Profesor uglednog newyorškog koledža Baruch i predavač na američkim sveučilištima Princeton i Stanford, za Nacional govori o predsjedničkim izborima u SAD-u te političkoj i izbjegličkoj krizi u Europi

Ako kandidat Republikanske stranke Donald Trump pobijedi na američkim predsjedničkim izborima, to će biti loše i za SAD i za cijeli svijet, tvrdi Mitchell Cohen, profesor uglednog newyorškog koledža Baruch i predavač na američkim sveučilištima Princeton i Stanford, kao i na sveučilištima u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Italiji i Nizozemskoj.

Cohen je doktorirao na newyorškom sveučilištu Columbia i godinama je bio urednik magazina Dissent, jednog od najpoznatijih američkih političkih glasila, kako kaže, “socijaldemokratske” orijentacije, čiji je jedan od osnivača bio književnik i novinar Norman Mailer.

Cohen je pisao o socijalnim nemirima u Francuskoj, posljedicama terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu 11. rujna 2001., o intelektualnom sukobu ljevice i desnice u Izraelu. Sljedeće godine objavit će knjigu o “politici u operi”, od Claudija Monteverdija do Wolfganga Amadeusa Mozarta, o tome kako su političke ideje predstavljene u operi 17. i 18. stoljeća. U knjizi govori o operi u Italiji, u kojoj je nastala u 17. stoljeću, njenu razvoju u Francuskoj i završava s Mozartom. “Zanimalo me kako su tadašnje političke ideje ugrađene i predstavljene u operi”, rekao je Cohen u razgovoru za Nacional, u kojem je govorio o predsjedničkim izborima u SAD-u, političkoj i izbjegličkoj krizi u Europi te američkoj ljevici.

Na pitanje što misli o utrci između Trumpa i kandidatkinje Demokratske stranke Hillary Clinton, Cohen je odgovorio: “Trump je sve iznenadio. Prije godinu dana s europskim prijateljima kladio sam se u bocu vrlo dobrog vina da Trump nikada neće biti nominiran. Sada ću im morati poslati to vino… Trump je vrlo opasna pojava, on predstavlja neku vrstu demagoškog populizma. Interesantna je lakoća kojom je pobijedio u Republikanskoj stranci, kao i brzina kojom su se vrh republikanaca i stranački stroj raspali kad su se suočili s njegovom kandidaturom. Pokazalo se da ima mnogo kontradikcija u Republikanskoj stranci. Bit će interesantno pratiti što će se dalje događati. Nadam se da će Hillary Clinton pobijediti. Ne slažem se sa svime što govori, ali je podržavam. Drago mi je što su je ljudi iz Demokratske stranke napokon jedinstveno podržali.

NACIONAL: Promatrajući društvenu situaciju u SAD-u iz Europe, izgleda da je u tijeku rat između policije i afroameričkog stanovništva. Koliko je to opasno?

To je opasno stanje koje je dugo nastajalo. Dogodilo se previše incidenata, čak i ako neki nisu bili onakvi kakvi su prikazani na televiziji. To je pitanje koje lako postane demagogija, ali je i istinski problem. Možda bi sljedeći predsjednik, a Trump to sigurno ne bi napravio, trebao formirati nacionalnu komisiju zaduženu za rješenje tog problema i reformu pravosuđa. To je specifičan problem u SAD-u jer imamo veliku zemlju i federalni sustav. Nacionalna vlada može nešto učiniti, ali nešto se mora pokrenuti i na razini pojedinih država. Stvorila se velika napetost koju treba riješiti.

NACIONAL: Jesu li ti nemiri slični onima šezdesetih godina prošlog stoljeća?

Nisu baš. U šezdesetima, dok nisu doneseni zakoni o građanskim pravima, Afroamerikancima je bilo izuzetno gadno. Nisu mogli glasati i maltretirali su ih. U SAD-u još uvijek ima rasnih problema. Predsjednik Barack Obama u početku je želio stvoriti postrasno društvo, ali je jasno da još uvijek ti problemi nisu riješeni. U 60-ima Obama ne bi mogao ni postati predsjednik SAD-a. Tada nije postojao Congressional Black Caucus u Kongresu koji okuplja senatore Afroamerikance. Senat i Zastupnički dom bili su izuzetno suzdržani u usvajanju novih zakona o građanskim pravima jer su bjelački senatori s juga SAD-a mogli blokirati Kongres. To ni danas nije potpuno nestalo. Jedna od velikih promjena u SAD-u tijekom proteklih pet desetljeća je ta da su birači iz južnjačkih država koji su dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća uvijek glasali za Demokratsku stranku, sada temelj Republikanske stranke. Jedan uzrok te promjene je taj što se od 1948. Demokratska stranka sve više zalagala za građanska prava na nacionalnoj razini. Pokreti kao što je “Black Lives Matter” pokušavaju skrenuti pozornost na ono što se događa Afroamerikancima, posebno u njihovim odnosima s policijom. S druge strane, ako ste pratili sukobe u Dallasu, vidjeli ste da su mnogi policajci Afroamerikanci. To je izuzetno kompliciran problem.

NACIONAL: Što mislite o američkoj vanjskoj politici i njenu utjecaju na krizu u Europi?

Što se tiče rata u Ukrajini, bilo je neophodno da SAD odgovori na taj problem jer se Rusija ponašala vrlo loše. Ali postoje granice u onome što SAD i NATO mogu učiniti jer Ukrajina nije članica NATO-a. Što se tiče te zemlje, vodeća uloga velikim dijelom povjerena je Europljanima. Ako govorimo o jačanju snaga NATO-a na liniji razdvajanja Rusije i Zapada, to pomalo nalikuje na Hladni rat. Zato se možemo upitati je li Hladni rat zaista bio sukob komunizma i Zapada ili je bio sukob starih geostrateških i geopolitičkih pitanja koja oživljavaju u različitim vremenima, na različite načine. Prijatelj iz Pariza prije nekoliko dana rekao mi je da Europa pomalo podsjeća na onu prije 70 ili 80 godina, s problemima u istočnoj i srednjoj Europi, drugom vrstom nevolja na zapadu Europe, različitim pitanjima povezanim s Rusijom… Kada se sve sabere, imate osjećaj da mnogo toga nije nestalo, iako se mnogo toga promijenilo. Ono što smo naučili ne samo nakon događaja na Balkanu, nego i u povijesti, to je da se ponekad iznenadite kada se ponovo pojave stvari za koje ste mislili da su nestale i da ste nakon njih nešto naučili. Tu je i američki primjer: da ste mi prije godinu i pol dana rekli da će Trump biti nekome privlačan s njegovom autoritarnom, populističkom prazninom… U rijeci američke politike postoji prljava struja koja na različite načine izbija na površinu svakih 20-30 godina. Šezdesetih godina George Wallace suprotstavio se građanskim pravima. Prije nekoliko godina to je učinio Patrick Buchanan, tridesetih godina prošlog stoljeća Huey Long. Ali nitko od njih nije stigao tako daleko kao Trump. Amerikanci ih obično na kraju odbace, ali sam ipak malo zabrinut… Trump je dio američke političke kulture. Njegov uspjeh povezan je s društvenom i ekonomskom transformacijom tijekom proteklih dvadesetak godina koja je pogodila veliki dio stanovništva.

  • ‘MOŽEMO SE UPITATI je li Hladni rat zaista bio sukob komunizma i Zapada ili je bio sukob starih geostrateških i geopolitičkih pitanja koja oživljavaju u različitim vremenima, na različite načine’

NACIONAL: Što mislite o budućnosti Europske unije nakon što je Velika Britanija odlučila da će je napustiti?

Mislim da EU ima mnogo teškoća i da treba drugačije razmišljati. Dat ću vam još jedan primjer iz američke povijesti. Ljudi zaboravljaju da je nakon proglašenja američke nezavisnosti 1781. donesen Articles of Confederation koji je postojao šest godina i bio je potpuni neuspjeh. Američki ustav bio je pokušaj da se isprave ti neuspjesi, što znači da su morali promijeniti način razmišljanja o pitanjima koja su baš danas važna i za Europu – odnos između nacionalne i državnih vlasti. Ako vjerujete u takvu demokraciju, državna vlast je vrlo važna. Ali morate imati i nacionalnu razinu vlasti. To je komplicirana ravnoteža. Ali u Americi je to bilo davno i svi su govorili istim jezikom. Europa treba riješiti problem sada, na europskim temeljima, s tim da se treba sjetiti da prvi pokušaji ponekad nisu bili uspješni. Treba napraviti mali korak unazad, ponovo razmisliti i sljedećih godina stvoriti ravnotežu jer postoji dubok problem. Na to ne možete odgovoriti tako što ćete nastaviti istim putem. Morate pronaći drugačiji način, čak i ako je vaš prvobitni put bio najatraktivniji. Možda je bio dobar, ali ako pritom ojačate ljude kao što su predsjednica Nacionalne fronte u Francuskoj Marine Le Pen, lider nizozemske Stranke za slobodu Geert Wilders ili zagovornici Brexita, završite tako da osnažujete ljude koje ne želite i posrnete tražeći odgovore. Kada se dešavaju velike i suštinske promjene, uključujući i one ekonomske, morate biti spremni odgovoriti na potrebe ljudi pogođenih tom transformacijom. Europa mora ponovo razmotriti kako će stvoriti konfederalni ili federalni sustav, ali ne smije govoriti “nastavljamo istim putem” jer on može biti opasan.

NACIONAL: Godinama ste bili urednik uglednog ljevičarskog magazina. Što mislite o budućnosti socijaldemokracije u SAD-u i Europi?

Ono što se događalo u SAD-u tijekom proteklih godinu dana vrlo je zanimljivo jer se senator iz Vermonta Bernie Sanders natjecao kao predsjednički kandidat Demokratske stranke, tvrdeći da je demokratski socijalist. Međutim, ono što Sanders smatra demokratskim socijalizmom nije isto za većinu Europljana. Ali mobilizirala se ljevica u SAD-u, što dugo nismo vidjeli. Nije bilo moguće da pobijedi Sanders, ali je mobilizirao ljude. Zato se postavlja pitanje kako tu energiju iskoristiti za oblikovanje Demokratske stranke i cijelog američkog društva. Ja sam za promjene unutar te stranke. Ideja stvaranja nezavisne socijalističke stranke u SAD-u odavno je nestala i nije vrijedna truda. Potreban je izbalansiran napor, uz naglašavanje značaja društvene i ekonomske ravnopravnosti, uz političku demokraciju. Druga stvar je što postoje “ljevica koja uči” i “ljevica koja ne uči”. Ljevica koja ne uči misli da kada kao osamnaestogodišnjak prihvatiš neke ideje, ostatak života trebaš provesti dokazujući da si bio u pravu kada si imao 18. Ali svijet se mijenja. Kada je Jeremy Corbyn izabran za lidera britanske Laburističke stranke, najzanimljiviji tekst o tome sam pročitao u francuskom listu Liberation. Pisalo je da je Corbyn čovjek koji svoje principe nije mijenjao od 1981. Ali svijet se od 1981. promijenio. Ako ste ušli u politiku sa željom da život učinite boljim, morate biti fleksibilni i skloni promjenama.

NACIONAL: Europa je suočena s valom terorizma. Mnogi su skloni to povezati s valom izbjeglica?

Ta demagogija je izuzetno opasna. Uvijek kada se desi izbjeglička kriza, pojave se i teorije o destabilizaciji. Ali problem izbjeglica je i ozbiljno humanitarno pitanje jer je riječ o velikom broju ljudi koji dolaze zbog užasnih razloga. Zbog rata u bivšoj Jugoslaviji dogodili su se valovi izbjeglica, a sada ljudi stižu s Bliskog istoka. Mora se pronaći način kako će se riješiti kriza i omogućiti sigurnost europskog društva, ali i prekinuti ljudsku patnju. Nisam siguran da je ta ravnoteža pronađena. Ne smije se dopustiti da ljudi kao što su Marine Le Pen i Wilders koriste demagogiju za svoje ciljeve. Bit će problema i incidenata, ali ideja da su ti ljudi prijetnja samo zbog toga što su pripadnici jedne religije dio je povijesti koji želimo izbjeći.

Komentiraj

FOTO:Nenad Đorđević
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.