Duško Šibl, poznati hrvatski slikar s tri adrese, između Zagreba, Londona i Dubrovnika, u zadnje je vrijeme poprilično medijski eksponiran što – sam će reći – baš i ne korespondira s njegovom umjetničkom prirodom. Diplomirao je 1977. povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Londonu 1982. završio studij slikarstva na Byam Shaw School of Art i 1986. magistrirao slikarstvo na prestižnom Royal College of Art.

Na razgovor za Nacional pristao je upravo stoga što je svjestan da možete biti čak i vrlo “poznati”, a da publika i dalje ne poznaje vašu umjetničku motivaciju ni svjetonazor. Progovorio je otvoreno o svim razinama naše licemjerne kulture, općem pomanjkanju tolerancije i fleksibilnosti među ljudima te zašto njegove slike zagrljenih tijela ljude još uvijek šokiraju.

  • Duško Šibl, poznati hrvatski slikar, za Nacional govori o licemjerju u kulturi i pomanjkanju tolerancije i fleksibilnosti među ljudima
  • Govori i o svojoj umjetnosti koju u Hrvatskoj mnogi ne cijene, a objasnio je i zašto kulturu treba sufinancirati

NACIONAL: Zaredale su se u zadnje vrijeme male, gotovo komorne izložbe, ali u kontinuitetu. To za vas nije uobičajeno, zar ne?

To je vrlo čudno i totalna koincidencija, ali volim male izložbe jer mogu probrati radove. No moje recentno razdoblje obilježila su i druga događanja, recimo gostovanje kod Željke Ogreste u “Piramidi”, što je meni kao umjetniku značajno jer nisam baš često na televiziji. Što god tko mislio o “Piramidi”, mislim da smo razgovarali o ozbiljnim stvarima. Trudio sam se da ljudima ne budem dosadan i bilo mi je zanimljivo. Sada me ljudi zbog “Piramide” zaustavljaju na ulici i čestitaju mi. Iako sam već u godinama, ne znam se nametati ni moljakati, iako je možda vrijeme već i za izvjesnu retrospektivu.

NACIONAL: Imali ste i mali performans u foajeu Dramskog kazališta Gavella?

Da, prošlog tjedna, s Đorđem Kukuljicom, Filipom Šovagovićem i muzičarom Vasiljem, nešto kao “mixed media”, slikar, glumac i glazbenik, i bilo je to dobro iskustvo. Volim surađivati s drugim umjetnicima. Slikao sam na licu mjesta i na kraju podijelio te crteže. Važno mi je da je publika vidjela proces kako crtam, a pomalo sam i plesao.

NACIONAL: Što ćete izlagati u Galeriji Laval Nugent u Zagrebu 8. svibnja?

To će biti mala retrospektiva radova na papiru, od 1980., kad sam tek počeo slikati, do recentnih radova. Postoji jedna slika iz punkerskog razdoblja, bit će nešto ekspresionističkih pastela, bliskih Schieleu, Dixu, Gecanu, meni dragih umjetnika, koje dosad nisam pokazivao. Imat ću još i izložbu u Galeriji “Sebastian” u Dubrovniku, u lipnju, prije Ljetnih igara, valjda zato što nisam komercijalni slikar. No to mi je zapravo i draže, jer sam napola Dubrovčanin pak ćemo to obaviti bez onih silnih turističkih gužvi.

NACIONAL: Kritika je odlično ocijenila upravo te vaše rane radove i crteže, što ste ih skrivali do prije godinu dana. Pokazali ste u njima vrstan crtački i grafički senzibilitet. Koji su rani stilski utjecaji važni za vaše formiranje?

Bio mi je to velik kompliment. Moj je instinkt pomalo vezan za barok, barok u smislu bujanja organskih oblika i pomaka u kompoziciji koja nije statična i klasična. Ono što radim vrlo je emotivno i instinktivno. Uvijek sam bio sklon filmovima iz 1920-ih, film noiru, Fritzu Langu i njegovim crno-bijelim kadrovima s puno sjena i kontrasta, od “Metropolisa” i “Dr. Mabusea” do “Tisuću očiju”. I u mojim slikama ima puno očiju. Volim ekspresionističke filmove, koji su pomaknuti, kao i Krležine rane drame poput “Vučjaka”, gdje se usporedo odigrava nekoliko radnji. I naše je doba slično, bombardiraju nas tisućama informacija u kojima se vrlo teško snalazimo. Zato su moje slike stalno u pokretu, nema smirenosti.

NACIONAL: Kako tumačite to što su pozitivni osjećaji i radost uglavnom suspregnuti ili čak prognani iz današnje umjetnosti, barem sudeći prema izboru kustosa?

Dosta je u nas likovnih kritičara koji nisu orijentirani na ono vizualno, nego na riječ. To je velik problem: umjesto da ljudi gledaju slike, guraju se ideje, tekstovi. Pritom stradaju umjetnici jer se promovira samo nekoliko imena koja potvrđuju takve kustoske ideje. Ne bave se s vizualnim fenomenima i mislim da je to velik problem u Hrvatskoj, ta verboznost i cerebralnost. Ja nisam njihov miljenik pa to mogu otvoreno reći. Intelektualizam bez pravog osjećaja za likovnost. Osim toga, u nas se sve ispolitiziralo, ljudi guraju neke osobe iz svojih uvjerenja pa se među umjetnicima gleda tko je “Jugoslaven”, tko “kozmopolit”, a tko “ognjištar”, to se maksimalno zakompliciralo. Ljudi dolaze do izražaja iz apsolutno pogrešnih razloga. To je tipično za nas.

NACIONAL: Otac vam je bio partizanski general Ivan Šibl, a majka iz fine građanske obitelji. Odgojeni ste poprilično liberalno, zar ne?

Ne volim nikakve ekstremizme. Slažem se i shvaćam da je kapitalizam otišao potpuno ukrivo, da je sve ovo divljački kapitalizam, pogotovo u zemljama poput naše, ali “rješenja” današnje ljevice još su gora, nalik na nekadašnje Crvene Kmere u Kambodži i “kulturnu revoluciju” u Kini. Oni ne promišljaju niti uzimaju u obzir ljudsku prirodu. Ja sam liberalan i tolerantan jer je moja obitelj u životu svašta prošla. Moj je otac od mladog komunista i Titova generala s godinama jako evoluirao i puno toga shvatio, a ja sam imao sreću da živim uz tako zanimljiva čovjeka. Moji su roditelji doma imali ono što se u 18. i 19. stoljeću u Europi zvalo “salon”, k njima su dolazili vrlo interesantni ljudi. Ja sam u mladosti upijao taj slobodarski duh i uvijek sam krajnje sumnjičav prema svim ekstremistima, i “lijevima” i “desnima”. Sklon sam centru, ali ipak pomalo “lijevom”, jer sam za socijalnu pravdu i pomaganje slabijima, za dobar zdravstveni sustav, školstvo, kulturu.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu vidite našu sadašnju situaciju?

Jako mi je teško zbog situacije u kulturi. Vidim da ni jedna politička stranka, bez obzira na politički predznak – a rekao bih da hrvatske stranke predznak uopće i nemaju, jer su i SDP i HDZ vrlo pomiješani i nedefinirani – nema socijalnu svijest na nivou. Koga god odaberu za ministra kulture, kultura je nevažna – jer kultura im prema njihovoj procjeni ne donosi glasove. Tko god dođe na vlast, ponaša se kukavički, bojeći se da neće pobijediti na sljedećim izborima. A da neće pobijediti, s tim se moraju pomiriti – i provoditi reforme od prvoga dana! Ne može se ovako nešto na brzinu rješavati u zadnji čas. Da ste me to pitali prije, svašta bih rekao o bivšoj ministrici kulture, ali nikada ne napadam nekoga tko je slab. Ali vrlo sam razočaran. Berislav Šipuš puno je bolji izbor, ali ne znam koliko još uopće ima vremena! Naši su ljudi vrlo često impresionirani nečijom rječitošću, iza koje nema nikakvih djela. Ljudi su previše impresionirani diplomama, profesurama, ali to ne znači da je ta osoba politički sposobna i djelotvorna. Nisam lojalan ni jednoj stranci, glas uvijek dajem onima za koje mislim da su najmanje zlo za ovu zemlju, jer su mi važni ljudi, a ne bilo kakve stranke. Istinski sam razočaran.

NACIONAL: Kako komentirate apsurdnu situaciju da stalno imamo državne umjetnike, čak i državne kustose, ne potiče se uvažavanje najboljih bez obzira na bilo kakve predznake?

Ja sa 64 godine nemam monografiju, a ostaci socijalizma posvuda su oko nas. wwLjudi na položajima razmišljaju kao i prije. Zašto netko pokušava stvarati nove Murtiće, ali netalentirane, čemu? Zašto moramo imati državne umjetnike i monografije? Sad sam ja bolji umjetnik, jer imam knjižurinu od četiri kile… To je kod nas tako neproporcionalno. Ne možete u tako maloj zemlji protežirati samo neke umjetnike. Kod nas se kultura mora ravnopravno financirati i sufinancirati, a to vrijedi i za kazališta, muzeje. Oni ne mogu živjeti od ulaznica i dućana. To mogu muzeji u Parizu, Londonu, New Yorku, koji imaju na milijune posjetilaca i turista, a često čak ni oni. Sad je kod nas ta neka politika da kultura mora samu sebe izdržavati, jer je sve opljačkano i sve je propalo. To je nemoguće i ja sam apsolutno protiv toga! Tako je i sa zdravstvom i školstvom. Najvažnije je da su ljudi zdravi, obrazovani i – kulturni. Mi puno toga nemamo što velike zemlje imaju, primjerice, mecene.

DUŠKO ŠIBL S JASNOM KOVAČEVIĆ, VODITELJICOM KNJIŽNICE BOGDANA OGRIZOVIĆA, MAJKOM NEVOM ŠIBL I ŽIVOTNIM PARTNEROM ROGEROM FRANCISOM FOTO: Nacional
DUŠKO ŠIBL S JASNOM KOVAČEVIĆ, VODITELJICOM KNJIŽNICE BOGDANA OGRIZOVIĆA, MAJKOM NEVOM ŠIBL I ŽIVOTNIM PARTNEROM ROGEROM FRANCISOM
FOTO: Nacional

NACIONAL: Često putujete u London, pratite najvažnije izložbe. Kakvi su svjetski trendovi u umjetnosti, jesu li fleksibilniji?

Djelomice jesu, ali također postoje pomodnost i forsiranje određenih umjetnika, a možemo raspravljati o tome je li to zasluženo ili nije. Taj „intelektualizam” opća je pojava, ali mogućnosti su kudikamo veće u velikoj zemlji i bogatom društvu, jer te ne blokiraju. Ne blokira te kad te nekakav kritičar iz Jutarnjeg lista ignorira ili mu se gadi ono što ti radiš. U većim zemljama i bogatijim društvima ima mnogo opcija, kod nas samo jedna. To je, na žalost, još uvijek tako i nakon 20 godina hrvatske samostalnosti.

NACIONAL: Kako se vani plasiraju i prodaju vaši radovi?

Imam sreću da vani zaista prodajem svoje slike. Eh, sad ne znam je li to dobro ili je uopće prodavati slike zapravo vulgarno… Uvijek kad prodam sliku pitam se je li to dobro ili bih se možda trebao zabrinuti jer radim po ukusu drugih. Nedavno sam u Londonu prodao veliki diptih privatnim kolekcionarima za njihovu kuću, imaju sjajne stvari. “Iskompleksiran” sam, jer ne radim nikakvu konceptualu, nego se bavim”običnim” štafelajnim slikarstvom, koje svi kod nas preziru. Pa ako se još nekomu dopadnete, je li to dobro ili loše? A s druge strane, morate živjeti, pa kad prodam sliku, što da radim, veselim se. Mojih slika ima diljem svijeta, od Islanda i Japana do Amerike i Južne Afrike, ali nemam evidenciju, jer galeristi jeftino kupe slike, a skupo ih preprodaju pa skrivaju kupce kako slikari ne bi uspostavili neposredan kontakt s tim ljudima.

NACIONAL: To sad prvi put čujem. Ne hvalite se dovoljno svojim uspjesima?

Ne hvalim se dovoljno, točno. Nije mi to u naravi. Ionako svi lažu, hvale se… Ljudi užasno lažu, nepodnošljivo! Možda bih i ja trebao, ali zapravo nemam što uljepšavati. Zaista imam slike po cijelom svijetu u privatnim kolekcijama. Nema ih u muzejima, pa ni u Hrvatskoj, valjda se nekima nisam svidio jer su homofobni, tko zna. Ali ipak imam Odličje Marka Marulića s redom Danice jer sam mnogo slika davao za humanitarne akcije za vrijeme rata. Ali nikad to nisam upisivao u biografiju.

NACIONAL: Ipak se u mladoj generaciji slikara pojavljuje izvjestan bunt prema neokonceptuali? Vraćaju se štafelajima, boji, velikim formatima platna?

Vrlo mi je simpatična ova mlada generacija, jer pokazuje veliko razumijevanje za moje radove, vole moje stvari. Dovoljno sam dugo živio da dočekam da mladi zavole i razumiju moje slike. Drukčiji su, manje iskompleksirani, otvoreniji. Generacija kojoj je sada 70-ak godina slijepa je za moje slike, ne vide me. Ne shvaćaju me ozbiljno.

NACIONAL: Jeste li pomirili izvjesne krajnosti u sebi?

Možda. S druge strane, uvijek sam protiv vlasti, a za opoziciju. Uvijek sam za slabe, a protiv jakih. I onda svašta kažem pa se ljudima to ne sviđa…

NACIONAL: Jeste li borac protiv licemjerja?

Nadam se da nisam licemjer. Ali sam ipak glumac, pomalo život smatram teatrom. Sebe vidim kao glumca na pozornici života, koliko god to zvučalo banalno. Meni ni drugi ljudi nisu statisti, nego ih vidim kao glumce. Jako volim ljude i pokušavam se uživjeti u svakog čovjeka, zato i slikam figure, to mi je opsesija. Zanima me ljudsko biće. Vrlo je teško biti potpuno otvoren, iskren i prirodan, to gotovo i nije moguće. Ali trudim se.

NACIONAL: Vaš atelier mjesto je čestih okupljanja umjetnika, svojevrsni umjetnički salon, pokušavate širiti kreativnost, optimizam, spajati ljude…

Da. Što sam stariji, veći sam optimist. U mladosti sam bio depresivac.

NACIONAL: Je li to refleks antičkih symposiona, svijet propada, pa neka se barem zabavljamo?

Ne mislim da svijet propada od danas ili od jučer, svijet propada već tisućama godina, a pogotovo Europa, stara kurva, propada otkad postoji, još od Grčke. I uvijek dolaze doseljenici iz Azije i Afrike… I uvijek su svi zbog toga jako zabrinuti. Ta propast i dekadencija Europe vrlo je zanimljiva. Vrlo sam društven čovjek, kao i moj prijatelj Roger. Imali smo prije u Zagrebu vrlo mali atelier, bez kuhinje, a sad, kad smo nabavili veći, s kuhinjom…

NACIONAL: Kuhinja je radikalno promijenila “koncept” druženja?

Pa da, kuhinja je sve promijenila! Divno mi je da sada možemo pozivati ljude, čak radimo neke male priredbe, i to je dosta uspjelo. Radili smo prije nekoliko mjeseci “Večer Fride Kahlo” s glumicom Nerom Stipičević i vjerojatno ćemo opet raditi takve stvari. Pa i nekoć je u socijalizmu bilo vrlo malo vanjskih druženja, ali je društveni život bio odličan po stanovima i kućama. I sad je previše kafića, a ovo pruža druženjima veću vrijednost i atmosferu.

NACIONAL: Što biste još voljeli raditi u svom atelieru?

Uvijek sam volio raditi rukama, u tri dimenzije, dok sam bio mlad. Ali to je puno teže, jer često putujem pa mi je lakše prevoziti papire, slike. Jako me zanima i svjetlo. Ljudsko tijelo ostaje, ono simbolizira sve drugo, ne znam, možda sam i zarobljen njime. Ali moji se radovi poprilično mijenjaju, uopće svih ovih godina nisu stilski jednaki.

NACIONAL: A tijela na slikama?

Svjestan sam toga da smo svi pola-pola. Gledam ljude kao pojedince. Mnogo je toga i stvar odgoja, osim hormona. U našoj sredini ta je muška kultura užasno dominantna, kao i taj strah od ne-muškoga. U nekim drugim kulturama to uopće ne postoji. Mnoge su žene dominantne, snažne, divne su i ja mogu učiti od njih, ne vidim ih inferiornima.

Moje slike sve to reflektiraju, ali i moje vlastite probleme i komplekse, naravno. Moje su slike poštene, to što nema spolnih organa, i to je pošteno. Moji profesori na Kraljevskom koledžu govorili su mi da je ljude jako lako uplašiti i šokirati, pa ako slikaš spolnost, slikaj ju izrazito naglašeno, kao u japanskim gravirama, da se sve vidi posve eksplicitno, ili nemoj uopće. Ako s tim imaš psihološki problem, kao što ga ja imam, još uvijek, iz raznih razloga, nemoj uopće. Smiješno je vidjeti grčke skulpture odraslih muškaraca s malim dječačkim penisom, to je bez veze. Bolja onda ništa, jer je to laž. Sve dok u svojoj glavi potpuno ne pomirim tko sam i što sam, time se neću baviti. Iako će sada u Galeriji Laval Nugent biti izložena jedna takva slika, iz mladosti.

NACIONAL: Niste mi sve dokraja objasnili o finim slojevima svojih slika…

Meni su te muško-ženske podjele dosta upitne, da muškarac ne može biti prijatelj sa ženom. To je sasvim izvan ovoga vremena. Mrzim segregaciju, getoizaciju, podjelu na “stare” i “mlade”, ovakve i onakve… Mislim da je puno bolje živjeti kao u Parizu, da u jednoj zgradi žive ljudi svih društvenih kategorija, od conciergea do aristokracije. U Engleskoj toga nema. Ondje je sve segregacija! Volim Pariz upravo radi toga, pravi grad ima sve integralno, sve sadržaje na okupu. Zagreb je sačuvao nešto od toga. Volim da svi sve poznaju jer tek tada shvatite koliko su ljudi slični, bez obzira na društveni položaj, seksualnost, godine, rasu. Sve je to u mojim slikama.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.