Zagreb još uvijek spada u malobrojne europske gradove koji imaju dovoljne količine kvalitetne vode, ali nužno je tim rezervama raspolagati racionalnije i mudrije, ističe u razgovoru za Nacional Vladimir Andročec, predsjednik Akademije tehničkih znanosti

Grad Zagreb, kao i čitava Hrvatska, ne oskudijeva vodom i još uvijek spada u malobrojne europske gradove koji se mogu pohvaliti dovoljnim količinama kvalitetne vode za vlastite potrebe, no nužno je tim bogatim rezervama vode raspolagati racionalnije i mudrije negoli do sada kako bismo ih očuvali za budućnost, ističe Vladimir Andročec, predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, institucije koja je pokrovitelj znanstveno-stručnog skupa “Strategija razvoja vodoopskrbe i odvodnje grada Zagreba” koji će se održati 17. i 18. svibnja u Zagrebu. Andročec je ujedno i predsjednik Organizacijskog odbora skupa koji zajednički organiziraju Zagrebački holding, tvrtka Vodoopskrba i odvodnja i Društvo građevinskih inženjera Zagreb, pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskih voda, raspravljat će se o aktualnom stanju i projektima koji će poboljšati kvalitetu sustava vodoopskrbe i odvodnje u Zagrebu.

NACIONAL: Kakvo je stanje vodovodne i kanalizacijske mreže najvećeg grada u Hrvatskoj u ovom trenutku i što se planira učiniti u budućnosti?

Zagreb ima tu sreću da leži na velikim zalihama pitke vode u obliku podzemnih akvifera, šljunčanih nanosa koje napaja rijeka Sava. U ovom trenutku u Zagrebu i okolici postoji osam vodocrpilišta koja imaju ukupni kapacitet isporuke od 5000 litara vode u sekundi. Primjerice, tijekom 2015. gradska su vodocrpilišta u vodovodnu mrežu isporučila oko 115 milijuna kubika vode. Grad Zagreb troši oko 4000 litara u sekundi, što znači da grad raspolaže i zalihama pitke vode, dakle viškovima u odnosu na svoje potrebe. No te su zalihe iznimno osjetljive na zagađenje i ako se takvo što dogodi, bit ćemo prisiljeni zagađena crpilišta izbaciti iz mreže, a onda smo u problemu nedostatka pitke vode. Ipak, daleko najveći problem u ovom trenutku leži u zastarjeloj i poroznoj gradskoj vodovodnoj mreži kroz koju se gubi golema količina pitke vode koja se transportira cjevovodima. Gradska tvrtka Vodoopskrba i odvodnja već niz godina surađuje sa znanstvenicima kako bi se riješili akutni problemi gradskog vodoopskrbnog sustava i na pravi način zaštitile zalihe pitke vode. Tvrtka je još 2003. naručila elaborat “Integralna projektna zadaća za provođenje optimalizacije vodoopskrbnog sustava i programa sanacije dotrajalih cjevovoda u cilju smanjenja gubitka vode u vodoopskrbnom sustavu grada Zagreba”, koji je predviđao izradu niza studija i projekata za sanaciju gradskog sustava vodoopskrbe te je odredio i nabrojao operativne korake za njihovu realizaciju. No planovi su jedno, a stvarnost nešto drugo pa je tek mali dio planiranoga do danas ostvaren, a veliki dio planova i projekata zapeo je zbog uobičajenog razloga – nedostatka novca. Od ukupno planiranih sredstava koja su bila predviđena tim elaboratom, Grad je uložio tek nekih 10 posto pa je većina problema aktualnih u ono vrijeme ostala neriješena i do danas. Zato je 2012. grupa projektanata i stručnjaka Vodoopskrbe i odvodnje, tadašnje podružnice Zagrebačkog holdinga, načinila vrlo ozbiljnu i sveobuhvatnu Strategiju razvoja gradskog sustava vodoopskrbe i odvodnje do 2035., u kojoj su pobrojane polazne osnove i principi rada u narednih 20 godina, a planovi i projekti su usklađeni i sa zahtjevima i standardima EU. Strategiju su odobrili i stručnjaci Građevinskog i Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, Fakulteta strojarstva i brodogradnje te Fakulteta za elektrotehniku i računarstvo.

NACIONAL: Kako biste opisali stanje vodoopskrbne mreže i vodocrpilišta u gradu Zagrebu u ovom trenutku?

Vodocrpilišta u gradu i okolici izložena su prije svega opasnosti od zagađenja zbog industrijskih aktivnosti, odlaganja smeća – posebno je osjetljivo vodocrpilište u Mićevcu koje se nalazi u neposrednoj blizini gradskog odlagališta otpada – i širenja prigradskih stambenih naselja koja na pojedinim mjestima zadiru u vodozaštitna područja. Ako znamo da je grad nekada imao 21 vodocrpilište, od kojih su neka bila u samom centru grada, a da ih je danas ostalo tek osam jer su sva ostala zbog zagađenja morala biti zatvorena, onda je jasno pod kolikim su pritiskom podzemne rezerve vode i koliko je važno pravovremeno ih zaštititi i održati postojeća vodozaštitna područja. To je poseban izazov u godinama koje dolaze. Sljedeći veliki problem je stanje vodoopskrbne mreže. Oko 93 posto stanovnika Zagreba ima pristup pitkoj vodi iz vodovoda, što je odličan europski prosjek. Zagreb ima vrlo kvalitetnu vodu koja se neprestano prati i minimalno tretira i klorira, što znači da osnovni gradski problem nije kvaliteta vode, već izuzetno loša kvaliteta vodoopskrbne mreže. Prema našim izračunima, načinjenima na temelju razlike količina vode ubačenih u vodoopskrbni sustav i fakturiranih količina potrošene vode, u ovom trenutku zbog lošeg stanja vodovodne mreže u gradskim se cijevima izgubi čak oko 48 posto pitke vode. Uz goleme gubitke vode, gubimo i enormne količine energije jer su za transport vode u sve dijelove grada – posebno u one podsljemenske dijelove grada ili u višekatnice – u sustav uključene i pumpe čiji je zadatak održati tlak u vodovodnim cijevima kako bi se voda dopremila do svake pipe. Zbog golemih gubitaka vode troše se i enormne količine energije ili, preciznije kazano, rasipamo jako puno energije kako bi se održao tlak u cijevima i postigla zadovoljavajuća kvaliteta opskrbe. Prema dostupnim podacima, grad godišnje potroši oko 50 gigavatsati električne energije za rad vodovodnih pumpi, što znači da se barem polovica te količine energije zapravo troši u vjetar jer polovica vode u cijevima naprosto nestane. A sve nas to opet vodi u idući problem, a to je hidrauličko opterećenje cjevovoda. Naime, zbog svega navedenog u različitim je dijelovima grada tlak u cijevima vrlo nejednak. Negdje je veći, što nerijetko izaziva pucanje cijevi ili ventila pa i štete na kućanskim uređajima, a negdje je opet premali pa neki viši dijelovi grada imaju problema sa slabim tlakom u cijevima. Zbog takvog nejednakog tlaka u pojedinim dijelovima grada često dolazi do pucanja cijevi, što izaziva dodatan trošak gradu jer treba financirati te izvanredne popravke i mijenjati popucale cijevi. Stoga je hidraulička optimizacija vodovodne mreže, odnosno sprječavanje velikih skokova i oscilacije tlakova u cijevima kako bi se spriječile štete, još jedan od izazova s kojima se stalno susrećemo.

  • ‘AKO SANACIJOMvodoopskrbnog sustava sadašnji gubitak vode uspijemo smanjiti za samo 10 posto, to je golemih 12 milijuna kubika pitke vode na godinu. To je ušteda od 54 milijuna kuna godišnje’

NACIONAL: Što se može učiniti da se stanje popravi i što predlaže Strategija razvoja gradskog sustava vodoopskrbe i odvodnje do 2035.?

Strategija je precizno razradila sve faze projekta, pri čemu su neki ciljevi kratkoročni, a neki opet predviđaju duži rok realizacije. Neki su rokovi namjerno preforsirani kako bismo gradske vlasti natjerali na žurne akcije. Jedna od mjera je kvalitetniji model hidrauličke optimizacije i bolje upravljivosti sustavom vodoopskrbe, što bi značajno smanjilo opterećenje cijevi i smanjilo štete kakve sada imamo. Drugi, možda i najvažniji i najhitniji zadatak je zamjena starih i nekvalitetnih vodovodnih cijevi novima kako bi se smanjili gubici. To je ujedno i najskuplji i najdugotrajniji dio projekta koji će zahtijevati dugotrajne pripreme i stabilne izvore financiranja. Najlošije je stanje u starom dijelu grada i u centru Zagreba, gdje su cijevi stare i po stotinjak godina koje najčešće pucaju. Treći važan cilj u okviru Strategije jest modernizacija, odnosno kompjuterizacija sustava praćenja i upravljanja vodoopskrbnim sustavom koja će osigurati centralizaciju podataka, optimizaciju troškova i kvalitetnije upravljanje sustavom. Neki dijelovi grada već su uveli suvremenu IT tehnologiju za praćenje stanja u opskrbnom sustavu (tzv. DMA zone) koji stalno prate potrošnju vode u sustavu, tlakove i gubitke, a nakon što se slične DMA zone uvedu u cijelom gradu, kompletan će vodoopskrbni sustav biti nadziran iz jednog središta u koje će se slijevati svi podaci. Takav sustav omogućit će brzu reakciju u svim izvanrednim situacijama. U planu nam je do 2018. gubitke u vodoopskrbnoj mreži smanjiti na oko 30 posto, a do 2035. na 15 do 20 posto, što bi bio donekle prihvatljiv europski prosjek, iako bi bilo dobro da težimo gradovima koji imaju i daleko manje gubitke.

NACIONAL: Koliko je realno da se taj plan doista i realizira u zacrtanom roku?

Dio planova je već ostvaren, no opet, nažalost, sve staje na nedostatku sredstava. Prvi i najveći problem koji je spomenut u Strategiji, a koji ćemo razmatrati i na našem stručnom skupu, jest upravo sanacija gubitaka u vodovodnoj mreži. To je najvažniji zadatak koji će u idućim godinama svakako trebati riješiti, no svjesni smo toga da će to tražiti vrijeme i velika sredstva. Na raspolaganju su nam različite mjere, a jedan od ciljeva našeg stručnog skupa bit će i nastojanje da se što prije osiguraju sredstva – kroz kredite ili strukturne fondove EU – kako bi se s radovima počelo što ranije. Za projekt je svakako zainteresiran i Zagrebački holding iz čijeg se proračuna financiraju svi sadašnji radovi na popravcima i sanaciji vodovodne mreže, ali i sam Grad Zagreb.

NACIONAL: Što je s odvodnjom, odnosno kanalizacijskim sustavom grada? U kakvom je on stanju i zahtijeva li također sanaciju?

U ovom je trenutku 88 posto objekata u gradu Zagrebu priključeno na gradsku kanalizacijsku mrežu, koja je jednako tako važna. Prvi i najvažniji problem je kvalitetno pročišćavanje vode. Zagreb ima jedan pročišćavač otpadnih voda koji na prvi pogled svojim kapacitetom zadovoljava potrebe grada. No to je tek privid, budući da grad ima problem miješanja otpadnih i oborinskih voda koje se slijevaju u jednu kanalizacijsku mrežu, što povremeno, za vrijeme jačih oborina, jako opterećuje kanalizacijski sustav, a time i pročišćavač. Zato se događa da u takvim danima tek dio otpadnih voda uspije stići na uređaj za pročišćavanje, a ostatak se nepročišćen propušta u Savu. Svi veći gradovi u svijetu postepeno prelaze na odvojeni, odnosno razdjelni sustav odvodnje, koji zasebno prikuplja otpadne vode koje prolaze kroz sustav pročišćavanja, a odvojeno se prikupljaju oborinske vode koje se nepročišćene mogu ispuštati u rijeku ili more.

Noviji, rubni dijelovi Zagreba već imaju izgrađenu odvojenu mrežu prikupljanja otpadnih i oborinskih voda, ali stariji dijelovi grada je nemaju i tu nastaje problem. Stoga Strategija predviđa izgradnju takvog sustava na cijelom području grada, čime ćemo značajno smanjiti pritisak na sustav pročišćavanja otpadnih voda, a posebno će se modernizirati i sustav praćenja gradske kanalizacijske mreže, koji je slično zamišljen kao i centralizirani sustav vodoopskrbe. Drugi, ne manje značajan problem je i velika propusnost dijela kanalizacijske mreže, posebno one starije, što dovodi u opasnost podzemne rezerve pitke vode pa je Strategijom predviđena i zamjena dijelova kanalizacijske mreže koja je u lošem stanju. I za te radove bit će potrebno osigurati značajna novčana sredstva.

NACIONAL: Mogu li zbog planova i projekata sanacije vodoopskrbne i kanalizacijske mreže navedenih u Strategiji, građani Zagreba očekivati povećanje cijene vodoopskrbe kako bi se pokrili troškovi sanacije?

Ne vjerujem u to. Financiranje svih projekata koje smo spomenuli osigurat će se iz drugih izvora, a cijena vode u Zagrebu već je sada dosta visoka i iznosi nešto više od 15 kuna po kubiku za domaćinstva i mislim da nema puno mjesta za povećanje cijena. Vjerujem da je upravo cijena glavni faktor koji građane motivira na štednju vode, što se djelomično i vidi na laganom padu potrošnje unazad pet godina. U svakom slučaju, građane i dalje treba motivirati da štede vodu kao resurs, a cijena nikako ne bi trebala rasti.

A glavni je cilj našeg stručnog skupa da motiviramo gradske vlasti da prepoznaju važnost što hitnije sanacije i optimizacije vodoopskrbnog i kanalizacijskog sustava kako bi se spriječilo ne samo financijske gubitke gradskom proračunu, već i kako bismo Zagrebu sačuvali izvore pitke vode. Ako sanacijom vodoopskrbnog sustava sadašnji gubitak vode uspijemo smanjiti za samo 10 posto, to je golemih 12 milijuna kubika pitke vode na godinu. Pomnožimo li to s 4,5 kuna po kubiku, koliki su troškovi crpljenja vode, dolazimo do značajnih 54 milijuna kuna koje smo u samo jednoj godini prištedjeli gradskom proračunu.

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Sandra Carić Herceg, rođena 1963. godine u Zagrebu, dugogodišnji novinar sa profesionalnim iskustvom u dnevnim i tjednim listovima, novinskim agencijama i na portalima. Kao novinar radila u Slobodnoj Dalmaciji, surađivala u nekadašnjem tjedniku Nedjeljna Dalmacija, te kao dopisnik iz Hrvatske izvještavala za nezavisnu novinsku agenciju Beta (Srbija). Radila kao novinar na portalu Index, te kao glavni urednik web stranice Nautica Portal. Uže područje interesa: energetika.