Irski književnik jedan je od autora koji će gostovati na Zagreb Book Festivalu, a hrvatskoj će publici predstaviti roman ‘Tajno pismo’. U intervjuu za Nacional govori o Irskoj koju su formirali borba za neovisnost, građanski rat, IRA i borba dviju religija

Stogodišnja Rosanne McNulty u romanu “Tajno pismo” ispričat će svoju priču. Mjesto u kojem je provela većinu svojega života, stara umobolnica u irskom gradiću Roscommonu, pred zatvaranjem je i Rosanne će je uskoro morati napustiti kao, uostalom, i svijet. I zato valja pisati priču, sakriti je pod daskom u škripavom podu i nadati se da će netko jednom pronaći taj tajni zapis, tu strašnu i prelijepu ispovijest o odrastanju i mladosti, ljubavi i ljepoti, o patnji, ratu i ljudima. Zapisi Rosanne McNulty tajna su ispovijest Irske. Oživljena u Rosanninim zapisima i razgovorima sa psihijatrom, dr. Greneom, to je povijest jedne žene i jedne zemlje, ali i povijest tisuća žena koje su, baš poput nje, nestale u ludnicama i samostanima samo zato što su zanijele izvan braka, ili su ih muževi odbacili.

Roman “Tajno pismo” hrvatskoj će publici predstaviti autor Sebastian Barry. On je jedan od nekoliko inozemnih pisaca koji će biti gost na drugom Zagreb Book Festivalu koji će se održati od 18. do 24. svibnja.

Irski dramatičar, romanopisac i pjesnik Sebastian Barry rođen je 1955. u Dublinu, a smatra se jednim od najboljih suvremenih irskih pisaca. Barry se dvaput našao u užem krugu za nagradu Man Booker za svoje romane “A Long Long Way” 2005. i “Tajno pismo” 2008. Za roman “Tajno pismo” osvojio je iste godine nagrade Costa za roman godine i Memorijalnu nagradu James Tait Black. Njegov roman iz 2011. “On Canaan’s Side” također se našao u izboru za nagradu Man Booker. U intervjuu za Nacional Barry govori o Irskoj koju su formirali borba za neovisnost, ali i sukobi sjevera i juga, građanski rat, IRA te borba dviju religija, ali i o Irskoj danas, Europi i Hrvatskoj.

NACIONAL: U “Tajnom pismu” pišete o Roseanne McNulty, koja piše svojevrsnu autobiografiju u instituciji za duševno oboljele, gdje se nalazi više od pola stoljeća. Tko ili što vas je inspiriralo za priču?

Fragment glasine o mojoj prateti. Znao sam jedino da je bila pijanistica u bendu mog praujaka i da je smještena u instituciju za duševno oboljele. Mislio sam da je to primjer velike patnje i poželio sam ju potražiti, pa bilo to i samo u tamnim šumama romana.

NACIONAL: Predstavit ćete ovaj roman hrvatskoj publici, što očekujete od Zagreb Book Festivala (ZBF)?

Njezina je priča dio šire priče o opresiji prema ženama u Irskoj. Intrigira me kako će je doživjeti hrvatska publika.

NACIONAL: ZBF je ove godine tematski vezan uz Irsku, što vaša zemlja znači danas u svijetu, prema vašemu mišljenju?

Pa možda biste to vi meni trebali reći. Moguće je biti ponosan na Irsku, a opet iznimno kritičan. Često nas u inozemstvu vide u svjetlu ili sjeni nekih dugovječnih klišeja. Nadam se da je to djelomično nestalo. Mlada smo zemlja, ali imamo dug put kroz povijest. Pretpostavljam da je naš posao ugraditi neke nove klišeje, bolje klišeje.

NACIONAL: Koliko se cijene irski pisci?

U Irskoj su iznimno cijenjeni. To je velika promjena u odnosu na ranije razdoblje prošlog stoljeća, kad je postojala cenzura, nepovjerenje i doza sramote. Ali porezne olakšice omogućavaju nam da živimo ovdje, a to je odlična stvar kad podižeš obitelj. Danas je prisutno bolje razumijevanje o tome što znači biti pisac, slikar, glazbenik. Iako je možda uvijek oko tih pitanja prisutna doza nelagode.

NACIONAL: U “Tajnom pismu” pišete o političkim i religioznim nemirima u 1920-ima i 1930-ima, borbi za Sjevernu Irsku i želji da postane dio Irske, a ne Ujedinjenog Kraljevstva, o IRA-i, protestantizmu i katoličanstvu. Kako su ove važne stvari oblikovale današnju Irsku?

Oblikovale su Irsku, ali na dobar i loš način. Ponekad smo kao čovjek slijep na jedno oko, a ne vidi ni na drugo. Znamo da se za naših života na sjeveru dogodilo puno nasilja, a napola smo zaboravili veliko nasilje koje se dogodilo nakon samostalnosti na jugu 1922. Jedno bi možda moglo pomoći u objašnjavanju drugog. Još uvijek bi moglo.

  • ‘AKO STE MLADA ŽENA U IRSKOJ i morate odabrati abortus, još uvijek ga ne možete obaviti u Irskoj nego morate otići u Englesku. To je uzrok neprestane i duboke patnje’

NACIONAL: Gdje je Irska u svjetlu Sjeverne Irske, IRA-e i političkih referenci oko toga pitanja? Je li to još uvijek ‘’veliko pitanje’’ u vašoj zemlji? Kako se gleda na IRA-u?

Dvije najveće stranke, Fianna Fail te Fine Gael, nekoć su se zvale Sinn Fein, a razdvojio ih je građanski rat 1922., 1923. Moderna IRA/Sinn Fein svoje korijene ima u Graničnoj kampanji (Border Campaign, gerilska kampanja IRA-e protiv ciljeva u Sjevernoj Irskoj od 1956. do 1962., s ciljem rušenja britanske vlasti i stvaranja ujedinjene Irske, op.a.) te naravno u Troublesu nakon 1969. (etnički sukob u Sjevernoj Irskoj s ciljem uništavanja diskriminacije protiv katoličke manjine koju su provodile većinski protestantske državne i policijske vlasti, op.a.). Stoga to još uvijek jest veliko pitanje, posebno sada kad je moderna Sinn Fein na vlasti na sjeveru, a počinje jačati i na jugu. Ljudi moraju pogledati u svoja srca i sjećanja kako bi vidjeli što misle i siguran sam da ćemo vidjeti cijelu dugu različitih mišljenja.

NACIONAL: Poznato je da je Ircima religija važna. Je li i vama važna? Ima li danas Crkva važan utjecaj na državu, kao što je to slučaj s Hrvatskom?

Na nedavnom popisu stanovništva zaokružio sam ‘’ne’’ na pitanje jesam li vjernik. Religija je danas puno manje važna nego što je to bio slučaj prije. U irskom je ustavu izbjegnuto isticanje katoličanstva kao državne religije, već je ono sad religija jednaka s drugima. Svećenici su imali prevelik utjecaj i moć, a to je bilo loše ne samo za narod, nego i za njih. Ja sam oženio protestanticu, ne zbog njezine religije, nego zbog njezine dragosti. Neka dragost i slične osobine su ključ do irskih srca. Za razliku od mržnje, sumnje i nemilosrdnih sjećanja na povijest.

NACIONAL: Pišete i o sramoti zbog izvanbračnog djeteta i maloljetničkoj trudnoći. Kako gledate na te stvari danas? Vremena su se promijenila od 1950-ih, ali u Irskoj se može još puno toga napraviti po tom pitanju?

Stvari su se promijenile, ali ako ste mlada žena i morate odabrati abortus, još uvijek ga ne možete obaviti u Irskoj nego morate otići u Englesku. To je uzrok neprestane i duboke patnje. Muškarci o tome stalno pričaju, kao da to ima ikakve veze s njima!

NACIONAL: Irska je posljednjih godina napravila ekonomski bum i postala jedna od najjače rastućih ekonomija. Kakva je situacija danas, kad je recesija još uvijek problem za mnoge europske i svjetske ekonomije?

Irska je zemlja koja balansira između noseva različitih morskih pasa, a jedan od njih su milijarde koje godišnje plaćamo zbog dugova. Volimo svijetu pokazivati svoje veselo i iskreno lice, a zapravo uporno pokušavamo iščupati čizme iz teškog blata katastrofe. Kao i mnoge druge zemlje. Osobno, mislim da smo Grčku sramotno razočarali. Nismo li braća i sestre u nevolji? Očito nismo.

NACIONAL: Što mislite o skorom referendumu u Velikoj Britaniji i o tome treba li ona ostati dio EU? Što prognozirate?

Britanija mora ostati dio EU, a stari imperijalisti koji žele izaći sigurno neće biti zadovoljeni. Referendum. Tko želi biti prorok? Ali oslanjam se na razum Britanaca, multikulturalnog dinamičnog otoka koji neće biti toliko blesav da slijedi drevni ponos.

NACIONAL: Kako uopće vidite Europu danas? I EU u toj Europi?

Europa je ‘’po defaultu’’ snaga dobra, vjerujem u to. Jedinstvo, razumijevanje, nježnost, poštenje, to funkcionira u obitelji. DNA nam govori da smo ljudi i da smo svi jednaki. Hajdemo biti ta obitelj.

NACIONAL: Nedavno je u Austriji kandidat ekstremne desnice pobijedio na lokalnim izborima i ponovno se dokazalo da Europa ide smjerom suprotnim od onog čemu se većina nas nadala. Kako se osjećate zbog toga?

Kao da sam primio lošu vijest o nevjerojatnoj katastrofi koja će uskoro isprati sve s naših obala.

NACIONAL: Zašto volite živjeti u Irskoj? Što vam se sviđa u vašoj zemlji, a što biste voljeli promijeniti?

Irska je na svim točkama kompasa nevjerojatno lijepa. Ekstravagantno lijepa. Čujem da je i Hrvatska takva. Roseanne u “Tajnom pismu” kaže: “Svijet je uistinu lijep i ako nismo druga bića nego ljudi mogli bismo biti konstantno sretni na tom svijetu.” Slažem se s njom.

Komentiraj

FOTO:Guliver/Getty Images
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture