Anica Dobra nedvojbeno je jedna od najvećih glumačkih zvijezda bivše Jugoslavije, koja je sa samo 24 godine za ulogu u filmu “Već viđeno” Gorana Markovića dobila Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli. Nakon toga glumila je u velikim filmskim hitovima tog vremena, od kojih je posljednji u Hrvatskoj bio “Život sa stricem” Krste Papića. Značajne uloge u karijeri ostvarila je i u filmovima “Sabirni centar”, “Kako je propao rock’n’roll” te “Crni bombarder”. Burnih 1990-ih započela je karijeru u Njemačkoj koja traje i danas, glumila je s Oscarom nagrađenim glumcima Maximilianom Schellom i Christophom Waltzom te sama osvajala glumačke nagrade. U Srbiji je angažirana u matičnom kazalištu Atelje 212, ali i snima filmove od kojih se ističu “Točkovi” Ljubiše Samardžića i “Klopka” Srdana Golubovića. Uskoro će se premijerno prikazati i “Enklava” Gorana Radovanovića, o srpskoj enklavi na Kosovu, film koji bi prema raznim najavama mogao izazvati mnogo pozornosti.

[quote_box_center]

  • Jedna od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije Anica Dobra, uoči premijernog prikazivanja serije “Crno-bijeli svijet” dala je ekskluzivni intervju Nacionalu
  • Prisjetila se mladosti i gledanju svijeta kroz ružičaste naočale
  • Govorila je i o današnjim problemima u Srbiji

[/quote_box_center]

Anica Dobra ponovno, prvi put nakon angažmana u filmu “Život sa stricem”, radi u Hrvatskoj. Snimila je seriju “Crno-bijeli svijet” Gorana Kulenovića koja prati 12 mjeseci 1980. godine. Ova danas 51-godišnja beogradska glumica ekskluzivno za Nacional prisjetila se 1980-ih kad je bila iznimno popularna, studiranja s hrvatskim kolegama Nenadom Srdelićem, Arijanom Čulinom i Milanom Pleštinom, a dotaknula se i političke situacije u Srbiji.

NACIONAL: Za koji dan počinje emitiranje prve od 12 epizoda serije “Crno-bijeli svijet” redatelja Gorana Kulenovića. Kako to da ste u toj seriji dobili ulogu Jagode?

Dobre ponude često dođu kad se najmanje nadaš. Tako je stigao poziv za ovu seriju u siječnju, tijekom praznika, u mrtvoj sezoni, po tmurnom danu. Tako letargična umalo sam odgodila čitanje sinopsisa koji mi je bio ponuđen. Srećom, pročitala sam ga. A zatim se sve dogodilo takoreći u jednom danu. Čitanje scenarija, dogovori, pregovori i odlazak u Zagreb.

NACIONAL: Tko je Jagoda, kako ste ju doživjeli?

Moglo bi se reći da je ime program. Lagana, slasna, pozitivna i bezazlena u promatranju života i u kontaktu s ljudima oko sebe. Jagoda je Beograđanka, sretno udana u Zagrebu, ima svoju obitelj, kćer i muža, ali i svoj svijet u kojem kao da je sve lako i sigurno. Ona, naravno, kuburi s problemima koji su obilježili to vrijeme i tadašnju svakodnevicu, ali ne dotiču je se nestašice, ne gunđa previše, jako vodi računa o svojoj frizuri, a manje o tome je li i kako je ručak skuhan. Ona voli život, pa i život voli nju. Ova uloga nije možda toliko velika koliko je prisutna u svakoj epizodi i koliko daje neki, nadam se, cijeloj priči poseban, duhovit i lagan tonalitet.

NACIONAL: To je prva vaša uloga u Hrvatskoj nakon poznatog filma “Život sa stricem” redatelja Krste Papića. Kako je izgledalo na snimanju? Jeste li vidjeli kolege s kojima niste bili u kontaktu?

Osamdesete godine su, nažalost ili na sreću, već davna epoha, povijest pa je tako ova serija bila produkcijski poprilično zahtjevna. Ozbiljan posao. Ako su glumci donijeli taj duh vremena, to je svakako i zbog svesrdne pomoći kostimografkinje Ivane Zozoli i majstorske maske Slavice Šnur. Ono po čemu bih izdvojila ovu produkciju je atmosfera velikog entuzijazma i posvećenosti. Prvenstveno autori, Goran Kulenović i Igor Mirković, a potom i cijela ekipa, bila je zahvaćena tom naelektriziranom dobrom atmosferom tijekom stvaranja serije. To me podsjetilo na neke zlatne dane kinematografije, a meni dalo osjećaj posebnosti što sam dio te ekipe. U snimanje sam ušla relativno rasterećeno jer je to bio logičan nastavak opsežnih priprema, čitajućih i svih ostalih proba. A za rad s kolegama ću najtočnija biti ako kažem da je bio više nego inspirativan. Spomenut ću samo svoje neposredne partnere. Punokrvne i sočne Jelena Miholjević i Elizabeta Kukić, točan i strpljiv Sreten Mokrović i superiorni mladi Kaja Šišmanović i Karlo Maloča.

NACIONAL: Jeste li ostali bliski s nekim od kolega iz “Života sa stricem”? Koliko vam znače takva prijateljstva?

Na stranu sad što smatram da prijateljstvo koje se uspostavi ne može “ostarjeti”, nego samo traje i dalje. Ali to jest uvijek nekakav povratak “kući”, ma gdje ona bila. Ja se vezujem za ljude, ne za prostor, hoću reći da me ne vodi posao ka prijateljima, već bliskost. Ta prijateljstva mi znače toliko da ostaju zauvijek samo moja privilegija.

NACIONAL: U klasi na dramskoj akademiji u Beogradu bili ste s hrvatskim glumcima Milanom Pleštinom, Nenadom Srdelićem koji je i igrao u “Životu sa stricem” te s Arijanom Čulinom. Jeste li imali prilike viđati se, družiti?

U vrijeme mog studiranja uvijek je bilo dosta splitskih đaka na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. To je jednostavno bila svojevrsna tradicija. File, odnosno Nenad Srdelić, nije bio u našoj klasi, ali smo se družili. Zajedno s Arijanom i Milanom smatram da je naša klasa profesora Bajčetića bila odlična. Bili smo dobri sebi pa onda i drugima. Arijanu je cijeli fakultet obožavao i svaka pomisao na nju izmami mi osmijeh na licu, dok je Milan oduvijek bio pravi intelektualac. Oboje su bili favoriti, svatko na svoj način i imali bi uspješnu karijeru gdje god da su se našli. Naša viđanja i kontakti su sporadični, ali utoliko veseliji i intenzivniji.

_MG_9139
“Nekad su kazališta u Srbiji dobivala budžete za po osam predstava godišnje, a sada se mogu realizirati jedva dvije”, kaže Anica Dobra Foto: Nebojša Babić

NACIONAL: Serija “Crno-bijeli svijet” prati 12 mjeseci 1980., zaista burno razdoblje u bivšoj Jugoslaviji. U kakvom vam je sjećanju ostala 1980. i godine nakon nje, vrijeme novog vala, društvenih promjena, štrajkova, neke nove energije? Pamtite li neka posebna prijateljstva, ljude koji su tada prolazili kroz vaš život?

Budući da sam tih godina bila tinejdžerica, teško da na to razdoblje mogu gledati bez ružičastih naočala i primjerice idealiziranja hlača u mrkva kroju, odlazaka u diskoklub i slušanja uživo Terencea Trent D’Arbyja, prije nego što je postao globalna zvijezda. Odlazak u prvi kafić u gradu za mene je imao otprilike isti značaj, ako ne i veći, od bilo koje značajne društvene promjene. Te 1980. još uvijek sam bila daleko od Akademije, ali moguće je da se tada stvorilo neko zrnce ideje što bi moglo biti moje opredjeljenje.

NACIONAL: Kako ste živjeli u vrijeme koje opisuje serija? U seriji ste čak vi jedna od poznatih osoba, uz Gobca, Bregovića i druge, a igra vas netko drugi. Doživljavate li sebe kao veliku glumačku zvijezdu?

Ne znam za taj trenutak da me netko glumi u seriji, ali ako je tako, dobar je štos. Takve scene su pravi mali kolačići. Ne znam ni za taj doživljaj sebe kao zvijezde. Glumica sam zbog sebe, zvijezde proizvode mediji.

Glumica sam koja svaku ulogu radi kao da joj je prva i posljednja. A tu nema ni vremena ni mjesta za zvijezde. U današnje vrijeme sveopće komercijalizacije radi sve veće zarade logično je proglašavati glumce zvijezdama, ali toga zapravo kod nas nema. Zvijezde žive u Hollywoodu, a mi imamo dobre glumce, što i nije tako malo.

NACIONAL: Za ulogu u filmu “Već viđeno” redatelja Gorana Markovića 1987., s 24 godine, dobili ste Zlatnu arenu u Puli. Nakon toga glumili ste u brojnim poznatim filmovima poput “Života sa stricem”, “Sabirnog centra”, “Kako je propao rock ’n’ roll”. Kako vam je bilo u to vrijeme kao glumici? Može li takav strelovit uspjeh mladoj osobi poljuljati neka uvjerenja o sebi ili okolini?

Gluma je moja prava velika strast. To je moj način izražavanja i sva moja ambicija kao mlade glumice ostala je ista do danas: da uspijem izraziti neke osjećaje tako da budu prepoznati. Uspjeh u mladosti može poremetiti, čini mi se, onoga tko se glumom bavi iz pogrešnih motiva, da bi bio poznat, slavan ili viđen. Ta vrsta ambicije nije umjetnička i može ostaviti loše posljedice.

Ali, s druge strane, meni je uspjeh donosio nove poslove i to mi je omogućilo kontinuitet u radu, što je bilo ključno za svladavanje glumačkog zanata. Beskrajno sam zahvalna za okolnosti koje su mi donijele nagrade i uspjehe, samo sam htjela istaknuti da to nikad u umjetnosti nije polazni motiv, nego posljedica.

NACIONAL: Jeste li odbili koju ulogu za kojom danas žalite?

Smatram da glumca čine i uloge koje je odbio i zahvalna sam onima koji su mi ih nudili. Ima uloga za koje mi je žao što mi ih nisu ponudili, a odbijala sam ono što sam mislila da ne mogu napraviti dobro, ili tako da budem zadovoljna.

NACIONAL: U Srbiji snimate kontinuirano, ali ste 1990-ih započeli karijeru u Njemačkoj koja još traje. Tamo ste jako uspješni, snimate filmove sa slavnim glumcima, dobivate nagrade. Kako je došlo do toga?

Moglo bi se reći da je Pulski festival te 1987. tome kumovao. Primijetili su me neki njemački producenti koji su došli zbog jedne koprodukcije. Čak nisu ni znali da govorim njemački. A poslije je dogovor o koprodukciji propao, a ja sam ostala u filmu. Tako je otpočeo taj dio moje karijere.

NACIONAL: U Srbiji, osim što snimate filmove, igrate i u kazalištu. Jedna od uloga o kojoj se dosta govorilo je u predstavi “Gospoda Glembajevi”, u kojoj ste igrali barunicu Castelli. Kako ste doživjeli taj lik, jedan od najvažnijih u hrvatskoj književnosti?

Meni je bio veliki izazov da igram taj tako značajan, dubok i slojevit lik. Doživjela sam barunicu kao zaista otmjenu i plemenitu osobu, ali iskrenu i istinitu. Ona je za mene junak našeg doba. Barunica je bila u stanju stajati iza svojih postupaka, biti brutalno iskrena jer joj njezina plemenitost nije dopuštala da se lažno predstavlja i da se ponaša prijetvorno.

NACIONAL: Filmsku barunicu Castelli igrala je pokojna hrvatska glumica Ena Begović, s kojom ste igrali u seriji “Balkan express”. Kako ste ju doživjeli?

Ena je bila izvanredna barunica Castelli pa mi je bilo teško da se odvojim od dojma koji je na mene ostavila.

NACIONAL: Mnogi u Srbiji govore o velikoj krizi, ne samo kazališta nego i kulture uopće, manjku novca, nerazumijevanju elita i države za potrebe kulture, što je dovelo do malograđanštine i velikog razočaranja. Slažete li se s tim? Kako biste ocijenili situaciju u Srbiji, prije svega u kazalištu i filmu?

Svemu je uzrok ekonomska kriza koja na kazalištu, a pogotovo na filmu, ostavlja teške posljedice. Nekad su kazališta dobivala budžete za po osam predstava godišnje, a sada se mogu realizirati jedva dvije. Ne razumijem se puno u politiku, ali znam da umjetnici i dalje stvaraju. Umjetnost će opstati što god da se događa.

NACIONAL: Pratite li političku situaciju u Srbiji i regiji?

Politika u Srbiji je važna, kao i u cijeloj regiji. Primjećujem na svakom koraku da se svi u sve razumiju. Ja se, vjerujte mi, zanimam za glumu i ne mislim da je manje vrijedna od politike.

NACIONAL: Krajem veljače premijerno će se prikazati film “Enklava” redatelja Gorana Radovanovića, koji govori o teškim životnim uvjetima u srpskoj enklavi na Kosovu 2004. Je li tema Kosova još uvijek jednako aktualna kao i prije nekoliko godina?

Točno je to što kažete, to je film koji se bavi životom u jednoj srpskoj enklavi i ispričan je iz vizure srpskog redatelja. To će ga u očima mnogih već samo zbog te činjenice svrstati u žanr političkog filma. Je li to za film dobro ili loše, nije možda ni toliko važno. Važno je da se nakon gledanja filma prepozna da je ljudska patnja univerzalna i da nije uvjetovana entitetom ni geografijom, nego nesretnim okolnostima. Tema Kosova je aktualna. Mene je film dirnuo i to sam htjela istaknuti, a ne da dajem političke ocjene. Zato i ne volim politiku. Ona se u sve ipak ugura.

NACIONAL: U tom filmu ponovno, nakon “Klopke”, igrate s Nebojšom Glogovcem. Kako je bilo s njim surađivati?

Mi glumci ne biramo partnere, možemo birati samo projekte. Ako je projekt dobar, i dobar kolega partner, onda se stvara i dobra uloga. Ali živimo u vremenu nestašice dobrih ideja. One postaju rijetka i skupa roba, a osnovni su preduvjet za rađanje novog projekta. Radovala bih se svakome tko se pojavi s dobrom idejom, ali sljedeća prepreka koju treba svladati je manjak novca. Svi stvaraoci se danas s tim suočavaju.

NACIONAL: Kakvi su vam sljedeći poslovni planovi?

Da budem zdrava fizički i duhovno, to je odličan plan za svaki sljedeći posao.

Komentiraj

PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture