Pisac, pjesnik, dramatičar, likovni kritičar i polemičar priča o svojoj novoj knjizi, o filozofiji, književnosti i slikarstvu te objašnjava kako se danas nosi s ljudskim slabostima i manama i zašto je važno da umremo u miru sa samima sobom, bez kajanja

Istaknuti hrvatski pisac, pjesnik, dramatičar, likovni kritičar i polemičar Branislav Glumac objavio je najnoviju knjigu esejizirane proze “Soba kao zavičaj”, intrigantnog podnaslova “Žileti za preživljavanje”, u kojoj do granice iskrenosti uspostavlja sa samim sobom ispovjedni ton, s retrospekcijom svog života kroz prizmu vlastite sobe kao brloga i zavičaja u kojemu smo do kraja ogoljeni. Književni kritičari poput Alojza Majetića su odmah po izlasku knjige ocijenili da je riječ o ljekovitom i hrabrom djelu, punom “polemičkih sjekira i političkih grilja, u kojemu se pisac pere deterdžentom krajnje iskrenosti”. Miroslav S. Mađer smatra da je ta neobična mješavina žanrova, od eseja, priča, crtica, pjesama, polemika i kritika, “potvrdila njegovu poziciju jednog od najinteresantnijih hrvatskih pisaca naše današnjice, koji je ujedno smioni zapisničar i inovator hrvatskog jezika”. Kritičar Nikola Mihaljević nazvao je Glumca osobenjakom i prkosnikom koji svoju sobu pretvara u “medij za ispovijedanje pred ljudima i Bogom, direktno, bez posrednika”.

Branislav Glumac diplomirao je jugoslavensku književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. godine, a od 1958. djeluje kao profesionalni književnik. Osim slavnog romana “Zagrepčanka” (1974.) objavio je tridesetak knjiga, od kojih su pojedina djela i tekstovi prevedeni na francuski, engleski, njemački, talijanski, ruski, slovenski, bugarski, slovački i albanski jezik. U razgovoru za Nacional otkrio je motive za pisanje tako otvorene i sočne volterovske knjige, može li nas filozofija, književnost i slikarstvo spasiti od društveno-političkog blata i otrova, zašto je protiv klera i svih crkvi ovog svijeta iako je vjernik, zašto smatra da je došlo vrijeme da piše o “posljednjim stvarima”, tabu temi starenja i fizičkog propadanja, kako se danas nosi s ljudskim slabostima i manama i zašto je važno da umremo u miru sa samima sobom, bez kajanja i žaljenja ili straha od smrti.

NACIONAL: Vaša najnovija knjiga pisana je u ispovjednom tonu, uspostavili ste iskren, polemički dijalog sa sobom, pišete o osobnim tabuima i zabludama bez potrebe za uljepšavanjem stvari, ali nudite neke izlaze i male rituale za preživljavanje, uspostavljate izvjestan balans životnih iskustava. Smatrate li da knjiga, unatoč tomu, nije depresivna?

To što ste rekli, da je knjiga životna, potvrdila je i moja prijateljica, ali i vaša znanica koju iznimno cijenite Nives Kavurić Kurtović. Kazala je da je ta knjiga i njezina soba, njezin život. Knjiga je zaista životvorna. To je jedna od lijepih pohvala knjizi. Kada govorite o iskrenosti – ja sam oduvijek bio nadaren njome, a sada sam možda otišao “do daske”, bez ikakvih kočnica, jer više nemam u životu što izgubiti ili dobiti. Naime, džentlmenski sam se pomirio sa sudbinom, a kad relativizirate stvari, u toj staroj posudi od usuda, fatalnosti, sudbine, onda vidite kako su sve obijesne pojavnosti poravnate i mogu imati jednostavnu jednadžbu života. Čak ako želimo biti grubi – i crno/ bijelu. Bez ikakvih uljepšavanja, pozlate i kako bi rekao stari Andersen pišući bajke: “Više volim svinjsku kožu, nego pozlatu.” Jer svinjska koža je prava, ne da se istrti, a upravo je iskrenost ta svinjska koža. Cijeli moj intimni i profesionalni život bio je prožet tom nabojnom otvorenošću koju sam samotno i marno razgibavao u improviziranoj teretani svog mozga.

NACIONAL: Ne mistificirate stvari, pisanje, umjetnost i svoj život, zar ne?

Bez daljnjega. Knjiga je skalpel od moje glave do tabana i na tom skalpelu je ostalo i malo moje krvi. Ne da se s time pohvalim, nego da ilustriram kako jedan ljudski život može biti univerzalno iskustvo za sve druge, u toj ništavnosti i prolaznosti koju ipak dosta rano shvaćamo, ali tek u nekim kasnijim godinama – kada ostajemo sami sa sobom – shvaćamo te ništavnosti, sve naše taštine, sve Narcise koje smo uspješno uzgajali kao gnjidu u sebi do kraja života. I lijepo je da smo ih njegovali, zašto ne, to svi činimo. Baš zato se u knjizi nisam stidio običnih stvari, tih žileta za preživljavanje koji nam pomažu da današnji dan preživimo za sutra. To je jako važno. Sitnice, detalji, bitne nijanse i netražene malenkosti.

NACIONAL: Kažete na jednom mjestu u knjizi da “usisavanje kućne prašine i otpadaka smiruje strasti i mnoge besmislene i neizvršene osvete”. Je li potrebno doći u neke godine da se to počne razumijevati?

O, da! Morate doći u neke godine, istina, ali morate imati u sebi i neki korjenčić, “pelc” od gena i ranog djetinjstva za to. Oduvijek sam volio raditi. U djetinjstvu sam, dakako, bježao od nekih poslova, ali sam štovao rad i ruke. To je izazovno, kad sa svojim rukama možete nešto kreativno učiniti. Evo, sjajno kuham grah, moji prijatelji znaju da bih bio najbolji kuhar graha na svijetu! Izvrsno radim male svakodnevne poslove, od peglanja do uvlačenja konca u iglu – to je umjetnost! Sve što činite rukama, čine vaše cijelo tijelo i vaš um. To je filozofija, ne samo mentalna, terapijska vježba.

NACIONAL: Kada govorimo o ravnoteži koja postoji u knjizi, s jedne strane kažete da je život usavršavanje besmisla, a s druge strane kažete da se ne bojite smrti. Međutim, zapravo ne želite izaći iz života, zar ne?

Da, to su dvije najvažnije sonde u knjizi. Istovremeno želimo pobjeći od života i vratiti mu se. Htjeli bismo kao mudro i bezbolno ostarjeti, vratiti se što hitrije u besmrtnost mladosti. Jest, mislim da je život neprekidno usavršavanje besmisla, jer je u besmislu smisao i u smislu besmisao. To usavršavanje je jedna vrsta protesta i protiv Boga i protiv prirode, koji su nonšalantno nepravedni i okrutni. Ako smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku – a obećana nam je i vječnost – zašto moramo umrijeti tužni i ružni? Zašto starost mora biti, recimo, ružna – jer starost je ne-estetična prije svega, a da ne govorimo o bolestima i propadanju u ono divno Krležino “Veliko Bezglavo Ništa”. Zašto moramo biti poniženi već budućim grijesima i kažnjeni smrtnošću kad smo rođeni nevini i čisti? Nismo rođeni sa zlom i grijesima, a i ne treba mi druga, opsjenarska vječnost. Zato je ova knjiga na neki način i protestna!

NACIONAL: Smatrate li da svijet, život, drugi ljudi čovjeka kao jedinku stalno prljaju?

Jest. I mi prljamo druge, nismo baš uvijek čisti u mentalnom i stvarnosnom odrastanju, nema tu čistunstva, ali zašto bi ga i bilo? Mislim da su prljavi ljudi, oni prljave savjesti, prljave politike, prljave kulture, primitivni ljudi, potrebna ravnoteža ovima drugima koji čine one druge nad-dignute stvari; koji znaju umovati, naslikati slike, napisati nešto o toj slici, koji stvaraju pjesme, glazbu… Ti drugi ljudi žive uvijek u manjini, mi smo moguća oaza koja drži tu veliku protutežu svih tih primitivizama, malograđana, neukih, opakih – i dobro je da je tako.

  • ‘NIJE ME STRAH SUMRAKA, već razmišljanja o samom sebi, jer sumrak – kao i zidovi – udvostručuje sliku i saznanje o nama. Najednom se te slike množe do opakih i opasnih prizora’

NACIONAL: Osjećate li se lijepo u toj predčekaonici pakla, kako to u knjizi tvrdite?

Da, to je sasvim ljekovito. Neka i Lucifer neke stvari odredi, zašto bi baš sve samo Bog morao određivati? Mora postojati tama da bismo vidjeli i prepoznavali svjetlo. To su te mučne proturječnosti i nikada ne dolazite do bitnog odgovora. Stalno su pred nama pitanja i pitanja, pitanje na pitanje, a plov je sve dalji i dalji! Kao akceleratorski tunel u Švicarskoj: što više tražite tu malu česticu, ona se sve više udaljava. Ali to traganje i plovidba zapravo su smisao života. Nisu bitne obale, bitna je plovidba, traganje za nedostižnim.

NACIONAL: Kada govorite o fizičkim utočištima koja postaju i emotivna, mentalna, duhovna, jesu li zaista svi prostori oko nas kontaminirani osim naše vlastite sobe?

To je tako. Mnogi su prostori i etički i bukvalno kontaminirani, samo ih nismo onjušili ili ih još nismo stigli sve onjušiti. Suviše je prostora na ovoj “kuglici” zagađeno našom zajedničkom ne-etičnošću, ne-umnošću i terorističkim bakterijama. Sasvim je točno da je ova moja soba, u kojoj smo sada vi i ja, moj posljednji utopijski i tvrdokuhani, hard-boiled zavičaj, i to sa svim ovim stvarima, stolom, knjigama, krevetom, biljkom koja živi sa mnom. Živimo s ljudima, uz ljude, s biljkama i uz biljke, sa životinjama i uza njih, sa stvarima također. I te stvari koje vidite nisu baš nijeme jer im ucjepljujemo vlastitu životnost, dajemo im neku dušu, a one nam nekom nijemošću vraćaju. Evo, ja sam ovaj stol uredio danas samo za vas i sve danas odiše drugačije, moja duša je drugačija. Taj stol misli za mene: i stol mnogo govori o čovjeku. Kada je Thomas Mann bježao pred Hitlerom i kad se selio, najvažnija stvar koju je ponio sa sobom bio je njegov pisaći stol od mahagonija. Nosio ga je u Švicarsku pa u Ameriku i s njim je umro. Taj stol bio je njegova šaptalačka duša, on je isto mislio za njega. Mnogi mudraci su rekli, među njima i Rousseau, da je soba “cilj našega povratka”. Ona je i bunker, podmornica, tvrđava snatrenja i raketa, jer mi sve u njoj varimo i ona sve to vari kroz nas. Evo, ja razgovaram sa svojom biljkom. Ako je biblijski vrt imao 110 biljaka, zašto moj sobni vrt ne bi imao samo jednu biljku? U jednoj biljci su sve druge biljke, jer to je makrokozmos u malom, kao i moja soba.

NACIONAL: Smatrate li da je motiv zavičaja ipak jedna velika mistifikacija?

Tako je. Ne postoji jedan zavičaj. Imamo više zavičaja i više zavičajnosti, iz jednostavnog razloga što smo prvi i primarni zavičaj dobili nasljeđivanjem i rođenjem. Možda ga ne bismo sami izabrali. O tomu isto tako ništa ne znamo, jesmo li ga birali na razini instinkta ili nismo, to su mutne rasprave. Pitao me u emisiji “Nedjeljom u 2” gospodin Stanković koliko je moje znanje. Odgovorio sam: ogromno je – i tu sam stao – moje neznanje! I to je točno. Znanje pojedinca, kad pogledate u nebo ili svemir, stane ispod jednog nokta, u nekoga može i dva, u nekoga tri ili pet. A najteže je sa saznanjima o sebi samom i u tom poslu stojimo na najnižoj stepenici. Kasnije u životu osvajamo druge zavičaje. No moj drugi zavičaj jest moje potkožje, u kojemu imam svoje uspomene, rasute stvari, ljude, žene, ljubavi, uspjehe, padove, poraze, mržnje, animozitete i simpatije – dakle sve! I reći: zavičaj je to u kojemu svoje završne dane pokušavam toplo-hladno svesti na jednu razumnu mjeru da smo prolazni, ali da nismo fatalisti i ne paničarimo previše. To je bitno. Ne paničariti! To kažem i svojim sinovima: molim, bez suza! Ispričajte neki vic o meni, recite “stari je bio takav i svakakav”, u nekim stvarima je bio i zajebant i nježni gad! Nemojte prosipati žalopojke. Bio sam ne “veni, vidi, vici”, nego “veni, vidi, vixi”, “dođoh, vidjeh, proživjeh”. Gotovo. Zato je ova moja soba kao zavičaj moj završni potez unutar mojeg razmišljanja i literature. Trebalo mi je podosta da tu zamornu spoznaju i igru shvatim, sve biva nekom igrom i sirovom šalom.

NACIONAL: Je li ta soba o kojoj pišete jedino mjesto nad kojim u životu imamo potpunu kontrolu?

Bez daljnjega. Ne mistificirajmo zavičaje! Ta mistifikacija zavičaja naših “dijasporanata” je prestrašna. Pa neka se onda vrate u taj svoj zavičaj! Ne, neće se odreći holivudske Amerike, Novog Zelanda… Čim padne prvi sumrak, bježim u svoju sobu. Nije me strah sumraka, već razmišljanja o samom sebi, jer sumrak – kao i zidovi – udvostručuje sliku i saznanje o nama. Najednom se te slike množe do fantazmagoričnih i opasnih, opakih prizora. Tada otključavam svoju ježevu kućicu iliti Diogenovu bačvu.

  • ‘PORUČUJEM MLADIMA da grizu, da budu javni ‘grizeri’, da se ne lome, da ne propuštaju situacije da glavu ponekad stave na panj, ali da ne budu koristoljubivi uvlakači’

NACIONAL: Je li za preživljavanje u ovoj stvarnosti zaista nužno da se bavimo mentalnom higijenom, ne čitamo novine, ne gledamo televiziju, vijesti, da se maknemo od programirane, stupidne razine stvarnosti?

Ja sam u tom smislu “mišung” platonista, hedonista, realista, stari gutenbergovac i stari šekspirijanac. Pišem na pisaćoj mašini, rugam se internetu – dopustite mi možda moju zabludu – i ne čitam novine. Taj gospodin Shakespeare vidovito je rekao: ima samo starih novosti, nema novih. Te stare novosti samo se preokreću. Čitam stare pisce, filozofe, pjesnike, mudre ljude i sve znam o današnjici, nije mi puno potrebno. Ali volim zvuk radija, radiomaničan sam, ima tu neke nostalgije. Nisam zadrti neorusoovac, ali morali bismo reducirati tu infektivnu količinu informacija. Znanost nas je jednim dijelom osakatila i oštetila nam mozak.

NACIONAL: Smatrate li da je proces starenja za privlačne i lijepe muškarce i žene ipak jedan vid olakšanja, divnog smiraja ili bi trebali zbog toga tugovati jer prestaju potjere, strasti, naganjanja?

Mudrost bi bila u tome kad biste i u starosti imali snage misliti da ste neprolazno lijepi. I sa stavom “baš me briga što će tko o meni misliti”. Na žalost, kad vas počnu načimati, derati i cijepati bolesti i nemoć, onda vidimo kako je to ponižavajuće razdoblje jad i tuga. Mislim da jednako trpe i muškarci i žene, s time što žene trpe možda tjeskobnije, dok se mi muški lažno ležerno prepuštamo tijeku entropije pa okolo idemo i flaneriramo svakakvi; nije nam više stalo ni do lica, odjeće pa i higijene, mada bismo i u starosti trebali biti barem trunak odgovorni za sebe. Ne toliko zbog drugih, nego radi onog Narcisa kojega cijeli život u sebi njegujemo. Taj Narcis nije zao, on je važan sufler u našem trajanju, ali i šaptač psima, jer sazdani smo malo i od životinje. Teški sam ovisnik o životinjama, posebice o psima, o prirodi, posebice bukvama i hrastu, o pokeru, a da i ne govorim kako sam teški ovisnik o nepresušivoj gladi za vama ženama.

NACIONAL: U jednoj rečenici “Žileta za preživljavanje” kažete da bi barem jednom u godini trebalo svečano praznikovati Dan sranja. Što biste sve obuhvatili tim praznikom?

A joj, a što sve ne bih… ta tobože ružna riječ je smrdljiva, ali istovremeno tako široka i duboka, mirisno naša i plodonosna! Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo: sranje!

NACIONAL: Smatrate i da je globalna liberalna demokracija sje*ala pola i više čovječanstva svojim lažima, kao izvrsno upakirana prevara?

Čitam sada ponovno Krležinih “Deset krvavih godina” i taj je bistroumni i veliki um anticipirao sve što se događa danas. Prezirem tu fatamorgansku i tako dirljivo “nepoljuđenu” našu hrvatsku demokraciju. Mislim da je demokracija velika obmana i strogo kontrolirani projekt bankaroida, profitera, tzv. spojenoposudaša, i onih javnih koji su zamijenili obraz za dupe, i onih kamufliranih licemjera. Taj gornji sloj moći je iznad nas i vlada nama. Do bljutavosti smo manipulirani raznim plitkoumljima i zastavama, ali još uvijek postoji uporište u nama samima da to vidimo i da se ne damo samo tako manipulirati. Osobito prezirem demokracije malih zemalja u kojima se jasno vide sve političke i moralne kreature koje tako ugodno žive na tuđoj grbači. U velikim demokracijama čak se nešto dade sakriti. Mi u Hrvatskoj živimo u jednoj garsonijeri u kojoj se sav jad i tuga te demokracije dobro vide, kao sada u ovom trolistu ili “tromostu”, odnosno dvama mostićima i jednom mostu ili jednom mostiću i dvama mostovima. Živjelo troumno jednoumlje!

NACIONAL: Da vam je netko 1968. godine rekao da će u Hrvatskoj 2015. političke konce vući s jedne strane bankarske elite, a s druge strane Katolička crkva, biste li mislili da je to uopće moguće?

Nikako! A te sam 1968. godine bio u punoj snazi mladosti – što ne znači da sam bio neuman – ali Krleža je to predvidio za mene. Što se tiče klerikalizma, to sam znao i onda, iako sam jednom davno bio ministrant. Dok sam u djetinjstvu ministrirao, već sam osjetio miris laži i licemjerja svuda oko sebe. Kasnije sam sveobuhvatnije spoznao neke stvari – od Plutarha, Tacita, Kierkegaarda, Nietzschea, sve do recentnih umova – pa kad sam uvidio koliko je tijekom povijesti bilo klerikalnih dvoličnosti i koliko je sva crkva, ne samo katolička, učinila zla čovječanstvu… ona je umanjila progres čovječanstva za barem 1500 godina! Bio bih sretan kad bi jedan od naših hrvatskih biskupa došao k meni na ispovijed. Neću uzeti ni lipe honorara za oprost im grijehova. Tako mi pape Franje! Volio bih da ga ispovjedim i da me pogleda u oči, da ga gledam iznutra, a ne da mi se skriva ispod kapice. Evo, molim da mi dođe jedan od biskupa ili kardinala na ispovijed!

NACIONAL: Kakav biste savjet dali današnjim mladim generacijama u Hrvatskoj?

Mladi ljudi ne bi trebali gledati samo u zemlju i u džep, trebali bi katkad podići pogled prema oblacima, zagrebačkim fasadama… Prije svega, moraju stvarati u sebi moralnu i kulturnu vertikalu, ma koliko god bile ofucane te riječi. Ta samaritanska žudnja za kulturnim obrazom i etičkom dobrotom beskrajno je važna. Pa i zlikovci i ubojice imaju nešto od te dobrote u sebi, iako mrvice. Ne mogu mladima išta drugo poručiti nego da grizu, budu javni “grizeri”, da se ne lome, da ne propuštaju situacije da glavu ponekad stave na panj, ali da ne budu koristoljubivi uvlakači. Ne volim popovski prodikovati, ali život je ono što sami učinite od njega.

  • ‘TEK U KASNIJIM GODINAMA – kada ostajemo sami sa sobom – shvaćamo sve svoje taštine, sve Narcise koje smo uspješno uzgajali kao gnjidu u sebi do kraja života’

NACIONAL: Cijelog života imate status slobodnog, samostalnog umjetnika, odnosno književnika. To vam je očito dalo veliko zadovoljstvo, osjećaj sreće, borbe protiv radnog mjesta – zatvora gdje se ne biste tako ostvarili?

Ne samo zadovoljstvo! To je još jedan moj paralelni, dvostruki život koji sam živio, jer njuškao sam i istraživao sve, od neba do ulica, zahoda, sjajnih ljudi, inspirativnih susreta. Nikada nisam osjetio onu strašnu stegu, da netko može imati moj život na dlanu, mirisati ga, kontrolirati, zapovijedati njime i raditi što hoće. To je vrsta hrabrosti i zato je potrebno biti plodan pisac, imati i nešto sreće da ti neke stvari uspiju, živjeti okružen s malo prijatelja – pazite, ne mnogo – sumnjam u one koji kažu da imaju dvadesetak, tridesetak prijatelja i sa svima su si dobri. Kako bi rekao dobri stari La Bruyère: “Jedan pravi prijatelj vrijedan je stotinu neprijatelja.” Važno je da vozite samo vlastiti život i da ne zavidite drugima. Ili ako nekomu zavidite, recimo nekomu tko bolje od mene piše, zavidite mu tako da nešto od njega naučite. Zavist može biti vrlo kreativna i stvaralačka, može generirati nešto. Moja sloboda imala je nekih granica, ali sam za te granice bio samo ja odgovoran; gdje ću postaviti žicu ili je rasjeći.

NACIONAL: Kažete u knjizi da nas rešetke, prave i metaforičke, prate cijelog života, od rođenja, kinderbeta, i da se protiv njih moramo boriti?

Tako je. Ne možete se boriti protiv njih za slobodu od malih nogu, jer vam se u nekom vremenu one čine čarobne, ali kasnije kad shvatite što su rešetke u metaforičkom i stvarnosnom smislu, onda se protiv njih treba boriti, ali na žalost ih ne možemo smaknuti.

NACIONAL: Ma koliko se skrivali u umjetnost ili književnost, nitko se, kako kažete u jednom poglavlju, neće izvući od smrti, zar ne? Zašto onda za života nismo jedni prema drugima bolji?

Zato što potajno hranimo opačine, pakost, uživanje u tuđoj boli. Velikomučenik razuma i moj književni pradjed Dostojevski ispisao je i predivnu rečenicu: “Čovječe, požuri se biti bolji!” Mračno je to poglavlje o smrti i posljednjim eshatološkim pitanjima i stvarima. Tu ostajemo bez replike. Možda se pokatkad može izaći iz života časnije, kad u jednom prijelomnom trenutku stojimo pred pitanjem eutanazija ili dvoličnost. Glasam za eutanaziju, bordele. Vidite kako tanatos i eros idu suptilno ruku pod ruku! Ne tražim ni više ni manje.

NACIONAL: Kada biste morali ponijeti na drugi svijet neku stvar ili najdraži predmet, što bi bio vaš izbor? Je li to zapravo bio lijep običaj?

Faraonskih želja nemam za onaj svijet tamo gore ili onaj tamo dolje. Hajde budimo na čas luckasti nadrealisti: ponio bih djetinjstva svojih sinova, svilene rukavice svoje majke Josipe, jednu dopisnicu s očevim rukopisom, svoju harmoniku iz 1948. koju jedino čuvam kao životnu popudbinu: osnovao bih tamo gore ili dolje, kao nekada u gimnaziji, bend Vražji anđeli.

Što bih još ponio? Što da ponese čovjek koji je sebe već zavjetno oporučio spalionici i pepelu? Ah, sebe… Ponio bih svakako pastu i četkicu za zube, olovku i notes, tamne naočalice à la Jack Nicholson; ponio bih jedno čudesno ljubavno pismo jedne od svojih zakonitih žena. Svetom Petru poklonio bih “Sexus, nexus i plexus” od Henryja Millera, a Bogu Marxov “Kapital” i mapu erotskih crteža. Lucifera bih neizostavno postavio za ovršnog upravitelja bordela. Iako je prvo posvadio Adama i Evu, opraštam mu sve opačine jer i u samom crnom vragu vidim još nešto od plavokosa anđela. Ali vratimo se u sadašnji trenutak. Ožednio me i ogladnio naš razgovor. Pa zar ja nisam rođeni glumac?!

Komentiraj

FOTO:SAŠA ZINAJA I PRIVATNA ARHIVA
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.