MARIANNA SÁRKÖZY

Mađarski redatelj u Zagrebu će u rujnu predstaviti svoj prvi roman, nastao na temelju pisama njegovih roditelja. Gárdos priča o nacističkoj prošlosti mađarskog društva te o bezosjećajnom i okrutnom stavu premijera Orbána prema imigrantima

Nakon oslobađanja iz koncentracijskog logora, mladi Mađar Miklós brodom putuje u Švedsku. Premda mu liječnik predviđa samo šest mjeseci života, upušta se u neobičan pothvat: u potrazi za djevojkom piše svim Mađaricama na oporavku u toj zemlji – a ima ih čak stotinu i sedamnaest. Kad primi odgovor od Lili, odmah se zaljubi. No da bi svoju vezu ostvarili, Miklós i Lili moraju se boriti sa skandinavskom birokracijom, slijepom ljubomorom, beznadnim dijagnozama, stotinama kilometara udaljenosti i tragičnim posljedicama Drugog svjetskog rata.

“Groznica u zoru” nevjerojatna je ali istinita ljubavna priča koju je poznati 69-godišnji mađarski redatelj Péter Gárdos napisao na temelju pisama svojih roditelja. Gárdos, po obrazovanju profesor mađarskog i ruskog jezika, karijeru je ostvario kao novinar i redatelj dokumentarnih i kratkih filmova. Poseban je uspjeh postigao s nekoliko igranih filmova, ostvarenih po vlastitom scenariju s ponajboljim mađarskim glumcima, te prikupio mnoštvo domaćih i međunarodnih festivalskih nagrada. Na temelju korespondencije njegovih roditelja, koju mu je majka predala nakon očeve smrti, nastao je zasad jedini Gárdosev roman “Groznica u zoru”, upravo objavljen i u Hrvatskoj. Po njemu je Gárdos snimio istoimeni igrani film u mađarsko-izraelsko-švedskoj koprodukciji, čija je svjetska premijera bila odmah po njegovu dovršetku, u studenom 2015., izvan natjecateljskog programa Međunarodnoga filmskog festivala u Solunu.
Nakon što je s australskim Textom ugovorio objavljivanje prijevoda romana “Groznica u zoru” na engleski, mađarski nakladnik Libri ponudu za otkup prava uputio je na 117 adresa, a samo u prvih mjesec dana potvrdan je odgovor poslalo tridesetak renomiranih izdavača iz cijelog svijeta.

Péter Gárdos, koji će knjigu predstaviti na četvrtom Festivalu svjetske književnosti u organizaciji Frakture od 4. do 11. rujna, dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: U knjizi pišete o potresnoj priči s lijepim završetkom, koja se dogodila vašim roditeljima. Kako ste se osjećali pišući je?

Dok sam pisao knjigu, nekih sedam godina nakon što sam čuo njihovu priču, pokušavao sam ne razmišljati o tome koliko su mi važne te dvije osobe o kojima pišem. Pokušao sam se distancirati od roditelja i fokusirati na dramaturgiju i strukturalna pitanja.

NACIONAL: Majka vam je dala pisma koja je izmjenjivala s vašim ocem. Kako ste se osjećali čitajući ih?

Imao sam sreće što sam dobio ta pisma. U suštini, svi počinjemo analizirati svoje roditelje između 10. i 15. godine. Dotad ih samo nesvjesno prihvaćamo. Slika, međutim, nikad ne korespondira sa stvarnošću. Dobio sam uvid, kroz njihovu korespondenciju, u igru između moje majke i mog oca dok su bili mladi i bilo je to za mene izvanredno iskustvo. Naročito kad sam doznao za strategije kojima se moj otac služio da bi osvojio moju majku. Odjednom sam morao shvatiti da je moj otac imao pustolovnu stranu: nisam mogao ne primijetiti kako se dobro snalazio u različitim situacijama, kako vješt je bio u dvosmislenostima i kako se izmicao, kako je šarmirao moju majku. A moja majka graciozno je koračala desno i lijevo, plesala je menuet; jako je željela dečka, ali nije se htjela odmah dati. Iako su me tehnike udvaranja mog oca i njegova lukavost fascinirale, čekalo me još veće iznenađenje. Nakon njegove smrti, čitajući njegove memoare napisane u različitim fazama života, saznao sam da je kremirao leševe u koncentracijskom logoru. To je bio istinski šok za mene.

  • ‘MAĐARSKO DRUŠTVO želi se osloboditi odgovornosti ili prebaciti krivnju. Individualac je propao zbog gušenja osjećaja grijeha i protjerivanja u podsvjesno’

NACIONAL: Knjiga opisuje i oslikava atmosferu tog vremena, odnose među ljudima, ali i društvenu i političku situaciju. Što ste naučili iz te priče?

Istina je – ljubav ima drugačiju auru u ratu, u stanju šoka, nego u običnom svijetu. Kad razmišljam o tome, mislim da su moji roditelji koristili ljubav kao vrstu terapije. Može biti da je to malo ekstremno reći, ali možda nisu bili zaljubljeni jedno u drugo, već u život; iskoristili su ljubav i jedno drugog kao rukohvat da iziđu iz mraka. Naravno da to nije umanjilo vrijednost njihovih osjećaja. Možda su shvatili da je sposobnost da voliš nekog drugog bila konačan dokaz njihovog oporavka.

NACIONAL: Roditelji su vam prošli strahote Holokausta. Jesu li vam pričali o tome? Što znate o njihovim životima tada?

Mogu se prisjetiti svih nekoliko puta kad je moj otac izrekao riječ ‘židov’ prije promjene režima. Nije bilo važno što smo mi židovi, kao što nije bilo važno jesu li drugi bili židovi. To znači da mi nikad nisu pričali o Holokaustu. Tek nakon očeve smrti moja se majka otvorila i pričala o svom iskustvu 1944/45. Nisam o tome čak razgovarao ni s prijateljima kojima su, ispostavilo se, roditelji imali slične životne putove. Čak smo se tome nasmijali i s time je priča bila završena. Ali nedavno mi je netko pristupio sa željom da upozna moju majku. Taj je čovjek vidio intervju s njom te je shvatio da je moja majka, kao i njegova, bila u bolnici u Švedskoj između 1945. i 1946. Porazgovarali smo i shvatili da su nam djetinjstva bila iznenađujuće slična. Obojica smo imali mladost prepunu istih odgojnih principa, istih strahova i istih rečenica. Čak su nas rijetke majčine pljuske dočekale u sličnim situacijama. Ne bi bilo ludo pomisliti da smo mi, druga generacija preživjelih iz Holokausta, blizak rod.

NACIONAL: Kako se u Mađarskoj gleda na prošlost?

Šezdeset godina mađarsko društvo perverzno je šutjelo o grijesima o kojima se mora razgovarati. Nije samo stvar u tome da su članovi mađarske nacističke stranke Strjelasti križevi asistirali vojnicima Adolfa Eichmanna, nacističkog časnika, već je na djelu bila aktivna ili tiha suradnja cijelog društva – od radnika na željeznici do admistrativnih radnika – da se prevoze mnogi ljudi u klaonice takvom brzinom i lakoćom. Šesto tisuća pokojnih. Bila je potrebna nevjerojatna konspirativna tišina da bi se dosegla ta strahovita brojka. Mađarsko civilno društvo zatvorilo je svoje rolete i ignoriralo ljude stigmatizirane žutom oznakom Davidove zvijezde, koje su dovlačili na egzekuciju.

Šezdeset godina nije postojalo ništa osim omamljenosti i laganja kad je ta tema u pitanju. Mađarsko društvo želi se osloboditi odgovornosti ili prebaciti krivnju na neku drugu zemlju ili manju skupinu. Individualac je propao zbog zagušivanja osjećaja grijeha i protjerivanja u podsvjesno. Postojala je opipljiva namjera nakon rata da se strahote Holokausta nekako integriraju u običnu svijest, ali ta je namjera uskoro nestala. Dat ću vam dva primjera. Moj najdraži roman, autobiografija “Miris čovjeka” mađarskog pjesnika Ernőa Szépa iz 1946., bio je zanemaren i ignoriran od “službenih” tijela mađarske literature i dozvolilo se da ta knjiga svjesno ispari iz memorije. To je primjer kako se možemo riješiti vlastite prošlosti. Samo zato što ne znamo kakva je. Drugi je primjer “Čovjek bez sudbine” Imrea Kertésza, napisana 1970-ih. Trebalo je proći 20 godina da roman dođe pod svjetlo javnosti nakon što je Kertész osvojio Nobelovu nagradu.

NACIONAL: Nakon ove ljubavne priče u vašoj knjizi, vjerujete li još uvijek u ljubav, u život?

Da, apsolutno. Roman “Groznica u zoru” nije o Holokaustu, to je ljubavna priča. To je priča o dvoje ljudi koji, unatoč tome što su prošli kroz pakao i nazad, odluče izabrati život i ostaviti tragediju iza sebe. Kroz pisma teče drska radost življenja, bestidna želja za ljubavlju. Zato sam smatrao toliko važnim napisati ovu priču.

  • ‘TIJEKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA mađarsko civilno društvo zatvorilo je rolete i ignoriralo ljude stigmatizirane žutom oznakom Davidove zvijezde, koje su dovlačili na egzekuciju’

NACIONAL: Vaši su roditelji prošli i migracije, odlazak od kuće, izgubili su najbliže članove obitelji. Danas je situacija ista milijunima ljudi koji u Europu dolaze s Bliskog istoka. Kako to komentirate?

Da, postoji nešto jezovito u činjenici da je radnja romana smještena u 1945/46., a prošle godine, kad je objavljen, povijest kao da se ponovila.

NACIONAL: Mađarska je po mnogima u negativnom smislu bila uključena u proces migracije i krizu koja je ta migracija proizvela, jer premijer Viktor Orbán nije dozvolio izbjeglicama prolaz preko vaše zemlje. Kako ste to doživjeli?

Prije sedamdeset godina tri europske zemlje, Velika Britanija, Švicarska i Švedska, odlučile su poželjeti dobrodošlicu tisućama ozbiljno bolesnih ljudi, ljudi oboljelih od zaraznih bolesti. Ne samo da privremeno njeguju te preživjele iz koncentracijskih logora i izliječe ih, ne samo da im pomognu s novcem, već su ih prihvatile “za stvarno”, čak su im dale posao, omogućile im budućnost. Vjerujem da neke humanitarne situacije, katastrofe, prekriže svaku spekulaciju. Da te tri gorespomenute države nisu to napravile 1945., ja vam sad na ovo pitanje ne bih odgovarao. Situacija u mojoj zemlji izaziva veliku ogorčenost. Ovi na vlasti imaju bezosjećajan, asocijalan, okrutan stav prema ovom kompliciranom problemu. Ali civilno društvo dalo je primjer empatije i mudrosti mnogo puta.

NACIONAL: Sve je više problema u Europskoj uniji. Kako doživljavate EU?

Vjerujem u zajedničku Europu. Nacionalizam je prouzrokovao toliko strahota u prošlim stoljećima. Stoga smatram EU iznimno krhkom, posebno nakon događanja u Turskoj. Isto tako, Brexit smatram tragičnim. Neki članovi moje obitelji rade u Engleskoj i ne usuđujem se ni pomisliti koliko će Brexit utjecati na njihove sudbine. Ali još se nadam. Ne može biti da glupa demagogija može voditi društvo u tako pogrešnom smjeru. Nadam se čudu, zapravo. Ali upalilo je mojim roditeljima…

Komentiraj

FOTO:MARIANNA SÁRKÖZY
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture