Književnik koji je za roman ‘Doba mjedi’ dobio tri velike književne nagrade, priča o razlozima odlaska iz rodnoga Zagreba, zašto je njegova autobiografska knjiga zapravo pobuna protiv ideologija, ali i objašnjava zašto misli da bi Anka Mrak Taritaš ili Sandra Švaljek bile dobre prve žene Zagreba

Autobiografski uvjetovano pisanje često književna kritika smatra drugorazrednom metodom, ali kvaliteta i umjetnička vrijednost teksta ne ovise o tome izvire li inspiracija primarno iz fikcije ili zbilje. Slobodan Šnajder, u javnosti najpoznatiji kao lijevi intelektualac, plodni dramatičar, autor “Hrvatskog Fausta”, “jednog od najkontroverznijih hrvatskih dramskih tekstova druge polovice 20. stoljeća” koja je potonuo u neizvođenje kao i ostatak autorova opusa, učinio bi veliki propust da neke činjenice iz života svojih roditelja nije pretočio u umjetničku prozu. Njegova majka, partizanka s iskustvom Jasenovca, do zadnjih dana bila je odana revoluciji. Njegov otac, “podunavski Švabo”, jedan od onih čijim je precima Slavonija dodijeljena kao zavičaj u vrijeme Marije Terezije, što je sve pokriveno u romanu koji ima snagu epa, prisilno je gurnut u bitke koje su se vodile u ime nacizma. Kao što je jasno i autoru koji progovara iz originalne pripovjedačke perspektive “nerođenog”, pri čemu komentira tijek radnje iz vizure nekog tko ima svijest o mnoštvu mogućnosti i varijanti, od kojih ne bi svaka rezultirala njegovim rođenjem, protagonisti su se sreli točno u prvom povoljnom trenutku, onda kada ono što su na suprotnim stranama prošli više nije moglo imati ključni utjecaj na njihov susret. Danas kada je problem identiteta, pa tako i onog manjinskog u središtu rasprave, baš kao i “seobe naroda”, ali i vječni odnos “crvenih” i “crnih”, trebalo je jednostavno pustiti da činjenice iz stvarnosti, u neuhvatljivoj međuigri koju zovemo književnost, poprime novo obličje. Trebalo je “samo” sjesti i napisati dobar roman. Ostalo je za Šnajdera uslijedilo nakon toga, u obliku triju relevantnih književnih nagrada koje nose imena Meše Selimovića, Mirka Kovača i Radomira Konstantinovića.

NACIONAL: Wolkowar, na što vas to asocira sada kada je roman malo “odstajao”, što taj toponim i Slavonija znači za svijet vašega romana?

Wolkowar, kako stoji u starim mapama, bio je jedna od referentnih luka za njemačke koloniste koji su se u 18. stoljeću ukrcavali, na primjer, u Ulmu te su hitali prema “Transilvaniji”, bajkovitoj zemlji kojoj ime kaže da je “s onu stranu šuma”, nešto kao “iza sedam brda”. Pretpostavljam da u tom imenu nisu mogli razaznati slavensku riječ za vuka. U ovome što slijedi iza “Wolk” prišuljala se mađarska dopuna. Tako bi Wolkovar bila varoš u zemlji vukova. Slavonija, nakon baroknih ratova princa Eugena, malo je nalikovala “Transilvaniji” kako su je slikali oni koji su za Mariju Tereziju skupljali duše, napose one koje su obitavale u krepkim i mladim tijelima budućih kolonista. Svaki treći njemački kolonist umro je ili je poginuo prije kraja prve godine od iskrcaja u “varoš vukova”. Kako god bilo, današnji Vukovar bio je tada destinacija kamo se bježalo u potrazi za srećom i boljim životom. U najnovije doba Vukovar je postao mjesto iz kojega se moralo bježati da se spasi goli život. I sama “Transilvanija” mnogo je selila. U šezdesetim, ona se za “gastarbajtere” zvala Njemačka: ta čudna zemlja koja zove i prima goste da bi ovi u njoj radili. U 18. stoljeću Njemačka, točnije njemačke zemlje, imala je svoje “gladne godine” koje su tjerale na iseljavanje….

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.