Povjesničar umjetnosti za Nacional je prezentirao na kojim sve izložbenim projektima paralelno radi za 2016. i 2017. godinu te pojasnio zašto se konačno trebamo okrenuti budućnosti i sustavnom angažmanu unutar vlastite profesije, što dalje od politike i politikantstva

Istaknuti povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, nakon dugogodišnje profesorske karijere na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, danas je posvećen velikim izložbenim projektima koje s timom kolega priprema za 2016. i 2017. u Zagrebu, ali i drugim gradovima u susjednim zemljama. U razgovoru za Nacional ekskluzivno je prezentirao na kojim sve izložbenim projektima paralelno radi, kaže da je za dvije međudržavne suradnje upravo primio nagradu Međunarodnog savjeta za muzeje (ICOM) i smatra da se konačno trebamo okrenuti budućnosti i sustavnom angažmanu unutar vlastite profesije, što dalje od politike i politikantstva jer to ne donosi ništa dobroga, pa se i u razgovoru orijentirao na važnost prezentiranja hrvatske umjetnosti u inozemstvu.

NACIONAL: Moraju li u Hrvatskoj intelektualci biti angažirani u politici ili se baviti političkim aktivizmom?

Nikada nisam želio nametati takve stavove ikome, a pogotovo intelektualcima. Smatrao sam da svatko odgovara za svoj izbor, da svatko odgovara, da budem malo patetičan, i za svoju slobodu. Ima jedna vrijedna knjiga o sudbini intelektualaca u Srbiji Marinka Arsića Ivkova koji u bilješci o sebi kaže da je “kao nezavisni intelektualac i književnik bio u opoziciji totalitarnim režimima Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića”. Knjiga se zove “Krivična estetika – Progon intelektualaca u komunističkoj Srbiji” i u njoj autor donosi mnoga svjedočanstva, piše o mnogim tragičnim sudbinama, pa i onome što smatramo moralnim izborom. Zapamtio sam slučaj u kojemu spominje Ivu Andrića i navodi kako su ga 1968., tijekom burnih studentskih dana, posjetili studenti i tražili da ih podupre. Veliki pisac je to na fini način odbio i pronašao za to brojne potpuno neuvjerljive razloge. Ja sam odavno izabrao svoje stajalište kojeg se držim i danas, a imam bogati staž u smislu angažmana i političkog aktivizma koji, nadam se, nije baš nepoznat.

NACIONAL: Sudjelovali ste u javnim polemikama, pokušavali promijeniti na bolje kulturu dijaloga u našem društvu, ali čini se da ste od toga odustali?

Proteklih 25 godina, točnije od 1989., objavljivao sam u raznim novinama i magazinima kolumne u kojima sam komentirao upravo to što me pitate i svaku kolumnu započinjao upravo tim pitanjem. Onda sam 1994. izabrao dio njih i objavio ih u knjizi “Izvješća o stanju”. Kao moto knjizi uzeo sam stihove suvremenog njemačkog pjesnika Rolfa Dietera Brinkmanna koji glase: “Potrebno je samo / dobro pogledati / i onda je sve jasno.” Pažljivo sam promatrao oko sebe i nastavio objavljivati kolumne pa ih se 2002. skupilo dovoljno da ih pročešljam i objavim novu knjigu “Pisma Bertoltu Brechtu” koju sam također započeo motom, ovog puta samog Brechta, i citirao tri stiha iz njegove pjesme “Posmrčadi” koja glase: “Pa kakva su to vremena, u kojima je / I razgovor o stablima gotovo zločin / Jer isključuje šutnju o tolikim nedjelima!” U predgovoru toj svojoj knjizi pisao sam kako je vrijeme u kojemu sam objavljivao te tekstove bilo vrijeme šutnje, šutnje mnogih koji su morali govoriti, a to nisu činili. Tek rijetke novine, rijetki pojedinci podizali su glas ne bojeći se govoriti o nedjelima koja su nas preplavljivala. Mnogi tekstovi koje sam objavio donosili su mi ozbiljnih problema. Meni i mojoj obitelji. Prijetnje, vrijeđanja, tužbe, sudski procesi i, konačno, osudu na zatvor u trajanju od četiri mjeseca, uvjetno na dvije godine, što sam zaradio za jedan tekst koji se ubrzo pokazao, naravno, ispravan i potkrijepljen činjenicama koje se pri donošenju presude nisu uvažavale, a da je sudski proces iz tih devedesetih bio čista farsa. Pisanje kolumni bio je samo jedan vid mojeg aktivizma pa sam ušao u politiku te sam izabran za nezavisnog zastupnika u Skupštini Grada. Četiri godine sam tu proveo i shvatio kako je za postizanje onoga što sam namjeravao činiti efikasnija potpora koju daju stranke, a ja sam bio nezavisan i nisam požalio. Časno sam dovršio svoj mandat i ponosan sam na ono što sam tu učinio, jer sam pokrenuo neka pitanja, a odgovore nisam ni očekivao. Prije tri i pol godine shvatio sam da mogu učiniti nešto korisno, a što nisam uspijevao tijekom minulih četvrt i više stoljeća. Tada sam odlučio da preostalo vrijeme koje mi je ostalo u kakvoj-takvoj fizičkoj i intelektualnoj snazi posvetim onome čime mogu najbolje služiti općem dobru, a to su znanje i iskustvo. U jesen 2012. odlučio sam se maksimalno angažirati za ono što ranije nisam ni mogao, ni stigao i započeo sam niz velikih projekata na kojima intenzivno radim i od kojih neke upravo dovršavam. Ja nisam mogao ostaviti sve to da bih odjednom uskočio u nešto mimo onoga što sam svjesno napustio, a to sam živio i s tim djelovao proteklih nekoliko desetljeća. S druge strane, kada vidim iznenadne promjene ljudi koje poznajem niz godina, ljudi koji su tako čvrsto pripadali onoj nijemoj većini, a kada nas je tako malo dizalo glas, onda mi se moja odluka čini još ispravnijom. Međutim, meni i dalje stoje u svijesti i u srcu, kao dragocjeni orijentiri, oni stihovi Rolfa Dietera Brinkamanna.

NACIONAL: Upravo vam je uručena nagrada srpskog Nacionalnog komiteta ICOM– a za projekt godine na razmjeni izložbi između Zagreba i Novog Sada, s Jasnom Jovanov. Je li točno da niste dosad primili nijednu nagradu struke u Hrvatskoj? Kako to tumačite?

Nije baš sasvim točno da nisam u Hrvatskoj dobio nijednu nagradu struke. Dobio sam 1972. Nagradu SKOJ-a za kritiku i esej, u vrijeme svojih početaka, ali dobio sam i 1999. Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e, udruženja likovnih kritičara. Međutim, već četrdesetak godina priređujem izložbe i za to sam tek sada nagrađen s kolegicom Jasnom Jovanov. Jako mi je drago da su kolege iz Srbije, odnosno struka prepoznali vrijednosti i značenje dviju izložbi koje smo imali tijekom prošle godine, jednu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, “Kolekcija Pavla Beljanskog: Biseri moderne” i “Miroslav Kraljević i sljedbenici” u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu. Izložba Kraljevića i njegovih sljedbenika, koju sam radio za Novi Sad, došla je spontano. Nešto ranije radio sam retrospektivu Miroslava Kraljevića za Modernu galeriju u Zagrebu, a izložba je obišla niz gradova, pa je tako u reduciranome obliku prikazana i u prestižnom Muzeju moderne umjetnosti u Ca’Pesaro u Veneciji. Ravnateljica zagrebačke Moderne galerije Biserka Rauter Planičić mislila je da bi bilo dobro uzvratiti Novosađanima jednom isto tako dobrom izložbom kao što je ona iz Zbirke Beljanski. Onda sam koncipirao izložbu s Kraljevićem kao polazištem i protagonistima hrvatske umjetničke scene koji se formiraju na njegovu tragu i djeluju tijekom drugog i početka trećeg desetljeća.

NACIONAL: Je li došlo vrijeme da se hrvatska moderna i suvremena umjetnost plasira u zemlje iz okruženja i da nam to bude najbolja legitimacija za kulturni imidž u Europi?

Hrvatska ima vrlo dobru umjetnost i treba je samo dobro plasirati, i to ne samo u tzv. okruženju, nego širom svijeta. Prije nekoliko godina predavao sam na doktorskome studiju Sveučilišta u Udinama i pokazivao im djela iz srednjoeuropskoga kulturnog kruga koja su slabo poznavali, a zadržao sam se samo na prvim desetljećima 20. stoljeća. Bili su začuđeni kvalitetom ne samo čeških ili mađarskih umjetnika, nego i hrvatskih. Naša suvremena umjetnost iz dana u dan potvrđuje svoje visoke vrijednosti koje se cijene i postaju općim dobrom. Spomenut ću samo izložbe održane na iznimno važnim mjestima posljednjih godina, od Ivana Kožarića u Parizu i Münchenu, Sanje Iveković u njujorškoj MOMA-i, izložbi Mladena Stilinovića, Grupe Gorgona, Tomislava Gotovca, Miće Bašičevića Mangelosa, Ivana Picelja, Borisa Bućana i Davida Maljkovića te brojnih i učestalih izložaba Julija Knifera širom svijeta. Sve su one odlično prihvaćene, a ti umjetnici postaju postupno općim mjestom moderne i suvremene umjetnosti.

  • ‘HRVATSKA U RUŠILAČKOJ praksi oko kulturnih spomenika NOB-u nije bila izuzetak. Međutim, kod nas se razračunavalo na radikalniji, žešći i sramotniji način’

NACIONAL: Kako komentirate prodaju jedne male slike Julija Knifera prije tjedan dana na aukciji kuće Dorotheum u Beču, koja je postigla cijenu od 137.000 eura? Vi ste bili prvi povjesničar umjetnosti i kustos koji je nakon dugo vremena na Bijenalu u Veneciji 2001. prezentirao Kniferov opus i objavio mu monografiju. Može li se reći da ste pokrenuli interes publike i kolekcionara spram Knifera?

To je jako važno što je jedna slika Julija Knifera postigla tako visoku cijenu. Međutim, djela ovoga umjetnika dobro se prodaju na aukcijama već duži niz godina i postižu lijepe cijene. Zna li se, međutim, da se Knifer prije gotovo trideset godina udomaćio u Francuskoj, a prije toga je dosta izlagao i prodavao u njemačkim galerijama, onda je stvar jasnija. Kada sam ga izabrao da predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2001., on godinama baš nije bio tako čest u našim muzejima i galerijama. Napadali su me ovdje mnogi za izbor i govorili da je Kniferovo vrijeme prošlo. To su bila diletantska zanovijetanja, jer sam dobro znao što činim. Hrvatski paviljon dobio je odlične recenzije u prestižnim časopisima i to nam je bila satisfakcija. Kada sam mu godinu kasnije napisao i opsežnu monografiju znao sam da je Knifer vraćen u sredinu iz koje je potekao, ali da mu je mjesto podjednako tako i vani i da je to važno i za njega, ali i za našu umjetnost. Velika retrospektiva 2014. u MSU u Zagrebu, uz brojne izložbe koje su joj prethodile u inozemstvu i koje se kontinuirano organiziraju kako u Europi, tako sve češće i u Americi, govore o zasluženome mjestu ovoga velikog umjetnika. Za plasman nekog umjetnika na prestižnim mjestima i za njegovo pozicioniranje, treba puno znanja i truda, a u Kniferovu slučaju veliku zaslugu za to ima njegova kći Ana koja taj posao odlično radi.

NACIONAL: Prati vas glas povjesničara i teoretičara umjetnosti koji pristupa umjetnicima analitički, objektivno i bez predrasuda. Počeli ste raditi na projektu evidentiranja spomeničke plastike NOB-a na području cijele bivše Jugoslavije. Spremate li izdati monografiju?

Taj segment naše kulturne baštine zaintrigirao me 90-ih godina kada je, promjenom političkoga sustava, odjednom postao “neželjenom baštinom”. Pisao sam i predavao o tome videći u razaranju ovih spomenika barbarski čin kojim se želi izbrisati jedan dio naše nedavne prošlosti. Hrvatska, dakako, u takvoj rušilačkoj praksi nije bila nikakav izuzetak, bilo je toga oduvijek, a u isto to vrijeme i drugdje, u tzv. tranzicijskim zemljama. Međutim, kod nas se razračunavalo na nešto radikalniji, na žešći i sramotniji način. Paralelno s tim počeo sam stvarati vlastitu arhivu, skupljao brojnu literaturu koja se bavila ovim nemilim fenomenom, pa sam postupno počeo uključivati spomeničku plastiku jasnih ideoloških konotacija u građu koju sam predavao na Filozofskom fakultetu. Kada je prije nekoliko godina u MSU organizirana retrospektiva Vojina Bakića, velikog kipara i vjerojatno najznačajnijeg autora spomeničke plastike s područja cijele bivše zemlje, pisao sam opsežan tekst o tome u katalogu. Krenuo sam zatim na ishodište, u godinu 1945. i pratio kako se razvija i mijenja diskurs, a sve je bilo savršeno usklađeno s političkim promjenama zemlje, baš kao što je to bilo i u vrijeme kada se bivša zemlja na okrutan način razgradila. Spomenička plastika Jugoslavije iznimno je važna i zanimljiva, rekao bih jedinstvena, i to me je zaintrigiralo da se pozabavim baš tim dijelom novije baštine pa stoga pripremam knjigu o tome, o sudbini spomenika u rasponu od 1945. do 1992., ali i poslije toga.

NACIONAL: Krajem kolovoza u Galeriji Klovićevi dvori postavit ćete jednu nesvakidašnju izložbu, “Put u vječnost” na temu čovjeka i smrti u umjetnosti i svakodnevici, s kojom ćete prikazati na odabranim djelima iz naše umjetnosti smrt kao kulturni i civilizacijski fenomen. Što vas je motiviralo za tu temu koja je još uvijek u našoj kulturi nešto od čega zaziremo?

Izložbu “Put u vječnost”, kako smo je ovih dana nazvali, počeo sam raditi prošle jeseni na poziv poznate i ugledne udruge Posmrtna pripomoć koja ove godine slavi svoj jubilej. Dakle, to je izložba koja se ne financira iz programskih sredstava Grada i Ministarstva kulture, nego joj je sponzor ta udruga. Zamislio sam je tako da pokažem kako smrt nije ništa strano, iako se oko nje oduvijek stvaraju razni rituali, ugrađuje ju se u sve pore čovjekove svakodnevice, pa tako i umjetnosti. Izložba će biti na drugome katu Galerije, na površini oko 1300 kvadratnih metara, pratit će je bogati katalog, a na njoj će biti izložena različita građa, od pravih kostura do nadgrobnih spomenika, priručnika, fotografija, raznih dokumenata, ali i velikih umjetničkih djela na kojima su umjetnici smrt uzimali kao motiv. Jednostavno rečeno, želja mi je bila približiti smrt, učiniti je dijelom svakodnevice. Vidio sam više izložbi na kojima je tematska okosnica bila smrt i bile su to odreda vrlo zanimljive izložbe, pa sam siguran da će tako biti i ova naša.

NACIONAL: Za listopad također pripremate retrospektivu Ignjata Joba u Klovićevim dvorima, ali i izložbu “Ljubo Ivančić: u počast slikarstvu” u Gliptoteci. Što vas toliko fascinira kod ove dvojice umjetnika da im se ciklički vraćate, očito s novim konceptom i idejama?

Ignjatu Jobu sam radio retrospektivu prije dvadeset godina u Umjetničkom paviljonu i snimio o njemu jedan film, a u međuvremenu su iskrsnule neke mogućnosti kojima tada nisam raspolagao. Ove godine navršava se 80 godina od slikarove prerane smrti, pa sam ga i stoga htio približiti. Riječ je o velikom umjetniku tragične sudbine koji je, unatoč bolesti i oskudici, stvorio fascinantan opus iz kojega se može mnogo toga pročitati. Namjera mi je da uđem u sve segmente Jobove ličnosti i njegova opusa, ali i sredine i okolnosti u kojima je živio te kroz nekih 120 slika i mnogo crteža, skica dokumenata i fotografija predočim zašto je on važan i aktualan. S Ljubom Ivančićem je drugačiji slučaj. I njemu sam prije mnogo godina priredio retrospektivu i još brojne druge izložbe, a prije 20 godina izdao mu i veliku monografiju. Ivančićev je opus, ne samo brojčano, jedan od najvećih opusa naše poslijeratne umjetnosti, ali u njemu ima nešto po čemu je zaista jedinstven. Nijedan drugi slikar nije tako dubinski ulazio u svoju umjetnost, točnije u slikarstvo shvaćeno u najtradicionalnijem smislu riječi kao Ivančić, i s njime se identificirao, a to se može vidjeti kroz mnoge slike na svim razinama. Bio je fasciniran podjednako klasicima i radikalnim modernistima, izučavao je Velazqueza i El Greca, baš kao i Picassa, Mondriana i Pollocka, minuciozno analizirao njihove boje, a slikao bojama koje je sam izrađivao iz pigmenta i veziva, poput starih majstora. Živio je i stvarao u neprestanom osluškivanju smrti, bio je teški plućni bolesnik, a ipak je cijelo vrijeme grozničavo slikao. Postoji stotinjak slika i stotine i stotine crteža na kojima prikazuje sebe u ateljeu, autoportret uz slikarski stalak. Stalak je Ivančiću, kao što je to bio i drugim velikim majstorima, koliko alat, toliko još više znak slikarstva, a prikazivanje vlastita lika uz stalak označava svojevrsni hommage ovoj umjetnosti. Izabrao sam, uz pomoć slikarove kćeri, velike slikarice Nine Ivančić i njezina supruga, poznatog umjetnika Damira Sokića, 90-ak slika različitih formata od kojih je najveći dio dosad nije izlagan. Izložbu bih popratio prije knjigom, nego uobičajenim katalogom.

  • ‘NA DOMAĆEM TRŽIŠTU UMJETNINA vlada kaos. Stoga je moguće i da se podvaljuju falsifikati, da oni postižu visoke cijene, ali i za cijene originala ne postoji jasna hijerarhija’

NACIONAL: U rujnu na Cetinju postavljate izložbu Vaska Lipovca, a njegovu retrospektivu pripremate za Zagreb u 2017. Čini se da sustavno revalorizirate hrvatske umjetnike čiji su kvalitetni opusi u opasnosti da budu zanemareni nakon smrti umjetnika… Vodi li vas u djelovanju ta boljka koja je vrlo kod nas ukorijenjena, da nakon nečije smrti opus polako pada u zaborav i često cijene djela padaju na tržištu, što je suprotno općoj praksi?

Vaska Lipovca sam poznavao i surađivali smo prije dvadesetak godina. Sada, nakon što je umro, pozvali su me njegovi sinovi da mu izaberem radove i uredim katalog za jednu lijepu izložbu koja se početkom jeseni otvara u Cetinju, u Crnoj Gori. Sam je Lipovac podrijetlom iz Kotora i vežu ga mnoge spone s tim krajem. Boraveći u njegovu ateljeu u Splitu i birajući pedesetak djela za ovu izložbu u Cetinju, shvatio sam kako je to vrlo razgranat opus koji bi trebalo pokazati u većem opsegu i na drugome mjestu. Retrospektivu ću raditi sljedeće godine u Zagrebu i zamislio sam da se ne sastoji samo od izabranih pojedinačnih djela, nego da cijeli izlagački prostor, a za to je potreban velik broj kvadrata, pretvorim u svojevrsne kabinete čuda, camere delle meraviglie, da se izmjenjuju slike, skulpture, skupine skulptura kao što je ona serija Biciklista, instalacije s dvoranama u kojima bi se nastojao rekonstruirati čudesan ambijent umjetnikova ateljea koji zrači vedrinom, duhovitošću, koji fascinira sve koji u njega uđu.

NACIONAL: Smatrate li da je kaos na domaćem tržištu umjetnina, kao što se svako malo to spominje u medijima, ili ipak postoji galerijsko-kolekcionarska vertikala koja se odupire manipulacijama i sivom tržištu?

Sigurno je da na tržištu vlada veliki kaos, da ne postoje pravila kojih bi se svi pridržavali. Upravo je stoga i moguće da se podvaljuju evidentni falsifikati, da oni postižu visoke cijene, ali i za cijene originala ne postoji jasna hijerarhija. Radeći dugi niz godina izložbe nuđeno mi je svašta s namjerom da to pokažem i uvrstim u kataloge. Ono što je pritom osobito tužno, to su tzv. ekspertize kolega koji, ili ne znaju što čine, ili se prodaju za stotinjak eura. U nekim uređenim sredinama u inozemstvu postoje udruge nalik našim komorama i njihovi članovi daju ekspertize. Ako se nekoga uhvati da je svjesno obmanuo, ili nije dobro poznavao djelo o kojemu daje potvrdu, toga se isključi iz zajednice i trajno diskreditira. Tako funkcioniraju komore i kod nas. Odvjetnici, liječnici, arhitekti… svi ih imaju. Povjesničari umjetnosti ne. Međutim, glavni krivac u svemu tome je netko drugi, a to je način kako funkcionira naš pravni sustav. Zaboga, pa vidite što se radi s osobama koje se godinama proziva da su nekoga ubili, ili im se pripisuju milijuni i milijarde koje su, njihovom zaslugom, nestali, a dio se slučajno našao na njihovim računima. Mi živimo u opasnom i grotesknom vremenu, u grotesknoj sredini i baviti se krivotvorenim umjetninama i trgovinom te robe, ili određivanju vrijednosnog statusa umjetnina, služi samo jednoj svrsi, da se maskira mnogo kompleksniji kriminal koji se događa pred našim očima. Ne možete se pozivati na pravo i pravednost u sredini gdje su te kategorije opasno diskreditirane.

NACIONAL: Vaše djelovanje upućuje na to da vam je struka ne samo profesija, nego i hobi, nešto što vas potpuno zaokuplja. Dajete li time idealan primjer mlađim kolegama, kao i svojim bivšim studentima?

Ja jednostavno volim svoje zvanje, povijest umjetnosti je čudesna struka. Nimalo laka, ali izazovna. Ona se mijenja i danas nema mnogo zajedničkoga s onim što je bila prije pola stoljeća. U medicini morate pratiti nova saznanja, nove metode da biste mogli funkcionirati i napredovati, a kod nas je isto tako. Zahvaljujući novim mogućnostima sada je lakše doći do literature, upoznati nove teorije bez kojih ne možete raditi. Proveo sam gotovo cijeli radni vijek predajući na fakultetu i to je dragocjeno iskustvo jer sam od mlađih učio, korigirao svoja stajališta. Meni su danas itekako poticajna razmišljanja i spoznaje mladih kolegica i kolega, s mnogima odlično surađujem, upoznajem ih jer mi se javljaju, jer se čitamo i otkrivamo da ne postoji generacijski jaz, da nekom sinergijom možemo svi profitirati za boljitak struke.

NACIONAL: Za koje hrvatske umjetnike smatrate kako su još uvijek nedovoljno valorizirani, prepoznati i poštovani?

Postoje mnogi umjetnici koji su ostali “nepročitani”, međutim, novo vrijeme traži da se iz drugačijeg rakursa vide i razumiju i opusi koje smatramo da su notorno poznati i priznati. To je ono što sam vam govorio o svojoj struci, povijesti umjetnosti koja je dio živog procesa, podložna neprestanim mijenama. Svakako, s poštivanjem temelja, onoga što je prethodilo jer ništa ne počinje danas s nama niti nastaje iz ničega. Recimo, spomenut ću vam ime jedne velike umjetnice koju poznajem gotovo pedeset godina i pratim njezin rad koji je negdje krajem 60-ih i početkom 70-ih godina bio iznimno intrigantan, inovativan, važan. Međutim, najznačajniji dio njezine umjetnosti nije materijaliziran da biste ga mogli izložiti kao sliku ili skulpturu, pa i koncept. Mislim na Ljerku Šibenik čiji su svjetlosni ambijenti odigrali u našoj umjetnosti veliku ulogu, a ta djela nije danas lako vidjeti, niti ih se uopće spominje. Prije deset-petnaest godina radio sam izložbu “Svjetlo” i tom prigodom dao rekonstruirati nekoliko svjetlosnih ambijenata Ljerke Šibenik i Mladena Galića i oni su danas dio inventara Muzeja suvremene umjetnosti. Spašeni su i ponosan sam što sam u tom spašavanju imao neku ulogu. NACIONAL: Započeli ste pripremati u MUO-u veliki projekt o umjetnosti šezdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj. Koje su dionice tog doba još uvijek najmanje prepoznate kao naše važno nasljeđe?

  • ‘PROŠLE GODINE PRESTALE SU vrijediti sve dozvole vezane uz zgradu Hrvatskog povijesnog muzeja, sav ogroman novac koji je utrošen doslovce je propao i nužno je krenuti iznova’

Ako su 50-e bile prijelomne, 60-e su mnogo značajnije i počeo sam pripreme da jednom kompleksnom izložbom pročitam značenje toga desetljeća. Nije mi namjera rekonstruirati, nego sagledati i protumačiti ono što je bilo prije pola stoljeća, a što je izuzetno važno. Nikada Hrvatska nije toliko rasla kao tada, na svim područjima i, dakako, u tadašnjim političkim okvirima, u sastavu tadašnje zajednice. Želio bih istaknuti da je nisam zamislio kao izložbu raznih umjetničkih i kulturnih artefakata, nego brojnih i raznovrsnih komponenata kroz koje bi se moglo razumjeti što su šezdesete predstavljale. Ako kažem da će najsićušniji eksponat biti jedna pilula, poznata anti-baby pilula jer je odigrala enormne promjene u društvu, u ponašanju, pa sve do velikih turističkih kompleksa, filmskih projekata, festivala zabavne glazbe, da ne spominjem umjetnička djela u užem smislu riječi, mislim da sam ugrubo ocrtao što nam je namjera njome pokazati.

NACIONAL: Kada ste prije godinu i pol došli na čelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, pokrenuli ste žive rasprave i tribine posvećene novom Zakonu o muzejima koji se izglasavao i slučaju Hrvatskog povijesnog muzeja (HPM) zato što su bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i njezin kratkoročni nasljednik Berislav Šipuš prekinuli njegovu izgradnju. Izgleda da su se stvari sada pomaknule, barem što se tiče funkcioniranja Hrvatskog povijesnog muzeja?

Što se tiče Zakon o muzejima on je, nažalost, izglasan kao posljednja točka na posljednjoj sjednici Sabora u prošlome sastavu. To je, blago rečeno, besramno loš Zakon za čije su definiranje i izglasavanje krivi mnogi, prije svega tadašnji tim iz Ministarstva kulture. Ali to ne znači da se on neće uskoro mijenjati. Što se tiče HPM-a, tu su stvari složenije s dalekosežnim posljedicama. Iako postoji 160 godina, HPM nikada nije imao vlastitu i iole funkcionalnu zgradu, pa je u mandatu Ive Sanadera i ministra kulture Bože Biškupića započelo rješavanje tog važnog kulturnog problema. Otkupljena je zgrada, napravljen projekt i počela je gradnja. Onda je došla ministrica Andrea Zlatar Violić i sa svojom ekipom prekinula započeto. Izmišljali su se za to kojekakvi razlozi bez ikakvih argumenata, a trošio se novac. Prošle godine prestale su važiti sve dozvole, sav ogroman novac koji je utrošen doslovno je propao i nužno je krenuti iznova. Bivša ravnateljica muzeja Ankica Pandžić, uvidjevši što se radi, nije više htjela biti na čelu te ustanove, izabrana je na brzinu v.d. ravnateljica koju bivši ministar Šipuš nije potvrdio, pa je sada konačno na čelo te velike ustanove došla iznimno agilna i sposobna mlada stručnjakinja, kustosica tog muzeja Matea Brstilo Rešetar.

NACIONAL: Od kada ste na čelu DPUH– a, pokrenuli ste brojne izdavačke aktivnosti, za jesen organizirate s Institutom za povijest umjetnosti Kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti. Ima li dovoljno mladih kolega koji iskazuju jednaki elan za struku?

Kongres koji organiziramo nisam ja inicirao, to sam naslijedio od svoje prethodnice, a uključio sam se u organizaciju s kolegama iz Instituta, kao i svojim suradnicima iz Društva. Izdavačka djelatnost općenito je u teškom stanju, pogotovo kada je u pitanju struka poput naše, pa sam zato smatrao da je nužno više se angažirati na tome području. Prije desetak dana izašla je iz tiska knjiga akademika Igora Fiskovića posvećena crkvama propovjedničkih redova u jadranskoj Hrvatskoj. Na jesen izlazi sjajna knjiga kolegice Sandi Bulimbašić “Društvo hrvatskih umjetnika Medulić (1908.-1919.): umjetnost i politika”, a već krajem godine monografija Lovorke Magaš Bilandžić posvećena grafičaru i još značajnijem dizajneru Sergeju Glumcu. Osim toga, Društvo izdaje već 60 godina časopis “Peristil”, najstariji i najugledniji časopis naše struke, a pokrenuli smo i digitalizaciju časopisa te izdavanja raznih publikacija u digitalnome obliku, što je na neki način jednostavnije i jeftinije. Namjera mi je učiniti struku što prisutnijom i prepoznatljivijom u društvu te ostaviti kvalitetne publikacije.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.