Nagrađivani hrvatski filmski redatelj čiji su filmovi najgledaniji od osamostaljenja, govori o prvoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama, predstavi ‘Kafetarija’, razlozima zbog kojih ju je smjestio u 70-e, hrvatskom filmu i HAVC-u te opasnoj radikalizaciji domaće politike

Ovih dana traju intenzivne probe Goldonijeve “Kafetarije”, koja će u režiji Vinka Brešana biti premijerno izvedena u nedjelju, 31. srpnja. To je prva od dvije velike premijere na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, a igrat će se na samom Stradunu, ispred palače Sponza koja će za ovu priliku glumiti kafetariju. U predstavi koju je, uz pomoć suradnika Mate Matišića i koreografkinje Anamarije Bogdanović, Brešan zamislio kao komediju s pjevanjem, glavne uloge igraju Nikša Butijer, Pjer Meničanin, Nikša Kušelj, Marija Škaričić, Maro Martinović, Linda Begonja i mnogi drugi poznati glumci. Dramaturgiju potpisuje Mira Muhoberac, scenografiju Marin Gozze, kostimografiju Doris Kristić, dok je dizajner svjetla Rade Stamenković. Vinko Brešan, filmski, a sve češće i kazališni režiser i scenarist, jedan je od hrvatskih najnagrađivanijih autora, čije komedije obaraju rekorde gledanosti i osvajaju nagrade diljem Europe. Autor je dugometražnih filmova “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal”, “Svjedoci”, “Nije kraj” i “Svećenikova djeca”, kao i dugometražnog dokumentarca “Dan nezavisnosti” o Radiju 101, te kratkometražnih “Hodnik” i “Zajednički ručak”. Od 2004. godine ravnatelj je Zagreb filma.

Za prva dva filma scenarij je napisao njegov otac, književnik Ivo Brešan, a ta suradnja pokazala se posebno plodonosnom jer je “Kako je počeo rat na mom otoku” postao najgledaniji film u hrvatskoj državi, a za njega je dobio čak pet nagrada – od Pule, preko Dana hrvatskog filma do one na Cottbus Film Festivalu of Young East European Cinema. Film “Svjedoci” osvojio je nagradu za mir i priznanje Ekumenskog žirija na Berlinaleu, zatim u Karlovyim Varyma i Izraelu. Posljednja crna komedija “Svećenikova djeca” iz 2013. distribuirana je u više od 40 zemalja svijeta i postala je pravi hit u Poljskoj, Italiji, Norveškoj, Španjolskoj, Švedskoj, Brazilu, Južnoj Koreji, SAD-u i na Islandu. Film je bio među četiri filma nominirana za “Europskog Oscara” 2013. – odnosno za najbolju europsku komediju. Prošle godine Brešan je postavio hit-predstavu svoga oca iz 1974. “Hamlet u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, koja je doživjela veliki uspjeh. Probe za “Kafetariju”, komediju u prijevodu i adaptaciji Frana Čale, koja je prvi put postavljena na Gundulićevoj poljani 1978. u režiji Tomislava Radića, Brešan je mjesecima odrađivao u Zagrebačkom kazalištu mladih, da bi ih onda preselio na Stradun, u ambijent u kojem će se predstava i igrati pet dana redom. Budući da probe traju od osam navečer do četiri, pet ujutro, Brešan je uspio dati intervju Nacionalu netom prije poslijepodnevne sieste koja je nužna kako bi se izdržao taj tempo.

NACIONAL: “Kafetarija” se igra na Stradunu, ispred Sponze. Je li to dokaz da su Dubrovačke ljetne igre ipak spojive s masovnim turizmom koji guši Dubrovnik? Kakvo je vaše iskustvo?

Ja prvi put radim u Dubrovniku, prema tome, ja sam zadnja osoba koja bi tu nešto trebala prigovarati. Prva ideja bila je da radimo predstavu nasred Straduna, kako bi s obje strane bile kuće. No, shvatili smo da bismo u takvoj situaciji zatvorili mnogo restorana i lokala i da to predstavlja ozbiljan problem. Jer – taj turizam je toliko narastao, da mi ne možemo kompenzirati dobit ljudima koji zatvaraju lokale usred ljeta zbog nas. Onda je scenograf Gozze predložio da Sponza postane “Kafetarija” i da igramo na onom malom kantunu gdje su vrata od Grada, gdje će onda biti i brijačnica i kockarnica i sve što nam treba u predstavi. Meni se to kao ideja jako svidjelo – jer ima neka provokacija u tome da Sponza postane “Kafetarija”. Ima nešto u tome što govori o našem vremenu, bez obzira u koje vrijeme je predstava smještena.

NACIONAL: Pa u koje vrijeme je smještena? Tu komediju je Goldoni napisao u 18. stoljeću, u doba kada se tek počela ispijati kava. Ima li tu nekih paralela s današnjim vremenom?

Za razliku od originalne verzije koju je preveo i adaptirao Frano Čale i koja se zbiva početkom 20. stoljeća, naša verzija je smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Time smo željeli odati počast staroj “Kafetariji”, koja je postavljena 1978. Sedamdesete godine bile su beskrajno kreativne godine i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. U doba kada je Tomislav Radić u Dubrovniku stvarao “Kafetariju”, koja je na neki način obilježila Dubrovačke ljetne igre, u Zagrebu djeluje Zagrebačka škola crtanog filma. Naša predstava zapravo je počast tim kreativnim vremenima, kada je bilo hrabrosti napraviti neki iskorak, biti drugačiji, raditi nešto novo, napraviti neke zaista trajne vrijednosti. A što se tiče paralela s današnjim vremenom – ima jedan element, a to je pitanje kraja. U staroj varijanti “Kafetarije”, Lukša koji je i lažov i prilično pokvaren tip, bježi iz grada, a u gradu ostaju dobri i pošteni ljudi. Kod nas je obratno. Dakle – dobri i pošteni odlaze, a ovi drugi ostaju.

NACIONAL: Ali, danas uglavnom slušamo kako su sedamdesete bile mračno doba komunizma kada se ništa nije smjelo ni moglo, posebno ne u umjetnosti?

Neka pričaju štogod hoće. Činjenice govore da su sedamdesete bile kreativno razdoblje ovoga područja. Stara “Kafetarija” to dokazuje.

NACIONAL: Radite s Matom Matišićem, a u predstavi ima i pjevanja i plesanja. Kako je on pristupio ideji o premještanju radnje u sedamdesete godine?

Mate je sjajan suradnik, a kad je čuo da radimo sedamdeste, odlučio je glazbu iz tog razdoblja prepjevati je u jedan mjuzikl. Jer ova naša “Kafetarija” je zapravo mjuzikl u kojem ćemo i preko glazbe stvoriti atmosferu tog doba.

NACIONAL: Dakle, Pjer Meničanin i ostatak glumačke ekipe će pjevati i plesati?

Apsolutno, i to im zapravo dobro ide. Jako mi se sviđa to što su svi talentirani. Naravno – nije mi cilj da imam operne pjevače, ali me ugodno iznenadilo da su ljudi, od kojih to nisam očekivao, zapravo odlični pjevači. Za Nikšu Krušelja se zna da je sjajan pjevač i on zato ima i najteže songove.

  • ‘NE MOGU ZAMISLITI francuskog konzervativca koji bi veličao Petaina. Ili norveškog desničara koji se divi Kvislingu. Normalan desničar ne ponosi se fašizmom iz prošlosti svoje zemlje’

NACIONAL: Kako reagiraju turisti i ugostitelji koji moraju podnositi probe? Kako izgleda taj suživot?

Pa, ja sam ipak prvenstveno filmski redatelj i navikao sam na rad na cesti. Meni nije neobično režirati na ulici. A i glumci koji su radili na filmu navikli su raditi u uvjetima koji nisu laboratorijski. Trenutačno nam je najveći problem da se ne čujemo dobro, što će uskoro biti riješeno mikrofonima. Ali – zapravo je zabavno. Neki dan nam je usred probe uletio ekshibicionist i potpuno gol pretrčao preko naše scene.

NACIONAL: Trebali biste ga naručiti na premijeru…

Da, rekao sam inspicijentu da ga je prerano pustio. Trebao je pričekati dok ne dođu novinari i publika. To je čar rada na otvorenom – ne možete predvidjeti što se može dogoditi.

NACIONAL: Rekli ste da ste prvenstveno filmski redatelj, no u posljednje vrijeme sve više režirate u kazalištu. Koja je razlika?

Bitna razlika je u tome da ja kao filmski redatelj sam pokrećem svoje projekte, zovem svoje scenariste, glumce i cijelu ekipu, iz svoje unutarnje potrebe. Tu sam – neću reći plaćenik, ali sam pozvan. Pozvala me Mani Gotovac i rekla da želi da ja radim “Kafetariju”. To je bio veliki izazov koji sam prihvatio. Ali nisam pokucao na vrata Dubrovačkih ljetnih igara i rekao: “Dajte meni da radim”Kafetariju”. Nisam ta vrsta kazališnog režisera. Inače, s Mani sam radio dvije predstave, dok je bila intendantica HNK u Rijeci, “Mirise, zlato i tamjan” za Riječke ljetne noći i bila je izuzetno uspješna, igrala je više od deset godina i predstavu “Ničiji sin” po Mati Matišiću, također u Rijeci. Mani i ja smo stari suradnici.

NACIONAL: Kako onda komentirate to što su Riječkim ljetnim noćima, kao i HNK u Rijeci, od Ministarstva kulture odobrena znatno manja sredstva nego prošle godine, što se u dijelu javnosti protumačilo da je učinjeno zbog nepodobnosti?

Bio bih nenormalan čovjek, ne bi bio kulturnjak, već idiot kada bih podržao politiku restrikcije u kulturi. Ne mogu govoriti o drugim segmentima kulture, jer na to nemam pravo. Naravno da najbolje poznajem područje filma. Iako više nisam u upravnim tijelima Društva redatelja, javili su mi kolege da je cijela hrvatska kinematografija u velikom problemu, jer nikako ne može potpisati ugovor s Ministarstvom kulture o sufinanciranju filmova. HAVC ne može dobiti taj ugovor za produkciju. To je nešto što će dugoročno imati vrlo ozbiljne posljedice na našu kinematografiju, što će se vidjeti tek za godinu dana. Nedopustivo je da zato što netko nekome nije simpatičan, ugrozimo cijelu jednu kulturnu granu. To je suludo. Moraš za početak biti domoljub i voljeti svoju vlastitu kulturu.

  • ‘NE MISLIM DA JE NA DJELU hrvatska šutnja – uostalom i Nacional je dokaz toga, svojim pisanjem srušio je vladu. A što se tiče intelektualaca, uvijek bi trebali biti glasniji, toga nikada dovoljno’

NACIONAL: Scenarij za posljednji film odbio vam je HAVC. O kakvom se filmu radi, s kojim obrazloženjem je odbijen i jeste li zbog toga ljuti i uvrijeđeni?

Ja sam čovjek koji je na određeni način stvarao HAVC. Osnovna ideja HAVC-a, odnosno takve institucije, izašla je iz Društva filmskih redatelja, u vrijeme kad sam ja bio predsjednik tog društva. Prema tome, odobrio meni HAVC scenarij ili ne, ja o njemu ne mogu reći nikada ništa loše. Jer je to institucija koju ću ja uvijek beskrajno podržavati. Mislim da je ona važna i bio bih zaista nekorektan kada bih sad to komentirao. Da se ne bi krivo razumjeli razlozi zbog kojih nije prošao moj film. U svakom slučaju, zasluga HAVC-a za međunarodni uspjeh hrvatskog filma je velika. To je sistem koji na ozbiljan način podržava hrvatski film i daje vrlo ozbiljne rezultate. Nisu slučajno nastali filmovi poput Matanićevog “Zvizdana” koji je osvojio nagradu u Cannesu, ili “S one strane” Zrinka Ogreste koji je bio u Berlinu. To su filmovi koji su, naravno, prije svega proizvod kreativnosti njihovih autora, ali i podrške jednog sistema.

NACIONAL: Zašto hrvatski filmski i kazališni autori ne nastoje u surovoj stvarnosti pronaći više razloga za humor, ironiju, satiru? Elemenata ima i previše, naša politička scena je pravi urnebes.

Pa evo, ono što mogu reći o scenariju koji nije prošao jest da se radi o komediji o visokoj hrvatskoj politici. To je scenarij Mate Matišića, kojem sam došao s idejom o visokoj hrvatskoj politici, ako tako nešto uopće postoji. On je napravio nadrealističku komediju. Zato što je naša politička stvarnost čisti nadrealizam. Moram biti jako iskren – inspiraciju za tu komediju dala nam je vlada Zorana Milanovića, ne ova sadašnja. Scenarij je nastao i prije nego što je Kolinda Grabar Kitarović postala Predsjednica Republike. Tako da u scenariju imamo predsjednika, a ne predsjednicu. To nismo željeli mijenjati zato jer se promijenila politička situacija. No, bez obzira na to što se promijenila vlast, shvatili smo da funkcionira i danas. Taj se scenarij odnosi zapravo na sve vlade i svu vlast u Hrvatskoj. Dakle – Matišić i ja smo našli inspiraciju.

NACIONAL: Iako je hrvatska kinematografija uvijek težila teškim temama, čak je i pomalo mračna, vi ste se proslavili upravo komedijama. Često i crnim. Dugo je film “Kako je počeo rat na mom otoku” bio najgledaniji hrvatski film od osamostaljenja. Jesu li “Svećenikova djeca” premašila taj rekord?

Da, “Svećenikova djeca” su zbog distribucije u više od 40 zemalja, od Poljske preko Francuske, do Brazila, postala najgledaniji hrvatski film od osamostaljenja. Iako je u Hrvatskoj to i dalje film “Kako je počeo rat na mom otoku”.

NACIONAL: Hrvate bije glas da nisu osobito duhoviti, za razliku, od na primjer, Srba. Je li to točno, ili se radi o nametnutoj floskuli?

Kad mi netko kaže da Hrvati nisu duhoviti, to me ubije u pojam. Kad kažeš da jedan narod nije duhovit, a humor je imanentan ljudskim bićima, to je kao da kažeš da je taj narod glup. Ja se s time ne mogu složiti. Mislim da svaki narod ima specifičan humor, no, pitanje je ima li dovoljno talentiranih pojedinaca koji taj humor mogu pretočiti u umjetničko djelo koje može biti prepoznatljivo i drugim narodima. Na primjer – češki humor, prvo u književnosti, a onda i na filmu postao je prepoznatljiv, jer su ga kreativni autori prenijeli svijetu.

U Hrvatskoj se, nažalost, nije dovoljno talentiranih ljudi bavilo humorom. Ja sam iz Šibenika. Nitko mi ne može reći da nismo duhovit narod, jer nema duhovitijih ljudi od Šibenčana.

NACIONAL: Film “Svećenikova djeca” doživjela su veliki međunarodni uspjeh i to baš u katoličkim zemljama, na primjer u Poljskoj. Kako to tumačite?

Pa zato jer ih se najviše tiče. Vrlo jednostavno. Što se tiče Poljske, mislim da su kritike bile dobre, no bilo ih je jako puno, ja sam ih dobivao na poljskom i nisam ih sve preveo. Možda i nisu sve tako dobre. Taj je film osvojio nominaciju Europske filmske akademije 2013., što je meni kao autoru bilo jako važno, a to je bilo bitno i za distribuciju. Jer – nagrade nisu same sebi svrha. Festivali su izmišljeni da bi pomogli distributerima da bolje prodaju film. Zapravo su producenti izmislili festivale, kako bi preko glamoura koji nose, poslali poruku publici koji film treba gledati. U Francuskoj je”Svećenikovu djecu” promovirao Charlie Hebdo. Bila je to premijera visokog rizika. Na ulazu i izlazu iz kina bilo je po pet policajaca s dugim cijevima. Osiguranje je bilo zastrašujuće. Distributer filma dijelio je na kraju dalmatinski pršut i paški sir policajcima, da i oni imaju nešto od prijema.

  • ‘HRVATI NISU FAŠISTIČKI NAROD. Ova vrsta revitalizacije fašizma je izraz ovih političkih okolnosti, a ne činjenice da su Hrvati fašisti. I kod nas ima ekstrema, ali oni nisu u većini’

NACIONAL: A kako se držao naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein?

Hrabro.

NACIONAL: Kako je Katolička crkva u Hrvatskoj reagirala na taj film?

To je bilo zanimljivo. Očekivao sam da će hrvatska Katolička crkva na ovaj film udariti svojim najubojitijim oružjem, a to je ignoriranje. Međutim, nakon premijere iznenadila me naslovnica Slobodne Dalmacije, na kojoj je stajala izjava pokojnog Adalberta Rebića da je taj film djelo, citiram: “Pedera, lezbijki i komunista”. Kad je to pročitao moj producent Maloča, pitao me: “A koji si ti od njih?” Ja sam rekao da sam najvjerojatnije lezbijka.

NACIONAL: Regionalne koprodukcije sve su češće, omogućuju snimanje više filmova, kako ste zadovoljni načinom na koji ta suradnja funkcionira?

“Svećenikova djeca” su upravo film koji je nastao u koprodukciji sa Srbijom. To je dobro prije svega zato jer je teško pronaći novac. Pa kad se ta sirotinja sa svih strana skupi, dođe se do cifre s kojom se može napraviti koliko-toliko produkcijiski pristojan film. S druge strane, taj susret srpskih i hrvatskih glumaca, srpske i hrvatske filmske ekipe, je nešto što je izuzetno pozitivno. Gradi se neki prijateljski, ali i natjecateljski duh. Stvori se jedan kolektiv na setu koji odlično funkcionira.

NACIONAL: Pitanje koje nužno slijedi je problem radikalizacije hrvatske političke scene, fašizacije, pokušaja izjednačavanja antifašizma, komunizma i nacizma. Vaša majka je Židovka, čija je obitelj stradala u Drugom svjetskom ratu. Kako ste vi doživjeli sve te pokušaje revizije povijesti?

To je zapravo odvratno. Zato što netko želi iskoristiti neke vrlo niske ljudske emocije radi vlastitog političkog probitka. To stvara situaciju u kojoj se samo možemo zgražati do koje mjere to može ići.

NACIONAL: Slažete li se s nekim tvrdnjama po kojima su Hrvati zapravo duboko imanentno fašistički narod, pa su uz blagoslov ove vlasti koja je na odlasku samo isplivale dominantne emocije i stavovi?

Ja na tu tezu nikada ne bih pristao. Hrvati nisu fašistički narod. Ova vrsta revitalizacije fašizma je izraz ovih političkih okolnosti, a ne činjenice da su Hrvati fašisti. Kao i u svakom narodu, i kod nas ima ekstrema, ali oni nikako nisu u većini.

NACIONAL: Biste li za sebe rekli da ste Židov ili Dalmatinac? Naime, prema svim pravilima, vi ste zapravo istinski Židov po majci.

Ja sam prije svega Hrvat i Dalmatinac. Moje židovstvo je samo pitanje porijekla. Ja sam ipak rođen ovdje. Ali, činjenica je da sam odrastao u antifašističkoj obitelji. Mi danas raspravljamo o nečemu što je suludo. O antifašizmu. O nečem što je civilizacijska tekovina. Ja ne mogu zamisliti francuskog konzervativca koji bi veličao generala Pétaina. Ili norveškog desničara koji se divi Quislingu. Niti jedan normalan desničar neće se ponositi fašizmom iz prošlosti svoje zemlje.

NACIONAL: Kulturnjaci 2016. napisali su otvoreno pismo političkim strankama u kojem su naveli kakav ministar kulture treba biti. Trebao bi poštovati pluralnost, poznavati višeslojnost kulture i njegovati dijalog s kulturnim radnicima. Slažete li se s tim zahtjevima i jeste li se pridružili nekoj od akcija kulturnjaka 2016?

Naravno da se slažem. Tko se normalan ne bi složio? Ali, nisam se pridružio ni jednoj akciji, nisam ništa potpisivao, jer ja nisam aktivist. To nije moja priroda, aktivizam mi nije u krvi.

NACIONAL: Zašto intelektualci nisu glasniji u Hrvatskoj? Pa i filmaši? Jesu li previše ovisni o državi, pa se zato boje kritizirati?

Oprostite, prije nešto više od mjesec dana objavljeno je otvoreno pismo Društva filmskih producenata redatelja upućeno Ministarstvu kulture u kojem se oštro upozorava na uništavanje hrvatske kinematografije. A što se tiče intelektualaca – uvijek bi trebali biti glasniji, toga nikada nije dovoljno. Danas su ljudi ipak aktivni, što je bilo vidljivo u posljednje vrijeme. Ne mislim da je na djelu neka hrvatska šutnja – uostalom i Nacional je dokaz toga, svojim pisanjem srušio je vladu.

Komentiraj