VODITELJICA ORGANIZACIJE TRANZICIJSKA PRAVDA i bivša glavna urednica sarajevskog magazina Dani za Nacional govori o suradnji Državnog odvjetništva Hrvatske i Tužiteljstva BiH, institutu univerzalne jurisdikcije i politici Aleksandra Vučića
Tužitelji, stručnjaci i novinari razgovarali su u Sarajevu od 22. do 23. rujna o temama koje se tiču suđenja za ratne zločine, tranzicijske pravde, regionalne suradnje i razvijanja kulture dijaloga. Dvodnevna konferencija u organizaciji Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) uključivala je i trening za novinare s ciljem poboljšanja vještina koje su nužne za profesionalno izvještavanje o takvim temama. Konferencija je održana upravo uoči referenduma o obilježavanju 9. siječnja kao Dana Republike Srpske. Paralelno s tim, odjeknulo je da je Europska unija prihvatila zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvom u EU. “I kada se dogodi nešto pozitivno, postoje snage koje nas vuku unazad”, komentirala je u razgovoru za Nacional jedna od sugovornica s konferencije Dženana Karup Druško. Po zanimanju je novinarka, radila je dvadeset godina u sarajevskom magazinu Dani. Prije prošlih općih izbora, 2014., smijenjena je s mjesta glavne urednice bez ikakvog objašnjenja, te je otišla u nevladin sektor, prihvativši se vođenja organizacije pod nazivom Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje. S Dženanom Karup Druško razgovarali smo o suradnji Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, institutu univerzalne jurisdikcije, referendumu u Republici Srpskoj, mogućnosti da BIH pokuša ići prema reviziji tužbe za genocid protiv Srbije, politici Aleksandra Vučića, kulturi poricanja i drugim temama.
NACIONAL: Na konferenciji se kritiziralo Hrvatsku, uz tvrdnju da ne prihvaća odluke suda BiH, možete li to komentirati?
Hrvatska ima prednost u odnosu na ostale zemlje jer je u Europskoj uniji pa se može ponašati kao ravnopravna članica koja poštuje zakone i konvencije. U praksi je ponešto drukčije. I prije pristupanja Hrvatske EU-u imali smo problematične točke u procesuiranju ratnih zločina kao što je predmet splitske Lore, ali to se događa i u drugim zemljama, pogotovo kada se radi o predmetima koji imaju političku pozadinu. Kada je izrečena oslobađajuća presuda generalu Gotovini, Hrvatska je govorila o Haškom sudu kao u pravednoj instituciji. Nakon toga je izrečena presuda Jadranku Prliću i ostalima iz “hercegovačke grupe”, koja je značila i osudu političkog i vojnog vrha Hrvatske, i ona je tada napala Tužiteljstvo ICTY. Ne možete selektivno prihvaćati, odnosno negirati presude jednog međunarodnog suda. U ovom se slučaju negiralo jer bi u suprotnom Hrvatska prihvatila svoj dio odgovornosti za zločine koji su počinjeni u BiH. Vlada RH prošle godine donijela je odluku o odbijanju bilo kakve suradnje s BiH vezane uz istrage ratnih zločina, ukoliko se u njima spominju zapovjedna odgovornost i udruženi zločinački pothvat. O kakvoj regionalnoj suradnji onda možemo govoriti?
Komentari