Uoči objavljivanja box seta sa svim albumima riječke grupe Paraf koja je djelovala krajem 70-ih i početkom 80-ih i udarila temelje punku u bivšoj Jugoslaviji, osnivač i pjevač Valter Kocijančić prisjetio se tih pionirskih dana i objasnio kako se u punk zaljubio preko fotografija

Iako je vijest o objavi box seta sa svim albumima grupe Paraf saznao preko Facebooka, osnivač i prvi pjevač grupe Paraf, Valter Kocijančić spremno je prihvatio intervju tim povodom. Ipak je u pitanju grupa koja je udarila temelje punka na ovim prostorima svojim prvim singlovima “Rijeka”/”Moj život je novi val” 1979. a potom i debi albumom “A dan je tako lijepo počeo” 1980. Grupa Paraf doživjela je veliku preobrazbu već nakon prvog albuma. Umjesto Valtera Kocijančića, koji je sa Zdravkom Čabrijanom i Dušanom Ladavcem osnovao Paraf, ali ga napustio nakon izlaska prvog albuma, u Paraf je došla pjevačica Pavica Mijatović, poznata kao Vim Cola te gitarist Mladen Ilić. Međutim, zahvaljujući tom prvom singlu, kao i albumu te kompilaciji “Novi punk val / 78-80”, Paraf je postao sinonim za dobar punk. U razgovoru za Nacional, Valter Kocijančić prisjetio se prvih dana punka, ispričao kako se susreo s punkom i što ga je njemu privuklo, objasnio zašto je napustio uspješnu grupu te otkrio zašto je bijesan zbog društvenopolitičke situacije.

NACIONAL: Ove godine navršava se 40 godina od prvog koncerta grupe Paraf. Zanimljivo je u tome dapunk zapravo u tom momentu još nije pošteno zaživio na globalnoj sceni. Štoviše, Paraf je svoj prvi koncert održao 31. prosinca 1976., a Sex Pistols su svoj prvi singl “Anarchy in the UK” objavili svega mjesec dana ranije. Kako ste vi otkrili punk i zaljubili se u njega?

Sva mladež svijeta je puna energije. Tu energiju imali smo i mi klinci iz Ulice Marka Oreškovića u Rijeci. Zdrave i ja tamburali smo po akustičnim gitarama i svirali rock. Moj otac je u to vrijeme vozio strane novine po turističkim mjestima i imao sam tu sreću da sam bio na izvoru informacija, odnosno slika. Nisam znao engleski, kao što ga ne znam i danas. Ne sramim se toga. Pa ne vodim državu. Jednostavno mi nikad nije bio potreban. Gledao sam fotografije u stranim muzičkim časopisima i mnogo toga mi se svidjelo, a posebno ta neka nova energija koja je isijavala kroz te slike i koju sam jednostavno prepoznao. Počeli smo “udarati to nešto” i pogodio sam. Muziku nisam čuo niti sam je imao gdje čuti, a svirali smo isto kao bendovi sa Zapada. Muzika puna energije, bunta… Nije nam bilo važno kako je to izgledalo. Bilo je bitno da smo mi zadovoljni i da se svira, odnosno udara. Naš prvi neslužbeni koncert bio je u parku Vladimira Nazora u Rijeci, datuma koji si ti naveo. Poslijepodne smo na klupe u parku postavili ono malo instrumenata, povukli nekoliko stotina metara produžne kablove i postavili reflektore koji su bili napravljeni od limenki krastavaca sa žaruljama u boji. Njima je upravljao naš prijatelj, “svjetlosni čovjek” Nenad De Privitellio. Bili smo sretni što ne samo da sviramo, nego imamo i light. Nitko nam nije bio ravan. Bili smo sretni jer smo svirali i imali auditorij, iako su to bili slučajni prolaznici, mame s djecom i poneki zalutali čovjek. Njih sve zajedno tridesetak. Super! Nitko od organa reda nije došao smetati, upozoriti ili zabraniti. Da stvar bude bolja, svirali smo na 50-ak metara od njihove menze.

NACIONAL: Debi album grupe Paraf “A dan je tako lijepo počeo” i danas je jedan od iskrenijih punk albuma u povijest rock glazbe u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije. Vaši tekstovi su hrabri i za današnje pojmove. Jeste li imali problema zbog tekstova u to vrijeme kada je RTV Ljubljana objavila vaš prvi album?

Kako smo bili najiskreniji band, onda ću i ja biti maksimalno iskren. U doba prve postave Parafa nismo imali većih problema zbog tekstova i to zato što smo prije snimanja albuma “A dan je tako lijepo počeo” dobili direktivu da odmah promijenimo tekstove. Glavni i odgovorni urednik RTV Ljubljane poručio nam je da ne želi zbog nas ići u zatvor. To je bilo razumljivo, pogotovo u to vrijeme u Jugoslaviji. Čovjek je imao svoje radno mjesto, obitelj, djecu i sad odjednom zbog nekih golobradih klinaca da najebe. Naše cenzurirane tekstove mnogi nisu shvatili, a čak su i pojedini ondašnji milicajci tijekom jednog našeg koncerta u Dvorani Mladost, na tadašnjem punk rock spektaklu, rekli da smo mi najbolji bend od četiri koja su nastupila zato što pjevamo o njima. Miliciji.

NACIONAL: Vi ste te 1976. u pjesmi “Visokotiražni mir” već pisali o diktatu medijskog žutila, urlajući: “Visoka tiraža, nepokretna masa, visoka tiraža, poslušna smo masa.” U međuvremenu je celebrity kultura postala dominantna, a mediji pošteno ogrezli u banalnosti. Po svemu sudeći, vaš glas otišao je u vjetar, a nepokretna masa postala je još poslušnija. Je li punk iznevjerio vaša očekivanja?

Mediji nisu upali u žutilo, nego u crnilo. U doba Jugoslavije scenarije su pisali jugoslavenski vladari, a danas scenarije piše Zapad, dok naše mudonje to ližu za debele pare i “stoka sitnog zuba” sve to puši. Masa je postala poslušnija, što je žalosno. Svatko gleda samo svoje interese. Sve manje ima normalnih ljudi, a sve više onih koji gaze preko mrtvih da bi ostvarili svoje “ciljeve”. Sve više ima poslušnih debila koji žive u nekom strahu koji su si sami nametnuli. Najgore je u tome što takvi upravljaju masom, a nisu sposobni voditi svoju obitelj. Punk nije iznevjerio moja očekivanja. Što znači punk? Nešto trulo! Sve je više truleži, a to znači da nas više ima!

  • ‘SVE JE MANJE normalnih ljudi, a sve više onih koji gaze preko mrtvih. Sve je više poslušnih debila koji žive u strahu koji su si sami nametnuli. Najgore je to što takvi upravljaju masom’

NACIONAL: Paraf se smatra rodonačelnikom punka na ovim prostorima, no vi ste svejedno već nakon prvog albuma napustili grupu. Zašto?

Kao klinca su me zvali Fanatik. To nije bilo bez razloga. Uvijek sam radio sve i svašta. Bio sam brodomodelar, aviomodelar, izrađivao makete željeznice… i sve sam to radio na profesionalnom nivou. Volio sam stvarati, kao uostalom i dan danas. Imao sam uvijek neke ideje koje nisu bile primjerene tom uzrastu. Volio sam glazbu i slušao ono što bi mi se svidjelo. Moji vršnjaci nisu to slušali. Valjda sam bio ispred svog vremena. Od strane glazbe slušao sam The Slade, Garyja Glittera, Alicea Coopera… pa sam čak na jednoj od svojih izviđačkih uniformi koncem istkao na leđima Alice Cooper, kojega sam jako cijenio. Nosio sam naramenice identične onima koje je nosio Noddy Holder iz grupe The Slade. Zbog tih “detalja” pojedincima sam bio malo ekscentričan. Dali su mi nadimak Fanatik. Ono što sam zamislio, morao sam i ostvariti. Tako sam i stvorio Paraf. Bend se najprije zvao Unikat, a nakon kratkog vremena nazvao sam ga Paraf. Napravili smo solidan broj pjesama, snimili prvi singl, pa album. I ja sam odlučio prije same promocije albuma napustiti bend. Kao što sam počeo i završio mnoge stvari, tako sam napravio i s Parafom. Rekao sam sve što mi je bilo na pameti. Mislim da sam završio jednu crticu svog života i jednostavno otišao. Nisam imao nikakvih posebnih razloga za napuštanje benda.

NACIONAL: Kako su Paraf i općenito pojavu punka u tadašnjoj Jugoslaviji komentirali mediji, a kako je pankere prihvatilo tadašnje društvo?

Jednostavno me nije bilo briga kako će nas tko prihvatiti. Nije me bilo briga za medije. Svima je to u početku bilo nešto bez veze. Neki od novinara srali su po nama. Pisali su o nečemu novome, a da nisu imali pojma o čemu pišu. Nisu ni čuli za riječ punk, a kamoli više od toga. Da stvar bude bolja, jednom prilikom imali smo organiziran koncert s grupom Leb i sol. Zamislite debila koji je bio organizator tog koncerta, staviti Parafe i Leb i sol da zajedno sviraju na istom koncertu. Onda se ne trebamo čuditi novinarima, kad i organizatori, koji bi se trebali kužiti u glazbu, naprave takav čušpajz. Još jednu smišljenu sprdačinu doživjeli smo na tom istom koncertu. Čuli smo kada je organizator rekao ton majstoru: “Unakazi zvuk na razglasu za vrijeme sviranja Parafa, tako da kad dođu zvijezde koncerta, to bude sound do jaja.” Koji kretenizam u glavama tih ljudi. Oni su mislili da smo mi neka njihova konkurencija. To jednostavno nije bilo za vjerovati. Mene je za te njihove postupke boljela ona stvar. Bitno mi je bilo da sviramo i taj koncert bio nam je kao jedna proba. U početku je na našim koncertima bilo malo istomišljenika. Nitko ništa nije znao o tome, svi su nas gledali pomalo čudno. U Sloveniji smo bili rado slušan bend i klubovi su na našim svirkama bili puni. Našim ljudima treba više vremena, godina, da bi shvatili nešto novo. Tako je punk tek početkom 80-ih dobio pravi zamah. Danas je došlo do velikog zasićenja u svakom pogledu, pa tako i s glazbom. Toliko toga ima da stablo ne vidiš od šume, a oni koji bi trebali nešto pokrenuti, izopćeni su i izgubljeni u vremenu. Najgore je to što mladi misle da je svijet počeo od njihova rođenja. Svi misle da su najpametniji, a nemaju pojma tko im glavu nosi. Svaka čast manjini koja nije takva, već onakva kakva treba biti.

NACIONAL: Punk je nastao kao pobuna protiv tadašnjeg establišmenta, a danas je više poput dvorske lude pa punkeri najčešće pjevaju o bolestima društva, pokvarenosti sistema i padu moralnih i ljudskih vrijednosti, dok se narod dobro zabavlja slušajući ih. Gdje i kada je nestala snaga punka?

Snaga punka nije nestala, već je “ostatak” društva postao ravnodušan. To je kao kad čovjeka vode na smaknuće, a njemu u glavi je sve ravno jer nije ni svjestan što ga čeka. Kao da se pomirio sa sudbinom. Isto se dešava s tim “ostatkom” koji je nažalost u većini. Pankeri imaju premalo “oružja” da bi mogli učiniti nešto revolucionarno. Njihovo oružje su samo gitare, pojačala i glasovi.

NACIONAL: Negdje u tom vremenu od vašeg izlaska iz Parafa pa do novog početka s grupom Walter et Les Mandrills 2013., posvetili ste se svom pozivu učitelja u osnovnoj školi. Koliko je ostalo punka u vama dok djecu učite istinskim vrijednostima? Učite li ih da ne budu poslušna masa ili da rade sve što im se kaže?

Ne radim sa strojevima, radim s malim bićima koja trebaju stasati u prave ljude. Škola ih uči mnogo, a ono najvažnije ipak trebaju naučiti kod kuće. Obitelj je jedna velika škola gdje se nauči ono što se ni u jednoj drugoj školi ne može naučiti. A s druge strane, kao učitelj učim ih tome da uz redoviti obrazovni program idu za svojim idealima.

NACIONAL: Kako vi kao deklarirani punker i anarhist doživljavate stanje u Hrvatskoj, gdje za premijera dolazi osoba kojoj u dijelu političke scene osporavaju politički legitimitet jer za nju nitko nije glasao?

Ovo nije anarhija, jer jebe lud zbunjenog. Narod je taj koji je zbunjen. Još se nije rodio znanstvenik koji može opisati ovo stanje. Povijest je pokazala da na ovim prostorima nikada nije bilo dobro. Uvijek moramo biti pod nečijom čizmom. Svi su došli i otišli odavde. Tatari, Bizantinci, Turci, Rimljani, Mlečani, Austro-Ugarska, Talijani, Nijemci… a u posljednje vrijeme odlaze i Hrvati. Mislim da je to dobro razrađen scenarij, da nas se raseli i da na ove teritorije dođu oni koji vladaju svijetom. Mi smo u svemu tome jedna šaka jada koja se neće prepustiti baš tako lako. Cijelom tom procesu pomažu još i ove naše lako potkupljive mudonje, a narod pati.

  • ‘IMAMO PAMETNIH LJUDI, ali ne mogu isplivati na površinu. Ovi vladajući drže im glavu pod vodom jer bi im mogli pomrsiti račune u haračenju ovoga što nam je preostalo’

NACIONAL: Vjerujete li da će nas novi premijer izvući iz stanja u kojem smo sada ili mislite da možemo pasti još niže, uz još veće podjele u društvu?

Pa što u Hrvatskoj nemamo “pametnog” čovjeka? Što je to još jedan primjer nesposobnosti vladajućih garnitura? Svih koje su poharačile ovu Lijepu Našu. Imamo mi itekako pametnih ljudi, ali oni nažalost nisu podobni. Ne mogu isplivati na površinu. Ovi vladajući drže im glavu pod vodom jer bi im mogli pomrsiti račune u haračenju ovoga što nam je preostalo. Pali smo dublje od Titanika. Sami moramo napraviti “dizalicu” koja će nas izvući iz mulja!

NACIONAL: Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović rođena je Riječanka, vaša sugrađanka. Primjećujete li kod nje išta što vas povezuje kao sugrađane koji su odrastali uz istu scenu s punk i rock bendovima?

Što se tiče naše predsjednice, nisam čuo za nju sve dok nije ušla u političke vode. Žena k’o žena. Zgodna žena. Da nije valjala, sigurno ne bi bila na svim funkcijama na kojima je bila. Pretpostavljam da zna što radi i da ima nekog “bubrega” u glavi. Zbog žena su se vodili ratovi, a mi muškarci uvijek mislimo da smo najsposobniji i najpametniji. Zapamtite, uvijek je sve po njihovom. Kad tad će biti.

NACIONAL: Izbjeglički val više nije tema broj jedan, ali je konstanta koja je postala svakodnevica. Kako na vas utječe ta situacija s emigrantima, kao i sve veće migracije ljudi koji traže bolje mjesto za život?

Jadni ljudi! Masa s kojom se lako manipulira. I mi Slaveni smo prije puno stoljeća bili emigranti. Tražili su Slaveni bolju zemlju i bolju klimu.

NACIONAL: Gotovo da više ne prođe dan bez vijesti o nekom terorističkom napadu u svijetu. Nedavni napad tijekom koncerta Eagles of Death Metal u Parizu bio je zastrašujući. Plaši li vas takva situacija danas u našem društvu? Kako vidite izlaz iz tog stanja?

Ništa me ne plaši! Ne gledam televiziju. Tu i tamo pogledam vremensku prognozu. Jedino je ona devedeset posto istinita. Ovo sve ostalo je katastrofa koja se može svakako tumačiti. Mediji su ti koji manipuliraju masama. “Kuhaju jela” koja se njima sviđaju. Masa to guta. Da samo jedna svjetska televizija svakodnevno prikazuje zlodjela koja je Zapad radio i radi određenom stanovništvu ovog planeta, sigurno bi ovo “civilizirano” društvo drukčije gledalo na događaje u svijetu.

NACIONAL: Objavili ste 2013. godine album “Apstinencija” s grupom Walter et Les Mandrills, a ove godine izlazi box set sa svim radovima grupe Paraf. Hoćete li se svirački ponovo aktivirati?

S informacijom o tom izdanju upoznao sam se preko Facebooka i ne smatram to “strašnom” stvari. Onaj tko obožava muziku Parafa, već se odavno opskrbio našim nosačima zvuka. U posljednje vrijeme izašlo je nekoliko LP-ja na vinilu s mojim nikad objavljenim pjesmama. Pravi fanovi su to odmah nabavili preko neta, a kod nas o tom materijalu nije spomenuta jedna jedina riječ. Kao stari Paraf sigurno se nećemo aktivirati, a ja se mogu pojaviti samo tamo gdje me pozovu i odsvirat ću album “Apstinencija” koji sam napravio uz pomoć fantastičnog riječkog benda Mandrilli.

NACIONAL: Što može naučiti današnja generacija mladih preslušavajući albume Parafa?

Ništa, jednostavno zato što njihovi čipovi u glavi to ne mogu razumjeti. Oni su drukčije podešeni. Naći će se pojedinaca kojima će to leći, a njih nažalost ima vrlo malo.

Komentiraj

FOTO:Danijela Bauk
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.