TENOR, ČLAN OPERE HNK U ZAGREBU, govori o uspjehu karijere u Dubrovniku, o lošoj organizaciji hrvatskih kazališta, te daje naslutiti da su pjevači u angažmanu u Operi HNK nezadovoljni svojim statusom, malim brojem termina za izvedbe predstava i problemima unutar te kuće

Domagoj Dorotić, 36-godišnji tenor, član Opere HNK u Zagrebu, ovoga ljeta doživio je najveći uspjeh u karijeri, nastupivši na 66. dubrovačkim ljetnim igrama čak tri puta. Prvo je na svečanom otvorenju Igara, pod redateljskim vodstvom Ivana Miladinova, otpjevao čuvenu Puccinijevu ariju “Nessun Dorma”. Već sljedećeg dana imao je uspješan koncert ispred crkve Sv. Vlaha, sa Slovenskom filharmonijom, pod ravnanjem maestra Uroša Lajovica i s baritonom Leonom Košavićem. A održao je i samostalni koncert u atriju Kneževa dvora, na kojemu je izvodio talijanske kancone i arije i doživio ovacije festivalske publike.

Karijera Domagoja Dorotića malo iskače iz stereotipa ostalih klasičnih pjevača. Taj Samoborac glazbenu naobrazbu započeo je kao trubač u glazbenoj školi “Ferdo Livadić” u Samoboru, a srednju glazbenu školu završio je u Zagrebu, na Učilištu “Elly Bašić”. Tek nakon što je primljen za člana opernog zbora zagrebačkog HNK, s 25 godina upisuje solo pjevanje na Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Vlatke Oršanić, i diplomira četiri godine kasnije. Od 2010. ima status solista u Operi; 2009. osvaja Nagradu hrvatskog glumišta za dvije uloge: Maxa u operi “Crux dissimulata” Srećka Bradića i ulogu Fentona u Verdijevoj operi “Falstaff”. U impresivnom popisu uloga koje je otpjevao, vrijedi istaknuti: ulogu Rinuccia u operi “Gianni Schicci” Puccinija, Andreja u “Mazepi” Čajkovskog, Juranića u “Nikoli Šubiću Zrinjskom” Ivana pl.Zajca, Nemorina u “Ljubavnom napitku” Donizettija te jednu od najznačajnijih tenorskih rola, Marija Cavaradossija u Puccinijevoj “Tosci”, za koju je prošle godine osvojio nagradu “Vladimir Ruždjak”. Očekuje ga i uloga Cavaradossija u premijeri “Tosce” u osječkom HNK, pod ravnanjem Filipa Pavišića.

Iako rijetko istupa u javnosti, Domagoj Dorotić za Nacional progovara o karijeri, odrastanju, kritički promišlja o stanju na opernoj sceni te najavljuje poslovne planove.

NACIONAL: Smatrate li da su nastupi na dubrovačkom festivalu ovoga ljeta vrhunac vaše dosadašnje karijere?

U pravu ste. Kad sam razgovarao s Mladenom Tarbukom, ravnateljem Igara, oko moga angažmana, nisam ni približno imao predodžbu što me očekuje. Generalnu probu koncerta sa Slovenskom filharmonijom odradio sam dan ranije u Ljubljani, drugi dan letio sam za Dubrovnik. Let je kasnio četiri sata i zakasnio sam na generalnu probu otvaranja Igara. Kad sam se popeo mrtav umoran na Orlandov stup, prije početka otvorenja Igara, pod dodatnim presingom i zbog izravnog prijenosa HRT-a, popio sam pivo da dođem sebi. Tražili su da stavim bubicu u uši kako bih čuo orkestar. To bi mi stvaralo dodatni pritisak, skinuo sam ih, bitno mi je bilo da vidim dirigenta. Domaća publika me nakon otpjevane arije “Nessun Dorma” ispratila ovacijama. Najveći kompliment dobio sam od dubrovačke djece, koja su mi priznala da inače ne vole takvu vrstu glazbe, ali da im je bilo fantastično, baš frajerski i zahvalili su mi. To mi je bila najveća satisfakcija, dobiti takav kompliment od klinaca koji ne slušaju operu!

Snimio sam tijekom ljeta CD “Ljubav i zloba”, prvu hrvatsku operu Vatroslava Lisinskog koja će, napokon, zauvijek ostati zabilježena na nosaču zvuka. Radio sam ga s istom ekipom s kojom sam imao uspješnu koncertnu izvedbu prošle sezone u Lisinskom. Baš sam ponosan na taj projekt. Inače, trenutačno sam u nekoj prelaznoj fazi karijere.

NACIONAL: Kako mislite prelaznoj? U angažmanu ste u Operi HNK-a, gdje imate status tenora, solista za velike uloge.

Točno. Iako ne bih smio još o tome govoriti, tražim neke bolje uvjete negdje drugdje. A imam u planu poraditi i na međunarodnoj karijeri.

NACIONAL: Ipak ne biste, poput mnogih Hrvata, krenuli trbuhom za kruhom, već biste zadržali angažman ovdje i paralelno razvijali međunarodnu karijeru?

Naravno. Ovdje mi je baza, siguran sam da ću se uskoro skrasiti u angažmanu u jednoj od nacionalnih opernih kuća, Rijeci, Splitu ili Osijeku. To nije nikakva ad hoc odluka, o tome promišljam već duže vrijeme.

NACIONAL: Koliko su točne glasine da je dobar dio pjevača u angažmanu u Operi HNK vrlo nezadovoljan statusom, malim brojem termina za predstave i problemima unutar kuće, koji se nisu razriješili ni dolaskom novog ravnateljstva, na čelu s Dubravkom Vrgoč i maestrom Nikšom Barezom, ravnateljem Opere?

Dozvolite mi da se u odgovoru na ovo pitanje poslužim Kviskom. Znate, narod je mudar kad kaže: gdje ima dima, ima i vatre!

NACIONAL: Kakvi su glazbeni korijeni vaše obitelji ?

U mojoj obitelji nitko se ranije nije bavio glazbom. Mi smo prva glazbena generacija Dorotića. Imam tri brata, mi smo Samoborci, iako sam ja rođen u Brežicama. Nama je bolnica u Brežicama bliža nego bilo koja u Zagrebu. U našem malom stanu od trideset kvadrata, u kojemu je živjelo nas šestero, uvijek je bilo veselo, sviralo se, pjevalo. Gosti su svako malo dolazili iz Dalmacije, vadile bi se harmonika i gitara, tako da mi je glazba usađena. Naši roditelji bili su presretni kad smo se brat i ja posvetili glazbi. Mlađi brat Mihovil sve je završio prije mene, dok sam ja bio baraba. Završio je studij klarineta na Muzičkoj te slikarstvo na Likovnoj akademiji. Danas je profesor na glazbenoj školi u Zaboku, puno slika, održava izložbe, ima troje djece. Često se družimo, a u jednom selu iznad Starigrada na Hvaru ljeti se druži cijela obitelj.

NACIONAL: Što je bio presudni moment da se odlučite za pjevačku karijeru? Kod vas se to desilo prilično kasno, kao da niste bili sigurni čime se želite baviti?

Nakon što sam završio srednju glazbenu školu kao trubač, nisam se mislio baviti više glazbom. Otišao sam u vojsku. Po povratku, na nagovor roditelja, otišao sam na audiciju za člana zbora HNK, gdje sam prošao apsolutno neočekivano, jer tad s 20 godina o operi nisam znao ništa! Kad sam shvatio modus učenja dionica i ponašanja na sceni, otkrio sam zabavu u tom poslu i odlučio mu se maksimalno posvetiti. Počeo sam pjevati u klapi Fjaka iz Zagreba, bilo nas je devetero. Na Akademiji su mi govorili da mogu pjevati sve. Kad sam shvatio da mi je solo karijera cilj, prestao sam pjevati u klapi i zboru. Profesori su mi govorili da sam preglasan i da se moram stišati. S vremenom sam prestao slušati njihove savjete, počeo sam osluškivati samo svoj unutarnji glas.

NACIONAL: Tko je danas najkvalitetniji tenor? U vječnoj dilemi tko je bolji – Luciano Pavarotti ili Placido Domingo – koji je vaš odabir ?

Definitivno Pavarotti. Laici komentiraju kako lijepo pjeva, no kao profesionalac morate razaznati sav spektar glasa, nijanse, u kojima je bio najveći majstor. Sve što je radio, uz to što je mudro birao repertoar, odrađivao je tehnički i zanatski fantastično.

Znate, danas pjevači vježbaju pred ogledalom jer je itekako važna svaka mimika lica, svaki pogled, svaka gesta koja vas može odati. Od tenora, za mene je danas najveća zvijezda Nijemac Jonas Kaufmann.

NACIONAL: Frustrira li vas činjenica da u svojoj profesiji ovisite o nečemu tako osjetljivom i suptilnom kao što je glas?

Puno sam razmišljao o tome. Ja nisam opterećen svojim poslom. Na prvom mjestu su mi privatni mir i obitelj. Tako sam i odgojen. Moja supruga Antonija Jakšić je umjetnica, kostimografkinja, tako da smo zajedno uronjeni u umjetnost. Dok sam bio u zboru, sa strane sam promatrao neke operne pjevače koji su bili fanatično opterećeni našom profesijom. Vrlo realna sam osoba. Znam kakve posljedice na psihu može imati opterećenost ovim poslom. Jedan moj kolega ubio se poslije jedne izvedbe “Tosce” jer više nije mogao izdržati pritisak. Stvarno morate biti zvijer da biste sve što se od vas očekuje, pritisak struke, medija i javnosti, mogli izdržati.

NACIONAL: Kakva je pozicija opernog pjevača danas na hrvatskoj sceni?

Teško je. Loša je situacija, jer se nedovoljno cijeni naša struka. Na sceni nema varanja. Vi ste kao pjevač potpuno ogoljeni i iskreni, nema muljanja. Publika sve vidi i prepoznaje. Ako ste dobri, pljeskat će vam, ako niste, pljeskat će vam manje ili neće. Proći ćete nezamijećeni i ostati bez mogućnosti razvijanja. A da biste na sceni u svakom trenu bili izvrsni, iza toga mora stajati proces koji se danas kod nas zanemaruje. Danas se sve događa brzo, potrošno i površno. Sve je postalo jedan “pazar”. Profiliraju se samo oni koji rade i izvan svojih mogućnosti, jer talent se podrazumijeva. Samo najjači opstaju.

NACIONAL: Kod nas se još uvijek projekti, premijere i izvedbe planiraju u posljednji čas. Kad ćemo dostići standard da se, kao u svim svjetskim opernim kućama, produkcije i repertoar planiraju po tri, četiri sezone unaprijed?

To je veliki problem. Kod nas se stvari dešavaju od danas do sutra. Morate mijenjati planove, termine, putovanja. Kod nas se u kazalištu nije znalo koliko ćemo izvedbi imati sljedećeg mjeseca na repertoaru. U istom tjednu raspored bi se promijenio po deset puta. Morate biti stalno u stanju pripravnosti. A kazalište nije vojska. Jer, vojska je puno organiziranija.

Tekst BORIS HOMOVEC FotografijeNACIONAL

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.