U NOVOJ SERIJI ‘DA SAM JA NETKO’ glumica kazališta Gavella igra jednu od glavnih uloga, završila je i snimanje dvaju filmova, u jednom glumi slijepu djevojku, a u drugom ženu koja ima problema s ovisnošću, ali smatra da je odnos prema ženskim temama i na filmu i u kazalištu degradirajući

Ako se pogleda glumački rad Nataše Janjić posljednjih nekoliko godina, bit će jasno zašto se smatra jednom od boljih hrvatskih glumica. Ovu uskoro 34-godišnjakinju trenutno se može vidjeti na HRT-u u jednoj od glavnih uloga u TV seriji “Da sam ja netko”, nastaloj prema filmu “Ti mene nosiš”, crnogorskom kandidatu za Oscara za najbolji strani film. Uskoro, 5. studenoga, u kinima će se čuti njezin glas u sinkroniziranoj verziji animiranog filma “Mali princ”, nastalog prema kultnoj knjizi Antoinea de Saint-Exupéryja, u kojemu je Nataša Janjić dala glas Ruži. Ujedno neprestano snima, pa se tako očekuju dva njezina nova filma: “Goran” redatelja Nevia Marasovića i “Zbog tebe” Anđela Jurkasa. Istovremeno, u matičnom kazalištu Gavella glumila je u nizu dramskih klasika, kao što su “Candide ili optimizam”, “Dundo Maroje”, “Tartuffe”, “Peer Gynt” i drugima. Njezin glumački rad je zapažen, ali u hrvatskim medijima još je uvijek podjednako “popularna” zbog privatnog života što je, kao nesuđenu novinarku, itekako rastužuje.

NACIONAL: Serija “Da sam ja netko” nastala je na temelju filma “Ti mene nosiš” koji je u medijima opisan sintagmom “klasični ženski film”. Koliko su film i serija po vama “ženski” i po čemu se to vidi? Kojom se to “ženskom” problematikom film i serija bave, a koja je važna da bi se prikazala?

Ivona Juka odabrala je snažne ženske glumice i napravila moćan film i seriju u kojima nema slabog glumačkog trenutka, priča je univerzalna, a opet nekako naša i uronjena u ženske probleme koje rijetko viđamo u hrvatskom filmu. Zbog te istinitosti i autentičnosti ovaj film uspio je razbiti sve predrasude o tome da su ženski problemi manje zanimljivi. Zato je ispao sve drugo, a samo ne ono što bismo nazvali “klasičnim ženskim filmom”. Za mene je to velika priča o malim ljudima i njihovim bolima i strastima. Kao i o tome kako se živi i diše kad su problemi veći od mogućnosti i snage da ih se riješi.

NACIONAL: Što bi muškarci mogli naučiti o ženama iz tog filma, odnosno TV serije?

To ovisi o tome kakvo prethodno “znanje” gaje prema ženama. Možda tek to da je ipak moguće da žena napravi snažan film, a možda i ono što je u svom zahvalnom govoru prilikom primanja Oscara za najbolju glumicu Cate Blanchett rekla o svojoj ulozi u filmu Woodyja Allana “Blue Jasmine”, kojom je očitala lekciju producentima i negirala uvriježene predrasude o tome kako su ženski problemi manje interesantni te da se filmovi o njima neće gledati i prodavati, pa se zato i rijetko snimaju.

NACIONAL: Rad s Ivonom Jukom bio je vaš prvi film koji ste snimali s redateljicom. Postoje li razlike u radu između nje i muških redatelja?

Postoje talentirani i manje talentirani redatelji. Ne bih uopće komentirala razlike u nečijem radu na temelju spola.

NACIONAL: Tijekom cijele ove godine poznate hollywoodske glumice javno istupaju na najvećim svjetskim festivalima i tvrde kako u hollywoodskoj filmskoj industriji žene nisu jednako tretirane kao muškarci, odnosno, da su podcijenjene. Kakva je situacija u hrvatskom filmu?

Jednom mi je jedan redatelj, kojeg neću imenovati, rekao da muškarci jednostavno imaju više životnih problema i tereta od žena, pa je to osnovni razlog što su filmovi s muškarcima u naslovnim ulogama zanimljiviji. Tvrdio je da je muška pozicija nepresušno vrelo različitih složenih tema. Ni sada, kao i tada, nisam se složila s tom apsurdnom teorijom. No ona mi je nekako rasvijetlila moje vječito pitanje zašto su muški junaci u filmovima uvijek glavni nositelji radnje, a žene tek sporedne uloge. Nema razlike ni u kazalištu, da se razumijemo. U mojoj matičnoj kući Gavelli u jednoj sezoni odigra se niz predstava koje u naslovu imaju muško ime, besramno, za redom, dok bi, recimo, sezona s nizom ženskih naslova mnogima bola oči. Bilo bi neobično vidjeti repertoar s naslovima poput “Elektra”, “Medeja”, “Antigona”, “Ukroćena goropadnica”, “Tri sestre”, zar ne? To se neće dogoditi ni u najluđim snovima! Dok nije neobično gledati “Peer Gynta”, “Tartuffea”, “Dunda Maroja”, “Amadeusa”, “Othella”, “Umišljenog bolesnika”… U redu, jasno mi je da je evidentno više muških pisaca i muških redatelja, pa to objašnjava izbor tema i naslova. Tako se samo nameće kao odgovor da glumice sasvim sigurno željno iščekuju ženske scenariste i redateljice, ali i ženske umjetničke ravnatelje u kazalištima, jer će one možda imati potrebu progovarati o ženskim temama i perspektivama. Druga mračna tema su i honorari. Sigurna sam da su neki naši muški kolege još uvijek bolje plaćeni od kolegica. Ne kažem da je svugdje tako, ali možda je moguće to testirati pri pregovorima s producentima, pa umjesto uobičajenog iznosa probati zatražiti upravo iznos najvišeg muškog honorara na tom istom projektu.

NACIONAL: Kakva je bila vaša reakcija kada vas je Ivona Juka obavijestila da će vaš partner u filmu biti Goran Hajduković-Čupko, naturščik i osuđivani vođa navijačke skupine Bad Blue Boys. Jeste li je pitali “jesi li ti luda”? Je li se mišljenje o Hajdukoviću promijenilo nakon završetka snimanja?

Naturščici u filmu nisu novost, toga je bilo i bit će uvijek. Mnogi su kasnije postali profesionalci, a mnogi su uspjeli i biti bolji od njih. Goran Hajduković odgovarao je ovoj ulozi, a to je i opravdao. S njim su se radile probe i pripreme, dok je na snimanju bio ugodan partner.

NACIONAL: Kakva je bila vaša reakcija kada ste čuli da je “Ti mene nosiš” postao crnogorski kandidat za Oscara za najbolji strani film?

To je uobičajena procedura da svaka zemlja ima svog kandidata, no dug je put od toga do trenutka kada on zaista bude i nominiran za Oscara. Igrala sam već u filmovima koji su bili nacionalni kandidati, no do Oscara, nažalost, nikad nisu došli. Ne znam imaju li taj novac ove naše balkanske zemlje, imamo li logistiku za tu utrku, ali sasvim sigurno vjerujem u šansu da netko tamo vani, mimo svih očekivanja i lobiranja, odabere odličan film.

NACIONAL: Uskoro u kino dolazi filmsko-animirana verzija knjige “Mali princ”. U hrvatskoj sinkroniziranoj verziji vi dajete glas Ruži. Je li i vama ta knjiga bila jedna od najznačajnijih u formativnim godinama?

Kako ne! Jako me razveselio taj poziv na sinkronizaciju. “Mali princ” knjiga je mog djetinjstva, ali sjećam se da sam je čitala i kasnije u životu i sasvim drugačije doživjela. Veselim se tom animiranom filmu. Bit će za sve uzraste.

NACIONAL: U originalnoj, američkoj verziji, glas Ruži daje francuska glumica Marion Cotillard. Jeste li zbog toga pomislili “moram biti jednako dobra kao i Marion Cotillard”?

Jako volim Marion Cotillard, no nisam imala namjeru nadmetati se niti sam imala to opterećenje. Tim više što me Marion sasvim sigurno neće čuti. Općenito, ovaj posao nije natjecanje, nego istraživanje kako biti drugačiji, istinit, autentično svoj. I u tom je njegova ljepota, jer nema formule za “kako biti bolji”.

NACIONAL: Već ste završili snimanje filma “Goran” Nevia Marasovića. Što je bilo potrebno naučiti da biste se snašli u ulozi slijepe djevojke koju glumite u filmu?

Intuitivna sam glumica i najbolje napravim ulogu ako već na prvo čitanje imam onaj neki osjećaj da mi ona leži i da mi se uživljava u njezin život i priču. Neviev scenarij, koji je pisao s jednim norveškim scenaristom, na prvu mi se svidio, najprije svojom atmosferom, pa onda i stoga što je uloga koju mi je namijenio potpuno izvan uobičajenih ženskih uloga kod nas, kao i onih koje sam navikla igrati. Malo sam se raspitala o tome kako je izgubiti vid u kasnijim godinama, što nije isto kao i roditi se slijep, a ostalo sam prepustila svojoj mašti i intuiciji.

NACIONAL: S obzirom na to da je film sniman u Gorskom kotaru u snježnim uvjetima, a radnja ima elemente trilera, već se najavljuje kao hrvatski “Fargo”. Jesu li te najave pretenciozne ili stvarno imate dojam da bi mogao imati štih poznatog filma braće Coen?

Ne volim velike najave, račune bez krčmara. O filmu u ovoj fazi mogu reći samo da mi se svidio scenarij, da cijenim Nevia Marasovića kao redatelja i smatram da je jako talentiran, da mi je bilo lijepo raditi s odličnom ekipom i da sam imala sjajne partnere. Sve ostalo je u rukama montažera i onog nekog faktora, zahvaljujući kojem se svi ovi koje sam nabrojala pretoče u sjajan ili manje sjajan film. Svakako će biti drugačiji od bilo čega viđenog kod nas, jer smo u Gorskom kotaru uspjeli postići nordijsku atmosferičnost.

NACIONAL: U oba filma, “Ti mene nosiš” i “Goran”, ali i u sljedećem “Zbog tebe” Anđela Jurkasa, glumite ženu koja se nađe u ljubavnim i drugim problemima. Zbog čega ste zanimljiva i vjerodostojna glumica u takvim ulogama?

Ako zanemarimo činjenicu da je sve u životu i svaka osobna drama uglavnom pitanje ljubavnih problema, u filmu “Ti mene nosiš” imam obiteljskih problema, problema s djetetom i problematičnim mužem, tek nešto manje ljubavnih problema, u filmu “Goran”, osim evidentnog invaliditeta, naizgled nemam nikakvih problema, dok u Jurkasovu filmu “Zbog tebe” imam samo problema s opijatima i karijerom. Dakle, problemi mojih junakinja su šaroliki, ne samo ljubavni. Utvaram si da sam zanimljiva, a nadam se i vjerodostojna, za taj šareni spektar emocija jer ih mogu uvjerljivo dočarati i odigrati.

NACIONAL: Mladi hrvatski glumci često se žale da hrvatski redatelji ne organiziraju audicije, pa stoga teško dobivaju uloge. Kakva su vaša iskustva, odnosno, kako ste vi dobivali prve filmske uloge?

Dalibor Matanić prvi me pozvao na film. Moja prva filmska uloga bila je u njegovu filmu “Volim te”. Nisam ga nikad pitala kako mu je palo na pamet da me zove, nismo se tada poznavali osim iz viđenja, a ja sam tek bila završila Akademiju dramske umjetnosti. Svoje važne uloge izvan granice, u Srbiji, dobila sam preko audicija. Audicije zapravo jako volim, čak mogu reći da sam dobila ulogu na gotovo svakoj na kojoj sam bila. Odnosno, možda je onda bolje reći da audicije vole mene. No mi smo malena država i maleno tržište, svi se međusobno poznajemo i prijateljujemo, nije neuobičajeno da uloge dobivamo na direktni poziv. I sama volim raditi s ljudima, umjetnicima, čiji rad cijenim i pratim, a znam i one koji vole raditi sa mnom, koji mi već namjenjuju uloge u fazi dok ih pišu. To je u umjetnosti jednostavno tako jer je riječ o timskom radu. No slažem se da je glumaca jako puno, mnogi su nepravedno zanemareni i češće audicije omogućile bi neke nove suradnje, neka nova otkrića talentiranih ljudi, a i mnogim poznatim licima i imenima dale bi priliku da se pokažu i u drugačijem svjetlu od uobičajenog. Unijelo bi to jako puno svježine, bez dileme.

NACIONAL: Vi ste, osim glume, s 19 godina upisali i studij novinarstva. Kada pogledate odnos medija prema vama, je li vam drago što niste postali novinarka? Da ste kojim slučajem novinarka, kako biste se odnosili prema hrvatskim glumcima i glumicama?

Novinarstvo mi je bila opcija u slučaju da ne upišem glumu, a činilo mi se da bih njime spojila široko gimnazijsko znanje i svoju komunikativnost, a radila bih nešto što zahtijeva neprestano usavršavanje i informiranje, uz dinamični tempo rada. Danas više ne znam što je novinarstvo, a ono političko me nikada nije zanimalo. Sebe, kao uostalom i sve svoje kolege, pitala bih što trenutno čitaju, što gledaju, što stvaraju, što misle o pojedinim vrućim društvenim temama. Pitala bih ih ono zbog čega bi javnosti jedino i trebali biti interesantni.

No, nažalost, nije to više u rukama jednog novinara, stvar je u tome da ne postoji medijski prostor u kojem bi svi ti “strašno dosadni” razgovori opstali jer je danas to odluka ljudi koji vijest čitaju i gledaju ili ne, pa je ona onda automatski eliminirana kao sadržaj koji nikoga ne zanima. Nedavno sam imala gostovanje u Beogradu s predstavom nezavisnog kazališta Planet Art “Ritina škola” i danima davala intervjue za njihove televizije, govoreći samo o svom poslu. Shvatila sam da mi nemamo takvih minuta više i da su mediji presudili da opstajemo jedino kroz mozaične lifestyle emisije, govoreći o kulturi između reda recepata i mode, kao i kroz šarene magazine u kojima svojom dobro ili manje dobro ušminkanom pojavom svjedočimo da se neki kulturni događaj uopće dogodio. Zašto ne postoje te “dosadne i suhoparne” emisije o kulturi? Zašto su kulturne rubrike na portalima marginalizirane i dobro skrivene iza senzacionalnih naslova kojima nas truju? To me istinski zabrinjava i frustrira i da odgovorim na vaše pitanje – drago mi je što nisam novinarka. Promijeniti svijet iz te pozicije bilo bi mi još teže. Ovako barem sanjarim da mi to uspijeva.

NACIONAL: Nema sumnje da su mediji važni za svaku glumicu, a i sami ste na svojoj Facebook stranici lani objavili vijest s portala Bryaanbazaar da ste uvršteni među 102 najseksi Europljanke. Međutim, što mislite o ženama koje će isticanjem seksepila učiniti sve da bi dobile medijsku pažnju i biste li se ikada odlučili na nešto slično?

To je nešto što nije i ne može biti trajnog vijeka. I seksepil, i ljepota, pa i medijska pažnja. Citirat ću Voltairea iz predstave “Candide ili optimizam” u kojoj igram u Gavelli: “Čovjek treba obrađivati svoj vrt!”

NACIONAL: Prije pet godina u jednom intervjuu ste izjavili “Jedino sam se u Beogradu osjećala kao u Hollywoodu”. Što su vam to producenti u Beogradu dali, a što nikako ne možete dobiti u Zagrebu?

Još uvijek se tamo tako osjećam, no ne vjerujem da sam mislila na odnos producenata prema meni, iako je bilo i toga, naravno. Stvar je nekog općeg odnosa ljudi prema umjetnicima i glumcima. Vole ih, poštuju i prepoznaju. Imaju neko strahopoštovanje koje ne osjećam da postoji u našem mentalitetu. Kod nas smo svedeni pod isti nazivnik s estradom. Tako se prema nama odnose i mediji. No što se tiče producenata i uvjeta na setu kod nas, baš u posljednje vrijeme sa svim što sam radila imam ugodna iskustva.

NACIONAL: Nije vas bilo pet godina u TV serijama, a sada snimate “Patrolu na cesti”. Zašto vas nije bilo, odnosno, zašto ste sada ponovo vratili glumi u TV seriji?

Ne zazirem ja od TV serija, samo mi nije bilo ponuđeno ništa u čemu bih se prepoznala. “Patrola na cesti” ozbiljna je dramska serija u pet nastavaka, baš po mom guštu, radila sam je s fantastičnom ekipom, od redatelja pa do kolega, a produkcijski uvjeti bili su izvrsni. Jedva čekam da je prikažu i priželjkujem još puno takvih serija, s upravo takvim punokrvnim scenarijima, ali možda i neki kvalitetan sitcom,

Komentiraj