Svaki film koji Bennett Miller (48) režira osvaja brojne nominacije za nagradu Oscar.Njegov prvi film ”Capote″ imao je 2006. godine pet nominacija za Oscar, a osvojio ga je Philip Seymour Hoffman za ulogu Trumana Capotea. Sljedeći film “Igra pobjednika” s Bradom Pittom u glavnoj ulozi imao je 2012. šest nominacija za Oscar. Niz se nastavio i ove godine jer njegov posljednji film “Foxcatcher” ima pet nominacija za Oscara. Među njima je i ona za najboljeg redatelja, druga u karijeri za Bennetta Millera, nakon što je bio nominiran za najboljeg redatelja za film “Capote”.

[quote_box_center]

  • Svaki film koji Bennett Miller (48) režira osvaja brojne nominacije za nagradu Oscar
  • I ove godine jer njegov posljednji film “Foxcatcher” ima pet nominacija za Oscara

[/quote_box_center]

Svaki film koji Bennett Miller (48) režira osvaja brojne nominacije za nagradu Oscar.Njegov prvi film ”Capote″ imao je 2006. godine pet nominacija za Oscar, a osvojio ga je Philip Seymour Hoffman za ulogu Trumana Capotea. Sljedeći film “Igra pobjednika” s Bradom Pittom u glavnoj ulozi imao je 2012. šest nominacija za Oscar. Niz se nastavio i ove godine jer njegov posljednji film “Foxcatcher” ima pet nominacija za Oscara. Među njima je i ona za najboljeg redatelja, druga u karijeri za Bennetta Millera, nakon što je bio nominiran za najboljeg redatelja za film “Capote”.

Sva tri filma Bennetta Millera imaju nešto zajedničko, a to je da su rađeni prema istinitim događajima. Film “Foxcatcher”, koji se ovog tjedna počeo prikazivati u hrvatskim kinima, temelji se na događajima iz 1980-ih i 1990-ih i počinju nakon što su braća Mark (Channing Tatum) i David Schultz (Mark Ruffalo) osvojili zlatne medalje u hrvanju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. Iako osvajači medalja, nisu živjeli kao bogataši i prihvatili su iznenadni poziv bogatog nasljednika i milijunaša Johna du Ponta (Steve Carell) da mu se pridruže na njegovu velebnom imanju, gdje je on stvorio hrvački klub Foxcatcher. Početni zanos i uspjesi nisu mogli sakriti činjenicu da John du Pont nije psihički uravnotežena osoba i film ima tragičan kraj.

Nakon što je premijerno prikazan prošle godine na festivalu u Cannesu, gdje je Miller osvojio nagradu za najboljeg redatelja, odmah se počelo govoriti o sigurnim nominacijama za Oscar. Nevjerojatna priča i jednako nevjerojatna uloga Stevea Carella snaga su ovog filma, o čemu smo ekskluzivno za Nacional razgovarali s Millerom.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da snimite film “Foxcatcher“?

U jesen 2006. u jednoj videoteci potpisivao sam DVD-e svog dokumentarnog filma “The Cruise”. Nakon uspjeha filma “Capote” objavljen je taj dokumentarac. Među ljudima koji su došli bila je jedna meni nepoznata muška osoba koja mi je prišla i rekla “ja imam prava na jednu priču na temelju koje biste vi željeli napraviti film” i na stolu mi je ostavila kuvertu. Sve mi je to bilo čudno pa nisam ni htio razgovarati. Tek nekoliko mjeseci kasnije sam otvorio kuvertu, našao neke novinske članke o tom slučaju i odmah poželio snimiti film na temelju te priče. Čovjek koji mi je dao taj materijal bio je Tom Heller, brat njegova poslovnog partnera hrvao se s danas slavnim Markom Schultzom u srednjoj školi. Njih dvojica dugo su željeli snimiti film prema tom događaju, ali namjeravali su senzacionalistički pristupiti priči. Zato sam im rekao da “želim napraviti potpuno drukčiji film i zato ću otkupiti prava od vas”. Prihvatili su moju ponudu uz uvjet da budu izvršni producenti filma. A ja sam pristao na njihov uvjet.

NACIONAL: Je li bilo teško pronaći pisce scenarija za ovako zanimljivu filmsku priču?

Krenuo sam čitajući novinske članke o tom slučaju. Kad sam se preko njih zainteresirao za priču, nazvao sam Marka Schultza, susreo se s njim i s još nekim ljudima. Slijedilo je istraživanje cijele teme i pravljenje okvira za film. Kad sam to napravio, počeo sam suradnju s različitim scenaristima kako bih došao do prve verzije scenarija. Nakon toga smo prepravljali scenarij i koliko god sam sudjelovao u raznim verzijama, nisam smatrao da sam bio ključna osoba, tako da nisam ni potpisan kao koscenarist. To je bila moja procjena. Iskreno, film se puno više temelji na improvizacijama na snimanju kojih je bilo jako mnogo, nego na scenariju. A i tih scenarija je bilo nekoliko. Dakle, film se najviše temeljio na onome što bih napisao ujutro, pred početak snimanja, a pisao sam na temelju onoga što smo snimili do tog trenutka. Bio je to vrlo fluidan proces, nikako snimanje prema unaprijed dovršenom scenariju.

NACIONAL: Kako ste znali da će John Carrell, iako poznat kao komičar, biti idealan za ulogu Johna du Ponta?

Njegov agent me nazvao i predložio Carrella za tu ulogu. Meni je to zvučalo zanimljivo i zato smo se Carrell i ja susreli i razgovarali. Strašno sam riskirao, ali sam smatrao da će upravo on dati posebnu kvalitetu filmu. Kad ga vidite u filmu, ne očekujete da može biti toliki negativac. A tako je bilo i u stvarnom životu, nitko nije očekivao da John du Pont može biti ubojica. Mogao sam odabrati lakši put, angažirati nekog glumca koji je u prethodnim filmovima glumio ubojicu. Čim bi se pojavio u prvom kadru filma i rekao “bok, ja sam John du Pont”, publika bi znala kako će sve završiti. A Carrell u ulozi du Ponta izgleda benigno, čudno, zabavno, apsurdno. Bio je to rizik, ali kad sam susreo Carrella, odmah sam imao viziju kako će izgledati u mom filmu. A on je na snimanju bio ozbiljan, discipliniran, nevjerojatno posvećen filmu. Ne mogu zamisliti nikog drugog u toj ulozi. Njegova glumačka izvedba je nevjerojatna.

NACIONAL: Svi vaši filmovi temelje se na istinitim događajima i stvarnim ljudima. Zašto su vam stvarni događaji privlačniji od fiktivnih priča?

Fikcija mi je zanimljiva jednako kao i stvarni događaji. Ako snimate film temeljen na fikciji, film je umjetan, bez obzira na to koliko se trudite da bude čist i iskren. Od trenutka kada odaberete glumce, odaberete lokacije snimanja, način snimanja scena, sve je umjetno. No kad odaberete stvarne događaje kao temelj filma, pred sobom imate izazov zbog kojeg mu prilazite oprezno. U svakoj takvoj priči postoje skrivene istine. Ako ih disciplinirano istražite, uvijek ćete pronaći nešto novo. Postavit ćete si jednostavno, ali provokativno pitanje, recimo “što su oni radili tamo?” ili “zašto je John du Pont imao grupu hrvača na svom imanju?“. Svaki dobar pisac može izmisliti stotinu odgovora na to pitanje i svaki će biti briljantan, ali u slučaju ove priče postoje brojne alegorije i metafore koje sam htio otkriti.

Ovo je jedna od onih priča koja je prepuna tajni. Razgovarao sam s desecima ljudi koji su bili involvirani u stvarne događaje i svatko je htio prenijeti svoja saznanja. No svakome od njih bilo je neugodno zbog nekog dijela priče. A mene je to privuklo. Ne mogu ni zamisliti nekog pisca koji bi mogao izmisliti neke od detalja iz ove priče. A u mom filmu ništa nije izmišljeno.

NACIONAL: Nakon filma “Igra pobjednika” ovo je vaš povratak sportskoj i natjecateljskoj temi. Što je to tako zanimljivo u sportu da ga pretvarate u filmsku priču?

Nisam baš veliki ljubitelj sporta, tako da je odabir teme čista koincidencija. Sasvim slučajno dogodilo se da se radi o sportskim temama. Sport je prirodno dramatičan. Ima li nešto dramatičnije od dvije osobe koje žele pobijediti jedna drugu?

NACIONAL: Kakve su reakcije članova obitelji Schultz nakon što su vidjeli film?

Nancy Schultz, udovica Davida Schultza, dva puta je gledala film, njihova kći je također dva puta pogledala film, dok ga je sin pogledao jednom. Svi oni su vrlo snažno poduprli film. S njima sam u kontaktu od početka, već pet ili šest godina, i pomagali su mi u svakom smislu. Upoznali su me sa svim prijateljima braće Schultz, s ljudima povezanim s hrvanjem, dali su mi fotografije i mnogo drugih materijala na temelju kojih sam istraživao cijelu priču. Pritom nikada nisu ništa tražili zauzvrat. Stalno su nas podržavali, nikada nas nisu odbili, nikada nisu pokušavali utjecati na mene. Nancy Schultz je rekla kako film potpuno odgovara činjenicama i da je Mark Ruffalo svojom glumom odao počast njezinu pokojnom suprugu.

NACIONAL: A što je s obitelji Johna du Ponta?

Razgovarao sam s nekoliko članova obitelji, razgovarao sam s odvjetnikom obitelji koji nije bio sretan što snimam film, ali nije pokušao ometati snimanje. Znate, nisam htio napraviti film iz kojeg bi se zaključilo da je John du Pont lud, da je psihički bolesnik. Nisam želio da se jako ističe da je bio homoseksualac koji je to neprestano potiskivao pa da netko pomisli da je to bio uzrok njegova ponašanja. Ili da je njegovo drogiranje dovelo do tragičnog kraja. Svi ti elementi bili su dio koktela u njegovoj glavi, ali postoje i neki drugi elementi koji su me zanimali. Zanimao me John du Pont u trenucima kada je bio lucidan, zanimalo me što je mislio kada je odlučio stvoriti hrvački klub. Ovo potonje mi je bilo još zanimljivije.

NACIONAL: Što je to što je John du Pont potiskivao u sebi, koje su to bile želje i strasti?

Mnogo toga. S jedne strane potiskivao je moguću homoerotičnost, ali je, s druge strane, potiskivao činjenicu da je diletant, da je obični pozer. Da je cijela priča oko njega očajnička i tužna šarada. Ta šarada nije mogla proći kod Davea Schultza jer je on bio pravi frajer. John du Pont je želio biti poput Schultza, ali nije mogao, zbog čega ga je mrzio. Bogatstvo koje je imao bilo mu je teret. Njegovi preci stvorili su to bogatstvo, stvorili su ime, a on je sve to naslijedio. I to je sve što je imao.

NACIONAL: Zašto braća Schultz nisu napustili Johna du Ponta kad su zapazili poremećaje u ponašanju? Je li razlog bio novac ili nešto drugo?

Mislim da je to fenomen koji se može objasniti gledajući u povijest. Mark Twain je to jednom objasnio pričom o tome kako će žaba, koju ubaciš u vrelu vodu, odmah iskočiti. No ako žabu ubaciš u hladnu vodu i počneš je kuhati, žaba će ostati u toj vodi. Ima i ekstremnijih primjera. Pogledajte Drugi svjetski rat i odnos spram nacista. Ljudi su govorili “vidjeli smo što se zbiva u Njemačkoj, ali nismo vjerovali da će se to proširiti na ostale države”. Kad sam o tome razgovarao s ljudima koji su poznavali braću Schultz, rekli su mi da oni jednostavno nisu vjerovali da će sve krenuti u tragičnom smjeru. Za braću Schultz pozitivna strana cijele priče izgledala je divno. Živjeli su u utopijskom mjestu, dobivali su novac kakav hrvači nikada prije nisu dobivali. I nisu željeli da im to izmakne iz ruku. Kao autsajder, pitao sam njihove prijatelje: “Pa zar im nije mnogo toga govorilo da je taj čovjek opasan? Sa svim tim naoružanjem, drogom, ispadima u ponašanju…” Oni su mi odgovarali: “Ne, ti to ne možeš razumjeti.” Nekako sam na kraju shvatio zašto su braća Schultz ostala uz du Ponta do samog kraja. Tragičnog kraja.

NACIONAL: Jedna od zanimljivih je i ona da je du Pont tražio od svoje majke priznanje da je uspješan.

Prije početka snimanja filma pogledao sam neke dokumentarne snimke iz du Pontova djetinjstva gdje se on natječe kao sportaš u pentatlonu, a majka ga gleda. To se sve održavalo na njihovu imanju. Ne znam što je du Pont mislio u tom trenutku, zar je mislio da može pobijediti ostale sportaše? Plivao je, jahao, mačevao se i bio grozan. I vi vidite majku kako ga gleda… Sve je to bilo tako čudno. Osim toga, njegova majka je bila vrsna jahačica.

NACIONAL: Svojedobno mi je jedan redatelj rekao da su svi njegovi filmovi, bez obzira na raznolikost teme, u osnovi uvijek isti. Možete li i vi to reći za svoje filmove?

To je fenomen koji sam primijetio kod mnogih redatelja i često sam čuo komentare kako cijeli život snimaju iste filmove. Moja reakcija je uvijek bila “ne želim biti poput njih”. Nedavno me netko pitao koji će biti moj sljedeći projekt. Imam dvije ili tri ideje koje me intrigiraju, rekao sam mu koje su to ideje, na što mi je on rekao: “Dakle, isto što si i dosad radio.” Pitao sam ga što pod time podrazumijeva, a on mi je rekao: “Pa baviš se osobom koja ne pripada mjestu u kojem živi, svijet se oko njega urušava, ekscentrično je ambiciozan kako bi se iskupio za grijehe iz prošlosti.” Dakle, može se reći da uvijek radim isti film.

Sva tri filma Bennetta Millera imaju nešto zajedničko, a to je da su rađeni prema istinitim događajima. Film “Foxcatcher”, koji se ovog tjedna počeo prikazivati u hrvatskim kinima, temelji se na događajima iz 1980-ih i 1990-ih i počinju nakon što su braća Mark (Channing Tatum) i David Schultz (Mark Ruffalo) osvojili zlatne medalje u hrvanju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. Iako osvajači medalja, nisu živjeli kao bogataši i prihvatili su iznenadni poziv bogatog nasljednika i milijunaša Johna du Ponta (Steve Carell) da mu se pridruže na njegovu velebnom imanju, gdje je on stvorio hrvački klub Foxcatcher. Početni zanos i uspjesi nisu mogli sakriti činjenicu da John du Pont nije psihički uravnotežena osoba i film ima tragičan kraj.

Nakon što je premijerno prikazan prošle godine na festivalu u Cannesu, gdje je Miller osvojio nagradu za najboljeg redatelja, odmah se počelo govoriti o sigurnim nominacijama za Oscar. Nevjerojatna priča i jednako nevjerojatna uloga Stevea Carella snaga su ovog filma, o čemu smo ekskluzivno za Nacional razgovarali s Millerom.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da snimite film “Foxcatcher“?

U jesen 2006. u jednoj videoteci potpisivao sam DVD-e svog dokumentarnog filma “The Cruise”. Nakon uspjeha filma “Capote” objavljen je taj dokumentarac. Među ljudima koji su došli bila je jedna meni nepoznata muška osoba koja mi je prišla i rekla “ja imam prava na jednu priču na temelju koje biste vi željeli napraviti film” i na stolu mi je ostavila kuvertu. Sve mi je to bilo čudno pa nisam ni htio razgovarati. Tek nekoliko mjeseci kasnije sam otvorio kuvertu, našao neke novinske članke o tom slučaju i odmah poželio snimiti film na temelju te priče. Čovjek koji mi je dao taj materijal bio je Tom Heller, brat njegova poslovnog partnera hrvao se s danas slavnim Markom Schultzom u srednjoj školi. Njih dvojica dugo su željeli snimiti film prema tom događaju, ali namjeravali su senzacionalistički pristupiti priči. Zato sam im rekao da “želim napraviti potpuno drukčiji film i zato ću otkupiti prava od vas”. Prihvatili su moju ponudu uz uvjet da budu izvršni producenti filma. A ja sam pristao na njihov uvjet.

NACIONAL: Je li bilo teško pronaći pisce scenarija za ovako zanimljivu filmsku priču?

Krenuo sam čitajući novinske članke o tom slučaju. Kad sam se preko njih zainteresirao za priču, nazvao sam Marka Schultza, susreo se s njim i s još nekim ljudima. Slijedilo je istraživanje cijele teme i pravljenje okvira za film. Kad sam to napravio, počeo sam suradnju s različitim scenaristima kako bih došao do prve verzije scenarija. Nakon toga smo prepravljali scenarij i koliko god sam sudjelovao u raznim verzijama, nisam smatrao da sam bio ključna osoba, tako da nisam ni potpisan kao koscenarist. To je bila moja procjena. Iskreno, film se puno više temelji na improvizacijama na snimanju kojih je bilo jako mnogo, nego na scenariju. A i tih scenarija je bilo nekoliko. Dakle, film se najviše temeljio na onome što bih napisao ujutro, pred početak snimanja, a pisao sam na temelju onoga što smo snimili do tog trenutka. Bio je to vrlo fluidan proces, nikako snimanje prema unaprijed dovršenom scenariju.

NACIONAL: Kako ste znali da će John Carrell, iako poznat kao komičar, biti idealan za ulogu Johna du Ponta?

Njegov agent me nazvao i predložio Carrella za tu ulogu. Meni je to zvučalo zanimljivo i zato smo se Carrell i ja susreli i razgovarali. Strašno sam riskirao, ali sam smatrao da će upravo on dati posebnu kvalitetu filmu. Kad ga vidite u filmu, ne očekujete da može biti toliki negativac. A tako je bilo i u stvarnom životu, nitko nije očekivao da John du Pont može biti ubojica. Mogao sam odabrati lakši put, angažirati nekog glumca koji je u prethodnim filmovima glumio ubojicu. Čim bi se pojavio u prvom kadru filma i rekao “bok, ja sam John du Pont”, publika bi znala kako će sve završiti. A Carrell u ulozi du Ponta izgleda benigno, čudno, zabavno, apsurdno. Bio je to rizik, ali kad sam susreo Carrella, odmah sam imao viziju kako će izgledati u mom filmu. A on je na snimanju bio ozbiljan, discipliniran, nevjerojatno posvećen filmu. Ne mogu zamisliti nikog drugog u toj ulozi. Njegova glumačka izvedba je nevjerojatna.

NACIONAL: Svi vaši filmovi temelje se na istinitim događajima i stvarnim ljudima. Zašto su vam stvarni događaji privlačniji od fiktivnih priča?

Fikcija mi je zanimljiva jednako kao i stvarni događaji. Ako snimate film temeljen na fikciji, film je umjetan, bez obzira na to koliko se trudite da bude čist i iskren. Od trenutka kada odaberete glumce, odaberete lokacije snimanja, način snimanja scena, sve je umjetno. No kad odaberete stvarne događaje kao temelj filma, pred sobom imate izazov zbog kojeg mu prilazite oprezno. U svakoj takvoj priči postoje skrivene istine. Ako ih disciplinirano istražite, uvijek ćete pronaći nešto novo. Postavit ćete si jednostavno, ali provokativno pitanje, recimo “što su oni radili tamo?” ili “zašto je John du Pont imao grupu hrvača na svom imanju?“. Svaki dobar pisac može izmisliti stotinu odgovora na to pitanje i svaki će biti briljantan, ali u slučaju ove priče postoje brojne alegorije i metafore koje sam htio otkriti.

Ovo je jedna od onih priča koja je prepuna tajni. Razgovarao sam s desecima ljudi koji su bili involvirani u stvarne događaje i svatko je htio prenijeti svoja saznanja. No svakome od njih bilo je neugodno zbog nekog dijela priče. A mene je to privuklo. Ne mogu ni zamisliti nekog pisca koji bi mogao izmisliti neke od detalja iz ove priče. A u mom filmu ništa nije izmišljeno.

NACIONAL: Nakon filma “Igra pobjednika” ovo je vaš povratak sportskoj i natjecateljskoj temi. Što je to tako zanimljivo u sportu da ga pretvarate u filmsku priču?

Nisam baš veliki ljubitelj sporta, tako da je odabir teme čista koincidencija. Sasvim slučajno dogodilo se da se radi o sportskim temama. Sport je prirodno dramatičan. Ima li nešto dramatičnije od dvije osobe koje žele pobijediti jedna drugu?

NACIONAL: Kakve su reakcije članova obitelji Schultz nakon što su vidjeli film?

Nancy Schultz, udovica Davida Schultza, dva puta je gledala film, njihova kći je također dva puta pogledala film, dok ga je sin pogledao jednom. Svi oni su vrlo snažno poduprli film. S njima sam u kontaktu od početka, već pet ili šest godina, i pomagali su mi u svakom smislu. Upoznali su me sa svim prijateljima braće Schultz, s ljudima povezanim s hrvanjem, dali su mi fotografije i mnogo drugih materijala na temelju kojih sam istraživao cijelu priču. Pritom nikada nisu ništa tražili zauzvrat. Stalno su nas podržavali, nikada nas nisu odbili, nikada nisu pokušavali utjecati na mene. Nancy Schultz je rekla kako film potpuno odgovara činjenicama i da je Mark Ruffalo svojom glumom odao počast njezinu pokojnom suprugu.

NACIONAL: A što je s obitelji Johna du Ponta?

Razgovarao sam s nekoliko članova obitelji, razgovarao sam s odvjetnikom obitelji koji nije bio sretan što snimam film, ali nije pokušao ometati snimanje. Znate, nisam htio napraviti film iz kojeg bi se zaključilo da je John du Pont lud, da je psihički bolesnik. Nisam želio da se jako ističe da je bio homoseksualac koji je to neprestano potiskivao pa da netko pomisli da je to bio uzrok njegova ponašanja. Ili da je njegovo drogiranje dovelo do tragičnog kraja. Svi ti elementi bili su dio koktela u njegovoj glavi, ali postoje i neki drugi elementi koji su me zanimali. Zanimao me John du Pont u trenucima kada je bio lucidan, zanimalo me što je mislio kada je odlučio stvoriti hrvački klub. Ovo potonje mi je bilo još zanimljivije.

NACIONAL: Što je to što je John du Pont potiskivao u sebi, koje su to bile želje i strasti?

Mnogo toga. S jedne strane potiskivao je moguću homoerotičnost, ali je, s druge strane, potiskivao činjenicu da je diletant, da je obični pozer. Da je cijela priča oko njega očajnička i tužna šarada. Ta šarada nije mogla proći kod Davea Schultza jer je on bio pravi frajer. John du Pont je želio biti poput Schultza, ali nije mogao, zbog čega ga je mrzio. Bogatstvo koje je imao bilo mu je teret. Njegovi preci stvorili su to bogatstvo, stvorili su ime, a on je sve to naslijedio. I to je sve što je imao.

NACIONAL: Zašto braća Schultz nisu napustili Johna du Ponta kad su zapazili poremećaje u ponašanju? Je li razlog bio novac ili nešto drugo?

Mislim da je to fenomen koji se može objasniti gledajući u povijest. Mark Twain je to jednom objasnio pričom o tome kako će žaba, koju ubaciš u vrelu vodu, odmah iskočiti. No ako žabu ubaciš u hladnu vodu i počneš je kuhati, žaba će ostati u toj vodi. Ima i ekstremnijih primjera. Pogledajte Drugi svjetski rat i odnos spram nacista. Ljudi su govorili “vidjeli smo što se zbiva u Njemačkoj, ali nismo vjerovali da će se to proširiti na ostale države”. Kad sam o tome razgovarao s ljudima koji su poznavali braću Schultz, rekli su mi da oni jednostavno nisu vjerovali da će sve krenuti u tragičnom smjeru. Za braću Schultz pozitivna strana cijele priče izgledala je divno. Živjeli su u utopijskom mjestu, dobivali su novac kakav hrvači nikada prije nisu dobivali. I nisu željeli da im to izmakne iz ruku. Kao autsajder, pitao sam njihove prijatelje: “Pa zar im nije mnogo toga govorilo da je taj čovjek opasan? Sa svim tim naoružanjem, drogom, ispadima u ponašanju…” Oni su mi odgovarali: “Ne, ti to ne možeš razumjeti.” Nekako sam na kraju shvatio zašto su braća Schultz ostala uz du Ponta do samog kraja. Tragičnog kraja.

NACIONAL: Jedna od zanimljivih je i ona da je du Pont tražio od svoje majke priznanje da je uspješan.

Prije početka snimanja filma pogledao sam neke dokumentarne snimke iz du Pontova djetinjstva gdje se on natječe kao sportaš u pentatlonu, a majka ga gleda. To se sve održavalo na njihovu imanju. Ne znam što je du Pont mislio u tom trenutku, zar je mislio da može pobijediti ostale sportaše? Plivao je, jahao, mačevao se i bio grozan. I vi vidite majku kako ga gleda… Sve je to bilo tako čudno. Osim toga, njegova majka je bila vrsna jahačica.

NACIONAL: Svojedobno mi je jedan redatelj rekao da su svi njegovi filmovi, bez obzira na raznolikost teme, u osnovi uvijek isti. Možete li i vi to reći za svoje filmove?

To je fenomen koji sam primijetio kod mnogih redatelja i često sam čuo komentare kako cijeli život snimaju iste filmove. Moja reakcija je uvijek bila “ne želim biti poput njih”. Nedavno me netko pitao koji će biti moj sljedeći projekt. Imam dvije ili tri ideje koje me intrigiraju, rekao sam mu koje su to ideje, na što mi je on rekao: “Dakle, isto što si i dosad radio.” Pitao sam ga što pod time podrazumijeva, a on mi je rekao: “Pa baviš se osobom koja ne pripada mjestu u kojem živi, svijet se oko njega urušava, ekscentrično je ambiciozan kako bi se iskupio za grijehe iz prošlosti.” Dakle, može se reći da uvijek radim isti film.

Komentiraj

FOTO:Facebook
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.