RAVNATELJICA HINA-e I DUGOGODIŠNJA NOVINARKA govori o svom prvom romanu ‘Dvanaesta kuća’, kako odluke mogu utjecati na život, ravnopravnosti među spolovima i zašto naše društvo ne oprašta uspjeh, a otkrila je i što misli o novinarskim slobodama u Hrvatskoj

Branka Valentić, ravnateljica HINA– e i dugogodišnja novinarka, prošlog je tjedna u zagrebačkom Velvetu promovirala svoj prvi roman “Dvanaesta kuća” koji je odmah po promociji dobio laskave kritike. Roman je posvećen četirima ženskim junakinjama, četirima Anama, koje vode vrlo složen egzistencijalni zaplet. Na predstavljanju knjige novinar i kritičar Boris Rašeta istaknuo je da “imamo posla s nadarenom, ali i obijesnom spisateljicom koja se poigrava svojim likovima, baca ih po pozornici života, ne libeći se čak i toga da ih umori”.

Branka Valentić diplomirala je novinarstvo te apsolvirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 1995. godine, a radila je kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji, reviji Svijet, Republici te od 2000. godine u Vjesniku, gdje se bavila socijalnom tematikom i pratila rad Vlade RH. Bila je i glasnogovornica Hrvatske stranke umirovljenika. Godine 2005. dodijeljena joj je novinarska nagrada Ženske mreže Hrvatske “Maja Miles” za rodno osjetljivo novinarstvo.

U razgovoru za Nacional pojasnila je zašto smatra da je došlo vrijeme da se bavi pisanjem ozbiljne književnosti, koliko joj je svijet novinarstva pomogao u tomu, zašto se u Hrvatskoj nikomu ne oprašta uspjeh te kako se novinarske slobode sve više ugrožavaju.

NACIONAL: Na predstavljanju knjige spominjao se fatalizam vaših junakinja po uzoru na Anu Karenjinu. Može li se taj motiv usuda povezati i s tradicijom hrvatske moderne, djelima u kojima unaprijed osjećamo da će nešto poći po zlu ili da se nešto mora razriješiti fatalistički?

Nisam to svjesno uvodila u pisanje, ali neki uzori svakako postoje. Znam da ništa nisam htjela reći, poručiti, savjetovati. Moj roman nedvojbeno je posljedica gomilanja iskustva mojeg i onoga iz mnogo drugih života, onih oko mene, a ono u što sam najviše intervenirala u romanu, to je bilo rasplitanje radnji. Bilo mi je vrlo lako zapetljati priču – kao što je i inače u životu lako – a teško je raspetljati. Kad sam došla do tog da je moram raspetljavati, posezala sam za nekim mehanizmima koji mi nisu svojstveni, a to su bili već matematika, crtanje, nešto potpuno neliterarno. No sigurno spadam među one ljude koji misle da se stvari u životu ne događaju slučajno, i ako je to fatalizam – onda da.

NACIONAL: Koja je simbolika i pravo značenje naslova romana “Dvanesta kuća”? Je li to povezano s astrološkim tumačenjem 12. kuće u natalnoj karti koja označava završetke, životne tajne, zatvorene prostore, tajne veze?

To je bila upravo ta simbolika. Pokušala sam u tom pisanju o astrologiji biti autoironična – ne znam koliko mi je to uspjelo – jer kad pokušavate napisati nešto što pretendira biti književnošću, onda se imate potrebu malo odmaknuti od svega toga i reći: to ipak nisam ja! Nemojte misliti da sam to ja, jer se u suprotnom strašno razotkrivate, što baš nije u potpunosti ugodan osjećaj. Ta dvanaesta kuća proizašla je iz toga; u mojem horoskopu ona doista jest naglašena i ja sam se nekako na to izvukla. Inače se u životu volim izvlačiti na neko “kontrolirano ludilo”, to mi se nerijetko čini kao lakši put. To je nešto slično humoru: kad ne znate što biste i kad vam je teško, onda posegnete za odmakom, dovedete neku situaciju do apsurda, do smijeha i onda ona više nije toliko teška ili značajna.

NACIONAL: Postoji li neki sinkronicitet ili odgovornost višeg stupnja za postupke i odluke u životu, da nam se ipak recipročno vraćaju?

Da, mislim da postoji. Mnogo puta sam u životu osjećala postojanje sinkroniciteta, promatrala događaje koji su naizgled nepovezani, a onda se ispostavljalo da nisu. Zapravo, vjerujem u neku matematičku svemirsku logiku. Što sam starija – sve više.

  • ‘U ŽIVOTU SE VOLIM IZVLAČITI na neko ‘kontrolirano ludilo’, to mi se nerijetko čini kao lakši put. Literatura uopće ne može prenijeti to ludilo koje je u stanju napraviti život’

NACIONAL: Teško je u vašem romanu razdijeliti razine stvarnosti i fikcije. Statistički je zaista moguće da se sve četiri junakinje zovu Ana, to nije toliko ni rijetko ime?

Apsolutno. Nije rijetko ime, najmanje tri moje prijateljice zovu se Ana. Dakle, zašto ne i četvrta?

NACIONAL: Mogu li životne sudbine vaših junakinja sve biti stanja jedne žene u različitim životnim etapama i fazama?

Mogu. Sve to što se dogodilo u ovom relativno kratkom romanu četirima ženama, može stati u život jedne te iste žene. Sigurno da. Ili jednog te istog muškarca, naravno.

NACIONAL: Poruka knjige ipak se može iščitati, možda čak u formi pitanja – što se može dogoditi kada u životu odluke ne donosimo na vrijeme? Kao da za sve u životu postoji zadani vremenski okvir unutar kojega ako nešto ne odlučimo i ne napravimo, posljedice mogu biti fatalne.

Uvijek ponavljam istu stvar, a to je kako mislim da čovjek u životu – naravno da tu ne mislim na bolest – pogiba isključivo od svoje ruke, i to iz dva osnovna razloga. Ili zbog vlastite hrabrosti ili zbog vlastitog kukavičluka. Ne mislim da je jedno ili drugo bolje ili lošije. Meni je hrabrost uvijek bila neodoljiva, možda i pod utjecajem književnosti uz koju sam zavoljela tu neku, vjerojatno posve nepotrebnu, potrebu “furanja” života kao junačkog podviga. Naravno da ne mislim da su svi moji postupci bili junački ili da su junački postupci uvijek dobri. Postoje ljudi koji teško donose odluke i postoje ljudi koji lako donose odluke. Jedno nije bolje ili gore. Sebe vidim kao osobu koja je uvijek jako lako donosila odluke i te su odluke jednako tako često bile pogrešne. Dakle, donošenje odluka može biti jednako tako opasno kao i njihovo nedonošenje.

NACIONAL: Ali u knjizi se jasno osjeća da nije dobro po junakinje ako se samo prepuste životu?

Jasno da nije uvijek. Imamo četiri Ane i uz fatalizam o kojemu smo pričali, sigurno da postoji dobra mjera odlučivanja kojom utječemo na svoj život. I jedina Ana koja ne koristi taj svoj prostor, ona doživljava najveću tragediju. Nedvojbeno je da postoji neki prostor u kojemu ipak odlučujemo o svojoj sudbini.

NACIONAL: Rasplet romana je također životno vrlo uvjerljiv i logičan, iako ste se služili složenim dramaturškim ulančavanjem radnje, ne djeluje kao fikcija. Mnogo pisaca tvrdi da nisu uvijek sva iskustva iz života stavljali u djela, jer im nitko ne bi vjerovao da to nisu izmislili, zar ne?

Da, istina. Literatura uopće ne može prenijeti to ludilo koje je u stanju napraviti život. Taj rasplet je i meni bio potpuno uvjerljiv. Ne bih se začudila da mi netko ispriča takvu priču pa čak i da mi netko ispriča puno neuvjerljiviju priču od ove.

NACIONAL: Pripadate li među ljude koji moraju imati dvije zanimacije, profesionalne mogućnosti, dva talenta, ventila, pa čak i izlaza koji su nužni da se dalje razvijate, nadopunjavate?

Da. Uvijek mi je jedna uloga bila malo. Uopće, kad se čovjek svede na jednu ulogu… Za početak, imate više bioloških uloga; kćeri, sestre, majke, supruge, ljubavnice, prijateljice, kuharice, u ovom trenutku i šefice… imala sam i ulogu novinarke. Dakle, meni je trebalo puno uloga. Možda postoje ljudi kojima ne treba puno uloga, ali meni ih je trebalo. Pisanje je svakako posebna uloga koja vam daje mogućnost da kroz samo jednu ulogu sebi uzmete još onoliko drugih koliko vam je potrebno.

NACIONAL: Zašto se u našem društvu ponovno smatra, kažem ponovno jer takva klima nije vladala u šezdesetima ili sedamdesetima, da ljudi koji imaju dva talenta ili profesije ili područja stvaranja, da svaštare, tobože se ne mogu pronaći ili su površni?

Neki dan sam pročitala sjajan status Igora Mirkovića na Facebooku, koji kaže: “Imam jednog prijatelja koji radi puno stvari u životu i svi ga pitaju kako to stigne. A on na to odgovara: zato jer sve radim površno.” Jako mi se to svidjelo jer nikad nisam osobito vjerovala ljudima koji tvrde da rade stvari vrlo temeljito. Sigurno sam puno stvari radila vrlo površno, ali ne mislim da sam ih zato radila loše. I uopće ne znam što to znači “površno”? Ako nešto napravite dobro, onda je to – dobro! Mjeri se rezultat, ne mjere se način ili vrijeme. Postoje ljudi koji karticu teksta pišu dva dana, a drugi je pišu tri minute. Ne postoji jedan razlog da jedna ili druga budu bolje ili lošije napisane. Samo što smo skloni ove druge, spore, nazvati temeljitima. To nije temeljitost, to je naprosto sporost. Ne volim te priče o temeljitosti, uvijek su me živcirali ti tobože temeljiti ljudi! Ja sam isto temeljita, čistim kuću vrlo temeljito, ali to napravim u tri sata.

  • ‘ŽALOSNO JE DA JE ZAKONODAVSTVO u odnosu na medijske slobode sve rigoroznije. Novinari ne trebaju pisati što hoće, ali da ih svaka budala može tužiti… To je loša poruka’

NACIONAL: Imate zanimljivu novinarsku biografiju. Što ste naučili kroz rad u novinarstvu o ljudima, profiliranju ljudi, psihologiji suradnika, a što biste danas mogli primijeniti u pisanju književnosti?

Ono u čemu novinarstvo može pomoći nekomu tko želi biti pisac jest zanat. To je sigurno. Kad godinama pišete, naprosto vam prsti brže lete po tastaturi. Kroz poslove u novinarstvu upoznajete veći broj ljudi no što je uobičajeno. Znači li to nužno da nešto više možete zagrabiti u psihološkom smislu – ne znam i ne mogu to tvrditi, jer veći broj ljudi, poznanstava i kontakata ne znači nužno veći bazen psiholoških profila. Nemate se vremena baviti svim tim ljudima, a i teško je filtrirati ljude, iako tu morate pronaći i neka prijateljstva, ljude koje ćete poštovati – naravno, pronađete hrpu ljudi koje nećete poštovati i koji neće vas poštovati – ali nisam sigurna da broj poznanstava ili prijateljstava nužno ima s time veze.

NACIONAL: Kako danas, po vašoj procjeni, stojimo s ravnopravnošću, odnosno, neravnopravnošću spolova u državi, posebno na tržištu rada?

Na zakonodavnoj razini stojimo solidno. Moram nešto reći što će možda zvučati čudno, ali je tako. Osoba koja je doista napravila pomak po tom pitanju – ja sam tada pratila te teme iako joj nisam bila sklona jer sam smatrala da se može bolje i više – bila je Jadranka Kosor. Kako stojimo danas? Brojke su jasne. Žene i dalje zarađuju manje na istim pozicijama kao muškarci. I posljednji izbori pokazali su kako izgledaju ženske kvote u politici, iako ne mislim nužno da to što je netko žena ili muškarac nešto znači. Na lokalnoj razini je stvar još gora, očekivano. Unatoč svemu tome, u zakonodavstvu ima nekog napretka. Gledala sam nedavno prilog na televiziji u kojemu se kaže da su od ukupnog broja nasilnika čak 22 posto žene. Koliko bi trebalo biti žena među nasilnicima? Nula posto?! Naravno da ne proklamiram nasilje nad muškarcima, ali – jesmo ravnopravni? Pa onda, 50 posto šamara u RH trebaju muškarcima udijeliti žene. Ne znam zašto se čudimo nad činjenicom da je čak 22 posto drznica ošamarilo svog partnera, a ovih tamo gotovo 80 posto muškaraca, to je nešto na što smo navikli i s čime se mirimo i to je valjda prirodno stanje stvari. Evo, to je zadnje što me uzrujalo. Nasilje nad ženama je psihološko, emocionalno… Recite mi kad ste u životu čuli trač ili priču da je neki muškarac do neke pozicije došao “preko kreveta”? Velika je vjerojatnost da su postoci podjednaki, ali to nitko nikada nije izrekao. Ja mislim da postoje takvi muškarci ako postoje takve žene.

NACIONAL: Koji su to arhetipovi ili predrasude još uvijek u društvu da se ženi koja je pametna, lijepa i uspješna, to naprosto ne može oprostiti?

Ne znam kako se s time nositi. U ovoj zemlji se svaki uspjeh teško priznaje, čak i muškarcima. Uvijek se sjetim Gorana Ivaniševića koji je nakon što je osvojio Wimbledon bio u Splitu dočekan kao kralj, a pet mjeseci iza toga samo što ga nisu šutali nogom, kao “nisi ti ni po čemu bolji od nas”. Ali on jest bolji. Mi smo naprosto društvo koje ne voli uspješne ljude ni na koji način i uvijek postoji neka teorija zavjere oko toga kako je taj čovjek postao uspješan. Nitko nije postao uspješan možda zato što je bio vrijedan, sposoban, educirao se, nego zato što su mu okolnosti išle u prilog, našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme, bio je lijep – što možda i jest točno, ali ne može baš uvijek biti točno.

NACIONAL: Pa to znači da ste miljenik sudbine i bogova, što tomu nedostaje?

Da. I to je nešto! A naravno da je to kod žena dodatno komplicirano, jer ako je uspješna u poslu, to podrazumijeva da ne može istovremeno biti baš tako uspješna majka, sigurno doma dovoljno ne kuha, ima bedinericu i kuharicu, sigurno nikada nije skuhala pravu govedsku juhu, ne zna zamotati sarmu ili o nečemu laže. Cijelog života pokušavam pomiriti te svoje dvije krajnosti, a ispada da je nemoguće da vam ljudi povjeruju u oboje. Uvijek misle da nešto od toga izmišljate ili da ste uspješni na poslu ili da znate kuhati i da perete umivaonik svakog dana.

NACIONAL: Kako se danas snalazite s političkim utjecajima na HINA-u?

Dobro. Stvarno moram priznati da u ove tri godine koliko sam tu, nisam imala ni jedan jedini poziv ove vlade. To ne znači da je ta vlada bila sjajna niti je moje da o tomu govorim, ali stvarno sam imala tu sreću da me nitko nije nikada “pritiskao”. Da jest, pretpostavljam da ne bih bila ovdje, jer se s takvom vrstom pritisaka generalno vrlo loše nosim. U životu i u poslu. Postoji zakon o HINA-i po kojem se ravnatelj ne miješa u uređivačku politiku i ja zaista to ne činim. To nije moj posao, a imam potpuno povjerenje u ljude koji to rade. Osim toga, mislim da i oni imaju pravo na pogrešku. Ne želim biti odgovorna za njihovu pogrešku, kao što smatram da oni ne mogu biti odgovorni za moju. Bavim se novcem, time da HINA posluje u plusu – kao što posluje već treću godinu – da bude vidljivija, da obnovimo ugovore, da zaradimo više na tržištu.

  • ‘MISLIM DA ČOVJEK U ŽIVOTU POGIBA isključivo od svoje ruke, i to iz dva razloga. Ili zbog vlastite hrabrosti, ili zbog vlastitog kukavičluka. Nijedno nije ni bolje ni lošije’

NACIONAL: Neki analitičari se slažu da ste napravili dobru reorganizaciju HINA-e i da ste izbjegli spajanje s HRT-om, što bi bilo vrlo loše za HINA-u kao neovisnu agenciju, zar ne?

Da, to je bila vrlo opasna ideja, koja čak nije bila svjesno opasno usmjerena, nego je izašla iz glava ljudi koji ne razumiju medije i koji misle da se samo tako mogu spojiti “kruške i jabuke”. Mi smo na to dosta silovito reagirali i drago mi je što jesmo. Vrlo brzo je postalo jasno da od toga nema ništa, jer gdje god se to u svijetu napravilo, agencije su nestale. Nismo htjeli da HINA nestane.

NACIONAL: Kako gledate na sve više sudskih presedana da novinari i novine gube presude za klevete, iako se striktno radi o provjerljivim podacima pa i legitimnom pozivanju na slobodu pisanja? Primjer je svježa presuda kolegi novinaru Draženu Ciglenečkom i Novom listu za klevetu, u korist suca Ivana Turudića?

I sama sam kao novinarka bila tužena za klevetu i izgubila spor. Žalosno je da je zakonodavstvo u odnosu na medijske slobode sve rigoroznije. Ne mislim da novinari trebaju moći pisati što hoće, ali baš da ih svaka budala može tužiti, znajući, posebno s obzirom na nedvojbenu korumpiranost našeg pravosuđa, da može dobiti spor… to je loša poruka. I veoma demotivirajuća za bavljenje novinarstvom.

NACIONAL: Razmišljate li već o nekom novom romanu, zbirci priča?

Razmišljam. O romanu. Nemam temu, ali ono što želim pokušati sljedeći put jest malo se više izmjestiti iz svog spola, što ne obećavam da će mi poći za rukom.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.