Motovun film festival bavio se radikalizacijom europske političke scene, kao i desničarskim pokretima koji jačaju u Europi, a prikazan je i film kanadskog autora ‘Rechts, Zwo, Drei’ koji pokazuje da su nacionalizam i veličanje ustaštva sve rašireniji, kao i da je taj zabrinjavajući trend u porastu od ulaska Hrvatske u EU

Ovogodišnji Motovun Film Festival dodjelom nagrada završio je prošle subote, a u svom popratnom programu “Gdje ste bili 2016” bavio se radikalizacijom europske političke scene i desničarskim pokretima koji jačaju ne samo u Hrvatskoj, nego i u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj. U tom programu je prikazan i film “Desno, dva, tri” kanadskog autora Christophera Bobyna. Radi se o filmu u produkciji francusko-njemačke televizije ARTE, u kojem je Bobyn autor dijela o Hrvatskoj. Iako, osim u Motovunu, hrvatska publika nije mogla vidjeti njegov film, on je već privukao veliku pozornost političara, a osobito onih vladajuće koalicije u odlasku.

Dokumentarnim snimkama proslava Oluje u Čavoglavama, razgovorima s predstavnicima krajnje desnih stranaka i stanovnicima općine Jasenovac, u filmu se pokazuje kako su nacionalizam i veličanje ustaštva sve rašireniji, kao i da je taj zabrinjavajući trend u porastu od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Bobyn je odrastao u Montrealu, u kojem je stekao diplomu na studiju filma na Queen’s Universityju. Umjesto filmom, prvo se počeo baviti dokumentarnom fotografijom, inspiriran željom da prikaže ljudsku patnju koja je uvijek rezultat konflikta, imigracije, revolucije ili siromaštva. Taj poriv doveo ga je i do dokumentiranja posljedica rata u bivšoj Jugoslaviji, kao i do sirijskih izbjeglica u Turskoj. Fotografirao je i političke sukobe u Egiptu, na Zapadnoj obali i Ukrajini. Ovaj mladi novinar, fotograf i filmaš živi i radi u Berlinu, a veći dio godine putuje s jednog kraja svijeta na drugi. Film “Desno, dva, tri” prvi je njegov dokumentarni film.

Nakon projekcije filma u jednom od motovunskih kina, održana je i tribina na kojoj je autor razgovarao s publikom o usponu krajnje desnice u Europi i svom iskustvu dok je snimao u našim krajevima. Neposredno nakon tribine razgovarao je i za Nacional.

NACIONAL: Zašto ste upravo vi autor dijela filma o Hrvatskoj? Je li to bio slučajni odabir ili vaša odluka?

Ja sam se već prije bavio dokumentiranjem i snimanjem materijala da bih napravio nezavisan film o desničarskom, nacionalističkom, neofašističkom pokretu u Hrvatskoj. Tada sam slučajno saznao da urednici s televizije ZDF pripremaju tematsku večer o tom fenomenu, ali na europskoj razini. Pokazao sam im snimke koje sam imao, ali u tom trenutku oni uopće nisu namjeravali uključiti Hrvatsku u taj 90-minutni film. Nakon što su vidjeli moje materijale iz Knina i Čavoglava, odlučili su mi ponuditi jednu trećinu za priču o Hrvatskoj. Tako sam i ja surađivao u ovom filmu.

NACIONAL: I ranije ste snimali priloge o posljedicama rata u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste odabrali mjesta i sugovornike koje ćete snimati u Hrvatskoj?

Film sam zapravo pripremao četiri ili pet godina jer sam prilično redovito počeo dolaziti u Hrvatsku još od 2011. U to vrijeme radio sam za Deutsche Welle i kroz priče koje sam snimao primjećivao sam nacionalizam koji je još uvijek prisutan u Hrvatskoj. A on na specifičan način povezuje ustaški režim s komemoracijama događaja iz Domovinskog rata. Kako me je sve više interesirala ta tema, iz svih razgovora koje sam vodio sa svojim kontaktima iz Hrvatske proizlazilo je to da moram otići u Knin i Čavoglave. Govorili su mi da ako to zaista želim vidjeti uživo, to su mjesta na koja moram otići i to 5. kolovoza, na Dan pobjede. I ja sam upravo to i učinio. Otišao sam posve sam, nisam uzeo drugog kamermana jer sam znao da velika televizijska ekipa može uzrokovati probleme i vjerojatno ne bismo dobili pristup tim događajima. Otprilike sam zamišljao kako bi oni mogli izgledati.

NACIONAL: U Hrvatskoj se zna za tu paralelnu proslavu u Čavoglavama, ali nikada se nije vidjela takva snimka kao što je vaša. Kako ste vi to doživjeli?

Moram priznati da me je ono što sam zatekao zaista šokiralo, nisam to očekivao. To je na prvi pogled izgledalo kao nešto što se u Njemačkoj naziva narodnim festivalom, što je obično vrlo bezazleno. Obično se radi o proslavama s folklorom, na koje dolazi puno obitelji s djecom. I to je manje-više isto okruženje koje se može na prvi pogled vidjeti u Čavoglavama, ali i u Kninu.

NACIONAL: Primijetili ste i ikonografiju – ustaško znakovlje, slike Ante Pavelića, ustaške pjesme. Kako su na vas djelovali ti prizori?

Dok ne shvatite o kakvim je pjesmama i tekstovima riječ, dok ne shvatite značenje nekih simbola na majicama, to djeluje kao narodna zabava. Ali tada počnete shvaćati onu tamnu stranu te priče. I onda vidite ljude koji pozdravljaju fašističkim pozdravom u sredini šatora, u kojem je glazba. Još je gore kada vidite i djecu koja nose iste takve simbole, nose ustaške kape i uniforme koje su im odjenule njihove majke. To je ono što me je još više uznemirilo. Tada ono što gledate prestaje biti vesela i zabavna proslava Dana pobjede koja sasvim sigurno ne izgleda kao američki praznik Dan nezavisnosti. To je nešto vrlo drugačije.

NACIONAL: Jesu li u trenucima kada ste snimali te događaje u blizini bili policajci i kako su oni reagirali na sve što su vidjeli i čuli? Jesu li uopće reagirali?

Naravno, bilo ih je posvuda oko tih šatora u kojima se sviralo, pjevalo i pozdravljalo. Nema nikakve sumnje da su oni bili svjesni onoga što se tamo događa. Zanimljiva je i prisutnost pripadnika Katoličke crkve. Tamo su bile i časne sestre, što smo pokazali na snimkama. Ja ne tvrdim da su časne pjevale te pjesme, ali bile su sigurno svjesne toga što se događa. Svatko tko je bio tamo bio je duboko svjestan što se događa. Ne bih rekao da su časne došle samo uživati u roštilju. A bilo je i političara koji, naravno, uvijek mogu tvrditi da u svemu tome nisu sudjelovali, nego su negdje sa strane jeli svoj hot dog. Ali ključno je pitanje: a što su tamo radili? Zašto su uopće došli i preuzeli taj politički rizik da ih vide i snime?

NACIONAL: Čini se da ipak niste imali problema pri snimanju jer ljudima koji su u tome sudjelovali nije bilo nimalo neugodno. Je li vas to iznenadilo?

Da, to je ono što me najviše iznenadilo. Kao snimatelj dokumentarnih fotografija radio sam u Donjecku, u Ukrajini, u Egiptu tijekom revolucije, na nekim vrlo opasnim područjima. Nikada se nisam tako uplašio kao kada sam stigao u Čavoglave jer sam bio sam. Nisam znao kako će ljudi reagirati na moju kameru. Ali na kraju nije bilo nikakva razloga za zabrinutost. Ti ljudi su bili presretni zato što ih snimam. To je doista bilo najčudnije. Počinjao bih snimati izvan šatora, kako bih polako ušao i vidio što se unutra događa. Unutar mase u jednom šatoru bila je žena koja mi je prišla i ja sam pomislio: OK. To je to, sad će me potjerati. Ali desilo se upravo suprotno. Ona me pozvala unutra. Postoji snimka koja, nažalost, nije ušla u film, na kojoj ona gleda ravno u kameru i zove me da se pridružim. Primila me je za ruku i uvela unutra. Nisam mogao biti bliže svim tim ljudima, bio sam u srcu te scene, te mase koja je pjevala ustaške pjesme. Oni nisu mogli biti sretniji što sam s njima, a ja nisam mogao biti fizički bliže njima nego što sam bio. Njihov znoj miješao se s mojim. To pokazuje da ih nije bilo briga što ih netko snima. Oni su duboko uvjereni u to da se nemaju čega sramiti.

NACIONAL: Takve scene vide se u dijelovima Hrvatske koji su tradicionalno naklonjen desnici. Ali ono što možda još više zabrinjava su razgovori koje ste vodili s vođom Mladeži HČSP-a, koji je otvoreno razgovarao o svojim uvjerenjima koji su identični stavovima ljudi u šatoru u Čavoglavama.

Da, moj sugovornik bio je i Frano Čirko iz Hrvatske čiste stranke prava koji je u međuvremenu postao njen predsjednik. Tada je još bio predsjednik Mladeži, grupe koju je osnovao njegov prethodnik Zlatan Hasanbegović. On je upravo s pozicije predsjednika Mladeži HČSP-a započeo političku karijeru, na što je Frano jako ponosan. Čirko je obrazovan, pristojan, moderni ekstremni desničar. On je zapravo lice ne samo hrvatskog, nego europskog mladog radikalno desnog političara. Izuzetno je obrazovan i namjerno sam s njim razgovarao na engleskom kako bih pokazao da je kompetentan voditi razgovor o kompliciranim temama na stranom jeziku. On je vrlo pametan, visoko motiviran, vrlo uglađen, zapravo jedan pristojan dečko. Zato je doista bizarno da netko takav zastupa tako radikalna stajališta. S njim možete voditi vrlo ugodan razgovor, dok u jednom trenutku ne shvatite da je njegova politika ekstremno desna i opasna. On gleda na Hasanbegovića kao na svog mentora i govori – pogledajte što je on postigao. Mi nismo više radikalna desnica na marginama, mi smo postali vlast. Postali smo mainstream. Njegova posljednja rečenica u filmu koju smo mu dali glasi: sada je naše vrijeme, sada je vrijeme da preuzmemo vlast. On u to iskreno vjeruje jer vidi da je to smjer kojim Europa ide. On ne misli samo na Hrvatsku, nego na cijelu Europsku uniju. Nažalost, brojevi, kao i događaji poput Brexita, daju krila njegovim uvjerenjima.

  • ‘ZANIMLJIVA JE I PRISUTNOST Katoličke crkve na proslavama poput one u Čavoglavama. Ja ne tvrdim da su časne pjevale te pjesme, ali sigurno nisu došle uživati u roštilju’

NACIONAL: Mnogi strahuju od internacionalizacije radikalne desnice i njihova međusobnog povezivanja na europskog sceni. Iz razgovora koje ste vodili može se zaključiti da odlično međusobno komuniciraju, od Hrvatske, preko Mađarske i Slovačke do Njemačke i Francuske.

Da, odlično su povezani, dobro znaju jedni za druge, vesele se međusobnim uspjesima i na neki način pronalaze snagu jedni u drugima. Oni se osjećaju pobjedonosno kada vide da vlada koja je, na primjer, pobijedila u Poljskoj, dijeli njihova stajališta. Ili kada vide da je radikalno desna stranka u Velikoj Britaniji izvela zemlju iz Europske unije. Oni zapravo uživaju u tim uspjesima koje dijele s istomišljenicima. Pobjeda radikalno desne stranke u Poljskoj osnažuje istu takvu stranku u Hrvatskoj. To je strategija koja stoji iza svega zato što su se dosad osjećali marginalizirano. Ironično je to da su ti nacionalisti koji propovijedaju zatvaranje granica i povratak u Europu prošlosti, kakva je postojala prije sto godina, upravo oni koji imaju najviše koristi iz prekogranične suradnje koju im je Europska unija omogućila. Oni govore: mi nismo ksenofobični. Mi nismo rasisti. Kako bih mogao biti rasist? Idem na sastanke u Mađarsku, u Francusku. Kako mogu biti ksenofobičan kada odlično surađujem s desnicom u svim zemljama?

NACIONAL: Spomenuli ste Mađarsku i Slovačku, čija radikalna desnica nije prikazana u filmu. Možete li povući paralele između Hrvatske i ostalih europskih zemalja?

Vidim da je EU sada na koljenima, temelji njene stabilnosti ozbiljno su uzdrmani. Ako odigra dobro u ovoj situaciji, EU može postati jača nego ikada. Kao i svaka kriza, i ova ima taj potencijal. Ali u zemljama poput Poljske i Mađarske, desnica na vlasti ima snažnu potporu naroda i visoku zastupljenost u nacionalnim parlamentima. Radi se o volji naroda. A to je stvarna kriza. Europska unija i tradicionalne liberalne vlade u svim zemaljama EU-a izgubile su povjerenje naroda. Poslijeratni sustav koji su izgradile u najboljoj namjeri sada je urušen. A ekonomska kriza, koliko god da je uvijek bila pokretač radikalizacije, nije se nikada dogodila, na primjer, u Poljskoj. Ta zemlja od ulaska u EU nije osjetili nijednu krizu, ona je jedina europska zemlja koja nije imala recesiju, a sada ima nacionalističku vladu čija politika zabrinjava. Ali ekonomija ipak igra vrlo važnu ulogu u tim procesima. Možda ne samo ekonomija jedne zemlje, nego ekonomija cijele Europe. Ako europska ekonomija slabi, jaka poljska ekonomija, na primjer, stavljena je na pijedestal. I njihova vlada tvrdi: mi je moramo zaštititi. Moramo sačuvati našu ekonomiju i sve što smo postigli, a zbog suradnje s Europom sve to riskiramo. Zašto bismo to činili? Zanimljivo je kako je taj uspjeh Poljske, do kojeg je došlo zbog članstva u Europskoj uniji, postao zapravo motivacija za njeno distanciranje od te iste Unije i ostatka Europe. Poljska je postala žrtva vlastita uspjeha. Ali u Hrvatskoj je drugačije. Recesija, beznađe, ekonomska kriza i visoka nezaposlenost mladih sigurno su ključni za jačanje radikalizma.

NACIONAL: Međutim, tamo je, kao i u Hrvatskoj, vrlo jaka uloga Katoličke crkve.

Da, tu se svakako može vidjeti snažna paralela s Hrvatskom. Uloga Katoličke crkve u obje države je uvelike u službi političara koji koriste njen utjecaj kako bi povlačili konce. Katolička crkva utječe i na društveno raspoloženje, ali i na zakone. Ona uvelike propovijeda protekcionističko zakonodavstvo, ekonomsko ili društveno. To je vrlo opasno. Ta odijeljenost Crkve i države u obje zemlje, u Hrvatskoj i Poljskoj, puno je tanja nego u ostalim zemljama.

NACIONAL: U filmu ste pokazali i opasnu identifikaciju, odnosno miješanje povijesti iz Drugog svjetskog rata i naslijeđa fašističke tvorevine NDH i Domovinskog rata. Pokazuje li to da mi nismo prošli proces denacifikacije kao Njemačka?

Da, u Hrvatskoj se događa bizarno miješanje ustaškog režima s odavanjem počasti Domovinskom ratu. To je simptom nedostatka denacifikacije, kao i, po mom mišljenju, pogrešnog tipa denacifikacije koji je nametnuo Titov režim u Jugoslaviji. U Njemačkoj je tu denacifikaciju koja je do određene mjere bila desetljećima nametnuta, na kraju više-manje iskreno prihvatio njemački narod.

NACIONAL: Što znači da u Njemačkoj ne možete nekažnjeno vikati ‘’Sieg Heil” (Živjela pobjeda) na javnom mjestu?

Naravno da ne možete, kao što ne možete nositi i isticati nacističke simbole, a da vas ne kazne. Ne možete nacizam ni opravdavati, primjerice: da, bilo je to tako, ali… Ili, radili smo to, ali… Ne možete čak ni to. Jedan razlog za to jest da se većina stanovnika Njemačke srami i kaje za ono što su njihovi preci učinili. Svjesni su da im nacistička destrukcija društva i ekonomije nije donijela ništa dobroga. I zato se žele od toga jasno ograditi. U slučaju Hrvatske i njena ustaškog nasljeđa, denacifikacija je, doduše, uzrokovala to da se veliki dio stanovništva iskreno kajao. Ali brutalni način na koji je tu denacifikaciju proveo Titov režim rezultirao je time da su ustaše u svijesti dijela nacije ostali istinski heroji, a za nacionaliste borci za hrvatsku slobodu, a ne zločinci.

  • ‘PREDSJEDNIK HČSP-a Frano Čirko Hasanbegovića gleda kao svog mentora i govori – pogledajte što je on postigao. Nismo radikalna desnica na marginama, mi smo sad postali vlast’

NACIONAL: Tijekom snimanja filma, na političkoj sceni pojavio se sada tehnički ministar kulture Zlatan Hasanbegović koji je svojim stavovima izazvao niz kritika u međunarodnoj javnosti. Prikazali ste i neke snimke na početku njegova mandata, jeste li ga vi snimili?

Ne, nisam, ali ću vam ispričati jednu važnu i zanimljivu priču koja se događala iza kulisa i povezana je s tom snimkom. Budući da nismo snimili Hasanbegovića, željeli smo kupiti snimku iz arhiva HRT-a. Sve smo dogovorili i služba s te televizije dala nam je snimku da je pregledamo kako bismo odlučili što ćemo iskoristiti. Uredili smo naše snimke i uvrstili onu s HRT-a, a kada su to odobrili naši urednici u Njemačkoj i Francuskoj, odlučili smo taj dio snimke kupiti. Nazvao sam osobu zaduženu za to na HRT-u, a ona mi je rekla: “Chris, imam loše vijesti. Od trenutka kada si naručio taj materijal radi pregleda i uređivanja, Hasanbegović je otpustio mog šefa i ostale novinare koji su radili u mom odjelu. I izdao je dekret prema kojem nijednoj stranoj televiziji ne smijemo prodavati snimke na kojima je on, ili, a to je još bolje, “ikakav drugi materijal koji bi mogao prikazivati Hrvatsku, ili hrvatski narod, u lošem svjetlu”. To se odnosilo i na snimke iz Oluje koje nam također nisu dopustili kupiti. Ta zaposlenica HRT-a rekla mi je i ovo: “Chris, stvarno mi je žao, da je do mene, sama bih ti poslala taj materijal i to odmah. Ali ne smijem jer ću izgubiti taj posao. Otpustit će me. A znaš kako je u Hrvatskoj s poslom. Meni ovaj posao treba.” Tako je jedan nacionalist na poziciji ministra kulture prijetio, i to uspješno, zaposlenicima na javnoj televiziji i istovremeno cenzurirao strane medije i mene kao stranog novinara. Srećom, RTL je imao puno više razumijevanja i bio je puno otvoreniji za suradnju.

NACIONAL: Jeste li imali onu snimku na kojoj je taj ministar gotovo prekoračio kamermana koji se okliznuo i pao mu doslovce pred noge?

Jesmo, imali smo je. To je strašno. Ali mislili smo da ako to stavimo u film, izgledat će pretjerano pa smo na kraju odustali. Tu priču iza scene možete upotrijebiti kao ilustraciju o tome kako je nastajao film.

NACIONAL: Ne samo vođa mladeži HČSP-a, nego i Ivan Tepeš koji je tada bio potpredsjednik Sabora, bio je vrlo otvoren u razgovoru s vama. Jesu li oni znali za koga i kakav film radite?

Da, znali su i bili su vrlo otvoreni. Svi su oni bili oduševljen time što ih snimamo. Tepeš je bio presretan što može stati pred kameru i dati intervju za jednu njemačku televiziju. Ali nismo od njega željeli napraviti monstruma. Pokušao sam ga objektivno portretirati. Kada on kaže neke stvari o tome kako se manipulira mladima koji su masovno nezaposleni, u pravu je. Također tvrdi da njegova stranka predstavlja bedem kršćanstva u Europi. Ne znam kako bih to komentirao. Mi ga nismo željeli zloupotrijebiti zbog njegove želje da stane pred kameru, ali ja mislim da je on smatrao kako može iskoristiti nas. Vjerojatno je mislio – aha, evo televizijske ekipe iz najveće europske zemlje, sigurno će me staviti negdje pod svjetla reflektora. Uostalom, svaka medijska pažnja je dobra pažnja.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na film koji neće biti prikazan redovitim putem u Hrvatskoj, ali za koji su političari čuli. Je li bilo ikakvih službenih reakcija i je li vam itko iz Hrvatske prijetio?

Službenih reakcija nije bilo, ako ne uračunamo odgovor ministra jednom novinaru Balkan Insidea. On mi je rekao kako je dva dana nakon emitiranja filma na ARTE-u postavio pitanje o njemu u Hrvatskom saboru jednom ministru, a on ga je nazvao “zapadnjačkim lažima”. Ta izjava zvuči kao da ju je netko izgovorio u Rusiji, a ne u Hrvatskoj. Nisam prisustvovao tom razgovoru i nemam službenu potvrdu te reakcije. Za druge službene reakcije ne znam, iako bi mi bilo drago da su ministri obaviješteni o filmu. To bi značilo da smo postigli cilj i došli s filmom do najviših političkih pozicija u Hrvatskoj. Što se onih drugih reakcija tiče, primio sam mnogo e-mailova, među njima naravno i onih hejterskih. U njima su me optuživali da sam Židov – kao da je to nešto sramotno – da sam Srbin, da sam naravno četnik, ljubitelj partizana ili, moj omiljeni, u kojem me optužuju da sam Židov kojeg plaćaju Srbi kako bi snimio film. Morat ću razočarati sve hrvatske nacionalističke ekstremiste: ja sam kanadski katolik. Ali primio sam i neke opravdane kritike.

NACIONAL: Evo, ja ću vam uputiti jednu. Za razliku od onog dijela filma o Poljskoj, u hrvatskom dijelu ne ističe se dovoljno uloga civilnog društva i medija koji se desetljećima bore protiv revizije povijesti i toleriranja ustaštva i koji su ipak uspjeli srušiti posljednju vladu.

Imate pravo. To je opravdana kritika. Ali svjesno sam odlučio da ću u svojih 26 minuta filma o Hrvatskoj nastojati što zornije prikazati njemačkoj i francuskoj publici nešto što nisu znali. Atmosferu koja vlada u hrvatskom društvu. Oni ipak znaju da postoje liberalni mediji u svakoj zemlji, pa i u Hrvatskoj, kao i da postoje antifašisti koji se protiv takvih pojava bore. Ono što nisu znali jest da u Hrvatskoj postoji ta neofašistička kultura koja je na neki način otvorena. Zato sam svjesno odlučio najviše vremena posvetiti prikazivanju upravo toga.

  • ‘HASANBEGOVIĆ JE IZDAO DEKRET prema kojem se ni jednoj stranoj televiziji ne smiju prodavati snimke na kojima je on ili bilo koji materijal koji prikazuje Hrvatsku u lošem svjetlu’

NACIONAL: I još jedan ispravak netočnog navoda koji se može čuti u filmu: Hrvatska je imala svog Willyja Brandta, bio je to bivši predsjednik Stipe Mesić koji je otišao i u Knesset i u Sarajevo i ispričao se svim žrtvama zbog zločina počinjenih s hrvatske strane. Ispričao se i Srbima, a isto to učinio je i bivši predsjednik Ivo Josipović. Osim toga, nije dovoljno jasno vidljivo u filmu da je Srbija provela agresiju u Hrvatskoj i da je Oluja bila akcija kojom se legalno oslobodio okupirani teritorij. Pri čemu, naravno, nema opravdanja za počinjene zločine. I naposljetku, osim kao dio posljednje vladajuće koalicije, hrvatske desne ekstremističke stranke nisu bile zastupljene u Saboru, za razliku od onih u Francuskoj, Slovačkoj, Mađarskoj…

Čak i jednoj demokratskoj Danskoj. Ta zemlja ima vrlo desnu i nacionalističku vladu u ovom trenutku. A što se tiče vaših kritika, možda imate pravo, ali rečeno je da su pobunjeni Srbi okupirali dio Hrvatske oko Knina.

NACIONAL: Živite i radite u Berlinu. Jedan od razloga radikalizacije političke scene diljem Europe svakako je strah od masovnog vala izbjeglica i terorizma. Hoće li sve to što se događa posljednjih dana u Njemačkoj, ubojstva i tragedije, dodatno utjecati na jačanje ksenofobije, ali i radikalne političke desnice?

Svakako da hoće. Ovo što se događa ide u prilog svakoj desničarskoj stranci u Europi. Osobito u Njemačkoj, u kojoj je Angela Merkel govorila o našoj moralnoj obvezi da otvorimo vrata i pokažemo solidarnost prema svim izbjeglicama. Ovo ide u prilog ekstremnim desničarima koji govore – rekli smo vam! Upozoravali smo vas, a vi ste nas nazivali rasistima. Dan nakon ubojstava u Münchenu pročitao sam komentar jednog od vođa AFD-a, radikalno desne, nacionalističke i euroskeptične njemačke stranke kojoj rapidno raste popularnost. A komentar kaže: gospođo Merkel, je li Njemačka sada dovoljno raznolika? Retorika je postala otvoreno rasistička. Nema sumnje da će popularnost takvih stranaka rasti. Ali naglasio bih da zabrinutost za vlastitu obitelj ili sigurnost ne znači da ste fašist. Nezadovoljstvo radom institucija u Bruxellesu i stanjem demokracije u EU je legitimno. Ni to vas ne definira kao fašistu. Ali manipulacija opravdanim nezadovoljstvom građana koju čine radikalne stranke u Hrvatskoj i Europi uzrokuje ksenofobnu i rasističku retoriku kakva je vladala tridesetih godina prošlog stoljeća, one koja je dovela do najstrašnijeg svjetskog rata u povijesti.

Fašistički pokret rođen je u Europi u istom takvom okruženju, u doba ekonomske krize, kada su ljudi postali gladni jer nisu imali posla. Kada su se ljudi bojali jer je stabilnost sustava kojeg su poznavali razbijena. A stabilnost sustava koji smo poznavali nakon Drugog svjetskog rata upravo se opasno urušava. I zato jačaju desni, nacionalistički ekstremni pokreti koje još ne bih nazvao fašističkima, ali su vrlo blizu tome. Zasad ćemo ih zvati nacionalističkim. Sada je vrijeme da djelujemo. U Njemačkoj postoji tradicija ignoriranja takvih stranaka i odbijanja javnih debata s njihovim članovima. A upravo to, mogućnost da govore pred publikom bez oponenata hrani njihovu popularnost i diže im rejting. Moja poruka iskusnim, liberalnim političarima je: ne smijete ignorirati metak, morate se boriti protiv njega.

Komentiraj