Predsjednik Europskih sveučilišnih igara i profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu govori o organizaciji Igara i utjecaju politike te otkriva kako se financiraju

Ovoga puta on se zove Hrki. Možda taj hrčak u popularnosti neće nadmašiti Zagija, maskotu iz 1987., ali organizatori se trude da i iza Europskih sveučilišnih igara (12. do 25. srpnja) nešto ostane. Univerzijada je u tom smislu svakako izvor inspiracije i referentni okvir, što će se vidjeti i na ceremoniji otvaranja kada će zaslužni ljudi iz tog vremena, Paolo Magelli, Duško Ljuština, Mirko Novosel, Vladimir Pezo, Mate Laušić i Mate Mikić, na atletski stadion Mladost unijeti njezinu zastavu. Tehničku organizaciju pokriva udruga Europske sveučilišne igre Zagreb-Rijeka 2016 koju je osnovao Hrvatski akademski sportski savez. Organizacijski odbor uobičajeno čini predsjednik vlade RH, sedmero do osmero resornih ministara, gradonačelnici i rektori Zagreba i Rijeke, ravnatelj HRT-a, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog akademskog sportskog saveza, dok je predsjednica države u funkciji počasne predsjednice. U 21 sportu okušat će se 5800 mladih s 411 europskih sveučilišta.

Prostor se u dva sporta otvara i za osobe s invaliditetom. Delegacija Hrvatske od nekih 850 natjecatelja prva je po brojnosti, a rukomet, košarka, nogomet, odbojka, karate, taekwondo, judo i plivanje neki su od sportova u kojima se očekuju dobri rezultati. O organizaciji igara, financijama, politici i o svemu onome što ta manifestacija predstavlja – a da nadilazi sam sport – za Nacional govori Zrinko Čustonja, profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Europskih sveučilišnih igara.

NACIONAL: Usporedba s Univerzijadom nameće se sama po sebi, koje su sličnosti i razlike?

Usporedba s Univerzijadom te Mediteranskim igrama u Splitu i OI u Sarajevu veliki je kompliment, ali razlika je u onome što ostaje iza tih igara. U slučaju Mediteranskih igara, od Poljuda do brojnih drugih primjera, ostalo je pola izgrađenog Splita. U infrastrukturu je za vrijeme Univerzijade uloženo dvije milijarde eura, napravljene su zagrebačke fasade, osmišljena prometna rješenja, niknule brojne ulice. Završena je zgrada HRT-a, radilo se i na Arheološkom muzeju te muzeju Mimara, uređen je Dom sportova, ulagalo se u Maksimirski stadion… Ipak, najvažnija je emocionalna povezanost koja se stvorila među ljudima, ideja da je to bilo nešto dobro i lijepo. A sve se to događalo u Zagrebu u praktički predratno razdoblje, kada su već počeli otvoreni sukobi na razini Zagreb – Beograd. Savezni ministar financija optuživao je Zagreb za krađu jer je otišla ogromna količina novca, dio poreza se umjesto u saveznu blagajnu slijevao na račun organizatora. Nije pretjerano reći da je Zagreb do 1987. bio mala sredina, a nakon Univerzijade počinje njegova transformacija u ozbiljnu urbanu metropolu. Tkalčićeva ulica bila je hrpa ruševina do 1987., kafići u Zagrebu prvi put su radili iza ponoći upravo za vrijeme Univerzijade. Uglavnom, ljudi su tada vidjeli da hrpa stvari nastaje ni iz čega, mi to danas definitivno nemamo. Sveučilišne igre nemaju taj moment da je dotaknut život velikog broja ljudi, a zato nema ni tog posebnog osjećaja koji je tada postojao.

  • ‘OBNOVLJENA SU DVA DOMA U ZAGREBU za 300 mil. kuna, izgrađen jedan u Rijeci za 180 milijuna te je uloženo i u 30-ak zagrebačkih objekata, kao što su dvorana Martinovka i Dom odbojke’

NACIONAL: Kakav je medijski interes bio onda, a kakav je sada?

Tada smo imali dva televizijska programa, Z3 je napravljen kao redakcija koja je pratila Univerzijadu pa su tu prva iskustva stekla kasnije istaknuta novinarska imena. Nije bilo izbora. Danas sigurno imamo objektivno veću medijsku pokrivenost, ali stvara se dojam da se ovo manje medijski prati jer masa medija pokriva veliku količinu stvari. Tu je i činjenica da igre kao događaj od šireg društvenog značaja zbog političke i druge situacije padaju u drugi plan. Univerzijada zapravo nije sportski događaj u užem smislu.
NACIONAL: Kakav je to događaj? Što će ostati kao trajna vrijednost?

To nije rušenje svjetskih rekorda i grčevita borba za medalje, nego društveni i akademski događaj kojim se mjere pomaci u određenim sredinama. Upravo zato se Igre moraju pametno iskoristiti u tom smislu, kao što je učinjeno zahvaljujući Univerzijadi, inače to nije to. U odnosu na Univerzijadu, mi smo otišli u drugom smjeru. Najveći dio novca utrošen je u obnovu sveučilišne infrastrukture. U Zagrebu su za 300 milijuna kuna obnovljeni domovi Stjepan Radić i Cvjetno naselje koji se praktički nisu dirali od 1987. Na izgradnju novog studentskog doma u Rijeci otišlo je 180 milijuna kuna. Uloženo je i u tridesetak zagrebačkih sportskih objekata kao što su Sportska dvorana Martinovka i Dom odbojke Bojan Stranić. U nematerijalnom smislu još važnija ostavština su ljudi, na što često zaboravljamo. Danas na Igrama rade ljudi koji u prosjeku imaju trideset godina. Bilo bi pretenciozno reći da se nadamo da će i ove igre iznjedriti čitav leksikon istaknutih imena, kao što je bio slučaj s Univerzijadom, ali sigurno je da takav tip organiziranja događaja formira mlade ljude. Oni uče stvari koje ne uče nigdje drugdje, dobivaju kompetencije za sportski menadžment, ali i brojna druga područja. Teško je organizirati turnir u 21 sportu koji obuhvaća medicinsku zaštitu, sigurnost, IT, medije, sustav smještaja i prijevoza, logistiku i niz drugih stvari. Zato su ljudi ostavština koju bih posebno apostrofirao.

NACIONAL: Kakva publika prati Sveučilišne igre i je li tajming dobar, s obzirom na to da se održavaju između nogometnog EP-a i OI-a?

Univerzijadu smo dobili 2013. i mogli smo birati bilo koji termin u 2016. Namjerno smo se ugurali između ta dva velika sportska događaja jer smo računali na svojevrsnu medijsku prazninu. Sveučilišni sport je u nekim zemljama svijeta na vrlo visokoj razini. U SAD-u je on baza profesionalnog sporta i nema ni jednog američkog sportaša koji sudjeluje na OI, a da nije prošao kroz studentski sport. U Londonu je na OI 2012. bilo 54 posto osvajača medalja iz Velike Britanije koji su bili studenti, jer oni imaju tradiciju studentskoga sporta, a utrku Oxford – Cambridge veslaju studenti. Studentski sport pao je u Hrvatskoj nakon 1987. iako se očekivalo da će se nastaviti razvijati. Ove igre osmislili smo kao platformu za daljnji razvoj studentskog sporta u Hrvatskoj jer je on gurnut na marginu. Za razliku od Hrvatske, vani postoji sportska infrastruktura, a postoji i drukčija kultura, odnosno ideja da je sport spojiv s akademskim životom. Kod nas često kažu – ili sport ili škola. To je grozno za društvo i sportaše te predstavlja ostavštinu socijalizma jer je tada zbog promocije države i političkog uređenja guran samo vrhunski sport. Na razini države, 15.000 hrvatskih studenata godišnje bavi se studentskim sportom. Oni svake godine sudjeluju u brojnim sportskim natjecanjima, ali to nema medijsku vidljivost. U tom ćemo se smislu truditi iskoristiti priču o ovoj našoj novoj Univerzijadi.

NACIONAL: Može li se reći da je studentski sport nešto između amaterskog i profesionalnog sporta?

Da, to je dobra definicija, on predstavlja prijelaz i mnoge ga zemlje koriste kao test za mlade sportaše. Univerzijada je druga po važnosti nakon OI.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da je Hrvatska postala domaćin?

To je bio veliki izazov, a priča ima i političku dimenziju. Od 2012., kada smo krenuli u kandidaturu, do danas smo promijenili troje ministara znanosti i pomoćnika za sport, dvije vlade, dvoje predsjednika države i dvojicu rektora na sveučilištu u Zagrebu. Da nije bilo jake političke potpore, ne bismo mogli izvući ovaj projekt. Svi ministri su dali podršku, to je prevelika stvar da bi je vukla mala i relativno nepoznata skupina ljudi.

NACIONAL: Je li vam činjenica da smo imali i imamo tehničku vladu otežavala stvar?

Od izbora pa do pada vlade, baš kada je bilo udarno, nismo imali jasnu političku situaciju. Da jesmo, potencijal koji ovaj projekt ima za razvoj Zagreba i Rijeke, studentskog sporta i života, bio bi još jače iskorišten.

NACIONAL: Budući da igre imaju ukupnu vrijednost 550 milijuna kuna, je li se netko protivio njihovu održavanju u Hrvatskoj?

Nitko nije imao razloga da se tome protivi. Naime, odmah smo postavili jedan drukčiji model financiranja. Glavni izvor financiranja nije javni novac, nego 400 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz europskih fondova, što smo dobili za poslove u vezi studentskih domova. Velike sportske priredbe katalizator su onih procesa koji se i inače trebaju dogoditi u društvu i zajednici. Zahvaljujući njima u smislu infrastrukture napravi se u dvije ili tri godine ono za što bi inače trebalo puno više vremena.

  • ‘U LONDONU JE NA OI 2012. bilo 54 posto osvajača medalja iz Velike Britanije koji su bili studenti jer imaju tradiciju studentskoga sporta, a utrku Oxford – Cambridge veslaju studenti’

NACIONAL: Iako, nerijetko se kritizira to što ti objekti ne zažive uvijek nakon što velika natjecanja završe?

To je ozbiljan problem i zato je potrebno napraviti pametan model koji jamči održivost. Mi smo s europskim novcem napravili nešto što studenti koriste tijekom čitave godine, dok je, recimo, Grčka u OI utukla javni novac i nakon toga praktički bankrotirala. PDV na tih 400 milijuna kuna iznosi 25 posto, što znači da se u državni proračun slilo 100 milijuna kuna, dok je država uložila 10 milijuna kuna, što znači da je 10 puta više zaradila nego što je dala. Tako treba razmišljati o sportu i održavanju sportskih priredbi, mi ne trošimo novac u teškoj situaciji, nego pridonosimo proračunu. Ostatak novca plaćaju sami sudionici Igara koji dnevno daju 65 eura kotizacije, što je uobičajena praksa. Uz to, sudionici u prosjeku troše tridesetak eura dnevno. Precizne financijske izvještaje dat ćemo na kraju, a financijske smo planove dali gradu Zagrebu, Rijeci, tamošnjim sveučilištima i MZOS-u. Što se javnog novca tiče, dobili smo 23 milijuna kuna – 10 od Grada Zagreba, 10 od MZOS-a i tri od Grada Rijeke.

NACIONAL: Može li se govoriti i o potencijalu koji Sveučilišne igre imaju za turizam?

To je najteže izraziti kroz brojke: 5 800 mladih ljudi iz čitave Europe dolazi u Zagreb i Rijeku. Na nama je da se ti gradovi pokažu u što ljepšem svjetlu, imajući u vidu da će ti mladi ljudi biti istaknuti akademski građani Europe. Tako se gradi slika zemlje: kroz velike sportske priredbe koje se prate u Europi, odnosno televizijsku sliku u više od 100 zemalja svijeta. Sudionici će jesti u studentskim domovima, ali napravili smo vodič za društveni život u kojem smo pobrojali najbolje kafiće, restorane i ostalo.

NACIONAL: Priču se može zaokružiti s volonterima?

U početku nisam vjerovao da je moguće naći 1500 ljudi koji imaju želju raditi 20 dana, a da za uzvrat dobiju samo hranu, smještaj i majicu. Prijavilo se oko 2300 volontera, tako da smo neke morali i odbiti. Dolazi nam i 200 volontera iz svijeta, iz zemalja kao što su Nigerija, Japan, Meksiko, ali i brojnih europskih zemalja, i to u rasponu od 11 godina, koliko ima najmlađa volonterka, do 73 koliko ima ona najstarija.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.