GettyImages

Poklonjeni semafor nogometnom klubu Radnik iz Bijeljine razotkrio je veliko prijateljstvo Mladena Krstajića, predsjednika kluba, i Ivana Rakitića. Zajedno su igrali za Schalke, zajedno otišli na koncert Mile Kitića i zajedno su igrali Ligu prvaka, o čemu Krstajić priča ekskluzivno za Nacional

Za neupućene u nogomet i nogometne odnose, iznenađujuće je zvučala prošlotjedna vijest kako je Ivan Rakitić, jedan od najboljih igrača Hrvatske i Barcelone, odlučio darovati semafor nogometnom klubu Radnik iz Bijeljine koji ga, iako je BIH prvoligaš, nema. Veza između Rakitića i Radnika iz Bijeljine zapravo se temelji na njegovu prijateljstvu s Mladenom Krstajićem, predsjednikom kluba i bivšim srbijanskim reprezentativcem, s kojim je igrao u Schalkeu iz Gelsenkirchena.

Krstajić, znatno stariji od Rakitića, bio je iskusan nogometaš koji je nakon Werdera iz Bremena igrao za Schalke, dok je Rakitić koji je kao 19-godišnjak 2007. prešao iz Basela u Schalke, bio tek iznimno talentiran nogometaš. Nije trebalo dugo da postanu bliski prijatelji, što su i ostali bez obzira na to što je Rakitić nakon Schalkea otišao prvo u Sevillu, a zatim i u Barcelonu, dok se Krstajić vratio u beogradski Partizan kako bi završio igračku karijeru. Nakon toga je postao predsjednik Radnika iz Bijeljine, grada u kojem mu žive roditelji i sestra.

Za Krstajića, s kojim smo razgovarali prošlog tjedna, Rakitićeva odluka da njegovu klubu daruje semafor, nije čudna jer su i nakon rastanka gotovo u svakodnevnom kontaktu te se za Nacional prisjetio kako su izgledala njihova druženja u Njemačkoj.

NACIONAL: Kako je došlo do kontakta između vas i Rakitića, s kojim više ne igrate otkako ste se 2009. vratili u Beograd, odnosno u Partizan?

Kontakti između mene i Rakitića nikada se nisu raskinuli, bez obzira na to što sam se ja vratio u Beograd, a on otišao u Španjolsku. Radi se o tome da je on zauzet svojim igranjem u Barceloni, ja sam zauzet time što sam postao predsjednik nogometnog kluba Radnik iz Bijeljine, ali promjena u našem odnosu nema. Čujemo se redovno, samo se viđamo manje nego prije. S obzirom na to da moja kći odnedavno studira u Barceloni, vidjeli smo se kada sam joj bio u posjeti, a nadam se da ću je uskoro ponovo posjetiti pa ću se ponovo vidjeti s Rakitićem.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vam se Rakitić javi i obeća da će vam darovati semafor za klub Radnik iz Bijeljine?

Sve je krenulo od našeg zajedničkog prijatelja Petra Stevića koji ima restoran u Düsseldorfu i kojeg smo upoznali dok smo igrali u Schalkeu. Bez obzira na to što Stević živi u Njemačkoj, on je član upravnog odbora Radnika iz Bijeljine. Kada smo on i ja ušli u Radnik, imali smo problema koje saniramo već godinu dana i željeli smo da uz rad s prvom i omladinskom ekipom, poradimo i na našem stadionu, kakav bi jedan bosanski premijerligaš morao imati. Cilj nam je bio da kupimo semafor. Jedne večeri, Stević i ja smo sjedili i razgovarali te je on došao na ideju da nazovemo Rakitića. Rekao je “E, sad ćemo cimnuti našeg bracu, da popričamo s njime pa da vidimo što će on reći”. I tako je i bilo, razgovarali smo s njim, s time da to nije bio razgovor u stilu “daj, molim te, je l’’ možeš?”, nego je u razgovoru Rakitić rekao “OK momci, ja vam dajem semafor, vi ste moja braća”. Bio je to klasični prijateljski razgovor.

  • ‘NAŠ PRIJATELJ Petar Stević i ja jedne večeri odlučili smo nazvati Rakitića da vidimo što misli o našem problemu. On nam je rekao: OK momci, ja vam dajem semafor, vi ste moja braća’

NACIONAL: U hrvatskim medijima objavljeno je kako je Rakitić gledao utakmicu Radnika na televiziji i vidio da dječaci ručno bilježe promjenu rezultata na velikoj tabli, nakon čega je odlučio pomoći.

Rakitić nije gledao utakmicu, nego se dogodilo nešto drugo. Jedna TV postaja u Bosni prenosila je utakmicu i zabilježila detalj kada klinci mijenjaju rezultat, što je kasnije objavljeno na internetu. Takvo mijenjanje rezultata u Bijeljini je sasvim normalno. Problem je u tome što klub nema novca i ima neke druge prioritete. Kada smo došli u klub, zatekli smo ga u velikim dugovima i tada smo imali druge prioritete. Morali smo isplatiti dobavljače koji su tražili svoj novac. Tako smo planirali da jednog dana i semafor dođe na red. A kroz priču i zezanje s Rakitićem došli smo do semafora. Nema tu neke fame, niti smo mi nazvali Rakitića da bi ga tražili semafor niti je Rakitić nazvao nas, bio je to prijateljski razgovor. Mi smo stalno u kontaktu s njim, dopisujemo se, čujemo se i tako je došlo do toga da nam kaže “To ću vam ja pomoći”. To je njegov dar mom klubu zato što smo mi prijatelji.

NACIONAL: Kolika će biti cijena tog semafora?

Nećemo biti megalomani, bit će to pristojan semafor. Sigurno je da će on ostati u sjećanju svima, a mi ćemo obilježiti, vjerojatno s nekom pločicom na semaforu, da je to dar, odnosno donacija Ivana Rakitića. Tako će mu se FK Radnik zahvaliti, kao što ćemo mu se i nas dvojica zahvaliti.

NACIONAL: Vi ste od Rakitića stariji 14 godina i bili ste gotovo veteran kada je on počeo igrati za Schalke. Kako je izgledao vaš prvi susret?

Kada sam potpisao za Schalke, imao sam 30 godina i bio sam u najboljim igračkim godinama. On je došao u Schalke nakon mene, s 19 godina. Došao sam ujutro na trening i ugledao jednog klinca. Znao sam da imamo novog igrača, ali nisam ga poznavao. Vidim ga, stoji u hodniku, prišao sam mu i pitao ga “Jesi li ti Ivan?”, a on kaže “Jesam”. Krenula je priča između nas dvojice i ja mu, onako usput, kažem “Što god da ti ovdje treba, ja ti stojim na raspolaganju. Nitko te ne smije ni dirati ni gaziti”. To sam mu doslovno rekao, ali to su riječi koje kažeš kada vidiš nekog svog. Bez obzira na to što je on Hrvat a ja Srbin, pričamo isti jezik. Ja sam odgajan tako da svakome pomognem, osobito ako je s naših prostora. Rekao sam mu “tu si, treniraj, imaš maksimalno slobodu, ne smije te nitko dirati”.

NACIONAL: Koliko ste vi svojim autoritetom pomagali mladom igraču kao što je Rakitić, s obzirom na to da je Schalke velik klub koji je tada igrao u Ligi prvaka?

Ja sam imao tu snagu, imao sam osjećaj da mogu to napraviti, imao sam te ingerencije. Rekao sam mu to što sam rekao jer sam osjećao da imam, kao jedan iskusan igrač, težinu u Schalkeu. A rekao sam mu to kako bi on dao svoj maksimum u Schalkeu, da bi što prije ušao u prvu momčad i da bi se oslobodio te pokazao svoju kvalitetu.

NACIONAL: Rakitić je već u prvoj utakmici, na početku njemačkog prvenstva, postigao gol za Schalke. Jeste li i vi i svi u klubu odmah primijetili o kakvom se talentu radi?

Čelni ljudi Schalkea sigurno nisu pogriješili, sigurno su ga dugo vrijeme pratili, dok je igrao u Baselu. Već na treninzima vidjeli smo da mali posjeduje kvalitetu, da ima potencijal. Vremenom sam shvatio da Rakitić zna što hoće u životu, da je hrabar i da se ne zadovoljava prosjekom. Sjećam se, kada se oslobodio i ustalio u prvoj momčadi, nas dvojica postali smo kao jedan. Sjećam se da mi je govorio “hej, braco, ne daješ mi lopte, uvijek daješ nekom drugom”, s obzirom na to da sam ja kao stoper dijelio lopte veznim igračima. Često smo se tako zezali, ali iz toga se vidjelo da nikada nije zadovoljan, osobito kada ne bi igrao. A kada je igrao, uvijek je mislio da može više. Uskoro sam primijetio da je postojan u igri, da daje sve od sebe, ali i da uvijek želi više.

NACIONAL: Vaše prijateljstvo ubrzo se proširilo i izvan terena, pa ste postali poznati kada ste vas dvojica bili kažnjeni zbog izlaska na koncert Mile Kitića i provoda do sitnih noćnih sati. Znači li to da ste bili Rakitićev mentor za noćni život?

Ne smatram se njegovim mentorom, ali ako sam mu bio mentor, onda mi je drago što me je slušao jer je ipak napravio dobru karijeru. On je i tada bio dovoljno pametan dečko i znao je što hoće u životu. I ja sam u životu sve stekao svojim radom i odnosom prema radu. A što se tiče nastupa Mile Kitića, većina nogometaša sebi nađe razlog za odušak. Tako se i nama dogodilo da izađemo jedne subote nakon utakmice, a sljedeću utakmicu imali smo za četiri dana u Ligi prvaka. Mi smo znali da Mile Kitić ima nastup i da će se slaviti jedan rođendan. Međutim, netko je saznao da ćemo mi doći u taj klub, protiv toga nismo mogli, to je bila viša sila. Nismo mi nikada bili noćne ptice, ali smo uvijek imali prostora da, pored napornih treninga i sportskih pritisaka, damo sebi oduška. I kada sam izlazio, uvijek sam bio maksimalno koncentriran na svoj posao. Sada, kada sam završio karijeru, znam da je najbitnije kada imaš čistu savjest. Zato sada znam da sam tijekom devet godina, koliko sam igrao u Njemačkoj, dao svoj maksimum. To su rekli i navijači dvaju klubova za koje sam igrao, Werder i Schalke. Navijači se nisu naljutili zbog tog našeg izlaska koji se jednom dogodio, nego smo postali još popularniji. Pokazali smo da smo svojim odricanjem primjer ostalim igračima u momčadi.

NACIONAL: Tada se pisalo kako Rakitić ne bi smio tako riskirati svoj položaj u prvoj momčadi Schalkea jer jedan mladić jedva čeka da ga zamijeni. A taj mladić je bio Mesut Özil, kasnije igrač Reala iz Madrida, a danas Arsenala.

To su bile špekulacije i spinovi novinara. Vjerujte mi, sada kada sam završio karijeru mogu reći što god želim, ali pazili smo na te izlaske. Nismo se nikada krili, cijeli grad je znao gdje izlazimo i do kada. Druga je stvar što su novinari rade pritisak, pa ako jednom izađeš odmah te obilježe kao noćnu pticu. Ne opravdavam se, doista je tako bilo.

  • ‘RAKITIĆ JE PAMETAN igrač, sve radi s mozgom. A sada naplaćuje to što je talentiran i karakteran, što nije tašt i ne zanima ga tko je što rekao. On gura svoju priču’

NACIONAL: S druge strane, Mile Kitić je ostao prijatelj s Rakitićem te se na Facebooku pohvalio kako je u Barceloni gledao utakmicu Lige prvaka zahvaljujući Rakitiću koji mu je osigurao ulaznicu.

Naravno, i ja sam prijatelj s Milom Kitićem. A to za ulaznice ipak morate pitati Rakitića.

NACIONAL: Krajem devedesetih NATO je bombardirao Srbiju, a vi kao talentiran nogometaš niste mogli naći klub u inozemstvu. Jeste li pomislili da nikada nećete otići iz Srbije, bez obzira na nogometnu kvalitetu?

Bile su to lude godine koje što prije treba zaboraviti. Bio sam klinac koji je 1992. izbjegao iz Zenice. Volio sam nogomet, trenirao sam u Čeliku iz Zenice, da bi s jednim koferom u ruci i garderobom na sebi napustio Zenicu. Otišao sam u Kikindu gdje mi je živjela sestra koja se tamo udala dvije godine ranije. Nisam imao dinara u džepu i nisam razmišljao o tome hoću li igrati negdje, nego hoću li sutra imati za život. Zato sam radio kao konobar, trenirao i kasnije igrao za Kikindu u drugoj ligi. Vrijeme je prolazilo i nisam razmišljao o tome je li imam kvalitetu za Europu ili ne. Ljudi koji su me pratili vjerovali su da imam, 1995. prešao sam u Partizan, da bi 2000. otišao u Werder iz Bremena a kasnije i u Schalke. Danas mnogi roditelji griješe kada njihova djeca počnu igrati nogomet. Evo, moj sin ima 10 godina i igra u Partizanu, ali ja ga ne gušim kao što 95 posto roditelja guše svoju djecu. I to se ne događa samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj i u Bosni. Treba dijete pustiti da trenira, da nije na ulici, da se posveti školi i zdravom životu. Nisam razmišljao o tome jesam li kvalitetan nogometaš za Europu, ali sam volio nogomet i uživao u njemu.

NACIONAL: Zašto ste se nakon tako uspješne karijere odlučili vratiti u Bijeljinu?

Vratio sam se u Srbiju i živim u Beogradu. Prvo sam još dvije godine igrao za Partizan. To mi je bio cilj jer u Partizanu nisam ostvario karijeru kakvu sam htio. S 35 godina imao sam nekoliko ponuda njemačkih klubova, ali vratio sam se u Partizan. Znate, takva sam osoba da, kada osjetim da mogu raditi što hoću, onda bježim od toga jer onda neću dati svoj maksimum. U Njemačkoj sam sve ostvario, osvojio 2004. dvostruku krunu s Werderom, igrao Ligu prvaka, dok sam u Partizanu igrao četiri i pol sezone, od 1995. do 2000. i nisam bio zadovoljan što sam dao. Imao sam osjećaj da neću biti upamćen kao legenda Partizana.
I zato sam se odlučio vratiti i rekao da želim s Partizanom igrati u Ligi prvaka. Rekli su mi da sam lud. A mi smo te godine izbacili Anderlecht i ušli u Ligu prvaka. Osvojili smo dva puta prvenstvo i kup Srbije, da bi 2011. završio karijeru i postao sportski direktor Partizana. Zbog nekih stvari napustio sam Partizan, a kako sam lokalpatriot krenuo sam u priču oko nogometnog kluba Radnik iz Bijeljine. To sam napravio zato što mi roditelji žive u Bijeljini, kao i starija sestra. Na nagovor gradonačelnika Miće Mićića i prijatelja odlučio sam stvoriti najbolji klub Republike Srpske i ozbiljan klub u Bosni i Hercegovini. Čak sam uložio i svoj novac.

NACIONAL: Dok ste se vi vraćali u Srbiju, Rakitić je otišao prvo u Sevillu, a zatim i u Barcelonu. Jeste li mislili da je njegov odlazak u Sevillu zapravo odlazak u bolji klub od Schalkea i je li za Rakitića španjolska liga u tom trenutku bila bolji odabir?

Sevilla ima tradiciju i ozbiljan je klub, ali Schalke je i tada i danas veći klub od Seville. Međutim, Rakitić poznaje nogomet, puno razmišlja u igri, vjerojatno mu je trebala liga u kojoj se nogomet zaista igra. A to je Španjolska. A sve to ljudi iz Barcelone nisu propustili primijetiti pa su ga nakon toga angažirali.

NACIONAL: Nogometni menadžer Marko Naletilić rekao je da je velika vrijednost Rakitića ta što je pristao napustiti mjesto napadača u Sevilli kako bi igrao povučenije, s više obrambenih zadataka, u Barceloni, čime je pokazao kako je zatomio svoj ego. Je li Rakitić uvijek bio takav?

To je jako dobro rečeno. Sve što se Rakitiću sada događa potvrđuje te navode. On je pametan igrač, sve radi s mozgom. A sada naplaćuje to što je talentiran i karakteran, što nije tašt i ne zanima ga tko je što rekao. On gura svoju priču i to mu je možda najveća vrlina.

Komentiraj