Jedan od najpoznatijih grafičkih dizajnera u svijetu koji nakon uspješne karijere u Jugoslaviji od 1985. radi u New Yorku, za Nacional priča o značenju skrivenih fašističkih simbola koji se mogu vidjeti po našim gradovima, o čemu je održao predavanje na Festivalu tolerancije. Govori i o svom društvenom angažmanu te hrvatskom i američkom društvu

Mirko Ilić, jedan od najpoznatijih grafičkih dizajnera u svijetu, rođen je 1956. u Bijeljini u Bosni i Hercegovini. Ubrzo se preselio u Zagreb, gdje je završio škole i karijeru započeo 1973. radeći za Modru lastu, Omladinski tjednik, Polet i Start. S Igorom Kordejom 1976. osnovao je Novi kvadrat, neformalnu organizaciju crtača stripova. Sudjelovao je u nastanku novog vala, najslavnijeg glazbenog pokreta u Jugoslaviji, radeći omote ploča za Prljavo kazalište, Azru, Bijelo dugme i mnoge druge. Radio je plakate za Teatar &TD, naslovnice hrvatskog političkog tjednika Danas i plakat za jedan od najcjenjenijih jugoslavenskih filmova “Ko to tamo peva”. Stripove je objavljivao u jugoslavenskim strip magazinima, ali i u stranima kao što su Alter Alter, Métal Hurlant, Heavy Metal i Marvelov Epic Illustrated.

Danas živi i radi u New Yorku, u koji se preselio 1985. i vrlo brzo je počeo raditi naslovne stranice magazina Time, New York Timesa, Wall Street Journala i mnogih drugih. Svoju tvrtku za grafički dizajn i 3D animaciju Mirko Ilic Corp osnovao je 1999. i u njoj je još uvijek vrlo aktivan. Ilić je i društveno angažiran, često volonterski radi i sudjeluje u projektima koje smatra društveno korisnima. Zato je i posjetio Zagreb kako bi sudjelovao na Festivalu tolerancije – JFF Zagreb koji je otvoren u kinima Europa i Tuškanac do 15. travnja. Ilić je na Festivalu održao predavanje na temu skrivenih fašističkih simbola u ponedjeljak, a Nacionalovi reporteri imali su priliku razgovarati s njim uoči otvorenja Festivala. Ilić je govorio o svom radu, socijalnom angažmanu, stanju u hrvatskom i američkom društvu, kulturi, politici…

NACIONAL: U ponedjeljak ste održali predavanje na Festivalu tolerancije, a prije toga, 8. ožujka, predstavljene su vaše marke, kuverte i plakat za UN-ovu kampanju HerForShe, u kojoj se promiče rodna ravnopravnost. Zašto ste često socijalno angažirani?

Samim time što sam rođen tamo gdje jesam, mogao sam postati ili političan ili angažiran. Političan bih bio da sam htio stati uz vlast, a angažirani ste ako niste uz vlast i želite nešto mijenjati. Veliki dio mojih stripova su angažirani, moje ilustracije su angažirane. Kad sam došao u Ameriku, počeo sam raditi za razne političke tjednike i dnevnike, što je pomoglo da stvari jače krenu u tom smjeru. Trenutno radim dizajn i za luksuzne hotele, restorane, jahte, kruzere… Međutim, ljudi više obraćaju pažnju na onaj drugi dio mog rada. To me čini sretnim jer dobar dio takvih stvari radim volonterski. Lijepo je znati da mogu raditi nešto besplatno, da bude efektno i dovoljno dobro za obratiti pažnju, a ne da je uvijek “koliko para, toliko muzike”. S druge strane, u New Yorku znaju ako me nazovu za određene stvari, da ih neću odbiti. Tako sam nedavno dobio posao za naslovnu stranu jedne knjige o Siriji. Zvali su me zbog triju razloga. Prvi je što znaju da ću to napraviti, drugi da ih neću tražiti novac i treći da ću po potrebi i sam angažirati još nekog da se volonterski pridruži.

NACIONAL: Na Edukacijskim jutrima govorite o skrivenim fašističkim simbolima koji se mogu vidjeti u našim gradovima. Zašto ih ima tako puno u bivšim komunističkim zemljama?

Komunizam je u tim zemljama u Drugom svjetskom ratu pobijedio fašizam. Ako se netko ne slaže s komunizmom i vraća se u povijesti, logično je da može završiti koketirajući s fašizmom. U svim tim zemljama nakon komunizma pobijedile su stranke koje su mu bile izravna opozicija, što znači da su te vlasti u startu desno orijentirane, a njihovi ekstremi još desnije. Takvi ekstremi su, na žalost, isplivali na površinu prije svega zato što se te zemlje u tranziciji nisu uspjele uklopiti u širu sliku Europe, iako i zapadna Europa ima problema s ekstremistima, ali ne toliko.

NACIONAL: Koji su najčešći skriveni simboli koji se u hrvatskim gradovima mogu vidjeti i tko su autori?

Najčešće se pojavljuje nekoliko simbola. Tu je kopija keltskog križa unutar kojeg je krug, a križ pomalo izlazi iz tog kruga. Pojavljuje se u cijelom svijetu gdje je prepoznat, jedino u zemljama istočne Europe ne znaju što to znači, a oni koji znaju ne ukazuju na to. Postoji i cijela grupa runa skandinavskog porijekla koje ljudi ne prepoznaju, a koje su bile razni simboli njemačkih SS trupa. I povrh toga, relativno su novi brojevi koji vrlo često skrivaju poruke. Na primjer, na gornjem dijelu keltskog križa napišete 19 i onda 88, što znači Heil Hitler, ili 18, što znači Adolf Hitler. Broj 18 predstavlja i poznatu izjavu bijelog rasista o supremaciji bijele rase koja sadržava 18 riječi. Prije tri tjedna na jednom američkom televizijskom programu koji je prilično objektivan, plaća se i pokriva cijelu državu, intervjuirali su volonterku koja radi u kampanji Donalda Trumpa. Na jednoj ruci imala je istetoviran broj 18, a na drugoj 88. Nakon priloga reagirale su sve druge televizijske postaje s pitanjem znaju li što su prikazali. Toga ima i u Americi, ali puno manje nego ovdje, a i na takve pojave se brzo reagira. Problem je u tome što u Hrvatskoj ima sve više i neskrivenih simbola.

  • EKSTREMI SU ISPLIVALI na površinu prije svega zato što se zemlje u tranziciji nisu uspjele uklopiti u širu sliku Europe, iako i zapadna Europa ima problema s ekstremistima’

NACIONAL: Koliko je opasno što javno izgovorene fašističke parole u Hrvatskoj prolaze bez osude vlasti, kao što je bio nedavni slučaj na utakmici Hrvatske i Izraela?

Ja sam grafički dizajner koji dolazi u Hrvatsku održati predavanje o simbolima za koje ovdje ljudi mogu reći da ne znaju što znače. Ovo što me pitate svi znamo što znači. Nemojmo se pretvarati. To je situacija kad vlast zatvori jedno oko zato što im to iz nekog razloga odgovara. Kao kad zatvore oko kad ista ta ekipa napada gej paradu ili Rome. Radi se o huškačima koje je vrlo lako organizirati. Pojedine strukture na vlasti mogu ih lako mobilizirati bilo kad. Oni u pet minuta mogu biti ispred zgrade u kojoj se nalazimo i početi demonstrirati ako nekome to paše. Jedino što im nedostaje su uniforme, ali vidim da su i njih nedavno počeli dobivati.

To je opasno za hrvatsko društvo. U trenu kad imate moralnu i ekonomsku krizu, kad mladi ne mogu dobiti posao, nemaju novac, a imaju potrebu pripadati nekome, tada moraju potražiti neko “pleme”. Ako u sebi imaju malo agresivnosti, neće se pridružiti nekom hipi pokretu nego huškačima.

Slično se događa s Trumpom u Americi, koji okuplja mlade bijelce u beznađu pričama da bi im bilo bolje bez Meksikanaca, crnaca… Vrlo ih je lako okrenuti na tu stranu. Slično se mobiliziraju teroristi. Ako ste kriminalac i netko vam dade moralno ili, još bolje, religiozno opravdanje, postajete glavni bombaš u ISIL-u. Pogledajte biografije terorista, svi su bili kriminalci i onda su našli svjetlo i razlog postojanja. Njihovo ludilo je dobilo logično objašnjenje. U hrvatskom slučaju kriminalci i razbojnici kad budu nekoga tukli i maltretirali, radit će to u ime naroda i Boga. Ludilo s vlašću koje žmiri na jedno oko, dobiva logično objašnjenje i opravdanje.

NACIONAL: Vratimo se spomenutoj utakmici, kako bi se takav slučaj razvijao u Americi?

Čudno je što imate Ministarstvo obrazovanja i sporta. Čudno je da se vlast miješa u sport, osim ako se radi o fiskulturi u školama. Tu nastaje problem nogometnih navijača zato što je u Hrvatskoj sport ispolitiziran. Pobjede državnih reprezentacija prikazuju se kao osvojene bitke, nastavci ratova. U Americi je sport privatna stvar, klubovi i stadioni su privatni. Kod vas su državni. Kada bi se dogodio ispad kakav se nedavno desio na utakmici u Osijeku, sponzori bi sutradan raskinuli suradnju i nijedna televizija ih više ne bi prenosila. Klub ili reprezentacija tada bi sami morali dovesti u red svoje navijače. Ali ako ne ovisite o prodaji karata jer ćete dobiti novac iz državnog proračuna, onda vam se fućka.

NACIONAL: Koliko je zbog državnog financiranja ispolitizirana i kultura u Hrvatskoj?

Dolazim iz Amerike koja nema i nikad nije imala ministarstvo kulture. Kultura se financira samostalno. Ovisiti o ministarstvu kulture je vrlo čudno.

Uzmite primjer crnog vala u jugoslavenskom filmu. Filmovi te struje bili su najuspješniji, a kritizirali su sistem i državu. U njih se najmanje uložilo i sve su činili da ih zaustave, a oni su bili najbolji. Trebalo bi se u Hrvatskoj drugačije početi razmišljati, a ne da ostanete sredina u kojoj se morate priljubiti uz vlast da biste opstali, osobito ako se radi o redateljima ili umjetnicima. Ministarstvo dade neki novac umjetniku da on kao nešto radi. Zato se i događa da imate umjetnike za koje nitko ne zna izvan granica Hrvatske.

NACIONAL: Jesu li stoga na udaru i mediji koji su kritični prema vlasti i je li zato i Ministarstvo kulture ukinulo financiranje neprofitnih medija?

Oni misle da će kontrolirati neprofitne medije jer im ne daju novac, ali ih neće zaustaviti. Počet će dobivati novac od Europske unije ili će se početi ponavljati tužni događaji da njemački dokumentarni filmovi progovaraju o hrvatskom neofašizmu.

NACIONAL: Koliko je u vrijeme vaše mladosti bilo opasno kritizirati vlast?

I je i nije. Trebali ste biti jako glupi da završite u zatvoru. Problem su bili oni koji vam ne bi dali posao jer su se bojali problema s vlastima. Postoji nešto, o čemu ljudi često ne govore, a to je zabrana javnog nastupa. Meni su je htjeli uvaliti. Tada je direktor Teatra ITD Slobodan Šembera rekao da, po njemu, ja radim dobre plakate i da će mi otkazati suradnju kad počnem raditi loše. I to je bio kraj. Da je Šembera bio nekakav poltron i rekao da je poslušao nadređene, odjednom bih počeo gubiti poslove. Ali treba napomenuti da vlast u to vrijeme i nije bila tako moćna, postajala je višeslojna. Uvijek bi netko iz vlasti rekao: “Ma pusti djecu da se igraju.”

Vlast ste kritizirali tako da je sve što smo radili bilo dvoslojno. Sve je bilo posloženo kao u starom vicu, kad se Rom u Jugoslaviji na ulici glasno žali da ništa u državi ne valja, zbog čega ga privedu u policijsku postaju. Tamo ga upita inspektor zašto se žali i koga to proziva. Rom mu odgovori da je Hitler kriv za sve. Inspektor mu kaže da može ići, a Rom se okrene i pita ga: “A što si ti mislio, tko je kriv?”

Sjećam se kad smo radili omotnicu albuma „Heroj ulice” Prljavog kazališta. U to vrijeme nije se smjelo na ilustracijama prikazivati policajca u uniformi. Tako je izbila najveća frka zato što imamo na naslovnici policajca s cvijećem. Nitko iz vlasti nije primijetio da je na toj naslovnici prikazano da je na satu prošlo 12 sati za pet minuta i da je na stražnjoj strani omota noć, a da policajac još uvijek čeka.

NACIONAL: Lani je vaših 38 radova uvršteno u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku, među njima su naslovnice albuma Prljavog kazališta, Azre, kao i filmski plakati i slični radovi iz 70-ih i 80-ih godina. Kako doživljavate to što je vaše radove priznao Zapad kojem ste u to vrijeme stremili i doživljavali ga kao uzor?

Prije toga održana je i izložba punka u Londonu i naslovnica Prljavog kazališta bila je na zidu s naslovnicama grupa poput The Clash, Sex Pistols, Dead Kennedys… Možda će zvučati neuvjerljivo, ali nisam radio te omote sa svrhom da budu izloženi u MoMA-i, tada nisam ni znao točno što je to. Mene su ti radovi jako veselili i lijepo je što su još uvijek živi, ali to mi nije bio cilj.

  • ‘KAD JE MORALNA I EKONOMSKA KRIZA, ako u sebi imaju malo agresivnosti, mladi moraju potražiti neko ‘pleme’. A neće se pridružiti nekom hipi pokretu nego huškačima’

Da se malo našalim, kad slikar završi u MoMA-i, cijene njegovih radova rastu. Ali kad tamo završe radovi dizajnera, klijenti pomisle da će im naplaćivati još više. Htio bih dodati da sam pomogao još nekim umjetnicima oko izložbi u MoMA-i. Radi se o mojim prijateljima i bivšim suradnicima kao što su Mihajlo Arsovski, Igor Kordej i Ivan Picelj. Mi smo u to vrijeme bili nekontrolirani čak i za američke standarde, samo što nisu znali da postojimo.

NACIONAL: Spomenuli ste jednom prilikom da dobrih dizajnera ima u svim državama bivše Jugoslavije, ali da hrvatski dizajneri malo prednjače. Isto tako spomenuli ste i da Hrvatska ima i jaku alternativnu dizajnersku scenu. O kome se radi i koliko se hrvatski dizajn može danas mjeriti sa svjetskim?

Pratim kulturu i znam da je to što se događa u dizajnu i artu na izuzetno visokom nivou te je to nešto što Hrvatska može izvoziti. Problem je u tome što ne ulažete u ljude koji mogu biti dugoročna investicija. Zato nije neobično da se u Hrvatskoj ulaže u filmove za koje se zna da neće uspjeti, ali se u njih ulaže jer su politički podobni.

NACIONAL: Kažete da još uvijek birate s kim ćete raditi, da vam je važan proizvod za koji radite “omot”. Koliko je teško s takvim stavom opstati u New Yorku, samom centru kapitalizma?

Užasno je teško, ali imam stav. U mom studiju nas je troje, uključujući i mene. Moram biti pažljiv što ću birati. S obzirom na to da ne moram isplaćivati puno plaća i zarađivati ogroman novac, ne moram se družiti i biti na sastancima koji mi se ne sviđaju. Ne moram raditi ono što mi se ne sviđa, što ne znači da me to materijalno ne košta, ali za sada mi je bilo dobro.

Kao što je rekao Branimir Štulić: “Prokleta mogućnost izbora mora da postoji.” Na svom stolu imam papir na kojem piše “ne”. Ako tijekom razgovora s klijentom stvari krenu u smjeru koji mi se ne sviđa, ja pred njega pomalo guram taj papir. U nekoliko magazina u Americi je pisalo da sam poznat po tome što sam davao otkaze klijentima. Kad mi pukne film, vratim im sve natrag, dam im adresu drugog dizajnera. Ja sam star i umoran, imam minimalni broj dana pred sobom i ne da mi se trošiti vrijeme na gluposti.

NACIONAL: Koja je tajna vaše brze afirmacije u Americi, odmah po dolasku počeli ste raditi ilustracije za New York Times i Times?

Pitali su Wima Wendersa, uspješnog redatelja, je li imao sreće u karijeri. On je rekao da, ali se sreća čudnovato dogodi samo talentiranima. Moja tajna je u tome što sam bio izuzetno talentiran, a i skromnost mi je jedina mana, inače bih bio savršen.

NACIONAL: Kako doživljavate predizbornu kampanju u Americi, kakve izglede ima Bernie Sanders i može li, ako bude izabran za predsjednika, zaista umanjiti ili spriječiti utjecaj najbogatijih na američku vladu?

Neće biti izabran. Pobijedit će Hillary Clinton ili Paul Ryan. Drago mi je da Amerika ima Trumpa, to pokazuje i da velika zemlja nije imuna na gluposti. Sanders nema šanse zato što govori vrlo pošteno i točno, a to ne prolazi.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vam je draža panika od toga što će vam netko reći za vaš rad, nego osjećati se sigurno. Bojite li se i sada što će ljudi misliti o vašem radu?

Kad nešto radiš i kad osjetiš adrenalin, misliš da nećeš stići, hvata te panika, to je sjajno. Imam to i danas. Picasso je radio odličnu stvar. Kada bi bio na sigurnom terenu, odustao bi od toga i krenuo ispočetka. Trenutno radim na vizualnom konceptu za kruzer, velik kao dva bloka zgrada, a spomenuli ste da sam radio poštanske marke. Pa nije li to izazov?

NACIONAL: Prošlog petka na blogu ste objavili sliku s Jeanom Giraudom Moebiusom iz mladih dana, kada ste stopiranjem putovali po Europi. Kako je izgledao susret s Giraudom i kako je bilo u to vrijeme putovati zapadnom Europom s crvenim pasošem?

Bilo je teško dobiti posao, ali nije bio problem putovati. Dobro, nisam imao ni novca pa sam putovao autostopom. Bilo je to predivno iskustvo. Giraud je tada izdao strip album naziva „Chihuahua Pearl” iz serijala o „Poručniku Blueberryju”, a na naslovnici je bila žena s cigarom među zubima. Pričali smo o svemu i svačemu i na kraju druženja pitao sam ga zašto je kopirao ženu s ružom u ustima koja je bila na zadnjoj strani jednog francuskog magazina prije tri godine. On me pogledao i rekao: “Nakon što mi je izdavač odbio četiri prethodne naslovnice, sad mi je došao kreten iz Jugoslavije da mi kaže kako sam kopirao sliku. Pa kako si otkrio?” Ja sam mu odgovorio da sam i sam zapamtio tu sliku jer mi se jako svidjela. Kasnije mi je pomogao da objavim neke radove u francuskoj strip antologiji Métal Hurlantu, a nakon susreta darovao mi je grafiku.

NACIONAL: Strip je imao veliki utjecaj na vaš profesionalni razvoj, žalite li što danas nije toliko popularan?

Strip koji ima vrijednost postoji i danas i ima svoju publiku. Jedino su se komercijalni stripovi pretvorili u scenarije za loše filmove.

NACIONAL: Zašto često ističete važnost vašeg pro bono rada u mladosti?

Sve što sam radio besplatno i polubesplatno, radio sam kao da me plaćaju jer sam to doživljavao kao investiciju u sebe. Svađao sam se sa sistemom, već sam se s 18 godina navlačio s vlastima. Smatram da se u pro bono institucijama stvaraju najbolji političari, stručnjaci, umjetnici… Jer ako netko ima strast i želju raditi besplatno, obrazovat će se veoma brzo i neće razmišljati koliko je radio i koliko je to naplatio. Vlast se uvijek boji takvih jer ih ne može kontrolirati.

Komentiraj