OSKAROVAC I OSNIVAČ FESTIVALA TOLERANCIJE – Festivala židovskog filma Zagreb, povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta govori o tome zašto je važno da njegova sjećanja na djetinjstvo u nacističkom logoru slušaju djeca u hrvatskim školama i kako ona različito na to reagiraju

Životna priča Branka Lustiga osebujna je i inspirativna kao da je proizašla iz pera maštovita književnika. Rođen je u židovskoj obitelji 1932. u Osijeku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, dvije godine proveo je u nacističkim logorima Auschwitzu, Mittelbau-Dori i Bergen-Belsenu. Osim njega i majke, cijela obitelj stradala je u koncentracijskim logorima, dok je otac pred kraj rata ubijen u Čakovcu. Nakon rata s majkom se vraća se u Jugoslaviju. Od 1955. zaposlen je kao pomoćnik direktora Jadran Filma, a već sljedeće godine sudjeluje u radu na filmu “Ne okreći se sine”, koji je dobio brojne nagrade u bivšoj državi. Karijeru u Hollywoodu započinje nakon rada na serijama “Vjetrovi rata” (1983.) i “Rat i sjećanja” (1987.), napravljenima u koprodukciji s Jadran filmom. Koncem 80-ih seli se u Los Angeles, a 1993. sa Stevenom Spielbergom snima Oscarom nagrađen film “Schindlerova lista”. Drugog Oskara dobio je i za film “Gladijator” Ridleyja Scotta 2001. godine. Radio je i na drugim uspješnim filmovima kao što su “The Peacemaker”, “Hannibal” i “Pad crnog jastreba”.

Lustig je i vrlo aktivan na promicanju svijesti o Holokaustu. Između ostalog, sa Stevenom Spielbergom osnovao je zakladu Shoah i osnivač je Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma Zagreb koji ove godine obilježava svoju desetu obljetnicu.

Festival započinje izložbom austrijskog umjetnika Manfreda Bockelmanna “Crtežom protiv zaborava”. Izložba će biti otvorena 27. siječnja u Francuskom paviljonu u Studentskom centru u Zagrebu, povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Bit će izloženi portreti djece, žrtava nacističkog terora, naslikani prema stvarnim foto-portretima napravljenim u koncentracijskim logorima.

Branko Lustig za Nacional govori o izložbi, Festivalu tolerancije, svom životu u logorima, sudbini svoje obitelji te filmskoj karijeri koju dosad ni jedan Hrvat nije uspio nadmašiti.

NACIONAL: Kako doživljavate Bockelmannove slike, bude li ta dječja lica neka vaša davna sjećanja i potisnute osjećaje na dvije godine provedene u logorima Auschwitzu, Mittelbau-Dori i Bergen-Belsenu?

Fotografije, portrete djece, vidio sam prvi put u muzeju u Auschwitzu i svi su mi tumačili da bih i ja morao biti na tim slikama. Tako da sam prvo tražio svoju fotografiju, međutim, ima ih oko 100.000 pa sam odustao. Bockelmann slika lica te djece i mladih ljudi i do sada ih je naslikao oko 120. Na njima se vidi da djeca ne znaju zašto su slikana, gdje su i zašto su se našla u logorima. Sve sam to i ja prošao. Dovedeni smo i iskrcani iz vagona, žigosani kao stoka. Na ruci još uvijek nosim broj A3317.

Sve što mi se tamo događalo, od trena kad su me u Breitenau oprali hladnom vodom iz šmrka radi dezinfekcije, doživljavao sam kao dio života, kao činjenicu. Sada, s 83 godine, razumijem, naravno, puno više stvari nego kada sam se s 12 našao u logoru.

Ovo nije izložba samo židovske, već i romske djece koja su djelila istu sudbinu. Sjećam se logora Birkenau. To je bio logor za čitave obitelji. Jednog dana bio je prepun logoraša, s oko 3000 romskih žena i djece, a sljedećeg jutra bio je potpuno prazan. Preko noći su ih sve odveli u krematorij. To je bilo strašno.

  • ‘POSTOJE OPISI ŽIDOVA koji su, znajući da čekaju deportaciju i smrt, na Francuskom paviljonu u Zagrebu gledali natpis – liberté, égalité, fraternité. Bilo je tu puno ironije’

NACIONAL: Francuski paviljon Studentskog centra u Zagrebu, gdje će izložba biti otvorena, bio je jedan od sabirnih centara za odvođenje židova u logore, je li baš zato odabran za izložbu i možete li opisati kako je izgledala vaša deportacija u logor?

Tamo je bio sabirni centar za zagrebačke židove sve dok ga nisu prebacili na Zavrtnicu. Postoje opisi židova koji su, znajući da čekaju deportaciju i smrt, gledali natpis na Francuskom paviljonu “Liberté, égalité, fraternité”, sloboda, jednakost, bratstvo. Bilo je tu puno ironije.

Moja obitelj pobjegla je 1941. iz Osijeka. Pobjegli smo rijekom Dravom u jednom čamcu. Sjećam se jednog velikog sanduka u kojem su mama i tata ponijeli porculan. Završili smo u Prelogu u Međimurju, tamo su nas iskrcali jer su Mađari dalje kontrolirali Dravu i nismo mogli ići dalje. U Prelogu nam je jedan rođak osigurao kočiju kojom smo došli u Čakovec. Tamo je živjela moja baka, tatina mama, koja nas je 1941. primila. Otac je neuspješno pokušao pobjeći u partizane, uhvatili su ga i ubacili u tzv. radnu grupu u mađarskoj vojsci. Nosio je njihovu uniformu, ali i traku oko ruke. Nakon toga su mene i majku 1943. mađarski fašisti deportirali u Auschwitz.

NACIONAL: Kako je izgledao dolazak i život u logorima?

Od jedne gospođe Erike iz Murske Sobote nedavno sam saznao nove zanimljive pojedinosti. Starija je od mene, ima 90 godina i prva je osoba koju sam upoznao koja je bila sa mnom u transportu. Najprije su nas iskrcali u Breitenau. Tamo su nas selektirali. Jedan od ljudi koji su radili na našem prihvatu rekao je mojoj majci da kaže “sechzehn” (broj 16 na njemačkom). Majci nije bilo jasno ni što ta riječ znači niti kada da je kaže. Međutim, kad su me doveli pred Josefa Mengelea, što mi je otkrila Erika, pitao me na njemačkom koliko imam godina. Ja sam znao njemački, učio sam ga prije rata u poznatoj njemačkoj školi u Jegerovoj ulici u Osijeku. Mengeleu sam odgovorio “sechzehn” i on je palcem pokazao ulijevo, što je značilo da će me ubaciti u radnu grupu. Oni koji su dobili palac udesno, završili su odmah u krematoriju. Danas to možda zvuči zabavno, ali bome je bilo gadno.

Što se boravka u Auschwitzu tiče, pročitao sam toliko priča bivših logoraša da sam u nekim intervjuima ispričao i tuđe priče, jer mi se sve pomiješalo u glavi. Razlog je taj što smo svi mi imali sličnu priču. Nacistima su bitne bile samo brojke. Stalno su nas postrojavali i prebrojavali. Moje sjećanje na sve logore u kojima sam bio jest postrojavanje i brojanje. Brojanje od pet ujutro kad su nas budili, brojanje kad smo kretali u rudnik, brojanje u rudniku, brojanje kad bih dobio čašu vode, brojanje ako bih dobio ručak, brojanje prije marša od šest kilometara natrag u logor… No najbolje se sjećam kad me je pronašao jedan nacistički oficir čiji je otac poznavao moga. Zaspao sam na nekoj livadi u logoru i on me je zbog toga počeo tući. Plakao sam i zapomagao na hrvatskom jeziku, a on me upitao odakle sam. Ispostavilo se da je on iz okolice Osijeka i da je moj otac njegovu svake nedjelje ujutro besplatno davao kavu i rakiju u Caféu Central, gdje je radio kao konobar. Nakon toga sam sljedećih pet mjeseci šetao psa tog oficira i glancao mu čizme. Tako mi je život zapravo spasio moj otac, čineći dobro djelo prije rata. Svaki dobar čin koji učinite u životu vam se vraća.

NACIONAL: Kako ste dočekali oslobođenje i poraz fašizma?

Bio sam u logoru Bergen-Belsenu, težio oko 30 kilograma i imao paratifus. Logor je oslobodila Škotska garda uz svoju tradicionalnu glazbu na gajdama. Pomislio sam da sam umro, da sam na nebu i da anđeli sviraju. Tamo me pronašao jedan oficir iz vojske prijašnje Jugoslavije. On je bio u postrojbi koja je u sklopu savezničke vojske trebala pronalaziti i skupljati židove s područja Jugoslavije. Sjećam se da se zvao Jovo, bio je Srbin, ali ga poslije nikad više nisam vidio. Samo dan prije mene pronašao je moju majku i pomogao nam da se ponovno okupimo.

NACIONAL: Jednom prilikom ste izjavili da vas je strah da će sjećanje na Holokaust nestati kad umre zadnja žrtva iz koncentracijskih logora. Isto tako, rekli ste da na obljetnicama vidite uglavnom samo starije ljude. Zašto se čini da mladim ljudima Holokaust nije interesantan?

Ne znam, mi stari logoraši pokušavamo angažirati mlade. Možda se boje da se to ne ponovi. Međutim, postoji ona izreka koja kaže da se onome tko se ne sjeća svoje prošlosti, ona ponavlja. Već 10 godina posjećujem škole u Hrvatskoj i puno sam ih posjetio. Čini mi se da djeca danas ipak puno više znaju o Holokaustu nego prije desetak godina, osim u Kninu. Tamo sam bio dva ili tri puta i tadašnja gradonačelnica Josipa Rimac uvjeravala me da to nije točno, ali tamo su djeca drugačija, nemirna. U drugim gradovima puno su prijemčivija. Na primjer, u Osijeku su djeca svjesna da se nešto strašno događalo i osjećam da su mi bliža, jer kad govorite o tim stvarima, vidite na licima što osjećaju. Nekad i zaplaču, iako je to rijetko.

'Kao da nismo htjeli da se o holokaustu dovoljno zna. Za vrijem 2. svjetskog rata ubijeno je 20 tisuća Židova samo iz zagreba, a o tome se u Hrvatskoj jako malo govori i nema niti jednog obilježja'
‘Kao da nismo htjeli da se o Holokaustu dovoljno zna. Za vrijem 2. svjetskog rata ubijeno je 20 tisuća Židova samo iz zagreba, a o tome se u Hrvatskoj jako malo govori i nema niti jednog obilježja’

Smatram da je svijest o Holokaustu još uvijek nedovoljno razvijena u našoj zemlji. U Sloveniji puno više znaju. Kao da u Hrvatskoj nismo htjeli da se o tome dovoljno zna, kao da se sve to malo prigušivalo. Ne znam je li to bilo namjerno.

NACIONAL: Kako komentirate to što od zemalja Europske unije, samo Hrvatska i Slovenija nemaju memorijalne centre posvećene Holokaustu?

Organiziramo jedan razgovor između Ljubljane i Zagreba na najvišoj razini i sljedećeg mjeseca kanimo postaviti to pitanje. Razlog tome ne može biti financijski. To mogu biti jako jeftini spomenici. Na primjer, u Budimpešti se radi o željeznim cipelama na obali Dunava. One predstavljaju cipele koje su židovi morali izuti netom prije nego će ih nacisti strijeljati i njihova tijela pustiti da padnu u rijeku. Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je 20.000 židova samo iz Zagreba, a o tome se u Hrvatskoj jako malo govori i nema ijednog obilježja.

NACIONAL: Prošlog ljeta darovali ste Oscara dobivenog za “Schindlerovu listu” memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu. Na toj ceremoniji s vama je bila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kakav je dojam ostavila na vas?

Tko je mogao vidjeti tog Oscara u mojem stanu, u maminu starom kredencu? Zato sam ga poklonio memorijalnom centru. Tamo ga mogu vidjeti milijuni ljudi. Tražio sam dozvolu od Filmske akademije da to napravim i prvi sam koji je na taj način darovao Oscara. Mislio sam da je tako najbolje. Tom prigodom sam izjavio i da je danas židovima u Hrvatskoj jako dobro, jer ne osjećam nikakav pritisak zato što sam židov. Ništa protiv mene nije učinjeno od 1945. Jedino sam bio izbačen iz partizanske gimnazije jer su me optužili da sam ukrao neku štopericu. Navodno je bila srebrna, ali što bih ja sa štopericom, pa ne bavim se, zaboga, trčanjem.

Što se predsjednice tiče, ostala mi je u lijepom sjećanju. Mislim da je veoma draga osoba. Osjećajna je i tamo je održala lijep govor. Vjerujem da je ona prijatelj ljudi. Inače, smatram da ljudi moraju imati dobro srce. Zato sam i napustio redatelja Ridleyja Scotta jer ga on nema. Čim sam to napravio, prestao je raditi dobre filmove.

  • ‘GRADONAČELNICA KNINA JOSIPA RIMAC uvjeravala me da nije točno da djeca u Kninu znaju manje o Holokaustu, ali u drugim gradovima djeca su bila puno prijemčivija’

NACIONAL: Što se događa sa zakladom Shoah u kojoj ste sa Stevenom Spielbergom nakon “Schindlerove liste” snimili više od 55 tisuća svjedočanstava preživjelih iz Holokausta, a među njima je više stotina svjedočenja iz Hrvatske?

To je velika zaklada koja je digitalizirana i dostupna na svim većim fakultetima u Americi i djelomično u Europi. Napravljen je kompjutorski sustav u kojem ćete kad upišete “Holokaust”, čuti glas bivšeg logoraša koji će reći koji je broj nosio na ruci i upitati vas želite li da vam ispriča svoju priču. To smo napravili u svrhu proučavanju Holokausta. Moje svjedočanstvo je 55.000. po redu, ali ima svjedočanstava i nakon mojeg.

NACIONAL: Na glasu ste kao čovjek koji je radeći na filmovima u Americi, uvijek rado angažirao ljude iz Hrvatske. Što vas je poticalo na to?

Do uvođenja zakona u SAD-u da se u filmovima ne mogu angažirati osobe koje nisu članovi njihove filmske asocijacije, dovodio sam Hrvate kad god sam mogao. Oni koji su bili sa mnom pokazali su se jako dobrima. Zvao sam ih jer su oni bili moji, jer sam s njima lakše komunicirao, a na početku nisam baš dobro znao ni engleski. Na snimanju “Gladijatora” bilo je 30 ljudi u prvoj ekipi. Meni je bilo lijepo raditi s njima, a vjerujem da je i njima to bilo dobro iskustvo.

NACIONAL: Iako ste u Los Angelesu imali lijepu kuću u mirnom dijelu grada, vratili ste se u Hrvatsku, što vas je povuklo nazad?

Iskreno, vratio sam se da umrem ovdje. Lijep je Hollywood, upoznao sam velike glumce, radio s njima, ali ipak je ovo moja zemlja i puno toga sam tu doživio – i lijepog, ali i stradanja. Tu imam i puno prijatelja, u Americi imam jako puno znanaca, ali samo mi je Spielberg prijatelj.

Komentiraj