• ‘Infrastruktura i sistem u Jugoslaviji građeni su godinama i ne treba sve iz prošlosti proglašavati lošim, bez obzira na zločine počinjene pod ideologijom’
  • ‘Politička garnitura Jugoslavije, kao i danas, regrutirana je kroz privrženost, kroz klijentelizam. Iz toga je proizašla nakaradna kadrovska politika’
  • ‘Mnogi zatvor vide kao nagradu. To je ipak mjesto na koje ne dolaze računi, ljudi spavaju na toplom, redovito jedu, ništa ne plaćaju i ne sekiraju se ni zbog čega’

Vođa i pjevač grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić, poznat i kao Sejo Sexon, govori o novom singlu “Tri kile, tri godine”, nastalom prema istinitoj priči, o dužničkom ropstvu, o tome zašto mu Nele Karajlić više nije prijatelj, o igranom filmu “Pišonja i Žuga”, za koji je napisao scenarij prema istoimenoj pjesmi iz 1987., što ga uskoro počinje režirati.

Dva najbolja prijatelja iz osnovne škole, susjedi iz iste ulice, Davor Sučić i Nenad Janković, kao tinejdžeri su potkraj 1970-ih osnovali svoju prvi rock bend Pseudo Blues Band, koji je s vremenom postao Pseudo Blues Band Zabranjeno, a kao (samo) Zabranjeno pušenje nastupali su od početka 1980-ih. Prvi album “Das ist Walter” objavljen im je 1984. i pjesmama “Zenica blues”, “Šeki iz on the Road Again” i “Anarhija all over Baščaršija” osvojili su publiku u cijeloj nekadašnjoj SFRJ. Do kraja 1980-ih postali su iznimno popularni, objavili četiri uspješna studijska albuma i svirali posvuda gdje im se ukazala prilika. Pokrenuli su i satirični TV show “Top lista nadrealista”, koji se sastojao od niza skečeva u stilu glasovitog “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”, kojima su sarkastično ismijavali tadašnje društveno-političko stanje. Početkom ratova 1990-ih Janković, tada već poznatiji kao dr. Nele Karajlić, otišao je u Beograd i osnovao No Smoking Orchestra, a Sučić, alias Sejo Sexon, nastavio je karijeru sa Zabranjenim pušenjem i objavio šest studijskih albuma, dva live albuma i tri kompilacije najvećih hitova.

Ovih je dana Pušenje objavilo treći singl “Tri kile, tri godine” s posljednjeg studijskog albuma “Radovi na cesti”, objavljenog prošle, jubilarne godine, u kojoj je proslavilo 30 godina postojanja. Sučić je u razgovoru za Nacional, uz već spomenuto, ispričao i kako je nastala pjesma “Tri kile, tri godine” i komentirao dužničko ropstvo u kojem se nalazi hrvatsko društvo.

NACIONAL: Je li treći singl “Tri kile, tri godine”, s pjesmom u kojoj se govori o preprodavaču droge koji se tim poslom bavi da preuredi stan i djeci kupi igračke, ali završi u zatvoru, hotimice plasiran baš danas, kad su stambeni krediti u švicarskim francima i dužničko ropstvo opet gorući problem, ili je to obična vremenska koincidencija?

Imali smo dvije pjesme. Druga je bila “U tvoje ime”, neusporedivo crnja. Budući da dolazi lijepo vrijeme, sunce, dio godine kad se malo proveselimo, nekamo otputujemo, pojedemo kilu janjetine, odlučili smo se za veseliju. Premda je i ta pjesma tragikomična. Ali primjerenija je trenutku.

NACIONAL: Pjesma je nastala po istinitoj priči?

Jest. Neću odavati imena: priča je završena, plaćen je dug zakonu. Riječ je o tome na koje se sve načine ljudi pokušavaju iščupati iz dužničkog ropstva ne bi li osigurali egzistenciju svojoj obitelji. Sam sistem neke ljude gura u kriminal, na mjesto gdje nikad nisu bili i nikada i nisu htjeli biti. Moj prijatelj, redovit gost na našim koncertima i dugogodišnji obožavatelj, stariji gospodin, u jednom je trenutku nestao iz mog života. Prestao se javljati i nije više slao poruke za Božić i Novu godinu. U prvi sam mah pomislio da je otišao u Australiju. Nakon 20 mjeseci javio mi se iznenada oko 22.30 i rekao mi da je danas izišao. Shvatio sam da je u nekoj gostionici i slavi izlazak odnekud. A nije iz frizerskog salona, jer je malo predugo potrajalo. Sinulo mi je kad je rekao: “Jebi ga, tri kile, tri godine.” Nije ipak odležao tri, jer je agronom, viđen čovjek i otac dvoje djece. Godinu i pol proveo je u “ustanovi”. Što je najgore, mnogi ljudi zatvor danas doživljavaju kao nagradu. To je ipak mjesto na koji ne dolaze računi od telekoma, računi za komunalije, tekući računi nisu blokirani, a ljudi spavaju na toplom, redovito jedu, ništa ne plaćaju i, što je najbolje, ne sekiraju se ni zbog čega. Većina tih ljudi to doživljava kao sanatorij, mjesto gdje se odmore, jer je očito da su veći kriminalci i luđaci na slobodi nego u zatvoru.

NACIONAL: Riječ je o poštenom čovjeku koji nikad prije nije preprodavao drogu, ali mu je trebalo nešto novca za obitelj?

Bio je dužan pa je izračunao da će mu, ako proda tri kile marihuane, to biti dovoljno da se iščupa iz dugova. Trebala je to biti jednokratna akcija, ali, kao i svaka druga priča o pogrešnom skretanju, nije dobro završila.

NACIONAL: Dužničko ropstvo postala je hrvatska svakodnevica. Kako smo se uopće doveli u tu situaciju?

Poznato je da 80 ljudi ima pola svjetskog bogatstva. Tih 80 ljudi igra monopoly i to im je jedina zabava. U monopolyu nema ni života ni sudbina. To su samo kockice. Oni tako vide život i ne peče ih savjest ako upropaste ljude i države. Danas su i mnoge države u dužničkom ropstvu. Svi smo mi jedan dug lanac. Kako rate stižu nama, tako stižu i državi. Svi smo pod Damoklovim mačem tih svjetskih igrica. Jedina ih je na pravi način presjekla Irska, rekavši da je igra monopolya završena. Ili kao što je rekao hrvatski ministar financija Boris Lalovac: “Malo su se momci iz Wall Streeta zaigrali.” Da sam ja vlast, tako bih i gledao na to i nikad ne bih stao iza takvih igrača. Njima nikakva podrška nije potrebna, jer nam svima rade o glavi i poigravaju se našim životima.

NACIONAL: Imate li iskustva sa stambenim kreditima u švicarskim francima?

Imam kredit u švicarcima, ali sretna je okolnost što je dio kredita, koji je podigla moja obitelj, vezan za posao, a nije u cjelini stambeni kredit. Taj je dio priče iščupao drugi. Dio novca vraćali smo zahvaljujući fotografskom studiju u vlasništvu moje žene, koji je, srećom, dobro radio. Nije nam lako, ali još nam, srećom, ne treba Vilibor Sinčić.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni time kako je primljen vaš posljednji studijski album “Radovi na cesti”?

Album je dobro prošao, pogotovo pjesma “Boško i Admira”, koja nam je rekorder po broju klikova i pregleda. Ali lani smo bili u jubilarnoj godini i imali tri velika jubilarna koncerta u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu pa smo premalo radili na spotovima i promociji albuma. Sad smo se toga riješili pa je lakše. Snimali smo i DVD – prvi! – što je za koncertni bend ekskluzivna vijest. I to za bend koji je odsvirao najviše koncerata: 2014. dobili smo svoj prvi DVD! Vjerojatno ćemo najesen raditi spot za pjesmu “U tvoje ime”. Stojimo iza te pjesme, baš je u nekoj našoj tradiciji i stilu. Turobna je. Čekamo kiše i snijeg.

NACIONAL: Zabranjeno pušenje poznato je i kao grupa koja puno nastupa. Je li još uvijek tako?

Kad naši kolege hoće opisati neko egzotično mjesto za koncert, kažu: “Ondje ni Pušenje nije sviralo.” Mi se ne bojimo svirati bilo gdje i bilo komu. Idemo kamo god nas pozovu. Nema loše publike, samo loših bendova. Ili, kako neki kažu, nema loših bendova, ima samo prevelikih dvorana.

Omot albuma "Radovi na cesti"
Omot albuma “Radovi na cesti”

NACIONAL: Jedna ste od rijetkih grupa koje nikad nisu bile ograničene na jednu zemlju, vaše je tržište od početka prostor nekadašnje SFRJ. Uspijevate li još uvijek podjednako pokriti to tržište?

Danas je velika hajka na druga Tita. Maknuli su mu i bistu, iako je Hrvatsku učinio većom nego ikada. Više od njegovih konkurenata koji su prodavali otoke i druge goleme dijelove teritorija. Bez obzira na svoj trenutačno loš rejting u našem društvu, rekao je jednom nešto pametno što bi moglo biti vrlo upotrebljivo u našem rokerskom poslu. Uvijek je govorio da ovaj prostor vidi kao mramornu ploču na kojoj vidiš linije, na kojoj vidiš granice, ali kad prijeđeš dlanom preko te ploče, ne osjetiš ništa hrapavo. Ja nekako funkcioniram na taj način. Meni je ovaj prostor puno veći od prostora Bosne i Hercegovine. Ljudi koji imaju dugu tradiciju zajedničkog života, isti jezik, zajedničku infrastrukturu građenu osam desetljeća – ne treba se svega toga odreći. Nije to jugonostalgija, ni nekakav neokomunizam. To su jednostavno praktične svari koje su stari ljudi prakticirali. Kad su bili pod Turcima i Austro-Ugarskom, bio je to prostor u kojemu se itekako dobro moglo ekonomski funkcionirati, u kojem je i kultura dobro funkcionirala. Zajednički jezik golema je vrijednost koju samo slijepci neće iskoristiti. Cijela infrastruktura i cijeli sistem građeni su godinama i godinama i ne treba sve iz prošlosti brzopleto proglašavati lošim, bez obzira na to koja to je ideologija i bez obzira na zločine koji su pod tom ideologijom počinjeni. Dobrih se i praktičnih stvari ne trebamo odricati. Kao ni svih ostalih zahvaljujući kojima možemo živjeti bolje i sretnije.

NACIONAL: Imali ste problema 1990-ih kao bosanski bend u Hrvatskoj. Kako danas na vas gledaju? Prihvaćaju li vas u Hrvatskoj kao hrvatsku grupu, s obzirom na to da svi iz Zabranjenog pušenja živite u Hrvatskoj. Ili vas Bosna i Hercegovina smatra svojom grupom?

Iza svake feudalizacije krije se vrlo očit privatni interes. Ova feudalizacija na Balkanu provedena je s tim ciljem. Ne da ljudima bude bolje, nego da se ljudima što lakše upravlja i manipulira. Podijeljeni ljudi nisu nikakva opasnost, što vidimo i danas u Hrvatskoj. Ideološka podjela je ogromna i praktična za bilo koga na vlasti. I za vlastodršce i za banke. Za sve strukture koje izrabljuju ljude. Danas se ni na jednom prosvjedu u Sarajevu ili Zagrebu neće okupiti više od 3-4 tisuće ljudi. Premda socijalna situacija nikad nije bila gora, a nezaposlenost nikad veća. Ljudi poput nas, koji pričamo neku drugu priču i živimo na neki drukčiji način, zapravo smo trn u oku. Tako je od samog početka. Ja se ne želim odreći dobrih ljudi. Ni publike, koju imamo svugdje. Mi smo bend iz nekog drugog vremena, kad je ovaj prostor bio kudikamo veći. Ne želim pjevati budnice i opjevavati generale ne bih li se svidio svojoj mahali i od mesara dobivao džaba but, a od taksista džaba vožnju. To jednostavno nije način na koji ovaj bend radi, a koji ipak ima taj neki regionalni “brand” i ozbiljnu tradiciju, da ne budem lažno skroman. Ne želim da se svedemo na neki mikrosvijet i lokalne okvire. Ta se praksa danas nameće odozgo kao paradigma ponašanja i odnosa, a uz taj spin ljudi ne znaju elementarne stvari ni o svojoj povijesti ni o svom pismu pa razbijaju ploče s pismom na kojem je napisano vrlo mnogo hrvatskih dokumenata. I državotvornih i povijesnih. To je matrica za koju shvaćam da se uvriježila i da je projekt koji dolazi odozgo, ali ne moramo svi na njega pristati i ne moramo ga svi podržavati. Od toga što su izveli oni imaju koristi. Što se mi prije osvijestimo, povežemo i organiziramo, to bolje za nas. U ovoj tragikomičnoj situaciji zbog prosvjeda udruge Franak pola Hrvatske govori da su njeni članovi mešetari. Zamjena teza! Sad smo odjednom mi krivi. Ne onih 80 “igrača”, nego ja i moja žena mešetarimo. Mi smo ti “Tri kile, tri godine”. Vraćamo se na to. Nas treba pozatvarati. Nedostaje podrška da se išta promijeni.

NACIONAL: Poznat je vaš razlaz s Nenadom Jankovićem, s kojim ste potkraj 1970-ih i osnovali Zabranjeno pušenje. Vi ste krajem 90-ih nastavili s Pušenjem, a on je osnovao No Smoking Orchestra. Jeste li ostali u ikakvu kontaktu?

Nele je u specifičnoj psihološkoj situaciji, nalik frajeru kojega je ostavila cura pa mu je puno lakše o njoj govoriti da je bila kurva i glupača i da nikad nije shvatila pravi film i da je slušala narodnjake. Nele danas prema cijelom Sarajevu, uključujući i mene, ima takav odnos. Najlakše mu je da o nama misli loše, jer njegova životna koncepcija nije mirenje i zaborav, nego daljnje produbljivanje sukoba na koji nismo mogli utjecati niti je bilo ikakva načina da to promijenimo. Cijelo to razdoblje vidim kao veliku nesreću svih ljudi, kao veliku propuštenu šansu, kao plod neodgovornosti, neznanja, bahatosti i arogancije političara. Ponajviše iz ova dva najveća naroda, koja su proizvela najviše nesreće. Naravno, uz Miloševića, kao ključnog otponca u toj disoluciji naših života i stavova. Ljudi su prisiljeni na tabore. Ali Nele i danas zastupa stavove s kojima se duboko ne slažem. Ne možeš okrivljavati jedan grad ili jedan narod. Takve su generalizacije svakom ozbiljnom intelektualcu smiješne i neprimjerene. On je zauzeo busiju u kojoj i dan-danas leži i koja onemogućava komunikaciju i suradnju. Ljudi me često o tome pitaju. Više je to pitanje za njega nego za mene. Ne komuniciramo. Nemamo nikakav odnos. Ja sam ona glupa cura iz njegove veze koja nikad nije ni valjala.

NACIONAL: Osim sa Zabranjenim pušenjem, vi i vaši prijatelji ostavili ste velikoga traga i s “Top-listom nadrealista”. Gotovo se ništa slično nakon toga nije pojavilo na televiziji. Kako danas, s distance, gledate na taj niz proročanskih skečeva?

Da smo bili toliki proroci, uzeli bismo velike pare na sportskoj prognozi, a ne kredite od banke. Imali smo privilegij da se krećemo po toj zemlji i puno putujemo. Bilo je mnogo uzajamnih predrasuda među narodima u toj zemlji. Mi smo imali malo bolju sliku. Mnogi su govorili o Kosovu, a nitko nije putovao na Kosovo. Mnogi su govorili o Makedoniji i Srbiji, a nitko od njih nije vidio kako ljudi ondje žive. Tada je bila popularna izreka “Juga radi, Beograd se gradi”. A Beograd je bio zapušten i prljav grad pun siromaha. Mi smo o tim problemima govorili možda s malo više informacija. Pjevali smo o Kosovu puno prije nego što se na Kosovu desio belaj. Jednostavno vidite, kad prolazite Kosovom, da je ondje vrlo napeta i zapaljiva situacija. Kad progovoriš svojim jezikom, shvatiš da te taj narod doživljava kao okupatora. U svojim smo pjesmama pjevali o tome. Nekom Sarajliji, kojem je Neum najdalje odredište kamo je otputovao, to je izgledalo proročanski. Pričali su o tome kako smo mi znali da će dolje izbiti nemiri. Međutim, samo je trebalo tamo otputovati da se vidi kako stoje stvari i što će se uskoro dogoditi.

NACIONAL: Diplomirali ste 2009. na temi “Crk’o maršal” i stekli titulu profesora povijesti. Na čemu ste temeljili svoj diplomski rad?

Moja se tema zvala “Sukob omladinske supkulture i zvanične politike”. Bila je to priča o načinu funkcioniranja tadašnje države. To je onaj dio priče o Jugoslaviji u vezi s kojim dajem za pravo svim desničarima. Činjenica je da su djeca od 22 godine bila izvrgavana kompletnom tretmanu snimanja, prisluškivanja, praćenja, ubacivanja provokatora. Mi smo to doživjeli s 22 godine, što je zaista ključan dokaz koliko je ta zemlja bila na staklenim nogama. Ako se neki režim bojao djece od 22 godine, koja se, usput rečeno, i dan-danas smatraju ljevičarima, to je bio dokaz da to društvo i taj sistem nisu išli u pravom smjeru i da neće dobro završiti.

Ne samo mi, nego omladinski tisak, alternativni pokreti, ljubljanska i mariborska scena, riječka scena… Sve su to bile stvari na tragu nekakvog remonta društva, redizajna društva s dobrom i dobrodošlom promjenom. Svjež izvor za obnovu tog društva i popravljanje stvari. Za napredak. To je slovensko društvo jedino uspjelo postići i provesti do kraja. Pritisak na slovenske novinare, alternativce i glazbenike, bez obzira na pojedinačne incidente, uvijek je težio toleranciji i dijalogu, dok se u ostatku Jugoslavije provodio crnim i bijelim knjigama, hapšenjima i represijom. Mi smo to doživjeli i preživjeli jer je ta politička garnitura, kao i danas, regrutirana na pogrešan način. Kroz privrženost, kroz klijentelizam, kroz forsiranje podložnosti. Stvorena je cijela ulizivačka škola. Iz toga je proizišla posve nakaradna kadrovska politika, koja i dan-danas postoji, u kojoj postajete menadžer velikog državnog poduzeća ako ste intimus s nekim političarom: možete doći s područja ovčarstva, a preuzmete npr. HEP. Ako ste bili dovoljno oportunist i izdržali da šutite kad ste trebali progovoriti.

To je ta deprofesionalizacija društva koja je tada započela. Dovela je do današnjih odnosa, u kojima se stalno mijenjanju kadrovi, ali se ne mijenja sistem. Mi smo, na žalost, na vlastitoj koži doživjeli i preživjeli taj svijet koji nije shvatio našu generaciju i poruke te generacije. Koji nije shvatio dobre ideje te generacije ni perspektivu.

To su bili budući dobri i kvalitetni ljudi koji su mogli povesti u dobrom smjeru. Nisu se borili za vlast, nego su dali argumentirane kritike i ideje, ali je cijela generacija završila kao neprijatelj. I po staroj izreci, “dok se dvojica svađaju, treći se okoristi”, nacionalisti, koji su tada bili minorna i totalno efemerna pojava u onom društvu, preuzeli su igru, a to je bilo raznoliko, multietničko i multikulturalno društvo. Bila je stvar osnovne pristojnosti da s čovjekom druge narodnosti ne dotičeš neke stvari koje su njemu i njegovu društvu trauma i pazilo se da čovjek ne bude povrijeđen u komunikaciji.

Došao je velik bum takve politike jer je društvo tražilo izlaz iz te situacije. Pravi krivci, a to je bila politička elita, nisu bili detektirani. Pronađeni su krivci u narodu. Jednostrano, po onoj staroj “neka visi Pedro”, svaki narod našao je neprijatelja, a pravi neprijatelj bio je nedemokratski komunistički sistem, rigidan, statičan i neprofesionalan. Od 1970-ih deprofesionaliziran do krajnosti. Kad su 1970-ih maknute Savka Dabčević i Latinka Perović, taj je trend postao nezadrživ. I danas osjećamo posljedice. Nema ozbiljnog natječaja i kriterija. Ocjene s fakulteta ne vrijede vam ni za jedan posao. I to što ste bili student s prosjekom 9,5 ili 5,0 u Hrvatskoj ništa ne vrijedi i takvo društvo, dok ne napravi totalni zaokret u odnosu prema svojim ljudima, neće imati perspektivu.

NACIONAL: Koliko je odnos države u to vrijeme bio sličan današnjem odnosu države prema subkulturi i subkulturnim skupinama?

Ne vidim bitnu razliku, uz jednu veliku ogradu. Jedina točka u kojoj se ono društvo bitno razlikuje od ovoga sastoji se u tome što su se u onom društvu puno više brinuli o mladima. Iako su iz tih redova dolazili buntovnici. I to je velik paradoks toga društva. Nikada, bez obzira na sukobe koji su znali biti vrlo ozbiljni i dopirali do točke kriminala, mnogi od nas bili pred zatvorom, ako ne i unutra, nije prestalo državno financiranje omladinske subkulture i kulture. Svi tadašnji časopisi, Polet, Mladost, Mladina, Novo vrijeme… iako su bili najžešći oponenti, dobivali su novac od države.

Mladi ljudi danas nemaju pravu predodžbu o tadašnjem jednopartijskom društvu. To je bilo jednopartijsko društvo pluralnog tipa. Danas opozicijski časopis ne može pronaći sponzore. Danas jedan Feral Tribune ostaje bez sponzora. Danas je puno tvrđa igra naspram alternativaca i opozicije. Vi danas kao alternativac možete dobiti novac jedino ako se to svidi izvjesnim strukturama. A kakav ste vi to alternativac ako vas ministar tapša po ramenu. Slično je i sa znanstvenim projektima.

Danas ćete u Bosni i Hercegovini za monografiju o bilo kojem problemu vezanom za recentna politička događanja i nacionalne traume dobiti sredstava koliko vam treba. Ali da napišete knjigu o bosanskom srednjem vijeku, nitko vam neće ništa dati. To se politički nikomu ne isplati. Zašto bi neki Hrvati, Srbi i Muslimani financirali prošlost koja je ionako zajednička? Mi danas želimo one druge proglasiti krivcima i neprijateljima. Kao i 1990-ih. Danas je biti neovisan moguće jedino uz pomoć saveznika koji se pojavio – a to je internet. Internet je spasio i Zabranjeno pušenje i sve alternativce, jer sumnjam da bismo saznali za Dubiozu kolektiv i za bilo koga takvoga da nema interneta. Sumnjam da bi bosanske novine i mediji gurali bend koji kritički govori o njima.

NACIONAL: U nizu velikog broja hitova Zabranjenog pušenja nekako je u samom vrhu ostala pjesma “Pišonja i Žuga” s albuma “Pozdrav iz zemlje Safari” iz 1987. Ona je i kazališno uprizorena, a sad ste se latili scenarija i režije igranog filma, koji se snima upravo po toj pjesmi. Dokle ste stigli s tom idejom?

Scenarij je odavno završen i počinjemo već prva snimanja. Krajem lipnja snimamo trailer pomoću kojeg ćemo pokušati zatvoriti financijsku konstrukciju. To je film o epohi koja je prošla i treba puno više kostima i troškova nego za film o današnjici.

NACIONAL: Tko je s vama u najužoj ekipi?

Moj prijatelj Jasmin Duraković, s kojim sam već surađivao kao autor glazbe za filmove “Nafaka”, “Ja sam iz Krajine, zemlje kestena” i u predstavi “Grad od snova”. S njim već dugo surađujem i, budući da sam već režirao nekoliko naših spotova i stekao izvjesno iskustvo, a radio sam dugo i “Top-listu nadrealista”, taj mi posao nije nepoznat. Ohrabrio sam se i upustio se u to. Najveća imena u filmu su Emir Hadžihafizbegović kao Drot, Haris Burina kao Lepi i Jelena Gavrilović kao Amila. Pišonju i Žugu glume dvojica mladih glumaca, Ivan Đorđević i Dino Sarija iz Sarajeva. To će biti njihov filmski debi. Snima se u Sarajevu, a produkciju je preuzela tvrtka F.I.S.T. Film Production Davora Pušića i Jasmina Durakovića. To je najuža ekipa.

NACIONAL: Kad ga planirate završiti?

Nadamo se da bi iduće godine u ovo doba moglo završiti snimanje, a premijera bi mogla biti najesen ili do kraja sljedeće godine.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.