Svaka vlast koja dođe nasrće na nas kao da smo nekakva zvjerka za odstrel ili kao da smo nešto krivi. Krivi smo samo što smo bili idealisti i što se još 1992. nismo organizirali kao nekad SUBNOR’

“Budimir bi i branitelje poslao u socijalu, a to je ono čime nam i sadašnji prijete i što je jedan od razloga zbog kojih smo u šatoru, a u čemu su nas do sada HDZ-ovci “podržavali”. Sada se polako naziru pravi oblici te “podrške”. Ili možda oni misle da smo u šatoru samo zato što nam se ne sviđa “faca” Milanovića i Opačićke, a kada bi nas gazili njihovi, onda bismo u tome mazohistički uživali”, napisao je između ostalog Filipi u svojoj kolumni koji su prenijeli gotovo svi tiskani i internetski mediji u Hrvatskoj.

Filipi je rođen u Zagrebu 24. ožujka 1950., diplomirao je 1972. na Fakultetu političkih znanosti i radio kao novinar. Na samom početku Domovinskog rata, 1. kolovoza 1991. priključio se braniteljima kao ratni snimatelj i fotoreporter za Glas Slavonije i druge medije. Snimio je brojne potresne fotografije i vrijedna svjedočanstva s prve crte slavonskih bojišta. Prijatelji suborci zvali su ga “vojnik s kamerom”. A onda mu je 13. listopada 1991. prilikom proboja prema Vukovaru tenkovska granata odnijela lijevu ruku i desnu nogu. Zahvaljujući protezama, danas može relativno normalno funkcionirati, čak i vozi automobil, a dva je puta pokušao preplivati kanal La Manche i zamalo u tome uspio. Izdao je knjigu sa svojim ratnim tekstovima i fotografijama “Na istočnom pragu domovine”, knjigu “Nikola Tesla ispod paučine” te zbirku pjesama “Od mira do rata i natrag”, a zanimljivo je da je prije nekoliko godina sudjelovao i u glazbenom showu Supertalent. Član je Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida te je od početka uključen u braniteljski prosvjed u Savskoj 66.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni odjekom svoje kolumne u javnosti?

Već 15 godina pišem kolumne za lokalni mjesečnik Cajtung koji izlazi u Novog Gradiški, a za dragovoljac.com pišem već godinu dana i objavio sam oko 50 kolumni. U svim tim kolumnama moja je oštrica manje-više okrenuta prema vlasti, odnosno Vladi. Samo sam taj jedan jedini put spomenuo Karamarka i Budimira i odjednom su me prenijele sve dnevne novine, postao sam trend, neki “in” frajer. Prijatelji su mi počeli govoriti da nisu znali kako sam tako žestoki antihadezovac. A nisam ni blizu toga. Samo sam graknuo protiv tog zlog govora koji najavljuje novo zlo. Jer, ako nam budući vladari najavljuju još jedno zlo, kud ćemo dalje?

NACIONAL: Kako komentirate to što se od prvog dana braniteljski prosvjed dovodi u vezu s HDZ-om?

To je čista podvala, obična mantra i izmišljotina. Nikakve veze HDZ s tim nema. Đuro Glogoški nije u HDZ-u, ja nisam, koliko znam nije ni Josip Klemm, kao ni mnogi drugi dečki. Prosvjed je bio naša odluka, izraz našeg ogorčenja zbog toga što su se prava branitelja počela smanjivati, kao i zbog najave da će se dalje smanjivati. Država nam je u kolapsu i vidjeli smo da nema druge nego da pokažemo da smo ogorčeni i da nećemo lako otići. A svaka vlast koja dođe nasrće na nas kao da smo mi nekakva zvjerka za odstrel ili kao da smo mi nešto krivi.

NACIONAL: Slažete li se da u Hrvatskoj ima previše branitelja na papiru?

Očito je da ima. Pa i Denis Kuljiš je pošteno rekao, iako tog čovjeka baš ne volim, da je on hrvatski branitelj jer je jedan dan bio u vojarni i dobio iskaznicu. Dakle, vlast je na određeni način radila hiperprodukciju iskaznica.

NACIONAL: Koja vlast? HDZ-ova?

Sve vlasti. Ne bih rekao da je to bio samo HDZ. Svi su pokušali manipulirati braniteljima. Ali, onaj tko je vidio sve te silne granate, požare, mrtve, ranjene, silovane, zaklane, neće dati da se manipulira s njim, takvi su ljudi tvrd orah jer su vidjeli i proživjeli zlo. Zato svaka vlast voli mekane, one s kojima može manipulirati.

NACIONAL: Smatrate li da je bilo pogrešno umiroviti branitelje poslije rata, one koji su fizički ostali zdravi, umjesto da ih se integriralo u društvo i zaposlilo?

Ma otpočetka je sve bila pogreška. Veterane je trebalo zapošljavati. O tome svi govore, to svi znaju i svi filozofiraju, a nitko ništa nije poduzeo jer se zapošljava samo po partijskoj knjižici. Imamo zakon u kojem piše da branitelji i djeca branitelja imaju prednost pri zapošljavanju, ali u praksi ne da nemaju prednost, nego im je to ponekad i negativna referenca. Moja je kćer, recimo, mnogo puta u zamolbama za posao navodila da je kći hrvatskog branitelja, ali poslodavci nisu ni trepnuli. A zamislite kako je braniteljima koji su živjeli od 1100 kuna takozvane opskrbnine. To nije ni penzija nego milostinja, a vi jako dobro znate da se od toga ne može živjeti. A onda im je ova nova ekipa na vlasti tu milostinju spustila na 800 kuna i još ih smjestila u socijalu, pretvorila ih je u socijalne slučajeve.

NACIONAL: Jeste li se onda osjećali izigrano kad ste čuli da jedan od gospodarskih stratega HDZ-ove koalicije predlaže to isto?

Tako je. Zapravo svi političari čine isto, nemaju pogled u budućnost. Ja sam u svojoj kolumni taksativno naveo kakve sve mogućnosti ima Hrvatska. Jer, ona je bogata i lijepa zemlja, ali su je političari gurnuli u stanje umjetno inducirane kome. Mi smo to sada shvatili i zato kažemo: “Sad je dosta”. Ne kažemo to samo SDP-u, nego svima kojih se to tiče.

NACIONAL: Ako je država u krizi, slažete li se da i branitelji trebaju snositi dio tereta te da bi se braniteljima koji imaju mirovine iznad 6, 7 i 8 tisuća kuna u određenom postotku one trebale smanjiti?

Zanimljivo, kad država dođe u krizu, i to krivnjom političara, mi bismo je na našim leđima trebali popravljati, mi koji smo dali svoju krv i svoje zdravlje, iako nismo ništa skrivili. Odnosno, skrivili smo jedino to što se nismo bavili politikom još od 1992. Ovaj put reći ćemo – ne, nego ćete vi političari otići pa će doći drugi. Ako i ti drugi ne budu dobri, i oni će otići. Jer, ovaj narod je došao do dna. Umirovljenika Domovinskog rata ima oko 50 tisuća. Mirovine su dva puta smanjivane po 10 posto, svima osim nama stopostotnim invalidima, a ima nas 470. S druge strane, partizanskih mirovina ima oko 40 tisuća još i danas, a u prosjeku su mlađi od 60 godina. Zašto? Zato što su njihove mirovine nasljedne i nitko taj zakon nikad nije izmijenio. Braniteljske mirovine nisu teret ovoj državi. Priča o mirovinama je zapravo potpuno besmislena. Trebalo bi pričati o tome zašto u Hrvatskoj nema biznisa, zašto se poduzeća zatvaraju umjesto da se otvaraju, zašto se ne smanjuju porezi kako bi Hrvatska postala privlačna investitorima.

NACIONAL: Ima dosta branitelja koji su osnovali zadruge i pokrenuli proizvodnju. Zašto nema više takvih primjera? I sami ste u kolumni napisali kako u Hrvatskoj ne bi trebalo biti neobrađene zemlje.

To nijedan pojedinac ne može sam pokrenuti, propadaju i oni koji su imali svoje biznise. A država ništa ne čini niti je ikad činila. Zato i jesmo u Savskoj.

NACIONAL: Do kad će šator biti u Savskoj?

Dok se problemi ne riješe. Na žalost.

NACIONAL: Zašto baš inzistirate na ostavci ministra branitelja Predraga Matića?

Zato što taj ministar dvije godine nije želio razgovarati sa svojim ljudima, s onima kojima je ministar. Sam je osnovao svoj savjet i to od dobrih, pravih dečki s čistom ratnom prošlošću, ali ni s njima nije razgovarao dvije godine. Oni su pokušavali, slali mu dopise, ali od toga nije bilo ništa. E, onda kad je prekipjelo, dopremili smo šator.

NACIONAL: Hoćete li u trenutku kad se promijeni vlast, ako se promijeni, i dalje ostati tamo?

Apsolutno. Kao prvo, mi nismo protiv ove vlasti. Bilo bi dobro da im proradi mozak i da se naši problemi odmah riješe. A problem je već 99 posto riješen, onaj zadnji postotak u svojim rukama drži vlast jer je stopirala da Zakon o hrvatskim braniteljima postane ustavni zakon.

NACIONAL: Znači, ako HDZ dođe na vlast i ako ne prihvate taj zakon, vi ćete i dalje ostati u Savskoj?

I sadašnja i buduća vlast može naš problem riješiti za jedan dan. Sazovu sjednicu Sabora i sa 101 glasom izglasaju da Zakon bude ustavni. Mi sljedećeg dana idemo doma. Ali, na žalost, oni to ne žele.

Mario Filipi kao ratni fotoreporter snimio je u jesen 1991. akciju izvlačenja tijela poginulog branitelja kod Nove Gradiške, u kojoj su sudjelovali i general Ante Gotovina te Damir Tomljanović-Gavran, koji je poginuo 1994. FOTO: Mario Filipi
Mario Filipi kao ratni fotoreporter snimio je u jesen 1991. akciju izvlačenja tijela poginulog branitelja kod Nove Gradiške, u kojoj su sudjelovali i general Ante Gotovina te Damir Tomljanović-Gavran, koji je poginuo 1994.
FOTO: Mario Filipi

NACIONAL: U zadnje vrijeme može se čuti kako su branitelji počinju podsjećati na nekadašnji SUBNOR koji je svima išao na živce. Slažete li se s tim?

Postoje dvije teorije, jedna je da se mi ponašamo kao SUBNOR, a druga da je greška što se, kao što sam već rekao, odmah na početku nismo ponašali kao SUBNOR. Međutim, nijedna nije ispravna. Jer SUBNOR je bio produkt jugoslavenskog komunističkog sustava i imao je Tita. Mi nemamo nikog takvog kao što je bio Tito, koji će nas podržati i reći: “Dečki, ja stojim iza vas.” Na žalost, mi smo 1992., 1993., 1994. bili idealisti, smatrali smo da smo mi obranili državu, a da će narod izabrati pametne ljude koji će ju dalje razviti. Međutim, ispostavilo se da narod nije izabrao pametne ljude, čast iznimkama, a možda nije imao ni što birati.

NACIONAL: Vi ste stradali 13. listopada 1991. prilikom proboja prema Vukovaru. Kako je izgledao taj proboj?

Srbi su oko Vukovara imali vrlo jake snage, a baš na tom mjestu, između Nuštra i Marinaca, imali su jedan dio svog tenkovskog korpusa zvanog “Titova garda”, što je bila elitna postrojba. Ja sam ranjen na pola puta prema Marincima i dalje više ne znam što se događalo, ali su mi dečki koji su bili sa mnom kasnije pričali da su na ulazu u selo preko motorola čuli kako je srpski komandant urlao da su u govnima do grla i da ne zna što da radi. Međutim, sukus priče je u tome da su raznorazne tajne obavještajne službe i krtice unutar naše vojske dojavljivale Srbima kad bi bili u teškom položaju, a onda bi krenula međunarodna diplomacija. Slobodan Milošević, Hans van den Broek, Boris Jeljcin, George Bush stariji i drugi “obrađivali” bi Franju Tuđmana.

Jer naš proboj je krenuo vrlo kvalitetno, imao je neke osobine Bljeska. Na prvoj crti je bilo je 200-tinjak specijalnih policajaca iz Slavonskog Broda i Lučkog. Iza njih su stajali garda i topništvo spremni na akciju. Prema izjavi jednog od zapovjednika topništva, oni su dobili zapovijed da se povuku i nisu ispalili ni jednu granatu. Ni garda nikad nije dobila zadatak da krene naprijed. Dakle, kad je specijalna policija uz dosta gubitaka već praktički odnijela vojnu pobjedu i kad su trebali podršku s leđa da krenu naprijed, dobili su zapovijed za povlačenje. Legendarni zapovjednik specijalne policije Šima Đamić, koji je kasnije umro od tuge i ogorčenosti, najprije je tri puta odbio zapovijed, dok mu Jastreb nije rekao: “Molim te, Šima, ne zapovijedam nego te molim, vrati dečke natrag, svi će izginuti.” I tad su se vratili, ali su izgubili tri mladića. Zamislite kako se on osjećao kad je to morao saopćiti roditeljima.

NACIONAL: Vjerujete li vi da je Vukovar prodan?

Prodan nije, ali je puno toga propušteno što se moglo učiniti za Vukovar. Prema jednoj teoriji, Carl Bildt je rekao Tuđmanu da će, ako se Vukovaru pomogne u obrani, Srbi sve snage okrenuti prema jugu i da ćemo ostati bez Dubrovnika i Splita. Ne znam je li to istina, ali očito je da se Vukovaru moglo pomoći, a nije. E sad, je li prodan, tako daleko ne bih išao.

NACIONAL: Kako to da ste nakon svega što ste proživjeli u ratu odlučili preplivati La Manche?

Plivao sam na dosta maratona u Hrvatskoj, ali želja mi je bila preplivati La Manche. Išao sam dva puta, jednom sam došao do polovice, a drugi put do dvije trećine. To sam debelo platio i poslije sam na žalost morao dugo vraćati dugove. Inače, prvi put sam otrovao želudac s nekom hranom namijenjenom maratoncima, a drugi put sam došao puno bliže francuskoj obali, ali je prema meni počeo puhati snažan vjetar koji me značajno usporio. Neki mladi čovjek sa sve četiri ruke i noge bi to možda savladao, ali ja nisam mogao. To me i danas boli, ali to je život.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.