Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak u razgovoru za Hinu najavljuje novi zakon o strukovnom obrazovanju koji predviđa uvođenje više prakse i dualnog obrazovanja, jače povezivanje škola i gospodarstvenika te ističe važnost centara kompetencija koji bi mogli ‘povući’ stotine milijuna eura iz europskih fondova, a ideja je da svaka županija dobije barem jedan takav centar.

Osim o zakonu o strukovnom obrazovanju, koji je prošao javno savjetovanje i u vladinoj je proceduri, ministrica Divjak govori i o izmjenama drugih zakona iz svojeg resora, nedavnom posjetu CERN-u, konceptu cjeloživotnog obrazovanja te promjenama u načinu ocjenjivanja.

Prvi krug razgovora o članstvu Hrvatske u CERN-u završen je, što slijedi kako bismo postali pridružena članica toga najvećeg znanstvenog laboratorija na svijetu?

– Razgovori u CERN-u bili su jako uspješni. Dogovoreno je da će nas, nakon što Hrvatska koja sada ima ugovor o suradnji s CERN-om, službeno uputi zahtjev da postane pridružena članica CERN-a, početkom iduće godine posjetiti povjerenstvo CERN-a koje će ispitati kakvi su naši kapaciteti. Treba reći kako se neće ispitati samo znanstveni kapaciteti, koji se tiču posebno onih vezanih uz fiziku i fiziku čestica gdje te kapacitete imamo, već i ono što je još važnije – šansa za naše privrednike i tvrtke da se uključe, a mislim da su tu šanse jako velike i na tome treba stvarno raditi.

Naravno, potrebna je i politička podrška toj inicijativi. Onda kada bude završena procedura ulaska Hrvatske u CERN, onda ćemo, nadam se, imati koristi u barem na tri područja – u znanosti, gospodarstvu i obrazovanju. Kada je riječ o gospodarstvu to su poslovi na koje se mogu javljati naše firme jer je CERN najveći znanstveni laboratorij na svijetu, svi su projekti inovativni i dopuštaju da kasnije, kada poslovi krenu, oni imaju visoku dodanu vrijednost.

Treća ‘dionica’ je obrazovanje jer CERN ima jako puno programa gdje njihovi znanstvenici i stručnjaci rade s nastavnicima i učiteljima, posebno s onima koji predaju prirodne predmete, na tome kako podučavati i kako raditi eksperimente. Za naše učenike, studente i postdoktorande važno je što će moći sudjelovati u različitim istraživačkim projektima, aktivnostima i kampovima. Ono što je karakteristično za CERN je da tu nema “odljeva mozgova”. Jer, mladi znanstvenici i inženjeri u CERN-u boraviti neko vrijeme, uglavnom do dvije godine, a onda će se vratiti u Hrvatsku donoseći sa sobom znanje i vještine koje su stekli.

Hrvatska bi za oko godinu dana trebala postati pridružena članica CERN-a. Kada se pripremi sve što je potrebno, potpisat će se ugovor koji će se onda se morati ratificirati u Hrvatskoj sukladno predviđenoj proceduri.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja radi na izmjenama i dopunama zakonskih rješenja. Što je do sada učinjeno?

– U ovom trenutku najdalje smo stigli u izradi nove verzije zakona o strukovnom obrazovanju koji je prošao javno savjetovanje i sada je u proceduri Vlade i bit će najranije prihvaćen. To nam je važno zato što se tim zakonom uvodi drukčije strukovno obrazovanje i on otvara mogućnost da u strukovnom obrazovanju bude više prakse kao i dualnog obrazovanja.

Posebno su važni centri kompetencija za strukovno obrazovanje. Jer bismo tu povukli stotine milijuna eura iz europskih fondova, kako iz Europskoga socijalnog fonda, tako i iz Europskoga fonda za regionalni razvoj. Ideja je da svaka županija dobije barem jedan centar kompetencija vezan uz strukovno obrazovanje te da se uz škole povežu gospodarski subjekti, cjeloživotno obrazovanje kao i stručni studiji. To je veliki poduhvat i stvarno smo ubrzali u tom dijelu i mislim da je to prioritet jer u Hrvatskoj je više od 70 posto svih srednjoškolaca u strukovnom obrazovanju i ono je najveći segment našeg srednjeg obrazovanja.

Idući tjedan će najvjerojatnije ‘krenuti’ u javnu raspravu i zakon o studentskim poslovima gdje ćemo, nadam se, u javnoj raspravi dobiti podršku da se to područje, ne samo uredi, već da svi studenti, koji nisu u radnom odnosu, mogu raditi ako to žele.

U pripremi je i zakon o osiguravanju kvalitete za visoko obrazovanje gdje će se jače pozicionirati zahtjevi prema veleučilištima – da se bolje urede i da imaju više standarde kvalitete. To je vezano i uz Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO) jer, ako veći naglasak stavimo na višu kvalitetu u visokom obrazovanju, onda će i temeljem Zakona o HKO-u biti jednostavnije postizanje stručnih i sveučilišnih standarda kvalifikacija. Radi se i na zakonu o obrazovanju odraslih.

Kada će se učenici početi ponovno ocjenjivati i na polugodištu?

– Povjerenstvo koje je radilo na izmjenama i dopunama Zakona o obrazovanju predložilo je da se učenike ocjenjuje i na polugodištu. Očekujem da će se u javnoj raspravi koja uskoro kreće vidjeti argumenti za i protiv, a sigurno je da ćemo tijekom javne rasprave organizirati i panel raspravu na kojoj će se ta tema raspraviti. Osobno pak nisam emocionalno vezana ni uz koje od ta dva rješenja.

Ali, rekla bih da poanta nije u tome hoće li biti ocjena na polugodištu, nego u tomu koliko je kvalitetna povratna informacija koju dajemo našim učenicima, odnosno da to ne bude samo brojčana informacija. Daleko je važnije, a stalno mi to pišu i učitelji, da je bitno učenika pratiti i s njim razgovarati od njegova prvoga do posljednjega dana u školi i dati mu kvalitetne povratne informacije o njegovom napretku. Na brojčanu ocjenu smo mi pak naviknuti i zapravo ju očekuju i roditelji i učenici.

Što bi trebalo učiniti da način ocjenjivanja u školi bude racionalniji, odnosno da više ne bude inflacije odličnih uspjeha i prosjeka 5,0?

– Reforma obrazovanja predviđa i rad na vrednovanju, odnosno na ishodima učenja, što znači da će se raditi s učiteljima i nastavnicima na tome kako kod učenika vrednovati postignuće predviđenih ishoda učenja, a ne sadržaja. Tu se odmičemo od sadržaja i činjenica, a naglasak je na tome da se razvijaju više razine kompetencija, vještina i znanja, poput rješavanja problema i istraživačkog učenja. Naravno, te na tome kako to sada vrednovati treba raditi. To je jako važno, a važno je i dati povratnu informaciju učenicima koja nije samo u obliku ocjena već i savjetovanja kako se mogu postići bolji rezultati ne u ocjenama, već u životnim kompetencijama.

Tako da je naša sintagma – Škola za život, a ne za ocjenu – nastala iz filozofije koja kaže – prvo postavi ishode koje očekuješ, a oni ne smiju biti trivijalni i temeljiti se isključivo na ‘bubanju’ činjenica. Naravno, neke činjenice treba naučiti, ali tu se ne smije stati jer najveći dio poučavanja u našim školama se, nažalost, temelji na sadržaju, umjesto na postignućima kompetencija koje su važne za profesionalni i osobni razvoj učenika.

Kad je pak riječ o tomu razlikuju li se stečene kompetencije kod djevojčica i kod dječaka, u Hrvatskoj ta razlika postoji pa su djevojčice bolje u čitanju i pismenosti vezanoj uz materinski jezik, dok su dječaci bolji u matematici. Ta razlika je kod nas zamjetna, dok u nekim drugim državama nije, a u nekim razvijenijim obrazovnim sustavima gdje se postižu bolji ukupni rezultati ta razlika je zanemariva. Da bi se situacija kod nas promijenila treba raditi tako da se različiti interdisciplinarni elementi obrazovanja i različita obrazovna uključe u školu.

Tu je i suštinska promjena u obrazovnoj reformi, a ne u tomu hoćemo li učiti jedne ili druge sadržaje. Dakle, ključna  je promjena u načinu poučavanja, a onda se to reflektira i na način vrednovanja, pa kada se uzmu u obzir problemski pristup i kritičko razmišljanje, bit će i manje razlike u stečenom znanju i vještinama kod djevojčica i dječaka.

Zašto djeca u Hrvatskoj imaju dosta problema s matematikom pa moraju ići na instrukcije i kako to promijeniti?

– U tom problemu postoje tri elementa  – nastavnici, učenici i način poučavanja. Trebamo biti svjesni da svaka reforma počinje na nastavničkim i učiteljskim studijima i tu se treba puno raditi s nastavnicima u inicijalnom obrazovanju, a onda kasnije i kroz cjeloživotno učenje kako bi se išlo u korak s novim metodama poučavanja.

Još je važnije da stalno treba imati na umu da se mijenja i učenička populacija koja je danas bitno drukčija nego prije 20-30 godina pa danas učenik često ima smanjeni opseg pažnje, uči na drukčiji način i ako želi pronaći neku informaciju više neće najprije posegnuti za knjigom već za mobitelom. Zato moramo uzeti u obzir da su učenici danas usmjereni na tehnologiju i nju treba iskoristiti za učenje.

Treći segment je način poučavanja koji u matematici mora biti puno više usmjeren na realne probleme i istraživačko učenje. Postoji prekrasan projekt koji, u sklopu europskog programa u području obrazovanja Erasmus+, koordinira Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, a uključeni su i Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet organizacije i informatike, Hrvatsko matematičko društvo i zagrebačka XV. gimnazija, te institucije iz Slovenije, Nizozemske i Danske, a zove se MERIA (Mathematics Education – Relevant, Interesting and Applicable – Matematičko obrazovanje – značajno, zanimljivo i primjenjivo).

Riječ je o projektu kojemu je svrha da poučavanje matematike bude zanimljivo učeniku, da se rješavaju realni problemi, a u toj situaciji je potpuno drukčija i uloga nastavnika koji se mora puno više pripremati i mora znati kako motivirati učenike da rade na istraživački način. Neke države su već odmakle u tome, a to je i razlog što njihova iskustva koristimo kao primjer jer se radi o potpunoj promjeni paradigme učenja i poučavanja.

Kako javnosti približiti potrebu za cjeloživotnim obrazovanjem?

– Cjeloživotno obrazovanje potrebno je zbog osobnog razvoja kako bismo bili uključeni u društvo u kojem su promjene brze, ali i zato što danas rijetko tko može računati da će na poslu koji je počeo raditi dočekati i penziju. Pa čak ako čovjek i ostane u istom zanimanju, imperativ mora postati da stalno uči i usavršava se. To moramo prihvatiti kao realnost.

Pored toga u Hrvatskoj, nažalost, imamo ljude koji uopće nemaju kvalifikacije i nemaju završenu osnovnu školu. Kako bi se to promijenilo postoji i sredstva u EU fondovima koje za to koristimo, mijenja se i zakonska regulativa kako bi se potaknulo obrazovanje odraslih i na “posložio” sustav, te kako bi se pronašla kvalitetnija rješenja. Važno je da ljudi shvate da je to danas cjeloživotno učenje svojevrsna obaveza i da to postane način života. Takav pristup čini i život zanimljivim pa se tako i treba promovirati.

Ta paradigma cjeloživotnog obrazovanja potpuno mijenja način razmišljanja, a uči se i ono što ne mora nužno biti vezano uz posao, već uz osobni razvoj. I na kraju nikada nije kasno za učenje.

Kako riješiti pitanje poreznih olakšica korisnicima stipendija u sklopu programa Erasmus+?

– Rješenje toga pitanja nije u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja već Ministarstva financija. Naime, u Zakonu o porezu na dohodak postoji limit primitaka od 15.000 kuna na koji se ne plaća porez. Mi o tome i razgovaramo s Ministarstvom financija, da se taj limit poveća ili da se određeni primici izuzmu. Međutim, to je dio cjelovitog zakonskog rješenja koje se ne može brzo mijenjati iako se ovdje radi o opravdanom zahtjevu.

Je li u našem obrazovanju zapostavljena odgojna dimenzija?

– Složila bih se da je odgojna dimenzija zapostavljena u našem obrazovanju, ali na tome se mora raditi u suradnji s roditeljima jer škola ne može zamijeniti roditeljski ili starateljski dom i one koji vode brigu o djeci. Osim toga, novi pristup obrazovanju podrazumijeva i neke druge kompetencije, na primjer, ako se radi u grupi i timu tada se razvijaju kompetencije koje omogućavaju bolje snalaženje u društvu. Važna je i empatija pa bi zato trebalo biti puno više volonterskih aktivnosti, grupnog rada u školama, društveno korisnog rada i sve ono što je na neki način sada “stavljeno sa strane” jer naglasak u našim školama često nije čak ni na obrazovanju, nego na učenju činjenica.

Kako komentirate napise dijela medija o navodnom pogodovanju Nenadu Bakiću u natječaju za nabavu mikroračunala?

– Ministarstvo znanosti i obrazovanja očitovalo se već o tom pitanju i demantiralo sve navode. Mislim da je projekt ProMikro izrazito važan, a na sličan se način provodi primjerice u Velikoj Britaniji i Singapuru pa se nadam da će se provesti i kod nas. Ne može se govoriti ni o kakvom pogodovanju jer ne postoji način da se Institut za razvoj i kreativnost mladih (IRIM) na bilo koji način okoristi tom inicijativom. Mislim da je u Hrvatskoj jako teško prihvatiti da netko nešto radi iz nesebičnih razloga. U sklopu projekta se trenutačno educiraju nastavnici koji su time oduševljeni, a Ministarstvo za edukaciju ne izdvaja ni jednu kunu.

Komentiraj

PIŠE:Irena Petričević
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.