Jedna od najcjenjenijih glumica na Balkanu za Nacional je otkrila zašto se prihvatila režije filma ‘Dobra žena’ koji će hrvatska publika moći vidjeti i na Motovun Film Festivalu te zašto ju je privukla priča o strašnom zločinu specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni nad muslimanskim civilima u Srebrenici

Mirjana Karanović, jedna od najcjenjenijih glumica na Balkanu, koja je debitirala još davne 1980. u filmu “Petrijin venac” Srđana Karanovića te do danas ostvarila niz zapaženih i nagrađivanih filmskih i kazališnih uloga, ostvarila je ove godine svoj redateljski debi. Film “Dobra žena”, za koji je sa Stevanom Filipovićem i Darkom Lungulovom napisala scenarij, premijerno je prikazan na prestižnom američkom filmskom festivalu Sundance, dok je u Beogradu prikazan na Festu u veljači ove godine. Mirjanu Karanović privukla je zapravo priča o strašnom zločinu specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni nad muslimanskim civilima, počinjenom tijekom rata u okolici Srebrenice, te je središnji lik njezina filma žena (koju ona i glumi) koja nakon 30 godina braka sazna da je njezin suprug bio u Škorpionima te je prisiljena donijeti odluku treba li nastaviti život kao i do sada, skrivajući istinu od sebe same, ili ostaviti svoj dosadašnji život i započeti jedno novo poglavlje. Film će u Hrvatskoj premijerno biti prikazan na Pulskom filmskom festivalu, a potom i na Motovun Film Festivalu krajem srpnja ove godine. U razgovoru za Nacional Mirjana Karanović ispričala je zašto se odlučila na filmsku režiju i kako je uopće došlo do te priče, zašto ju je ta tema uopće potakla, zašto misli da se zločini iz naše prošlosti još uvijek spremaju “pod tepih” te kako, kao poznata borkinja za ljudska prava, danas ocjenjuje ljudska prava u Srbiji, Hrvatskoj i u svijetu.

NACIONAL: Koliko je potrebno samopouzdanja da jedna glumica poput vas odluči režirati film u kojem i sama glumi glavnu ulogu?

Uvijek sam do sada pratila nečije ideje i trudila se pridonijeti nečijoj priči. Volim biti dio tima, volim razgovarati i istraživati mogućnosti. Mislim da se kroz dijalog osvijetle mnoge dobre i loše strane nekog koncepta ili ideje. Ali nikada nisam mislila da bih ja mogla biti pokretač, oslonac i vođa neke ekipe. Sada sam to napravila jer sam željela da priču, koja mi se tako dugo motala po mislima, ispričam onako kako ja to vidim i zamišljam. To mi je bilo važno. Nisam od samog početka rada na “Dobroj ženi” znala da ću režirati, ali u jednom trenutku shvatila sam da ako netko drugi to bude radio, bit ću najveći gnjavator tom redatelju bit će gotovo nesnošljivo raditi sa mnom. Zato sam odlučila preuzeti odgovornost i sama sam se prihvatiti režije.

  • ‘SADA JE NA DJELU TO da su četnici trenutačno u Srbiji postavljeni kao pozitivci, a komunisti su bili zlikovci. To se ponavlja i gura pod tepih te nije pitanje samo aktualne vlasti’

NACIONAL: Film “Dobra žena” je svjetsku premijeru imao na prestižnom Sundance Film Festivalu u Americi, a kod kuće na Festu u Beogradu. Kako je reagirala američka publika, a kako domaća?

Koliko sam vidjela, reakcije su bile slične, vrlo emotivne. Ono što razlikuje publiku u Americi i Srbiji jest što tamo ljudi žele pričati o filmu. Postavljaju pitanja i iznose naglas svoje mišljenje. Kod nas to nije slučaj. Znam da su moji prijatelji oduševljeni filmom i to su mi i rekli, ali mene je zanimala reakcija ljudi koje ne poznajem. Zato sam i organizirala malu turneju filma po Srbiji s razgovorima poslije projekcija. Ljudi su uglavnom ili potreseni pričom i ne mogu razgovarati ili jednostavno ne znaju što da kažu ili pitaju. Prilazili su mi tek kasnije kada je službeni dio bio gotov i govorili mi svoje dojmove. Čula sam i krajnje negativne reakcije na svoj film i sa svima sam razgovarala. Nemam dojam da sam te ljude uvjerila, ali barem smo razgovarali. I slušali jedni druge. Za mene je to bio napredak.

NACIONAL: Tekst po kojem ste snimili film napisali ste sa Stevanom Filipovićem i Darkom Lungulovom, a govori o vrlo škakljivoj temi prešućivanja zločina. Zašto vas je baš ta tema privukla?

Zanimala me je tema moralne dileme kroz koju prolazi moja junakinja. Mislim da tu dilemu imaju ili su je imali mnogi ljudi u mojoj zemlji. A to je: kome biti odan i lojalan? Svojoj obitelji, naciji ili se voditi ljudskim ili božanskim principima dobra i zla. Tu je također meni važna tema šutnje i stajanja po strani dok su se u blizini dešavale strašne stvari. Meni je 90-ih godina bilo potpuno neshvatljivo da sa svih strana stižu vijesti o ubijanju, razaranju, a većina se trudi da “samo živi svoj život”. “To nema nikakve veze sa mnom” i “Što ja tu mogu napraviti” bile su rečenice koje su me potpuno izluđivale. Tada to nisam razumjela i bila sam ljuta. Sada sam pokušala shvatiti. Stavila sam svoju junakinju u situaciju u kojoj je prinuđena sagledati svoju odgovornost i donijeti odluku. To nije lako, ali mislim da je neizbježno. To je pitanje života, budućnosti ili smrti. Fizičke ili duhovne, svejedno. Ona je svojom šutnjom i ne miješanjem omogućila svom suprugu iluziju o ispravnom i sretnom životu.

NACIONAL: U posljednjem intervjuu koji ste dali Nacionalu prije dvije godine izjavili ste da je “puno zdravije razgovarati, svađati se, urlati i sukobljavati mišljenja, nego potegnuti oružje”. Postoji li, po vašem mišljenju, dijalog u današnjem društvu ili se još uvijek češće poseže za oružjem?

U Srbiji se oružje, pored mafijaških obračuna, najviše poteže na žene. Skoro svakog drugog dana neka žena strada od ruke svog supruga, zaručnika, oca ili susjeda. Vijesti koje čitam su zastrašujuće i govore mnogo o psihičkom stanju ljudi. I dalje mislim da je razgovor jedini način da se sagledaju i riješe problemi. Problem je što ljudi nemaju strpljenja i povjerenja da probleme rješavaju dijalogom i kompromisima.

NACIONAL: Je li po vama dijalog na Balkanu evoluirao nakon posljednjih ratnih sukoba pa se stvari jednostavnije rješavaju ili je još previše neispričanih priča iz prošlosti koje se nisu raščistile i zbog kojih pati dijalog, a potom i sami ljudi?

Ne znam. Neki put mi se učini da smo napredovali, ali ima tako mnogo situacija koje govore suprotno. Ipak, mislim da nam u budućnosti ne preostaje ništa drugo nego da živimo jedni pored drugih. Hoćemo li živjeti mirno ili ćemo, kao devedesetih, dozvoliti da nas uvuku u mržnju i agresiju, to je nešto o čemu će, tako mi se čini, najviše odlučivati moćniji od nas na svjetskoj političkoj sceni. Da se pitamo samo mi, mislim da rat ne bi nikada prestao.

NACIONAL: Glavni ženski lik u filmu treba donijeti vrlo tešku odluku te odlučiti hoće li nastaviti živjeti sa suprugom koji je u ratu počinio ratni zločin ili će nešto poduzeti po tom pitanju. Koliko je, po vašem mišljenju, to “čuvanje istine” sukob koji zapravo tinja godinama dok ne izrodi neko novo zlo?

Mi smo svi svjedoci toga koliko to guranje određenih tema pod tepih nije donijelo ništa dobro u povijesti naroda na Balkanu. To je jedna vrlo česta osobina ljudi, da traže trenutno lakše rješenje, a to rješenje je: hajde da sve zaboravimo i da ne razgovaramo o tome. To je možda održivo u društvima koja jako dugo žive u nekim stabilnim okolnostima, bez velikih turbulencija, sukoba, nesporazuma i krvoprolića, ali mi se čini da se na ovim prostorima toliko toga događalo o čemu se u povijesti nije puno pričalo, a uglavnom je ovisilo o tome tko je na vlasti i koja će se verzija neke istine postaviti kao apsolutna.

NACIONAL: Hoćete reći da zapravo nikome tko je u nekom momentu bio na vlasti nije bilo u interesu da se ispriča prava istina pa su svi to pospremali pod tepih?

Tako je. Uvijek se to bile crno – bijele slike. Poslije drugog svjetskog rata partizani su bili apsolutno pozitivni likovi. Ostali su bili negativci. Mislim na sve ostale koji su se borili ili bili u tim borbama, što je razumljivo s obzirom na to da je Tito bio na savezničkoj strani i s obzirom na činjenicu da povijest pišu pobjednici. Dok sam ja išla u školu, nisam imala pojma o tome što se zapravo događalo i da je bilo zločina komunističke partije i da su oni odgovorni za mnoge nesretne sudbine. Sada je na djelu to da su četnici trenutno u Srbiji postavljeni kao pozitivci, a komunisti su bili zlikovci. To je nešto što se ponavlja i gura se pod tepih.

NACIONAL: Je li to možda odraz stanja svijesti aktualne vlasti u Srbiji danas?

Nije to pitanje aktualne vlasti. Svatko želi imati taj neki svoj imidž. Ja na to gledam kao na neku predstavu koju zapravo vlast koristi da bi stekla određene simpatije i da bi uspostavila neki svoj kriterij da bude mjerilo svega. Raskinuli smo s jednim i sada uspostavljamo nešto drugo, ali to je prividno i drugačije i ako malo bolje razmisliš, ima puno sličnosti s onim što je bilo. Jednom i u drugom je slično to što zapravo ne postoji tolerancija i ne postoje slobodna rasprava i dijalog pa se sve rješava silom ili apsolutnim mišljenjem. Puno je lakše kada ti, kao običan građanin, samo mahneš rukom i pristaneš na sve to. Nemam ništa protiv da se ljudi tako ponašaju kada je sve u redu i kada je mir, ali kada se događaju loše stvari kao što su rat, razaranje i ubojstva, ta šutnja je pitanje osobne odgovornosti. U vrijeme kada se krv prolijeva ne možeš samo sjediti kod kuće i reći da to nije tvoja stvar.

NACIONAL: Jeste li i sami bili u prilici tijekom života donositi tako velike i važne odluke kao žena koju glumite u filmu “Dobra žena”?

Ta Milena, koja je glavna junakinja, nikada u životu zapravo nije donosila velike odluke. Gotovo uopće nije donosila odluke, tako da je priča u kojoj se ona našla, a koju sam ispričala, jedna ogromna stvar. Ja sam se s raznim pitanjima u svom životu suočavala, kao i nekim odlukama, gotovo u trenutku u kojem su mi se događale, zato mislim da nikada nisam ni došla do toga da zapravo donosim neke velike i sudbonosne odluke. Uvijek sam donosila odluke koje su me vodile na određene staze. Neki put bih shvatila da sam pogriješila pa bih se vraćala, ali nikada nisam sebi dozvolila da budem pasivna. Zato je moj život potpuno drugačiji od njenog.

  • ‘SVI SMO SVJEDOCI TOGA koliko to guranje pod tepih nije donijelo ništa dobro na Balkanu. To je česta osobina ljudi, da traže lakše rješenje: hajde da sve zaboravimo i ne razgovaramo o tome’

NACIONAL: Je li bilo negativnih reakcija nakon beogradske premijere zbog same teme filma? Je li vas netko prozvao zbog otvaranja bolne prošlosti?

Zapravo nisam doživjela još uvijek nikakvu analizu svog filma od kritike. Ne znam zašto.

NACIONAL: Kako je to moguće? Ipak ste vi eminentna glumica kojoj je to redateljski debi.

Dobila sam samo jednu kritiku od Dubravke Lakić koja je bila jako pozitivna, ali nije bilo neke rasprave. Čak sam i putovala po Srbiji i razgovarala s ljudima. Očekivala sam puno burniju raspravu nakon prikazivanja filma. Očekivala sam pitanja i razgovor, ali suočila sam se s tim da je ljudima neugodno nakon što pogledaju film. Ili imaju previše emocija ili zapravo ne žele o tome diskutirati. Ono što su bile pojedinačne negativne reakcije i razmišljanja, više je bila zadata, grčevita borba tih osoba da postave stvari i život onako kako ga oni zamišljaju. I to pod svaku cijenu. Jedan muškarac me je pitao znam li ja da je ta snimka ubojstva koje su počinili Škorpioni, lažna snimka i da je sve montirano i da su zapravo svi ti ljudi živi. To je toliko apsurdno! Cijela ta ideja da bi to netko mogao montirati i da se onda ti isti ljudi više nikada nigdje ne pojave i kažu da je to istina. Taj čovjek, koji mi je to rekao, nekako je u sebi pronašao način da zapravo u svome životu ne odustane od nečega što si je zacrtao, a to je da se to uopće nije ni dogodilo. Mnogim ljudima je lakše ne da žive u toj šutnji, već u toj ideji da se zapravo sve to o čemu se priča nije ni dogodilo.

NACIONAL: Znači, snimke koje se pojavljuju u filmu su dokumentarne snimke koje prikazuju zločin koji se stvarno dogodio?

Da, to su prave snimke; 2005. su se pojavile snimke ubojstva petorice muslimanskih civila na teritoriju Srebrenice, odnosno u okolici Srebrenice. To je jedan jezivi dokument o ubojstvu. Vidjela sam te snimke koje su prikazali na televiziji u Srbiji. To je zapravo bilo prvi put da su ljudi u Srbiji vidjeli što se zapravo događalo i bilo je toliko jezivo da nisam to mogla godinama maknuti iz svoje glave. Stalno me to proganjalo. Proganjalo me kako su se ti ljudi osjećali, o čemu su razmišljali. Prvo sam razmišljala o tome kako se osjećaju majke i obitelji tih ljudi koji su ubijeni. Onda o tome kako bi se osjećala neka žena, majka, sestra, prijateljica osoba koje su počinile to ubojstvo i koje žive u Srbiji i kojima su ti ljudi dio obitelji. Počela sam razmišljati o tome kako bih se ja osjećala da vidim da je netko tko mi je blizak, a koga znam na jedan potpuno drugačiji način, ubio drugu osobu? U jednom trenutku sam pomislila da bi to bio odličan film jer je u pitanju jedna velika ljudska dilema i drama. Shvatila sam da nitko neće o tome pisati i rekla sam samoj sebi da pokušam nešto. Tako je sve počelo. Prvu verziju scenarija poslala sam Mirku Kovaču jer me zanimalo što misli o tome i bi li radio sa mnom. Tada je bio zauzet oko nekog scenarija sa Zrinkom Ogrestom, ali me podržao i rekao da misli da je to jako dobro i da je u pitanju jako zanimljiva priča. Dao mi je par dobrih komentara i predložio da pronađem nekog mladog redatelja ili scenarista te se udružimo i spojimo naše energije. Tako je počela moja suradnja sa Stevanom Filipovićem s kojim sam radila na scenariju i tako je sve krenulo.

NACIONAL: Film “Dobra žena” nastao je u koprodukciji Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. To je jedan od modela kojemu sve češće pristupaju filmaši s ovih prostora. Kakva su vaša iskustva po tom pitanju?

To je nešto što je jako dobar obrazac za suradnju. Razumijem da pojedini fondovi s Balkana žele reciprocitet u ulaganjima u kinematografije drugih država i mislim da bi svi trebali malo više poraditi na tome. Nama u Srbiji nedostaje određena redovnost u tim natječajima koji se objavljuju za financiranje projekata. S obzirom na to koliko ih imamo sada, mislim da bi ta suradnja trebala biti još veća. I ovo što imamo je veliko i dragocjeno. Daje nekakvu sigurnost da ipak postoje neke veze koje nisu skroz raskinute.

NACIONAL: Osim što vas mnogi smatraju najboljom glumicom Balkana, poznati ste i kao velika borkinja za ljudska prava. Kako biste ocijenili ljudska prava danas u Srbiji, a kako u Hrvatskoj i općenito u Europi?

Mislim da je vrijeme u kojem živimo jako loše vrijeme za individualna ljudska prava. Prije svega je tu pitanje globalne opasnosti od terorizma, a potom i velika izbjeglička kriza. Čini mi se da je pitanje ljudskih prava otišlo u drugi, pa i treći plan. One države i ona društva koji su uspjeli do sada postaviti neke kriterije i pravila i koji su izgradili neke navike da se ta pravila poštuju, oni bolje funkcioniraju. Međutim, zemlje kao što su Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, koje tek trebaju razviti tu kulturu tolerancije i borbe za ljudska prava, stagniraju jer su okupirane svim ostalim problemima. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji se gotovo više uopće ne razgovara o ljudskim pravima. Nekako je to otišlo u drugi plan. Danas funkcionira taj jedan jezivi nametnuti sistem vrijednosti koji mi se čini da je okupirao čitav svijet, a pogotovo tako malu zemlju kao što je Srbija. To je ta neka površnost. Jedan ogroman čulni fast food gdje se više ide za tim da se izazovu senzacije za čula, nego što se provociraju mozak ili duh. Zapravo je to jedno furiozno gaženje po svemu. Spasit ćete se jedino ako se sklonite u stranu i učinite sebe nevidljivima, a za to što radite i kako živite će možda jednom doći vrijeme kada će nekome nešto značiti. Mislim da su se danas vrijednosti u koje sam ja vjerovala i koje su bile neko mjerilo, povukle i sakrile, a na površinu su izbili neki senzacionalistički događaji koji ostaju u sjećanju pet minuta, nakon čega nam serviraju nešto novo.

Komentiraj


FOTO:MIHAJLO MILOVANOVIĆ I THIS&THAT PRODUCTION
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.