JEDRILIČAR DAMIR ČARGO priprema se za Rolex Middle Sea Race, jednu od najznačajnijih regata u svijetu. Govori o uvjetima života u nekoliko kvadratnih metara broda i dramatičnim izazovima na moru

Jedriličar Damir Čargo upravo se priprema za Rolex Middle Sea Race, zahtjevnu mediteransku off shore regatu, najveću i najznačajniju off shore regatu za krstaše u Europi. To je jedna od nekoliko najvećih regata na svijetu i redovito okuplja vrlo veliki broj brodova i posada iz cijeloga svijeta, a poznata je i po odličnoj organizaciji.

U off shore regatama jedri se na otvorenom moru, na velikim morskim prostranstvima. Takve regate traju više dana, jedri se neprestano, bez pauze i bez iskrcavanja na kopno. Brodovi su posebno opremljeni i njihova se oprema strogo kontrolira, a posadu mora licencirati jedriličarska federacija i mora biti dobro pripremljena. Svaki dio opreme broda, licence i certifikati posade vrlo se temeljito i rigorozno pregledavaju uoči regate, a posebno još jednom prije starta, kako se ne bi dogodilo da neki brod naknadno promijeni dio opreme i tako stekne prednost pred drugim natjecateljima. Off shore regate vrlo su zahtjevne i traže dobro pripremljene brodove i iskusne posade koje su spremne dati maksimum da bi postigle dobar rezultat.

Ove se godine jedri 36. put i još uvijek se ne zna konačan broj sudionika jer rok za prijavu ističe 2. listopada. Već je prijavljeno 136 posada iz 22 zemlje svijeta, a vjerojatno će ih na startu biti i više. Ove godine prijavljeno je i nekoliko brodova u klasi IMOCA 60, dužine oko 20 metara, te nekoliko ekstremno brzih trimarana u klasi Mocra. Neke posade s drugih kontinenata, iz Južne i Sjeverne Amerike i iz Australije svoje brodove u jednom dijelu godine drže u Europi kako bi mogli jedriti europski ciklus regata, a Rolex Middle Sea je “broj jedan” među njima.

Regata kreće 17. listopada iz Vallette na Malti, u kojoj se okupljaju najbolji i tehnološki najnapredniji regatni krstaši koji trenutno jedre na svjetskim regatama, od onih najvećih od 30 metara dužine, pa do manjih, od 12 ili 15 metara dužine. Među njima su i brodovi iz klase Class 40, u kojoj jedre Damir Čargo i Miljenko Nikolić. U razgovoru za Nacional Čargo opisuje kako se za tu regatu priprema, otkriva zašto ga jedrenje privlači, a govori i o jedriličarskom sportu u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koja je ovogodišnja ruta regate?

Krećemo iz Vallette 17. listopada, a na startu su brodovi raspoređeni u nekoliko grupa, što ovisi o klasi u kojoj jedre jer je luka Valletta vrlo uska i u njoj ne može u istom trenutku isploviti više od 100 brodova. Vozimo na sjever i jedrimo uz istočnu obalu Sicilije, prolazimo kroz Mesinski tjesnac i pokraj vulkana Etna, pa jedrimo uz Liparske i Eolske otoke i okrećemo oko vulkana Stromboli sjeverno od Sicilije. Prolaz oko Strombolija posebno je spektakularan jer je vulkan još uvijek vrlo aktivan i povremeno ima manje erupcije. Potom okrećemo na jug, jedrimo do zapadnog rta Sicilije, kroz Egadske otoke, spuštamo se do otoka Pantelleria ispred obale Tunisa, pa do Lampeduse i natrag na Valletu. Ruta je duga 608 nautičkih milja – ili, ako vam je tako lakše, oko 1125 kilometara – i izuzetno je zahtjevna jer vremenski uvjeti na Sredozemlju u listopadu već znaju biti vrlo prevrtljivi. Vremensko ograničenje regate je osam dana, što znači da se svi brodovi do toga roka moraju vratiti u Vallettu. No u kojem ćemo vremenu prejedriti zadanu rutu ovisi prije svega o vjetrovima. Rekord regate iznosi 47 sati i 55 minuta i postavljen je 2007., što znači da je rekorder prejedrio tih 608 milja za manje od dva dana. Jednostavno su se “posložili” idealni uvjeti, odlični vjetrovi i kvalitetna posada i rekord je postavljen. Ja sam do sada pet puta sudjelovao na regati i u pravilu trasu prijeđem za pet do sedam dana, što ovisi o uvjetima i o vjetrovima.

NACIONAL: Kako je sudjelovati na jednoj takvoj regati, s kakvim se izazovima susrećete i kako se uopće živi na regati? Što jedete, kako spavate, u kakvim uvjetima živite?

Na regatama voze različiti brodovi, no svima im je zajedničko da su, za razliku od jedrilica koje služe za turistička krstarenja, “operirani” od svakog komfora i udobnosti. Sve što stvara dodatnu i nepotrebnu težinu koja može usporiti brod izbacuje se i ostavlja samo ono najnužnije. Gleda se doslovno na svaki gram, pa se znalo događati da čak i četkice za zube prelamaju na pola, kako onaj višak drške ne bi stvarao dodatnu težinu broda. Sve je podređeno brzini i zato se brod nastoji maksimalno olakšati. Evo kako to izgleda: moj Waypoint dug je 40 stopa, odnosno 12 metara i opremljen je doista minimalistički. Kad kažem minimalistički, to je blaga riječ. U brodu nema apsolutno ničega, sve je otvoreni prostor potpuno podređen jedrenju, u kojem je tek jedno malo kuhalo koje služi za podgrijavanje vode i dva nazovi kreveta, na kojima teško da biste htjeli spavati. I ništa više! Sve ostalo je skladište jedara i elektronike. Na brodu boravimo samo moj kolega i jedriličarski kompanjon Miljenko Nikolić i ja. Jedriličarskim rječnikom kazano, mi jedrimo short handed regate, odnosno regate u dvoje, i naš je uobičajeni ritam života na regati raspoređen tako da je jedan od nas za kormilom, dok se drugi za to vrijeme odmara. Svakih nekoliko sati se mijenjamo i zapravo tijekom regate praktički jedrimo samostalno. Na isti način mijenjamo jedra i obavljamo sve ostale potrebne radnje. Posebno vodimo računa da se zaštitimo od vjetra i sunca koliko god je to moguće, ali i da sačuvamo energiju. Za vrijeme regate na brodu se ne kuha. Jedemo gotovu, konzerviranu i dehidriranu hranu u koju samo dodajemo vruću vodu, a posebno pazimo na količine vode. Dehidracija je na brodu vrlo opasna stvar i pazimo na to da unosimo dovoljne količine tekućine, iako je i voda dodatna težina na brodu, pa uzimamo točno onoliko vode koliko nam je potrebno. Događalo nam se svašta, od totalnih bonaca do nevera s orkanskim vjetrovima, od ekstremne vlage pa do ekstremne suše, od velikih vrućina pa do žestokih hladnoća. Jednom smo kod Pantellerije stajali punih 18 sati na mjestu i nismo se maknuli ni milimetra jer nije bilo ni daška vjetra, a prošle godine trpjeli smo udare vjetra snage 60 čvorova punih 30 sati, nakon čega su lučke vlasti zapovjedile da se vratimo u luku jer je nekoliko brodova doživjelo havariju. Ukratko, vrlo je vjerojatno da regata neće proći bez bar dvije žestoke nevere, ali i bar jedne bonace, jer je listopad na Mediteranu vrlo prevrtljiv i ćudljiv.

NACIONAL: Koliko su off shore regate zahtjevne ne samo fizički, nego i psihički? Kako se uopće pripremate za takve uvjete i kakve mentalne karakteristike treba imati jedriličar da podnese izazove na takvim regatama?

Psihička priprema važnija je od fizičke i puno je teže psihički i mentalno podnijeti regatu, nego fizički. Moj brod prilagođen je solo jedrenju, praktički sve poslove na brodu može obaviti jedan čovjek. Iako su neke radnje, poput promjene jedara, posebno u težim vremenskim uvjetima, fizički zahtjevnije, ipak ih je uz nešto vježbe i pripreme moguće obaviti bez većih teškoća. Redovito treniram i posebno se pripremam prije svake regate. Tijekom priprema provodim najmanje pola dana na brodu. Neposredno prije regate dva-tri dana sam sam na moru, treniram izmjenu jedara i sve radnje koje me čekaju, prijeđem čak i veće udaljenosti, dobro se razgibam i namučim i tako se fizički pripremim za zahtjevne uvjete na regati. Psihičke i mentalne pripreme su individualna stvar svakog jedriličara i ovise o tome koliko ste na moru i jedrite li sam, u dvoje ili je na brodu veća posada. Moje psihičke pripreme obično se sastoje od posebnog solo treninga prije regate. Odem sam na more i nastojim se sroditi s brodom, koncentriram se samo na njega i na poteze koje radim. Razmišljam o regati, prisjećam se rute i svih iskustava iz prijašnjih godina, nastojim se “ufurati” u samu regatu. No najveći dio priprema zapravo obavim na putu prema Malti. Do Vallette moramo jedriti oko 540 milja, putovanje obično traje tri do četiri dana i to je savršeno vrijeme za “brušenje” forme za regatu i prilagođavanje uvjetima. A to znači neredovito spavanje i prilagođena prehrana. Kad dođemo na Maltu, već smo mentalno u regati.

• ‘MORAMO POLOŽITI medicinski tečaj. Učimo imobilizaciju, čak i zašiti ranu, sanirati prijelome i rane jer pomoć do nas ne može doći brzo, a ponekad prođu i dani’

NACIONAL: Kažu da su off shore regate najveći ispit za svakog jedriličara. Zbog čega? Je li to zbog njihove zahtjevnosti, ispita psihičke stabilnosti ili je riječ o nečemu trećem?

Off shore regate vrlo dugo traju i traže od čovjeka maksimalnu fizičku i psihičku izdržljivost i prilagođavanje najtežim uvjetima na moru. Ali traže i puno više: veliku dozu znanja, iskustva, poznavanja vještine navigacije, pa i preživljavanja u teškim uvjetima. Off shore regate zapravo traže cijelog čovjeka i zahtijevaju apsolutnu spremnost, posebno ako jedrite solo ili u dvoje. U suprotnom teško da ćete izdržati te uvjete. Svatko od nas mora predvidjeti sve situacije koje ga čekaju na moru, pripremiti se i na one najteže i znati kako ostati pribran i reagirati u svakom trenutku, i onda kada je more mirno kao ulje, ali i onda kada vas šibaju olujni vjetar i kiša. To su situacije koje morate pregrmjeti, na otvorenom moru nemate se gdje sakriti i ne možete jednostavno otići s broda kad vam više ne odgovara da ste na regati. Znači, morate biti dovoljno mentalno stabilni da prihvatite situaciju u kojoj se nalazite, bez obzira na to kakva ona bila, i da reagirate na najbolji mogući način. Zato su off shore regate tako zahtjevne i na njima se snalaze samo najspremniji.

NACIONAL: Jedriličari koji jedre off shore regate moraju položiti i tečaj prve pomoći i spašavanja unesrećenih. Kako to izgleda?

Svatko od nas mora položiti medicinski tečaj, na kojem učimo kako se koriste osnovne vrste lijekova koje moramo imati na brodu, učimo imobilizaciju, moramo naučiti čak i zašiti ranu ako je potrebno, sanirati otvorene prijelome i otvorene rane, jer pomoć do nas najčešće ne može doći brzo. Nekada mogu proći sati, pa čak i dani da se u teškim vremenskim uvjetima do unesrećenog uspije probiti helikopter ili plovilo s liječnikom. U slučaju havarije ili potonuća moramo biti spremni preživjeti u splavi za spašavanje, trebamo biti pripremljeni na takve situacije i sve to prolazimo kroz tečajeve, simulacije i treninge.

NACIONAL: Već nekoliko godina jedrite s vašim koskiperom Miljenkom Nikolićem. Kakav je vaš odnos na regati i koje su karakterne osobine poželjne kod jedriličara, a koje mogu garantirati da će se pojedinac dobro uklopiti u specifičnim uvjetima regate?

Miljenko je vrhunski skiper i jedriličar, nekoliko godina smo zajedno i za to vrijeme postigli smo vrlo dobre rezultate. Ranijih godina jedrio sam i s drugim jedriličarima, a za tri tjedna na Rolex krećem s dobrim prijateljem Davidom Consortom koji je vrlo iskusan. Uzmite u obzir da ću gotovo tri tjedna provesti na malom prostoru od samo nekoliko kvadratnih metara, na brodu na kojem postoje minimalni uvjeti za život i da ćemo pritom vrlo vjerojatno biti izloženi teškim uvjetima na moru. Ponekad je sa samim sobom teško provesti tri tjedna u normalnim uvjetima, a kamoli u ovakvoj situaciji. Svakako je bolje ako moj koskiper i ja imamo kemiju među nama i prijateljski odnos. No to nije nužno. Mi čak i ne komuniciramo previše tijekom regate jer obojica i bez suvišnih priča znamo što nam je zadatak i što trebamo raditi. U krajnjem slučaju i ne vidimo se previše jer uvijek jedan vozi, dok se drugi odmara. Najvažnije je da obojica znamo zašto smo tu, da smo zajedno zbog jedrenja i da imamo zajednički cilj kojemu smo spremni sve podrediti. Trebate vidjeti kako izgledamo nakon 10-ak dana jedrenja na otvorenom moru, ponekad i nakon dva puna neprospavana dana, a to se najčešće događa u zadnjoj fazi regate, izgladnjeli smo i fizički posve slomljeni, pogotovo ako smo netom prije prošli kroz žešću neveru. U takvim ekstremnim uvjetima izlaze na površinu sve frustracije, ljutnja, nervoze. Treba znati takve osjećaje kontrolirati i zadržati stabilnost da negativne emocije ne bi utjecale na regatu, a to nije nimalo lako.

• ‘ZA VRIJEME REGATE na brodu se ne kuha. Jedemo gotovu hranu u koju dodajemo vruću vodu, a posebno pazimo na količine vode. Dehidracija na brodu je vrlo opasna’

NACIONAL: Što tjera ljude u takve ekstremne situacije, u ispitivanje vlastitih granica izdržljivosti?

Sve koji kreću na off shore regate prije svega povezuje velika ljubav prema moru i jedrenju. Svi mi se naprosto osjećamo dobro na brodu, ma kakvi god uvjeti vladali na moru. Dodir s morem i brodom, čak i u tako ekstremnim uvjetima, za nas je poseban. Ja sam odrastao uz more i svaki moj djelić života, i profesionalni i jedriličarski, povezan je uz more. Počeo sam u onom malom brodiću, optimistu, kao klinac, pa sam rastao i razvijao se kao jedriličar, odlazio na regate i svaki put naučio nešto novo, prelazio iz klase u klasu i nekako je svaki sljedeći korak bio prirodan nastavak tog puta pod jedrima. Kada sam prije dvije godine nabavio Waypoint Class 40 kao tehnološki vrlo napredan regatni brod, naučiti jedriti na tom brodu za mene je bio novi izazov koji je tražio savladavanje dodatnih vještina. Svakako da se želim i dalje razvijati kao jedriličar, a kad savladate jednu fazu nekako vas srce prirodno vuče više i dalje, u nove izazove. Taj život pod jedrima, savladavanje novih vještina i vječita težnja prema višem i boljem, prema novome što još nisam savladao, naprosto je životna filozofija koja mi se zavukla pod kožu i postala je dio mene. Osim toga, tu je i onaj poseban odnos s morem i brodom, u kojem naučite uživati čak i onda kada su uvjeti teški i zahtjevni. Svaki trenutak na brodu je jedan totalni “touch” sa svim elementima prirode, čak i u ekstremnim uvjetima. Nekad mi se dogodi da vozim dio regatne rute i da se posve stopim s brodom i u jednom trenutku shvatim da je prošlo nekoliko sati, a da ja taj protok vremena uopće nisam osjetio. U takvim situacijama, u tim meditativnim jedrenjima, sa svojim brodom postizao sam veće brzine od onih kada sam vozio posve svjestan vremena i prostora. Ako mi se dogodi da se svi mi spojimo, a “mi” smo more, brod, vjetar i ja, onda u takvim trenucima kada me na trenutke more “odnese” i kada ne znam gdje sam bio proteklih nekoliko sati dok sam jedrio, postižem malo veću brzinu od uobičajene, što sofisticirani elektronski uređaji na brodu precizno zabilježe.

NACIONAL: Zašto off shore jedrenje u Hrvatskoj nije masovnije, kao u drugim europskim zemljama?

Ma ne samo off shore, ni obično jedrenje u nas nije našlo mjesta među većinom Hrvata. Mi smo nažalost, koliko god tvrdili da smo pomorska zemlja i pomorska nacija, vrlo malo prisutni na moru u odnosu na zemlje poput Italije ili Francuske, počevši od dječje dobi pa dalje. Bojim se da kao nacija nismo dovoljno svjesni kakvo bogatstvo imamo i nismo previše zainteresirani za more. Ni u školskim programima naša djeca nemaju nikakvu edukaciju vezanu uz more, niti je jedrenje sastavni dio tih programa. Primjerice u Francuskoj ili Švedskoj osnovnoškolska djeca završavaju tečaj jedrenja kao dio obaveznog školskog programa, jednako kao i tečaj plivanja. Malo naše djece, čak i oni koji odrastaju uz more, ima volju baviti se jedrenjem. U kasnijim razdobljima života pojam jedrenja i regata obično se veže uz financijska pitanja, pa si kao nacija skromnijih mogućnosti to često ne možemo priuštiti. No čini mi se da financijski uvjet nije isključivi razlog jer mi ni mentalno nismo spremni napraviti iskorak i promijeniti svoj odnos prema moru. U nas postoji popriličan broj malih regata koje se voze među otocima i koje okupljaju u pravilu iste ekipe jedriličara, no malo je dužih off shore regata. Jedine dvije u nas su “Sušac za dvoje”, koja je duga 100 milja i vozi se od Splita do Sušca i natrag, te “Sveti Nikola” od Splita do Blitvenice i Palagruže do Komiže na Visu, koja se vozi solo i duga je 165 milja. I to je sve. Postoji još i Jadranska regata, koja je jednim dijelom off shore, a jednim i klasična “in shore” jer se vozi u trokutu od Visa do otoka Sveti Andrija kod Dubrovnika, potom oko Palagruže i natrag do Visa i duga je oko 240 milja. Off shore regate vozi mala grupa jedriličara koja nastoji propagirati takvu vrstu jedrenja i koja u pravilu organizira sve naše off shore regate, a čine je Šime Stipaničev, Emil Tomašević, Darko Prižmić, Sandi Lulić i još možda nekoliko ljudi, uz Miljenka Nikolića i mene. Zanimljivo je da ih većina potječe iz istog kluba uz koji se i vezuje off shore jedrenje u nas, a to je Jedriličarski klub “Mornar” iz Splita, a ja bih jako volio da se i drugi klubovi uključe u tu priču.

• ‘NAKON DESETAK DANA NA MORU izlaze na površinu sve frustracije, ljutnja, nervoze. Treba se kontrolirati i zadržati stabilnost da negativnosti ne bi utjecale na regatu’

NACIONAL: Kolike brzine postižu regatni brodovi?

Olimpijske klase jedrilica, kakve voze naši jedriličari Tonči Stipanović ili Šime Fantela i Igor Marenić, postižu vrlo velike brzine. Veliki regatni krstaši dužine 20 ili više metara također su vrlo brzi i njihove se maksimalne brzine mogu komotno nositi s brzinama motornih brodova. Brodovi Class forti, kakav je i moj Waypoint, imaju najveću zabilježenu brzinu od 35 čvorova pod idealnim vjetrom, što je brže od većine motornjaka koje možete vidjeti kako ljeti jurcaju po Jadranu. Moj osobni rekord je 24 čvora i vjerujte mi, glisiranje bučnim motornjakom, u kojem ste vezani za sjedalo da ne ispadnete i koji se trese i lupa na valovima pri brzinama većim od 20 čvorova, ne može se baš ni po čemu usporediti s glisiranjem jedrilicom u apsolutnoj tišini i uz fijuk vjetra u jedrima. Po mojem mišljenju, vlasnici motornih brodova dobrim dijelom osakaćeni su za uživanje u moru. Jedriličari su puno više u dodiru s prirodom, morem i aktivnim životom na moru, oni su jedno s brodom i prirodom oko sebe. To je ono što vlasnici motornih brodova ne poznaju.