Književnik, dramaturg i scenarist dobitnik je ovogodišnje Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost, govori o svojoj novoj knjizi te objašnjava zašto su mnoge situacije iz ‘olovnih vremena’ komunizma proročanski oslikale današnje vrijeme, a priča i o važnosti bivše kavane Corso

Književnik, dramaturg i scenarist Dubravko Jelačić Bužimski dobitnik je ovogodišnje Nagrade Ksaver Šandor Gjalski, jedne od najvažnijih domaćih godišnjih nagrada za književnost. Njegova nova zbirka priča “Nezaboravne priče iz kavane Corso” prepoznata je od kritike kao djelo koje unosi nove vrijednosti, teme i motive u “žanr koji svoju poetiku gradi na fantastičnom, odnosno, na tzv. drugoj stvarnosti”. Sve su priče posvećene dragom piščevu prijatelju, istaknutom filmskom kritičaru i publicistu Vladimiru Vukoviću – Vladeku (1930.-1991.), dobrom duhu kavane Corso koji je oko sebe i svojeg stola okupljao iznimno zanimljivo društvo i čiji je protagonist i gost preko dvadeset godina bio Dubravko Jelačić Bužimski.

Iako je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Dubravko Jelačić Bužimski oduvijek je posvećen književnosti. Objavio je četiri zbirke priča te dvanaest drama koje su igrane u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pisao je radiodrame, autor je scenarija za film Zorana Tadića “Čovjek koji je volio sprovode” (1989.), napisao je nekoliko TV drama i dvije TV serije za mlade. Jedan je od utemeljitelja Glumačke družine “Histrion”. Autor je triju romana za mlade koji su već dvadesetak godina u programu školske lektire: “Sportski život letećeg Martina” (1984.), “Balkanska mafija” (1986.) i “Martin protiv CIA-e i KGB-a” (1988.). Bio je pomoćnik ministra kulture RH od 1995. do 1996. godine, a od 1996. radio je na HTV-u kao glavni dramaturg i urednik u Dramskoj redakciji. Između 2000. i 2004. bio je glavni urednik Dramskog programa HTV-a.

U razgovoru za Nacional pojasnio je aktualnost svoje nove zbirke priča, zašto je toliko fascinirala žiri Nagrade Gjalski, ali i koliko se aktualno sve priče dotiču današnjeg društveno-političkog trenutka; zašto su mnoge situacije iz “olovnih vremena” komunizma proročanski oslikale današnje vrijeme te kako su humor, groteska i ironija jedino oružje koje nas izvlači iz trajne tjeskobe društveno-političkih situacija i previranja, kad smo protiv svoje volje i danas zatrovani politikom.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da ste novom zbirkom priča oteli zaboravu jednu epohu i naglasili značaj karizmatičnih intelektualaca koji su oko sebe okupljali važne kružoke?

Točno. U proslovu knjige upravo sam to i apostrofirao. Cijela je zbirka priča zapravo hommage jednom prostoru, kavani Corso, i jednom čovjeku koji je u toj kavani imao stol. Taj stol je doista bio specifičan. Oko njega su se u periodu koji ste spomenuli ili, da budem precizniji, od 1970. do 1990. skupljali ljudi filma, kazališta, književnosti, slikarstva, a bilo je i sveučilišnih profesora. Jednom riječju, taj stol koji sam prozvao “Vladekovim stammtischem” bio je stanovito duhovno okupljalište. To je bilo razdoblje takozvane “hrvatske šutnje” pa se svima nama koji smo za tim stolom sjedili, s većom ili manjom stigmom nacionalista, činilo da smo u nekoj vrsti splendid isolation. Čim biste sjeli za taj stol, kao da ste ušli pod staklenu kupolu vedrine u kojoj vam se činilo da je više slobode i da je svijet ljepši nego što je doista bio. Drago mi je što postoji dojam da sam pokušao oteti zaboravu sjećanje na taj prostor, jer to mi je i bila namjera.

  • ‘INTELEKTUALNI KRUGOVI u Hrvatskoj postoje, ali je njihov glas nečujan. Čini se da netko s argumentima i dobrim kućnim odgojem ima male šanse pred nekim čija su usta puna prostote’

NACIONAL: Imamo li danas oko sebe dovoljno zdravih i poticajnih intelektualnih krugova u kojima se njeguje uvažavanje različitosti i uljuđeno debatiranje? Ako ne, kako to tumačite?

Siguran sam da ih ima. Ali je njihov glas nečujan. Oni komuniciraju u malim nakladama, da tako kažem, jer su mediji u rukama vlasnika koji promoviraju veliku, bezličnu slobodu, slobodu tzv. autsajderskih skupina, nauštrb autentičnih intelektualnih i moralnih vrijednosti. Njima je važno samo zgrnuti novac. Površno žutilo ima najbolju prođu. Možda je i jedan od razloga što su u toj kakofoniji glasova, toj kaskadi površnog brbljanja koja kulja kroz medije i društvene mreže, riječi naprosto izgubile ugled. To je još davno spomenuo Vlado Gotovac, a meni se čini da živimo u vremenu u kojem riječi ponekad gube i smisao. Kad gledate televizijska sučeljavanja ili diskusije na zadanu temu, tad vam se čini da netko s argumentima i uljuđenim nastupom, s dobrim kućnim odgojem, ima male šanse pred nekim čija su usta samo puna prostote i poluistina. Ponekad kao da i javno mnijenje podlegne pod tom nakaradnom slikom vrijednosti. No to nije čudo. Pogledajte retoriku naših političara. Oni i njihove teme ionako su nam saturirali život. Sjećam se frajera iz kvarta u kojem sam odrastao, bilo je to na mjestu gdje se dodiruju Črnomerec i Trešnjevka, neki su bili slabo obrazovani, brzi na udarcu, fakini, ali je njihov vokabular bio nevini poj slavuja prema ovom društveno-političkom kokodakanju.

NACIONAL: Kavana Corso bila je simbol slobodarske intelektualne i građanske zone. Danas gotovo da nema takvih mjesta. Kavane su ukinute i propale, njihovi su bastardi neka sasvim druga trendovska mjesta. Živimo li u doba veće diktature i kontrole ili je u pitanju nešto drugo?

Živimo možda u vremenu diktature lošeg ukusa i porušenih vrijednosti. Ne mislim pritom samo na stare kavane. Svjestan sam da načinu na koji se živi i brzini kojom se komunicira, vjerojatno više odgovaraju kafići, barovi ili restorani s brzom hranom. I ja, napokon, u njih svraćam. No kad uđete sa željom da popijete kavu ili čaj i pročitate novine, tihi žamor glasova i diskretna zvučna kulisa ugodan su ambijent. Toga je, nažalost, malo. Uglavnom trešti glazba iznad podnošljivih decibela koja vas naprosto iritira i tjera. Odrastao sam na rocku i bluesu, zaljubljen sam u jazz i još češće slušam klasiku. Ne očekujem da mi je netko servira uz piće, ali baš da oglušim na glazbenom ukusu vlasnika kafića ili njihovih konobara, hvala lijepo i – zbogom.

NACIONAL: Koliko vam je u životu pomoglo ili odmoglo to što pripadate staroj i poznatoj plemićkoj obitelji?

Znao sam već ranije dobiti takvo pitanje i uvijek sam jednako odgovarao. Bez obzira na vrijeme i društvene okolnosti u kojima sam živio, svoje sam prezime nosio, nosim i nosit ću i ubuduće, s ponosom i odgovornošću. To uvjerenje nikad ne bih mijenjao, bez obzira na to što mi je na relaciji dobra i zla do sada donijelo ili će još donijeti. Mislim da se i mnogi drugi ljudi na sličan način odnose prema svojim prezimenima. Ono što mogu potvrditi jest da nikad zbog svog prezimena nisam osjećao umišljenost, oholost ili bilo kakvu izdvojenost u odnosu s onima koji su me okruživali i s kojima sam se družio. Bilo bi to naprosto infantilno, da ne velim smiješno i daleko od mojih svjetonazora. Prezime je Božji dar, na to ne možete utjecati, a prijatelje stječete sami. Zato sam i vlastito pisanje shvaćao kao nešto čime se na častan način želim uklopiti u veliko porodično stablo, čiji korijeni sežu do 16. stoljeća. I to bi bilo sve.

NACIONAL: Žiri nagrade Gjalski prepoznao je da je kavana Corso u knjizi kulturološki amblem starog Agrama, ali i da je kao u modernističkim romanima – gdje je grad ili metropola subjekt fabule – ovdje to postala jedna kavana?

Siguran sam da je tako i to me posebno veseli. Kroz tu knjigu probija sjeta, možda čak i nostalgija, ali sam se čuvao sentimentalnosti, jer one mogu pokvariti i najljepše rečenice. Sve te priče mala su kronika uspomena, u njoj su pohranjeni memoarski trenuci, iako je ona kombinacija fact and fiction elemenata. Stoga sam priče zamislio i kompozicijski strukturirao kao romanesknu cjelinu, da dobijem literarnu biografiju kultne kavane u jednom periodu. Nastojao sam da ona bude zrcalo vremena, ljudskih sudbina i spleta društvenih zbivanja. Iz obrazloženja prosudbenog povjerenstva, koje je imalo petero članova, vidljivo je da su to bili elementi koje su posebno uočili.

NACIONAL: Pretpostavljam da vas je nagrada obradovala i da je cijenite kao veliko priznanje?

Apsolutno. Svaka nagrada ima vrijednost za onoga tko je dobije. Ksaver Šandor Gjalski najveća je nagrada za prozno stvaralaštvo koju dodjeljuje DHK. U konkurenciji je bilo 65 knjiga. U trideset i četiri godine koliko se dodjeljuje, dobila su je najvrednija imena hrvatske književnosti. Spomenut ću samo neka: I. Aralica, P. Pavličić, G. Tribuson, I. Vrkljan, N. Fabrio, R. Cvetnić, Ivana Šojat, L. Paljetak, J. Mlakić, I. Brešan … dalo bi se još nabrajati. Njezin dignitet određuju imena onih pisaca koji su je dobili prije mene. Stoga biti u takvom društvu, svakako mi daje pravo da je izdvojim kao posebno priznanje.

  • ‘IMAMO PAMETNE TELEFONE, kavanska brbljanja nikoga ne zanimaju, ali udbaši su još uvijek tu. Oni traju zauvijek. Preuzeli su novac, položaje, imaju utjecaj na društvene i političke asocijacije’

NACIONAL: Posebno duhovito opisujete i “svog” stalnog zaposlenika Udbe za susjednim stolom, s kojim ste se kroz godine i zbližili, rasla je međusobna tolerancija… Danas umjesto njih imamo pametne telefone, zar ne?

Udbaš kojeg opisujem kao inventar susjednog stola, zapravo je ridikulozna figura te opake i beskrupulozne službe. U stvari ga ironiziram, zato što smo jednom na sjednici Gradskog komiteta bili označeni kao nacionalisti sa stola broj 5. Za tim se stolom samo razgovaralo – normalna kavanska konverzacija – i nismo znali da je to tako važno, da naš stol u nekoj kartoteci ima i broj. Bila je to groteskna, ali ne baš bezazlena tvrdnja, nakon koje smo povjerovali da ta služba ima i svoju umjetničku sekciju. Ali da maknem duhovitost iz te opservacije, u stvarnosti onog vremena, pravo lice Udbe bilo je lice zločinačke organizacije, čiji se krvavi tragovi vuku sve do naših dana. Danas imamo pametne telefone, kavanska brbljanja ionako nikoga ne zanimaju, ali udbaši su još uvijek tu. Nisu otišli. Oni očito traju zauvijek, poput virusa. Preuzeli su novac, položaje, imaju utjecaj na brojne društvene i političke asocijacije, vole udobnost i društvo celebrityja. Ponašaju se ležerno. Ili kako veli pokojni pjesnik Boris Maruna u svojoj pjesmi njima posvećenoj: “Njihova odijela uvijek pristaju, na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši. I ne možeš im ništa. Oni su veseli kurvini sinovi.”

NACIONAL: Koji vam je najdirljiviji motiv priča koje ste opisali u zbirci? Je li možda posljednji posjet napuštenoj kavani?

Da, čini se da jest. Prva priča u knjizi ima naslov “Vražja priča” i problematizira svijet zla vezan uz razgovor o filmu “Rozmarina beba” mog omiljenog redatelja Romana Polanskog. U zadnjoj priči dao sam si slobodu da noću provalim u napuštenu i zatvorenu kavanu Corso, tražeći u prljavštini, prašini i uništenom mobilijaru, duše prijatelja s kojima sam tamo razgovarao, a sad su u svijetu sjena. Moj sugovornik je u ovom slučaju anđeo Rafael, taj divni nebeski posrednik koji liječi ranjene duše i povezuje dva udaljena svijeta. Ta priča je u stvari protest zbog stanja u kojem se danas nalazi taj kulturološki amblem starog Zagreba. Kad prođete Gundulićevom do Ilice i vidite te staklene izloge, iznutra nakrcane plavim papirom, izvana oblijepljene hrpom plakata i stupidnim grafitima, osjetite svu turobnost hrvatske metropole u njenom strogom centru. Zato sam kao sugovornika i pozvao anđela, jer ne želim izgubiti nadu da će joj jednom, netko s više savjesti i građanskog ukusa, vratiti stari sjaj.

NACIONAL: Kritički se referirate na društveno- politički kontekst prošlog vremena, citirajući Vladeka i njegove proročke riječi ” ako crveni jednog dana odu, doći će lihvari”. Danas živimo taj trenutak. Možemo li se spasiti bijegom u slikarstvo, književnost, glazbu… je li to dovoljno?

Možda nije dovoljno, ali je dobar i ponekad jedini izlaz. Taj svijet odabranih knjiga, glazbe, filmova, slika i razgovora s ljudima koji vam pašu, prava je oaza za duhovnu plitkost koju lihvari najviše vole. Već sam spomenuo kako su riječi izgubile ugled. U vrijeme komunizma, mislim pri tom na disidentsku književnost, koja je u djelima jednog Solženjicina, Kundere, Škvoreckog, Hamvasa, Milosza, Havela, Hlaska… predstavljala opasnost za rigidni ideološki sustav, ostajalo se bez posla, odlazilo u zatvor, gubila domovina, a ponekad čak i život. Vele da je sjajni poljski pisac Marek Hlasko umro u Njemačkoj pod nerazjašnjenim okolnostima. Komunizam ih se bojao jer su oni svojim djelima pokazali njegovu primitivnost, apsurdnost i besmisao. Mogao bih sad ironično zaključiti da je vrijednost riječi u to vrijeme bila na zavidnoj visini. Kad je komunistička ideologija početkom devedesetih otišla u ropotarnicu povijesti, na njeno mjesto uletio je novac. Moćnici svjetskog novca, velike banke i njihova nomenklatura, uz pomoć domaćih korumpiranih političara, preuzeli su štafetu upravljanja i opljačkali malog čovjeka. Građanski srednji sloj potonuo je u prostor vječnih dugova. To najbolje vidite na primjeru švicarskog franka. Beskrupulozno i bez grižnje savjesti, kako lihvari to već čine. Neoliberalizam je odbojan, gadljiv sustav. Ne podnosim ga. Usta su mu puna slobode, a zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima. Nadam se da će također završiti na povijesnom smetištu.

NACIONAL: U knjizi ste opisali zanimljive ljudske sudbine, dali psihološke portrete pojedinih likova, a jednako tako dokazali da je stvarnost često maštovitija i bizarnija od nekog filmskog scenarija. Je li baš sve u pričama istina ili ima elemenata fantastičnog?

Već sam spomenuo da sam pisao formom fact and fiction, što znači da su se ta dva elementa stalno prožimala. Za Vladekovim stolom vodili su se tako zanimljivi i žučni razgovori da se atmosfera znala usijati, ali ih je on sve sjajno i tolerantno moderirao. Inicijalnu snagu, inspiraciju i motive za pisanje davale su upravo anegdote, duhovitosti i stvarni razgovori za stolom. Pričama sam nastojao dati reference svih umjetnosti, osobito filmske, jer za stolom je najviše bilo filmskih i kazališnih redatelja. Čini mi se da film nekako najduže čuva prolaznost života i bilo mi je važno da svakodnevnoj, nazovimo to, banalnosti naših kavanskih susreta, dodam još glazuru fantastičnosti i ironije.

NACIONAL: Mnoge priče nemaju optimističan ton. U priči ” Kako se rastalio čelik” prikazano je kako je ljudska povijest primarno povijest neke velike pljačke. Doslovne, teritorijalne, financijske ili kulturološke… U ovom trenutku to je ponovno aktualno?

Spomenuli ste priču koja ima zanimljivu pozadinu. Velik dio te priče, koji se odnosi na idolatrijski odnos prema Lenjinu, putovanju u Moskvu, stajanju pred balzamiranim vođom Oktobarske revolucije i završava loše za junaka, kad ga gardisti prebiju u pokušaju stavljanja karanfila na odar, doista ima autentičnu osobu. Naslovio sam je ironično parafrazirajući naslov romana Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik” koji je bio obvezna lektira socrealističkog vremena. Kroz razgovor u kavani Corso skida se pozlata s velikog vođe Vladimira Iljiča, pozivajući se na argumente iznesene u knjizi “Partijsko zlato”. Veliki vizionar je zapravo došao u Rusiju u zapečaćenom vagonu iz Züricha preko Finske, s hrpom svojih boljševika, a zapravo društvom “s koca i konopca”. Taj prijevoz, da stvar bude apsurdnija, organizirala je njemačka tajna služba jer je željela iskoristiti pad ruske monarhije i neutralizirati ogromni front na istoku. Nije znala da tamo dovodi društvo pljačkaša i ubojica, zakrabuljeno u veliku ideološku floskulu od koje je najdeblji kraj izvukao ruski narod, a poslije i ostatak svijeta. U priči sam sve garnirao ironično, s refleksijama humora, jer ima čak i ulomak gdje sudionici oko Vladeka pjevaju Katjušu i Rjabinušku, divne ruske melodije, što izaziva gotovo suze ganuća kod udbaša za susjednim stolom. Naravno da se nešto slično u Corsu nikad nije dogodilo.

  • ‘KAD JE KOMUNIZAM otišao u povijest, na njegovo je mjesto uletio novac. Banke, uz pomoć domaćih korumpiranih političara, preuzele su upravljanje i opljačkale malog čovjeka’

NACIONAL: Niste mi rekli čini li vam se da smo u vremenu u kojem je to sve ponovno aktualizirano?

O, da, ako mislite na trenutne probleme kojima je cijeli svijet izložen. Imigrantska kriza, terorizam, strašan rat u Siriji i Iraku, ISIL… cijela ta priča s ISIL-om i njegovim kalifatom mnogo je mutnija nego što su službena tumačenja. I ne treba posezati za teorijom zavjere kad je sve vidljivije da iza toga stoji perfidni plan moćnih tajnih službi, kojima je bilo u interesu da se taj prostor gurne u kaos. Puno je toga u igri: nafta, prodaja oružja, sebični interesi susjednih zemalja. Ali kreirana zvijer očito se otela kontroli i postala demonska opasnost. Sad bi je svi trebali zauzdati, no bit će teško i koštat će užasno puno novca, o ljudskim životima da ne govorim. Europa već plaća veliku cijenu. Možda će vam se činiti čudnim, ali prvi put vjerujem da je jedna ruska intervencija, kao ova u Siriji, nužna da napokon dođe do političkog rješenja. Za razliku od one u Ukrajini, ovu sasvim odobravam. Nezajažljivost i gramzljivost moćnika novca s druge strane, onih s Wall Streeta, narušila je harmoniju, stvorila strašnu situaciju, a svijet normalno funkcionira samo ako je u ravnoteži. Ali mi smo mali ljudi, ne utječemo na išta što formira naš život u globalu, čak i onda kad vidimo prljave igre koje igraju nedostupni i egoistični gadovi.

NACIONAL: Možemo li se odvojiti od politike ili smo nepovratno “homo politicusi”?

S obzirom na to da se tijekom razgovora često referiramo na film, dopustite da vam na to odgovorim simboličnom filmskom scenom iz Hitchcockova filma “Ozloglašena”. Sjajan francuski glumac Claude Raines, koji u tom filmu igra starog nacista, u jednoj sceni u vinskom podrumu, rukama ogradi Ingrid Bergman i kaže joj da je više ništa ne može spasiti od njegove ljubavi. Naravno, u svakodnevnom odnosu politike i nas običnih, krhkih ljudskih bića, nema toliko nježnosti kao u tom podrumu. Doista mi se čini da nas ništa u ovom svijetu ne može spasiti od politike. Ako je ne volimo, preziremo, gadi nam se, pokušamo joj se ukloniti, sa željom da se njome ne bavimo, onda se ona bavi nama. Svi aspekti našeg života prožeti su njenim, uglavnom lošim učincima i mi smo homo politicusi, htjeli to ili ne.

NACIONAL: Nagrada K. Š. Gjalski jedna je od godišnjih nagrada struke koje vraćaju u fokus čitateljstva vrijedna domaća književna djela. Jesu li po vama hrvatski pisci na margini ili se pak nešto mijenja na bolje?

Ako to gledate kroz prizmu naklada, honorara ili čitateljske publike, onda slika nije bajna. Naklade su male, honorari još manji, a literarna produkcija je toliko bogata i raznovrsna, pogotovo ako u to uključite i stranu književnost, da je vjerojatno i čitanost domaćih autora u skladu s već navedenim omjerima. Doduše, kad sam bio na Interliberu, bila je nevjerojatna gužva. Ljudi razgledavaju, listaju, kupuju, vjerojatno i čitaju, ali najveći interes vlada za žanrovsku književnost. Detektivski i horor romani, socio-krimići, chick-lit književnost, špijunska i biografska proza garnirana seksualnim pikanterijama… ne znam gdje tu smjestiti domaćeg pisca. A što se tiče pozicije na margini, kad mi je nagrada bila uručena na lijepoj svečanosti u Zaboku, na HRT-u o tome nije bilo nikakve vijesti. I vjerujte, ne bih to ni spominjao, jer ta vrst taštine me je odavno napustila. Urednici su imali vjerojatno važnije vijesti, s obzirom na migrantsku krizu i parlamentarne izbore, od nekakve književne nagrade. Ono što me jedino može malo zasmetati jest činjenica da sam u toj istoj kući radio gotovo dvadeset godina u Dramskom programu. O tempora, o mores!

NACIONAL: Jesu li masovni mediji zaista sredstvo za ispiranje mozga, pogrešnu samopercepciju i svjesnu lobotomiju mladih generacija, od grotesknih reality natjecanja talenata do Big Brother sumraka zapadne civilizacije?

Neki njihovi sadržaji svakako to jesu. Osobito je to prisutno kod komercijalnih televizija, kojima je najvažnija gledanost zbog propagandnih poruka od kojih žive. O reality natjecanjima i Big Brotheru ne mogu puno reći jer to doista ne gledam. Kad je prije nekoliko godina to počelo, zanimalo me je o čemu se radi, pogledao sam nekoliko puta i shvatio da je svaka minuta provedena uz takav sadržaj čisti gubitak vremena. Promućurni tipovi koji su smislili sve te igre s ljudima, imali su vjerojatno dobro prostudiran plan. No odgovor na taj fenomen i želju da se to gleda trebali bi dati sociolozi i psiholozi. Meni je i ono malo što sam vidio bilo beskrajno dosadno. Ali najviše mi na živce idu ljudi koji u to bulje satima, a onda moraliziraju jer im je tobože glupo. Zavirivanje u tuđi stol i krevet, specifično je voajerstvo našeg vremena. Ako već poželim vidjeti kako se ponašaju živa bića u zatvorenom prostoru, onda ću radije otići u zoološki vrt. Tamo su, doduše, umjesto ljudi životinje. Nažalost, nisu tamo došle dobrovoljno, ali su zanimljive, lijepe i egzotične i ono što je najvažnije – niti jedna ne govori.

Komentiraj

FOTO:SAŠA ZINAJA, DRAGUTIN ŠKREBLIN I PRIVATNA ARHIVA JELAČIĆ BUŽIMSKI
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.