U postavu multimedijalne izložbe ‘Politika’ svjetski poznatog ilustratora i strip crtača, u Muzeju za umjetnost i obrt izloženo je oko 60 naslovnica Obzora, ali i ilustracija iz američkih tiskovina kojima je tema politika. U intervjuu priča o načinu rada, inspiraciji te dostignućima svoje generacije

četvrtak, 28. siječnja, u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je multimedijalna izložba “Politika” poznatog ilustratora i strip crtača Milana Trenca koji je karijeru započeo u studentskim glasilima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Studentskom listu i Poletu, a od 1985. do 1991. bio je glavni ilustrator magazina Start. Svoj talent potvrdio je i u Americi, u kojoj je proveo više od trinaest godina. Prvu šansu, čim je stigao u New York, dobio je u The New York Times Books Review, a onda je nastavio uspješno objavljivati u svim uglednim američkim novinama, od New York Timesa, Wall Street Journala, Timea, Forbesa, Washington Posta, Fortunea do Business Weeka, u kojima su njegove ilustracije često bile na naslovnim stranicama. Hollywoodsku slavu stekao je slikovnicom “Noć u muzeju” koja je postala predložak za svjetski poznati filmski hit iz 2006., s Benom Stillerom u glavnoj ulozi.

U Hrvatsku se s obitelji vratio 2005. i otada je radio kao ilustrator za tjednik Globus, a od 2014. i za Obzor Večernjeg lista, dok je istovremeno i dalje surađivao sa svjetskim izdavačima. Marljivo je radio i na ostalim multimedijalnim projektima, poput kazališne predstave “Emil i detektivi” u ZKM-u ili dječje zabavno-obrazovno-znanstvene serije “Šareni vremeplov” HTV-a, čiji su glavni likovi dinosaur Dinko i robot Robi također dio postava ove izložbe. Trenutno je zaokupljen filmom “Ribanje i ribarsko prigovaranje” za koji je napisao scenarij i koji bi se trebao početi snimati sljedećeg ljeta. U dinamičnom postavu izloženo je oko 60 naslovnica Obzora, ali i ilustracija iz američkih tiskovina kojima je, naravno, tema politika. Publici će sigurno biti zanimljiva naslovnica objavljena u povodu terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdoa, ili ona koja ilustrira poplave u Slavoniji, svastiku na Poljudu ili pak vozni park vlade. O načinu rada, inspiraciji koja dolazi odjednom i podsvjesno te dostignućima svoje generacije, Trenc je razgovarao s novinarkom Nacionala dan nakon otvorenja izložbe koja je otvorena do 28. veljače.

NACIONAL: Na izložbi su predstavljene relativno nedavno nastale ilustracije koje se bave političkom situacijom ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Koje su njene glavne teme?

Da, točno, to su ilustracije nastale posljednjih pet, šest godina. One oslikavaju situaciju neposredno prije dolaska SDP-a na vlast. Taj cijeli ciklus počeo je zapravo s Ivom Sanaderom, kojeg sam i ispratio prilikom njegova odlaska s vlasti.

NACIONAL: Sanader je bio neiscrpna inspiracija, gotovo da je bio dostojan nasljednik Franje Tuđmana.

Apsolutno, bio je neiscrpna inspiracija. Htio sam izložiti tri rada na njegovu temu, a na kraju smo izložili dva. Taj čovjek nas je sve zaista razočarao. Djelovao je uglađeno i civilizirano, no ipak je na kraju ispao lopov. I onda je uslijedilo razdoblje Milanovićeve vlade.

NACIONAL: Inspiracija vam ni za vrijeme te vlade nije ponestala. Može li se reći da ste ironičnim odmakom izjednačavali dvije stranke koje su se borile za vlast?

Da, zato što ja ne tajim svoje političke stavove. Definitivno sam lijevo orijentiran i sve to vrijeme osjećao sam da me je zapravo izdala ta moja lijeva opcija koja je došla na vlast jer nisam osjećao da je to ljevica koja funkcionira kako treba. I onda sam odstupio korak unatrag i s te daljine ih počeo promatrati. To se i vidi iz mojih ilustracija, shvatio sam da su to dvije vrlo slične stranke, od kojih jedna sebe zove lijevo, a druga desno. A sad – to što je desna još gora – meni nije argument. Ja želim imati nešto što je bolje. Jako sam ljut na političare posljednje četiri godine. Ne znam sjećaš li se one priče s outsourcingom čistačica? To je katastrofa. To je napad na srž društva. Nas su te i takve tete odgajale. I onda je nastupila socijalna bezosjećajnost koja je vladala tolike godine. Ljevica se ponašala u stilu mi smo za biznis, malo neoliberalni. Ja sam ljut na ljevicu. Četiri godine bila je na vlasti, četiri godine nije ništa napravila. Doveli su čovjeka iz Amerike da im vodi kampanju! Pa kaj smo mi budale? Kaj oni nemaju svoj program, zar im mora doći netko iz Amerike da im kaže što da rade? I sad se čude ovima. Meni su išli na živce Milanovićevi predizborni govori u kojima me plašio kakav će biti Karamarko. On će biti kakav će biti, a za četiri godine možda će opet na vlasti biti lijevi. Ja bih volio znati kakvi će oni biti. Što će oni napraviti drugačije.

NACIONAL: Osim što je politički provokativna, ova izložba je i izuzetno likovno zanimljiva jer novinske ilustracije povećane na velike dimenzije funkcioniraju kao vrhunske grafike u tom prostoru. Jeste li se iznenadili time kako izgledaju tako velike?

Nisam se iznenadio jer ih ja i radim kompjutorski, a tada stalno uvećavam neke dijelove i u mojoj glavi su te ilustracije zapravo velike. Veliki broj detalja u toj dimenziji ne može se reproducirati u novinama. Ovo je bila prava prilika da pokažem kakve one zapravo jesu. Ono što izlazi u novinama zapravo je tek informacija, odnosno skica moje zamisli, što je zapravo jedna digitalna datoteka.

  • ‘VJERUJEM U TO DA SE nije dogodio zločinac Milošević, da nije kolabirao istočni blok, Jugoslavija bi se možda malo po malo demokratizirala i možda postala normalna zemlja’

NACIONAL: Vaše ilustracije uvijek su komentar jedne teme u koju morate duboko ući kako biste je mogli likovno izraziti. Kako izgleda taj proces?

Ja to radim već tako dugo, bojim se brojati, ali preko trideset godina. Interesantno je to što je u tom dugom razdoblju sigurno došlo do promjene načina osmišljavanja vizualizacije teme. Posljednjih nekoliko godina taj proces je sve manje svjestan, a sve više podsvjestan. Prva ideja kada dobijem temu, pojavi se odjednom i vjerojatno mi je mozak već tako treniran da ilustracija samo izroni iz podsvijesti.

NACIONAL: Jedna ilustracija s izložbe koja se zove ‘’Gordijski čvor’’, u kojoj su spleteni Tomislav Karamarko, Zoran Milanović i Božo Petrov, a kraj njih je mač koji bi to trebao razriješiti, komentar je na hrvatsku treću opciju. Koliko je ona slična onoj američkoj?

Hrvatska treća opcija bila je bitno drugačija od američke zato što je američka imala program, ideje i rješenje. Hrvatska treća opcija, odnosno Most, verbalizirala je naše nezadovoljstvo koje je postojalo prije izbora. Nije nam se sviđao Karamarko i nije nam se sviđao Milanović. I nismo znali što ćemo uraditi. Oni su nas doveli u situaciju da svaki sjedi na čelu svoje partije, u kojoj ne postoji unutarstranačka demokracija koja bi mogla iznjedriti neke drugačije vođe, drugačiji profil stranke. I onda su ljudi iz očaja dali svoje glasove Mostu, iako nisu znali tko su ti ljudi. Oni su nastali kao protest protiv jednih i drugih. A onda nisu mogli sami formirati vlast. Bila je to vrlo interesantna situacija. A na kraju priče dobili smo ipak Karamarka i desnu opciju u formatu koji me jako iznenadio jer su oni puno desniji od onoga što sam mislio da jesu.

NACIONAL: Velik dio kulturnjaka pobunio se protiv izbora ministra kulture koji antifašizam naziva floskulom i nema ni znanja ni iskustva za područje u kojem je nadležan. Brine li vas takva situacija?

Brine me zato što to sigurno nije smjer kojem ja prirodno politički težim. S druge strane, gledam to legalistički. Imaju saborsku većinu koja im po Ustavu i zakonima daje pravo da imenuju svoje ljude na određene položaje. Ja, naravno, nisam glasao za njih niti mi se sviđaju njihova kadrovska rješenja. Čudim se što nisu izabrali nekog drugog iz svojih redova jer u desno orijentiranim krugovima ima vrlo stručnih, pametnih i talentiranih ljudi. Meni nije jasno zašto nisu odabrali nekoga tko bi bio stručniji i prihvatljiviji.

NACIONAL: Zašto se današnji mladi ne bune, a imaju puno razloga za to? Gdje je njihova kreativna energija? Zašto se blesavo, zafrkantski mladenački ne izražavaju protiv svega iako ne postoji komunistički režim koji bi ih zvao na informativne razgovore?

Najsmješnije je to što nam je taj režim dao oruđa da ga rušimo. Čak je i financirao to čime smo se protiv njega borili, što se često zaboravlja. Nismo više mladi, u to doba smo bili, no sigurno se ne sjećamo tog režima u onoj fazi kad je zaista bio represivan. Sigurno je nakon Drugog svjetskog rata taj socijalizam bio zapravo rigidni komunizam, represivni sustav u kojem su počinjeni i razni zločini. Tada se gubilo glavu zato što ti je netko bio na krivoj strani ili si imao dućan koji su oni htjeli. Bilo je strašnih stvari – oni su ljude koji su došli iz logora slali ponovo u zatvore. Međutim, ta socijalistička ideja bila je pozitivna, iako je u početku sigurno krivo realizirana. Ali u naše doba, od polovice sedamdesetih nadalje, taj režim se već bitno demokratizirao, bilo je više love i počela je liberalizacija. Ja zaista vjerujem u to da se nije dogodio zločinac Slobodan Milošević, da nije kolabirao cijeli istočni blok, možda bi se Jugoslavija malo po malo demokratizirala i postala normalna zemlja. Imamo problem što ti komunisti koji su se sada podijelili u dvije partije koje su organizirane po komunističkom sistemu, od kojih se jedna zoveHDZ, a druga SDP, u ono doba nisu htjeli izaći na izbore. Da su oni tada dopustili da se osnuju barem dvije stranke i raspišu pravi izbori za savezni parlament, recimo 1980., sve bi možda drugačije završilo. A zašto se današnji klinci ne bune? Zato što im je na globalnom planu oduzet san o jednakosti. San o pravdi. Otkad postoji ljudski rod, jedino što želimo je da imamo pravedno društvo, da se brinemo jedni za druge. Nije li tako počelo i kršćanstvo? A onda nam je Ronald Reagan 1989. objasnio da je najvažnije da se pobrineš sam za sebe, da si individua i da što te boli briga za nekog drugoga. Važno je da ti imaš što više i da si bogat, a ako drugi nema, sam si je kriv. I klinci su u tome odrasli. Oni su zapravo zloupotrijebljeni. A što se tiče kreativnosti, koriste je da izmisle startupe jer odmah žele zaraditi milijun dolara. To je za njih kreativnost.

NACIONAL: Je li takav način razmišljanja, koji je tipično anglosaksonski, bio razlog što ste se 2005. vratili iz Amerike?

Europa je sigurno drugačija, a taj način razmišljanja mi se sigurno ne sviđa. I meni je apsurdno kad se kod nas kaže: joj, znaš, nismo mi Amerika, kad bismo mi postali Amerika, vidiš kakva je američka ekonomija, a kakva je naša ekonomija. Meni nije jasno da se uspoređujemo s najbogatijom zemljom svijeta koja stotinu godina ne može riješiti problem siromaštva. Problem beskućnika i okruga na jugu, u kojima žive milijuni ljudi u permanentnom siromaštvu.

NACIONAL: Dug je put bio od Milana Blentona do politike. Jeste li Milan ipak bili vi? Mislim, u likovnom smislu. Uvijek mi se činilo da je u stripu on zapravo vaš autoportret?

Pa, Milan Blenton, kao što znate, dijete je Gorana Pirša, a vi i Davor Gobac to ste tako divno glumili na radiju i kasnije televiziji. Ali u stripu je to lik koji je nastao prema Danu Dareu ili nekim drugim retro junacima svemira. Ja volim taj retro i onda sam ga valjda upotrijebio. Ali, naravno, takvi likovi uvijek imaju neke sličnosti s autorom.

  • ‘LJUDI SU IZ OČAJA dali glasove Mostu, iako nisu znali tko su ti ljudi. Oni su nastali kao protest protiv jednih i drugih. A na kraju smo dobili ipak desnu opciju, puno desniju od onoga što sam mislio’

NACIONAL: Je li vam ikada palo na pamet da nastavite raditi taj strip, da se odmaknete od politike ili da ubacite politiku u svemir?

Pa, sad planiramo napraviti operu Milan Blenton. I to pravu i ozbiljnu, kako Bog zapovijeda. A davno sam još napravio otprilike dvije epizode Blentona za jedan dječji časopis. Ali znaš, ja kad nešto radim, onda sam u tome do kraja. Iako mnogi misle da sam komercijalni umjetnik. Postoji ta inspiracija trenutka. U to doba, dok sam ja radio strip, a vi Blentone na radiju, to je bila jedna ideja, jedan pokret. Sada više to nije to.

NACIONAL: Jedna druga vaša slikovnica, ‘’Noć u muzeju’’, proslavila vas je diljem svijeta. Nadam se da ste dobro zaradili. Je li Ben Stiller bio lik kakav ste zamišljali?

Ma dobio sam ja novac, i to pristojan novac. I dobijem ga svaki put kada naprave novi nastavak. Ali ne toliko da ostatak života ne moram raditi. Jer koliko god dobiješ, toliko i potrošiš. A i nije ni dobro da dobiješ toliko da ne moraš raditi jer onda ne bi radio.

NACIONAL: Konzultiraju li vas oko novih nastavaka i dajete li im ideje?

Ne, Hollywood je velika mašinerija, oni sami sebe jedu i svaki put su sve nervozniji sa sljedećim nastavkom. Uostalom, ti nastavci su sve lošiji. Tu nema pomoći, to je tako sa svakim serijalom koji rade. Apetiti su sve veći i kontrola je sve veća, a kreativni upliv mene i onih koji su u tome u početku sudjelovali sve je manji. Prvi film je stvarno super ispao. Poslije su sasvim promijenili cijelu tu ekipu. Ali s tim se desilo isto ono što se desilo i s Blentonima. Kad sam radio knjigu bio je to odličan projekt, imao sam dobru ideju, bio sam sav u tome. Ispalo je genijalno, ali to je sada za mene gotov umjetnički projekt. Mene ne zanimaju nastavci.

NACIONAL: Što je ostalo od vaše generacije iz medija osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji?

Mi smo mala školjkica na plaži velikih valova. Veliki svjetski valovi nosili su nas lijevo-desno. Ali mislim da je naša generacija relativno uspješna. Smatram da i dalje dobro funkcioniramo, i u biznisu i u medijima. I ja sam nešto napravio vani i imao uspjeha. Puno mi je značilo to što sam došao u New York i odjedanput vidio da mogu objavljivati i tamo i da nisam budala. Definitivno mislim da nismo luzeri. A mi kao generacija možda ne shvaćamo da su se te granice pomaknule barem deset godina i da smo mi zapravo još uvijek u usponu. Skupili smo znanje i iskustvo i pred nama je, između pedesete i sedamdesete, dvadeset najkreativnijih i najperspektivnijih godina koje trebamo iskoristiti da svojim idejama od Hrvatske napravimo zemlju kakvu bismo željeli da ona postane.

NACIONAL: Planirate li ilustrirati premijera Tihomira Oreškovića?

Da, već sam nešto objavio kad je čovjek tek bio izabran. Ali on niti smrdi niti miriše. Tko zna kakav će ispasti. Ja mu dajem šansu, ali što vrijeme ide dalje, sve se više brinem.

Komentiraj